Bez ZAVNOHA-a – odnosno bez antifašističke partizanske borbe čiji je ZAVNOH bio politički izraz – Hrvatska bi se sa svojom katastrofalnom ustaškom avanturom našla na strani poraženih nacističkih zemalja, te bi njena sudbina nakon Drugog svjetskog rata bila teška i neizvjesna

Kad se nekidan doznalo da je prošlog svibnja više osoba na Okružnom sudu u Chicagu podiglo tužbu protiv Republike Hrvatske zbog ustaških zločina u NDH, odnosno pokrenulo postupak u kojem za žrtve ustaških logora u Drugom svjetskom ratu od Hrvatske traže odštetu od 3,5 milijardi dolara, iz našeg Ministarstva vanjskih i europskih poslova reagirali su dvojako: službeno i neslužbeno.

Neslužbeno, iz MVEP-a je novinarima poručeno kako “Hrvatska počiva na temeljima suverenosti izraženima u odlukama ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH”.

Službeno, MVEP je dan kasnije medijima poslao kratko priopćenje u kojem se kaže da “Hrvatska nije sljednica NDH, što izričito stoji u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske”.

Nagradno pitanje glasi: zašto je u službenom priopćenju MVEP-a, sročenom dan nakon prve neslužbene reakcije, misteriozno iščezao svaki spomen ZAVNOH-a, umjesto čega se javnost upućuje na “izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske”?

Pa da konzultiramo te izvorišne osnove Ustava, koje definiraju da moderna Hrvatska pravno počiva, između ostaloga, “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)…”.

Eto, dakle, ZAVNOH-a u izvorišnim osnovama Ustava, ali ga nema u formulacijama Ministarstva vanjskih i europskih poslova, osim neslužbeno. Nije valjda da se u MVEP-u stide ZAVNOH-a?

Stierov kukavičluk

Taj kukavičluk Stierova ministarstva proizveo je kontraefekt: odjednom je riječ “ZAVNOH” iskrsla u naslovima novinskih kolumni i postova na društvenim mrežama, gdje su se autori uglavnom sprdali s desničarskom vladom koja tolerira ustašizaciju zemlje i prijeti zabranom antifašističkih simbola, da bi se suočena s golemom tužbom navrat-nanos sjetila ZAVNOH-a i antifašističkih korijena vlastite državnosti, upisanih u izvorišne osnove Ustava.

Stoga je prilika da starije čitatelje podsjetimo, a mlađe upoznamo s tom škakljivom riječi “ZAVNOH”, njezinim značenjem i posljedicama za današnju Hrvatsku.

Ukratko: ZAVNOH je akronim za “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske”, a bez ZAVNOH-a ne bi bilo današnje Hrvatske (više o tome na kraju teksta). Može se reći da je to bio ratni sabor antifašističke Hrvatske, odnosno politički izraz partizanske borbe. Također se može reći da je ZAVNOH bio nositelj državnog suvereniteta hrvatskog naroda i najviše tijelo narodne vlasti u zemlji, osnovano od antifašističkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Najznačajniji datumi u radu ZAVNOH-a su tri njegova ratna zasjedanja: prvo u Otočcu i na Plitvičkim jezerima (13., odnosno 14. lipnja 1943.), drugo u Plaškom (12.-15. listopada 1943.) i treće u Topuskom (8. i 9. svibnja 1944.).

Na Prvom zasjedanju u Otočcu ZAVNOH je formalno preuzeo funkciju najvišeg političkog tijela Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u Hrvatskoj, ali je obavljao i zadaće najvišeg tijela vlasti u Hrvatskoj: ova će dvojnost pratiti ZAVNOH sve do kraja rata, pa će on u sebi objedinjavati i zakonodavnu i izvršnu vlast, odnosno imati ovlasti i vlade i parlamenta, što je i razumljivo u ratnim okolnostima.

Na tom Prvom zasjedanju formiran je 11-člani Izvršni odbor, a predsjednik ZAVNOH-a postaje slavni hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, koji je usprkos poodmakloj dobi veći dio rata – od konca 1942. pa sve do oslobođenja 1945. godine – proveo u partizanima, obrazloživši u svom ratnom dnevniku (objavljenom nakon rata pod naslovom “S partizanima”) zbog čega je to učinio:

“Pobjegao sam iz ropstva i sramote tako zvane Nezavisne Države Hrvatske, da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva.”

Antifašistički svećenik Rittig

Na Drugom zasjedanju u Plaškom ZAVNOH je donio Odluku o priključenju Hrvatskoj svih onih dijelova zemlje koje su okupirali talijanski fašisti, odnosno koje je ustaški zločinac i poglavnik NDH Ante Pavelić predao Rimskim ugovorima fašističkoj Italiji. Tako su Hrvatskoj vraćeni Istra, kvarnerski otoci i veliki dio Dalmacije. Granice današnje Hrvatske upravo su one koje je označio i izborio ZAVNOH, nasuprot ustaškoj prodaji Dalmacije.

Na Trećem zasjedanju u Topuskom formalno je utemeljena Federalna Država Hrvatska, te je odlučeno da ZAVNOH postane vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo, kao i najviši organ državne vlasti te Federalne Države Hrvatske, koja na temelju prava na samoodređenje dobrovoljno ulazi u Demokratsku Federativnu Jugoslaviju. Donesena je i “Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske”, koja jamči ravnopravnost Srba i Hrvata u federalnoj državi, izjednačavanje prava žena i muškaraca, slobodu vjeroispovijesti te besplatno obrazovanje i prosvjećivanje za sve građane.

Tom zasjedanju je prisustvovalo 105 vijećnika iz svih društvenih slojeva i svih krajeva Hrvatske, pa ih se dobar dio do Topuskog morao probijati kroz ustaški teritorij. Umjesto Izvršnog odbora izabrano je Predsjedništvo od 31 člana, na čelu s Nazorom, gdje je ušlo 15 članova Komunističke partije Hrvatske (KPH), 10 članova Hrvatske seljačke stranke (HSS), tri člana Srpske demokratske stranke (SDS) i tri nestranačke osobe: uz Nazora i odvjetnika Antu Mandića, treći neovisni član bio je katolički svećenik Zvonimir Rittig, župnik crkve Svetog Marka u Zagrebu. Nazor je imao i tri potpredsjednika: Andriju Hebranga (KPH), Franju Gažija (HSS) i Radu Pribićevića (SDS).

Bez obzira na ideološke razlike, ono što je povezivalo članove Predsjedništva ZAVNOH-a bio je antifašizam – svi su sudjelovali, kao borci ili aktivni pomagači, u antifašističkom partizanskom pokretu kojeg su vodili Titovi komunisti. Upravo antifašistički doprinos svećenika Rittiga potvrđuje da nisu svi Stepinčevi svećenici podržavali zločinački ustaški režim, odnosno da je i u katoličkom kleru bilo časnih pojedinaca koji su u tim vremenima umjeli prepoznati koja strana predstavlja dobro, a koja zlo.

Prva hrvatska vlada u Splitu

Treće zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom zanimljivo je i po tome što je donijelo snažnu osudu politike HSS-ovog vođe Vladka Mačeka, i to upravo od strane prisutnih članova HSS-a. Tako je Pavao Krce, ugledni HSS-ovac iz sinjskog kraja, u svom govoru istaknuo kako je narod uvidio da se može pouzdati jedino u Narodnooslobodilačku vojsku (NOV) na čelu s Titom.

Konačno, u srpnju 1945. godine, dva mjeseca nakon oslobođenja Hrvatske, na Markovom trgu u Zagrebu održano je četvrto i posljednje zasjedanje ZAVNOH-a pod tim imenom, jer ZAVNOH tada mijenja ime u Narodni sabor Hrvatske, a njegovim predsjednikom postaje, naravno, Vladimir Nazor, koji će na toj dužnosti ostati do smrti 1949. godine.

Krajem rata konačno dolazi do razdvajanja zakonodavne i izvršne vlasti, budući da uoči oslobođenja Nazor – još kao predsjednik ZAVNOH-a – povjerava mandat za sastav vlade Titovom ideologu Vladimiru Bakariću, a ovaj sastavlja višestranačku Narodnu vladu koju čine četiri komunista, pet HSS-ovaca, četiri predstavnika hrvatskih Srba i jedan izvanstranački ministar.

Ta je Narodna vlada, prva u slobodnoj Hrvatskoj, formirana 14. travnja 1945. u Splitu, na što nas danas podsjeća spomen-ploča na Pjaci. Time počinje 45-godišnja era socijalističke Hrvatske, koju je omogućio upravo ZAVNOH, čije su odluke imale presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su bile ustavno-pravni temelj suvremene Republike Hrvatske. Aktualni Ustav RH iz 1990. godine nadovezao se i oslonio upravo na demokratske vrijednosti sadržane u odlukama Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, te se u izvorišnim osnovama izričito pozvao na te odluke, “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”.

I na kraju: što bi s Hrvatskom bilo da ZAVNOH-a nije bilo?

Bez ZAVNOHA-a – odnosno bez antifašističke partizanske borbe čiji je ZAVNOH bio politički izraz – Hrvatska bi se sa svojom katastrofalnom ustaškom avanturom našla na strani poraženih nacističkih zemalja, te bi njena sudbina nakon Drugog svjetskog rata bila teška i neizvjesna.

Ako bi Jugoslavija nakon rata pripala Zapadu, Britanci bi doveli dinastiju Karađorđevića i obnovili Kraljevinu Jugoslaviju, gdje bi kraljevsku vojsku činili četnici Draže Mihailovića: u takvim uvjetima – zbog golemih ustaških zločina nad Srbima – vladao bi veliki revanšizam prema Hrvatima. U slučaju, pak, da bi poslijeratnu Jugoslaviju dograbili Crvena armija i SSSR, imali bismo 45 godina staljinizma i ruske čizme. Kako god okrenemo, bio bi pakao.

A dripci se stide ZAVNOH-a.