VELIKI PROSVJEDI NA DVA KRAJA SVIJETA – ISTI PO FORMI, SUPROTNI PO IDEOLOGIJI
Tjednima traju veliki prosvjedi u Hong Kongu, o kojima znamo skoro sve. Istodobno ističe prvi tjedan velikih prosvjeda u Čileu, o kojima ne znamo skoro ništa.
Povod za demonstracije u Hong Kongu bio je prijedlog zakona da se građani te autonomne regije mogu izručiti Kini. Povod za demonstracije u Santiagu i drugim gradovima Čilea bila je najava poskupljenja nekih komunalnih usluga. No, bez obzira na različite motive, prosvjedi po formi međusobno frapantno nalikuju. Pogledajmo agencijski izvještaj:
„Deseci tisuća prosvjednika u gradu prosvjeduju sukobljavajući se s oklopljenim policijskim snagama i podižu barikade na ulicama. Brutalni sukobi na ulicama traju već danima. Prosvjednici su bacali kamenje, a interventna policija ih je gađala vodenim topovima, gumenim mecima i suzavcem.“
Zvuči kao uobičajeni dnevni izvještaj iz Hong Konga? Možda, ali tekst se zapravo odnosi na stanje u Santiagu. Idemo dalje:
„Zabilježeni su i slučajevi vandalizma, pljački i paleža trgovina, ureda i postaja podzemne željeznice.“
Ovo bi ipak trebao biti Hong Kong, zar ne? To bi bilo logično: spominje se razbijanje postaja podzemne željeznice, a svi mjesecima gledamo na televiziji kako se prosvjednici u Hong Kongu obrušavaju na stanice metroa.
No i ovaj se izvještaj odnosi na Santiago – baš je najava poskupljenja metroa bila „okidač“ prosvjeda u Čileu.
Studenti neće mrvice
Ima još sličnosti. Prije svega, inicijalni razlozi prosvjeda u oba su slučaja uklonjena – kineske vlasti povukle su sporni prijedlog zakona, a u Čileu je predsjednik države Sebastián Piñera objavio da metro ipak neće poskupjeti. Ali u oba grada prosvjedi se nastavljaju nesmanjenom žestinom.
I u Hong Kongu i u Santiagu prosvjednici sada traže dubinske promjene društva. Nakon realizacije prvotnih zahtjeva, prosvjednici su otišli debeli korak dalje. Možda i zato što u oba slučaja jezgro pobune čine mladi ljudi, osobito studenti. A oni se ne mire s mrvicama.
Naravno, ima i razlika. Oba prosvjeda imaju nasilni karakter, ali oni u Santiagu su znatno krvaviji, s puno drastičnijim posljedicama za prosvjednike, vjerojatno zato što je na ulice Santiaga izašla vojska, dok se na ulicama Hong Konga protiv demonstranata bori samo policija.
U prvom tjednu prosvjeda u Čileu već je 20 mrtvih i 200 ozlijeđenih, dok u Hong Kongu još nitko nije poginuo, a jedan tinejdžer je ustrijeljen. U četiri mjeseca prosvjeda u Hong Kongu uhapšeno je 2500 ljudi – u Santiagu ih je u samo šest dana uhapšeno pet tisuća. Santiago ima izvanredno stanje i policijski sat, Hong Kong ništa od toga.
Zašto onda prosvjednici u Čileu nemaju istu pozornost kao oni u Hong Kongu? Zašto potpredsjednik SAD-a Mike Pence prekjučer optužuje Kinu da guši „prava i slobodu“ prosvjednika u Hong Kongu, koje je usput podržao riječima: „S vama smo i vi ste naša inspiracija“, a pritom ne iznosi te optužbe protiv Čilea, niti istim entuzijazmom ohrabruje prosvjednike u Santiagu?
Poraz Miltona Friedmana
Razlog leži u ključnoj razlici između dvaju prosvjeda – onoj ideološkoj. Studenti u Hong Kongu, formirani u liberalnom „kapitalizmu centra“, ustaju protiv onoga što vide kao partijski totalitarizam – protiv (kineskih) komunista. A studenti u Čileu, formirani u liberalnom „kapitalizmu periferije“, ustaju protiv onoga što vide kao tržišni totalitarizam – protiv (čileanskih) kapitalista.
Valja znati da je baš Čile domovina onoga što zovemo „neoliberalni kapitalizam“. Još krajem 70-ih Čile je odabran kao eksperimentalni poligon za ekonomske ideje američkog neoliberalnog gurua Miltona Friedmana, koje su čileanskom društvu – kao i svakom koje živi po ovom ekonomskom modelu – donijele goleme nejednakosti. To je i pravi uzrok pobune.
U Čileu je trebalo proći 40 godina neoliberalizma da bi jedan od njegovih glavnih zagovornika, sadašnji predsjednik države Sebastián Piñera, tek ovih dana izgovorio povijesne riječi, nakon što se suočio s bijesom mladih ljudi:
„Istina je da su se problemi nagomilali kroz više desetljeća i da razne vlasti nisu prepoznale magnitudu problema. Shvaćam to i ispričavam se zbog nedostatka vizije“, poručio je čileanski predsjednik, konzervativni milijarder, najavivši da odmah uvodi najnužnije mjere kojima se anulira neoliberalna šteta – od jamčenja minimalne plaće, preko povećanja mirovine do većih poreza za bogate i stabilizacije cijena struje.
Ta pokajnička poruka ujedno objašnjava zašto Mike Pence iz Washingtona vidi prosvjede u dalekom Hong Kongu, a ne vidi one u mnogo bližem Santiagu. Pokajanje nije opcija u Bijeloj kući.