Čini se da Velika Britanija politički skreće ulijevo, i to pod prilično oštrim kutem. Nakon što je Laburističku partiju lani preuzeo – a vodstvo nedavno potvrdio – nepatvoreni ljevičar Jeremy Corbyn, sada su se progresivni tonovi čuli i na kongresu vladajuće Konzervativne stranke, i to iz usta same britanske premijerke Therese May.

Više njenih teza, plasiranih na stranačkom kongresu, kao da je izrekao Jeremy Corbyn osobno. To se prije svega odnosi na britansku radničku klasu, koju je šefica Konzervativne partije snažno uzela u zaštitu, navodeći kako je rezultat referenduma o Brexitu posljedica teške situacije koja godinama tišti britanske radnike, pa su ovi stoga velikom većinom glasali za izlazak iz Europske unije.

“Radnička klasa je podnijela teret financijske krize i zatim je napuštena, tako da su osjećali da su svoje snove žrtvovali u korist drugih”, kazala je May okupljenim torijevcima, tumačeći im zbog čega moraju postati stranka radnika. Premijerka je dodala i da će učiniti sve kako bi djeca iz radničkih obitelji imala iste mogućnosti kao i djeca iz bogatih obitelji.

Premijerkin ekspoze, vrlo revolucionaran za jednu desničarsku partiju, izazvao je veliku pažnju u britanskim medijima. Neizbježno se nametnula usporedba s njezinom slavnom prethodnicom na čelu torijevaca i britanske vlade, “Čeličnom lady” Margaret Thatcher, koja se svojedobno “proslavila” barbarskom, darvinističkom izjavom: “Ne postoji nešto kao društvo. Postoje samo pojedinci, muškarci i žene, i postoje obitelji.” Sada vidimo da je na čelo najjače britanske partije došla osoba koja razumije svu veličinu i katastrofalne posljedice Thatchericinih zabluda.

Šok za desnicu

To nije bio jedini dio govora Therese May kojim je premijerka šokirala neoliberalnu desnicu u svojoj stranci. Britanski mediji ističu i ovu njezinu izjavu: “Gdjegod se pojavi disfunkcionalnost tržišta, mi moramo biti spremni intervenirati.” A to “mi” odnosi se na britansku vladu.

Nakon te izjave Margaret Thatcher se okreće u grobu. Jer ta misao je potpuna i apsolutna ideološka suprotnost ključnoj mantri neoliberalnog kapitalizma, sistema kojeg je početkom 80-ih – u kooperaciji s tadašnjim republikanskim predsjednikom SAD-a Ronaldom Reaganom – politički inaugurirala upravo barunica Thatcher.

Svaki pravi neoliberal, libertarijanac i općenito svaki ekonomski desničar rado će, kao zloglasan primjer upliva države u ekonomska pitanja, citirati poznatu rečenicu: “Dobar dan, mi smo iz Vlade, kako vam možemo pomoći?” Tu rečenicu takvi ljudi smatraju oglednim primjerom kako se država ne smije voditi. Kažu da je Reagan često citirao tu rečenicu, kako bi naglasio svoj prezir prema državnom intervencionizmu. A baš je prezir prema toj rečenici uništio socijalnu državu nekadašnjeg “kapitalizma s ljudskim licem” i pretvorio današnji svijet u opskurnu socijalnu džunglu.

Sada se, gotovo 40 godina nakon rođenja neoliberalnog kapitalizma, na britanskoj sceni pojavljuje jedna konzervativna političarka koja najavljuje abortiranje tog nakaznog političkog čeda. Britanski mediji ovaj su dio govora Therese May ocijenili kao “kraj liberalne ere”. Obični ljudi mogu samo žaliti što gospođa May na čelo britanske politike nije došla 40 godina ranije: svijet bi danas bio mnogo poštenije i pravednije mjesto.

Corbyn – magnet za mlade

Premijerkin programatski govor o budućnosti Velike Britanije indirektno je oslikao i politički paradoks u koji su nakon izbora Jeremyja Corbyna upali najveći politički rivali njene stranke, dakle britanski laburisti. Već godinu dana, još od trenutka kad je Corbyn postao šef laburista, veći dio zastupnika Laburističke stranke panično ga se nastoji riješiti, strahujući da će njegovo “radikalno ljevičarenje” odvesti stranku u propast. Stoga su na nedavnom stranačkom kongresu u Liverpoolu ishodovali glasanje o njegovom povjerenju, ali je članstvo partije dvotrećinskom većinom potvrdilo da na čelu laburista žele upravo Corbyna.

Na djelu je paradoksalna, gotovo bizarna politička situacija. Stranački vrh vodeće lijeve partije u Velikoj Britaniji vlastitog predsjednika pokušava smijeniti zbog “ljevičarenja”, ne shvaćajuči da najveći dio njihova članstva želi upravo to. Štoviše, od lanjskog izbora Corbyna za lidera Laburističke stranke došlo je do masovnog učlanjenja – pretežno mladih – Britanaca u laburiste, tako da ova partija danas bilježi povijesni rekord od 650.000 članova.

S druge strane, ispravnost takvog Corbynovog smjera prepoznali su najveći politički rivali, pa sada sâm vrh Konzervativne stranke užurbano ulijeće upravo u onaj lijevi prostor kojeg se Corbynovi laburistički oponenti panično boje. Proizlazi da se u Velikoj Britaniji najveći konzervativci trenutno nalaze u Laburističkoj partiji, gdje Corbynu čine unutarstranačku opoziciju.

Svaka sličnost s hrvatskom političkom scenom je, naravno, slučajna. Ovdje se niti ne naziru ni Corbyn ni May.