Slobodna Dalmacija – 3.listopada, 2017
Ujedinjeni narodi danas imaju 200 zemalja članica, a bivši generalni sekretar UN-a Boutros Ghali prognozirao je da bi moglo nastati 400 nacionalnih država, dok je naš sociolog Stipe Šuvar smatrao da bi ih do kraja 21. stoljeća moglo biti i 500
Referendum u Kataloniji, čak i neovisno o brutalnom policijskom nasilju prema katalonskim građanima, bremenit je pravnim kontradikcijama i neizbježnim analogijama s prostorima bivše Jugoslavije.
Prije svega, svjedoci smo da u Španjolskoj oba suprotstavljena pola – i unionistički i separatistički – tvrde kako je legitimitet na njihovoj strani. Katalonski čelnici pozivaju se na temeljne dokumente Ujedinjenih naroda, u kojima se jamči pravo naroda za samoodređenje, dok se Madrid poziva na španjolski Ustav koji ne dozvoljava regionalne referendume, već isključivo nacionalne.
To bi značilo da o eventualnom katalonskom odcjepljenju po Ustavu moraju glasati svi Španjolci, pa je potpuno jasno da u takvim okolnostima Katalonija nikad ne može izaći iz Španjolske, pa makar da svih 100 posto Katalonaca na referendumu glasa za odcjepljenje. Uvijek će biti nadglasani od ostatka španjolske populacije: od 16 preostalih španjolskih regija, Katalonce bi podržale samo Baskija i eventualno Galicija, dok bi sve ostale bile protiv.
Slučaj Katalonije zapravo ilustrira kako se narodno pravo na samoodređenje, potvrđeno najvišim dokumentima UN-a, sudara s ustavima pojedinih zemalja.
Stoga bi svi hrvatski državotvorci, nakon prizora iz Katalonije, trebali zapaliti svijeću na grobovima Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja, koji su u Ustav SFRJ iz 1974. ugradili odredbu o pravu svakog (jugoslavenskog) naroda na samoodređenje do odcjepljenja.
Da nije bilo te odredbe, lako je moguće da bi onaj hrvatski referendum iz svibnja 1991. prošao jednako kao ovaj katalonski: savezna policija bi mlatila ljude pred glasačkim mjestima, a kurva Europa bi navečer rekla kako je to “unutrašnja stvar Jugoslavije”.
Slavlje u Vojvodini
Katalonski referendum već je našao odjeka na prostoru bivše države, pa su se tako širom Vojvodine pojavili grafiti koji slave katalonsku odlučnost, a na uredima Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) u desetak pokrajinskih gradova postavljene su katalonske zastave, što je srpskog ministra vanjskih poslova Ivicu Dačića nagnalo da promptno reagira i vojvođanskim separatistima uputi neuvijenu prijetnju: “Ne igrajte se s tim pitanjem!”
Teško je i zamisliti što bi bilo da se za katalonskim primjerom povedu političke stranke u Bosni i Hercegovini, gdje u barem dva od tri konstitutivna naroda postoje separatističke tendencije. Zapravo i nije teško zamisliti: gledali bismo reprizu BiH ratova od 1992. do 1995. godine.
Analogija s Hrvatskom zanimljiva je ne toliko u smislu potencijalnog odcjepljenja pojedinih hrvatskih regija – jer takve tendencije naprosto ne postoje, ili su toliko kržljave da ne vrijede spomena – koliko u smislu poistovjećivanja s Barcelonom ili Madridom. Na društvenim mrežama je vidljivo da su se građani Hrvatske podijelili oko tog pitanja: neki ovaj katalonski referendum uspoređuju s onim u Hrvatskoj, kad se Hrvatska htjela odcijepiti od Jugoslavije, a drugi s onim u Krajini, kad se Krajina htjela odcijepiti od Hrvatske.
Od Baskije do Indonezije
Šutnja europskih čelnika na neviđeno državno nasilje u Kataloniji tumači se strahom od mogućnosti da se “katalonski virus” ne proširi širom kontinenta, jer brojne regije u Europi zirkaju na ishod katalonskog rebusa s vlastitim secesionističkim snovima. U tom kontekstu najčešće se spominju Baskija, Bavarska, Flandrija, Grenland, Južni Tirol, Korzika, Padanija i Škotska.
No gledajući širu svjetsku sliku, izvan europske jezgre, dobijamo gotovo zapanjujući broj naroda bez države, koji bi jednog dana, ohrabreni mogućim katalonskim uspjehom, mogli i sami zatražiti neovisnost. Nisu samo Kurdi u pitanju.
Kako je svojedobno isticao naš sociolog Stipe Šuvar, samo na sjevernom Kavkazu živi 26 malih neruskih naroda, od kojih se spominju samo Čečeni, te eventualno Dagestanci i Inguši. U Indiji živi 80 naroda, u Indoneziji njih 150, afričke zemlje da ne spominjemo. Postoje čak i studije u kojima se predviđa da bi se i SAD mogle raspasti na devet država-nacija, sadašnjih kulturno-jezičnih zajednica, od Hispanaca do Afroamerikanaca.
Ujedinjeni narodi danas imaju oko dvije stotine zemalja članica, a nekadašnji generalni sekretar UN-a Boutros Ghali prognozirao je da bi se u svijetu moglo pojaviti i 400 nacionalnih država, dok je Šuvar smatrao da bi ih do kraja 21. stoljeća moglo biti i 500. Svijet se mrvi, umjesto da se povezuje: bit će to veliki izazov za arhitekte globalizacije. Zato Bruxelles mudro šuti na krv i suze u Kataloniji.