Slobodna Dalmacija – 15. siječnja, 2017

Najveća razlika između nas i Kanade je u tome što u Kanadi vlada sluša upozorenja demografa i potiče useljavanje. Zato se populacija Kanade od 1990. do danas povećala za četvrtinu, a populacija Hrvatske u istom razdoblju smanjila za pola milijuna ljudi. Ekonomske posljedice su očite

SLIKA PRVA: Glava mlade muslimanke pokrivena je ljubičastom i oker maramom, tako da joj se ne vidi nijedan čuperak kose, niti ijedan centimetar vrata. Žena ima velike bademaste oči i nasmiješena je. Nosi bijeli liječnički mantil, a oko vrata joj je stetoskop. Lijevo od njene fotografije piše “Nas ne zanima što nosite na glavi”, a ispod fotografije je nastavak poruke: “Nas zanima što imate u glavi”. U potpisu fotografije je ime jedne od vodećih bolnica u toj zapadnoj državi.

SLIKA DRUGA: Glava mladog muslimana pokrivena je bijelom gazom i mrežastim medicinskim zavojem, tako da se kroz rupice zavoja vide tragovi krvi na tjemenu koje gaza nije uspjela pokriti, a vidljivi su i hematomi po čelu. Mladić ima velike bademaste oči i vrlo je ozbiljan. U ruci drži liječničke nalaze o stupnju i težini svojih ozljeda, nastalih uslijed uličnog napada. U potpisu tih nalaza je pečat s imenom jedne od vodećih bolnica u toj zapadnoj državi.

Da su ove dvije fotografije snimljene u istoj zapadnoj državi, mogli bismo konstatirati da je posrijedi čudna zemlja, odnosno, nešto preciznije, da je posrijedi zemlja s ambivalentnim odnosom prema muslimanskim izbjeglicama i migrantima: s jedne strane ih pozivaju da dođu i rade u njihovoj zemlji, a s druge strane ih mlate po ulicama.

Ali ove fotografije nisu snimljene u istoj zemlji: prva je nastala u Kanadi, druga u Hrvatskoj. Prva predstavlja oglas kojim kanadska bolnica “Lakeridge Health” traži medicinske profesionalce, pri čemu se reklamira kao “vodeća bolnica u širem području Toronta”. Druga fotografija prikazuje pretučenog izbjeglicu iz azilantskog prihvatilišta u hotelu “Porin” u zagrebačkim Dugavama.

Država bez većinskog naroda

Naravno da se iz uzorka od dvije fotografije ne mogu izvoditi dalekosežne generalizacije o tolerantnoj Kanadi i ksenofobnoj Hrvatskoj. Naravno da i u Kanadi ima starosjedilaca koji će fizički napasti muslimanskog (ili bilo kojeg drugog) došljaka, kao što i u Hrvatskoj ima ljudi koji na azilante gledaju kao na svoju (nesretniju) ljudsku braću. Da nije tako, ovaj bi tekst završio na ovom mjestu, apelom autora da se svi skupa hitno preselimo u Kanadu.

Ali ove dvije fotografije i te kako mogu poslužiti za ilustraciju doista priličnih razlika između našeg i kanadskog društva, ne samo u stupnju multikulturalnosti, nego i u generalnom odnosu prema useljenicima.

Prije svega, Kanada je dvojezična i izrazito multietnička zemlja, koja s 36 milijuna stanovnika nema većinski narod (na popisu iz 2001. samo se 39 posto građana izjasnilo kao Kanađani), ali zato ima čak 34 etničke zajednice s više od 100.000 pripadnika (Kanađani, Englezi, Francuzi, Škoti, Irci, Nijemci, Talijani, Kinezi, Ukrajinci, Indijanci itd.). Šire područje Toronta, gdje je smještena bolnica “Lakeridge Health” s početka priče, danas je po sastavu stanovništva najraznolikiji grad svijeta, jer je polovica žitelja rođena izvan Kanade. Bogat etnički mozaik imaju i drugi kanadski gradovi: Vancouver, Calgary, Ottawa, Montreal.

S druge strane, Hrvatska je etnički izrazito monolitna zemlja, u kojoj preko 90 posto stanovništva pripada većinskom narodu.

Daleko je Luksemburg

Nadalje, Hrvatska je i pri dnu Europske unije po udjelu stranih državljana: imamo ih tek nešto više od 20 tisuća, što je 0,5 posto stanovništva. Manji postotak imaju samo Rumunjska i Poljska, ali su obje zemlje značajno mnogoljudnije od Hrvatske, tako da po apsolutnom broju stranaca Hrvatskoj pripada samo začelje EU.

Usporedbe radi, većina zemalja EU ima između pet i deset posto stranih državljana, a one najrazvijenije (Njemačka, Francuska, Nizozemska) i više. Vodeći je Luksemburg s 44 posto stranaca.

Za razliku od Hrvatske, Kanada ima vrlo otvorenu imigracijsku politiku, a godišnji priljev imigranata iznosi oko jedan posto stanovništva Kanade. Tako je lani Kanada primila 300.000 stranaca – uključujući 48.000 izbjeglica – sa željom da postanu kanadski državljani. Statistike pokazuju da oko 85 posto ljudi sa stalnim prebivalištem u Kanadi na kraju i postanu državljani Kanade.

Ove osobine donijele su Kanadi atribut jedne od najpoželjnijih zemalja svijeta. Odlazeći američki predsjednik Barack Obama i britanski rock-pjevač Bono Vox lani su izjavili da “svijet treba više Kanade”, dok je britanski “Economist” prije nekoliko mjeseci na naslovnici objavio sliku Kipa slobode s javorovim listom i hokejaškom palicom, uz naslov “Sloboda seli na sjever: kanadski primjer svijetu”. O slobodarskom imidžu Kanade svjedoči i rušenje kanadskih službenih imigracijskih web-stranica u noći kad je Donald Trump osvojio izbore u SAD-u.

Imigranti, dođite!

Ono što je iz “kanadskog poučka” važno za Hrvatsku, jest činjenica da taj slobodarski imidž Kanade nije (isključivo) posljedica liberalnog svjetonazora – kakav krasi kanadskog premijera Justina Trudeaua i većinu tamošnjih birača koji su izabrali upravo njega – već je rukovođen praktičnim, demografskim i ekonomskim razlozima koji i te kako egzistiraju i u Hrvatskoj.

Kao što u članku “Rađa se prva ‘postnacionalna’ država svijeta: Kako je radikalni društveni eksperiment Kanadu doveo na sam svjetski vrh” nekidan piše novinar “Jutarnjeg lista” Goran Šikić, kanadska otvorenost nije izraz naivnosti. Naprosto, od 90-ih godina 20. stoljeća mala stopa fertilnosti i starost stanovništva počeli su usporavati stopu nataliteta Kanade, pa su vodeći kanadski demografi upozorili na nužnost dolaska imigranata.

Valja uočiti da se posve ista stvar u istom vremenu događa i u Hrvatskoj. I ovdje su zadnjih desetljeća mala stopa fertilnosti i starost stanovništva počeli usporavati stopu nataliteta, pa vodeći hrvatski demografi – dr. Anđelko Akrap i drugi – već godinama upozoravaju na nužnost dolaska imigranata.

Najveća razlika između Hrvatske i Kanade je u tome što u Kanadi vlada sluša upozorenja svojih vodećih demografa, pa je donijela niz zakonskih i praktičnih mjera kojima je potakla useljavanje u svoju zemlju. Stoga se, zahvaljujući useljenicima, stanovništvo Kanade od 1990. do danas povećalo za četvrtinu (s 27 na 36 milijuna), a do 2030. očekuje se stopostotno povećanje. Kako piše Šikić: “Ekonomska korist očita je sama po sebi.”

S druge strane, Hrvatska danas – zahvaljujući i tome što ne potiče useljavanje – broji pola milijuna ljudi manje nego što ih je imala prema popisu iz 1991. godine. Da parafraziramo kolegu Šikića: ekonomska šteta očita je sama po sebi.

Imamo, dakle, najmanje useljenika u Europskoj uniji, a i to malo što imamo, mlatimo po ulicama. Šteta što nam na premijersko mjesto lani iz Kanade, umjesto “građevine” Tihomira Oreškovića, nije doletio građanin Justin Trudeau.

 Zemlja budućnosti

Kanadska politika otvorenosti prema useljenicima ima i filozofsko utemeljenje, koje javno iznosi njihov premijer Justin Trudeau. Kako prenosi Šikić u svom tekstu, Trudeau je u listopadu 2015. za “New York Times Magazine” izjavio da bi Kanada mogla biti “prva postnacionalna država”, zato što “nema bazičnog identiteta i mainstreama”. Slično misli i ugledna kanadska književnica Mavis Gallant, koja je Kanađanina definirala kao “nekoga s logičnim razlogom da misli da bi mogao biti Kanađanin”.

Pokušajmo ovu definiciju prebaciti u domaće termine: Hrvat je netko s logičnim razlogom da misli da bi mogao biti Hrvat.

Zacijelo mnogom Hrvatu ovakva definicija izgleda nelogično, a možda mu je i skočio tlak, jer se ne uklapa u ideologiju “krvi i tla”. Ali tako će izgledati budućnost, ako ljudi budu mogli slobodno putovati. Da budemo precizni: tako će izgledati budućnost sretnih i razvijenih zemalja.

Ovaj kanadski model nije isto što i američki “melting-pot” (“lonac za taljenje”), gdje se svi nacionalni sastojci kuhaju dok ne dobiješ nadnacionalnu američku čorbu. Za razliku od toga, Kanada nudi mogućnost autentičnog suživota mnogih vjera, povijesti i vizija budućnosti, bez presije kanadskog nacionalizma.

Time minus “necjelovitog identiteta” prelazi u plus “višestrukog identiteta”, s višestrukim prednostima. A najvažnija prednost je, piše Šikić, “napredak bez krvoprolića i odnos prema novome i drugačijem bez straha koji je zgrčio mnoge europske nacije”.

Iračanin, Libijac i Sirijac

Azilanti iz prihvatilišta u zagrebačkom hotelu “Porin” – među kojima je bio i mladi glumac iz Iraka – na Staru godinu bili su žrtve fizičkih napada na više lokacija u Zagrebu, pri čemu su huligani koristili šipke i palice. Nekima od ozlijeđenih azilanata liječnička pomoć pružena je u KBC Zagreb.

Nakon što je 2. siječnja 50-ak azilanata prosvjedovalo ispred prihvatilišta, tražeći zaštitu od nasilja, zagrebačka policija je prošlog tjedna uhvatila dvojicu muškaraca koje tereti za napad na azilante. U MUP-ovu priopćenju stoji kako “muškarce u dobi od 34 i 30 godina policija sumnjiči za nasilničko ponašanje nad 34-godišnjem libijskim i 30-godišnjim sirijskim državljaninom”.

Napadnuti su, dakle, Iračanin, Libijac i Sirijac. Mladići iz zemalja koje je razorio Zapad, kako bi im tobože donio demokraciju i ljudska prava. Umjesto toga, dobili su hrvatske huligane.