Slobodna Dalmacija – 2. rujna, 2017

NAŠ UGLEDNI EKONOMIST DR. SLAVKO KULIĆ GOVORI O TUROBNOJ BUDUĆNOSTI HRVATSKOG DRUŠTVA

Pročitao sam osvrt gospodina Miklenića u Glasu koncila. On je išao slobodno, čak i grubo, da upozori kako mi nismo sekularna država. S pravom, jer on ima spoznaju da je Crkva osvojila vlast na svim područjima sociologije države. On to nije slučajno napisao.

Dr. Slavko Kulić jedan je od rijetkih naših ekonomista koji je ujedno i filozof. To mu omogućava da tvrde ekonomske činjenice podvrgava testu filozofskog i društvenog smisla. S druge strane, može se reći i da je dr. Kulić jedan od rijetkih naših filozofa koji je ujedno i ekonomist. To mu, pak, omogućava da presudna filozofska pitanja razmatra u svjetlu neopozivih ekonomskih fakata.

Kad se tome doda da je ovaj čovjek također i politolog i sociolog, dobivamo rijetku, gotovo endemsku pojavu na hrvatskom znanstvenom nebu. Dobivamo – sintezologa. To bi bio znanstveni promatrač koji, zahvaljujući sintezi raznih znanja, ima širi pogled na stvarnost od većine drugih promatrača.

Ovih je dana taj sintezološki znanstvenik javno ustvrdio kako hrvatske građane čekaju novi porezi, rasprodaja nacionalne imovine i daljnja zaduživanja. To je i bio povod za ovaj razgovor.

– Na čemu temeljite takve pesimističke prognoze, s obzirom da se Vlada hvali kako nam BDP postojano raste?

– To upozorenje ima svoje znanstveno utemeljenje. Sustav vladanja na dug, ojačan pravom na dug, dao je hrvatskom ateizmu i sekularizmu mogućnost i snagu da provodi svoju volju bez otpora drugih. Ako je…

– Oprostite što vas odmah prekidam, ali u Hrvatskoj na vlasti nisu ateisti i sekularisti, već konzervativci, katolici i klerikalci?

– Polako, doći ćemo do toga. Današnji sustav vladanja na dug postavljen je s funkcionalnog aspekta našeg članstva u Europskoj uniji, pri čemu nitko ne ispituje sociopsihološki sadržaj funkcioniranja tog sustava. A ja sam još prije 50 godina, u onom sistemu, upozorio da sustav vladanja na dug nema budućnost. Od 1991. godine je nastavljen taj funkcionalistički pristup, pa je hrvatski ateizam i sekularizam dobio nastavak u novom ruhu.

Rast BDP-a – a to treba ponoviti tisuću puta – nije kriterij ni mjerilo ni pojedinačnog ni društvenog bogatstva i napredovanja, a ni političke učinkovitosti, tim više što se zna da rast BDP-a u Hrvatskoj počiva na potrošnji, a ne na stvaranju novih vrijednosti i novih dobara putem investicija. Društvo koje ne ulaže u proizvodnju sredstava za rad i sredstava za proizvodnju prepušteno je okolnostima sve jače nezaposlenosti, iseljavanja i razognjištavanja. To je naša stvarnost, o čemu sistem ne misli.

– Ustvrdili ste da hrvatska Vlada neće odustati od uvođenja poreza na nekretnine?

– Vlast je prisiljena uvoditi nove poreze da bi održala ravnotežu u sustavu, jer imamo ogromne troškove za zdravstvo, socijalu, umirovljenike… Ti se troškovi povećavaju, a da bi ih mogla podmiriti, vlast mora biti represivna i agresivna. I bit će sve represivnija – nitko neće moći spriječiti uvođenje novih nameta.

– Kako komentirate aferu Agrokor i kakav ishod pretpostavljate? Kakve će posljedice biti po hrvatsko gospodarstvo?

– Slučaj Agrokor nije naivan. Razbijanjem Agrokora razbit će se i dojam da je Agrokor doprinosio hrvatskom gospodarstvu. Ishod je da će Agrokor biti rasprodan po dijelovima, za što kupci već postoje, od privatne imovine vlasnika do polica u dućanima. Nasilno stečeno došlo je pod polugu nove nasilne preraspodjele, koja je u tijeku.

Gubitkom ili nestankom Agrokora hrvatsko gospodarstvo gubi jako puno. Bez obzira na promjenu vlasnika, hrvatsko tržište hrane je ionako puno stranih proizvoda, koje praktički nitko ne kontrolira.

– Tko će u takvom raspletu biti najviše pogođen?

– Najviše će stradati oni kojima je Agrokor dao police – mali proizvođači, a i veliki dobavljači. Hoće li ti ljudi moći naći nove police na tržištu, to je ključno pitanje za budućnost hrvatske privrede.

– Često ističete da je “tragična država koja čeka na prihode od turizma”. U čemu je ta tragika i kako je izbjeći?

– Ta tragika se u hrvatskoj stvarnosti nikad nije očitovala kao ove godine. Troškovi tog turističkog fenomena su tri do pet puta veći od prihoda, o čemu nitko ne govori, pa ni ministar turizma, što je tragično.

– Na koje troškove mislite?

– Paljevine, kanaderi, ekologija, milijuni tona smeća… Ti se problemi ne rješavaju nego se gomilaju, i ne mogu se nadoknaditi iz turističke takse, koja je, usput govoreći, sramotno mala. Čak 69 posto prihoda od turizma su privatni, a troškovi su državni. Prihodi od turizma, osim PDV-a, ne slijevaju se u proračun, već odlaze vani. Taj problem smeća će se produbljivati sve dok nam EU ne pošalje kazne za nerješavanje problema otpada, a to će biti uskoro.

– Znate li štogod o tim kaznama?

– Mi već imamo između 120 i 130 kazni Europske komisije, pa nema vremena da ih sad nabrajamo i pojašnjavamo. Naprosto, mi nismo u stanju odgovoriti na obaveze EU, jer nismo shvatili što uistinu znači naše članstvo u EU.

– A što točno znači?

– Proces asimilacije hrvatskog naroda kao subjekta kulture, u smislu marginalizacije koja se provodi tzv. reformiranjem. Naše članstvo u EU znači položaj na periferiji europskog kapitalizma, gdje se odnos rad-kapital ne može provoditi, što znači da je naša upravljačka struktura pristala da nestanemo, bez ikakvih posljedica u smislu odgovornosti za taj čin.

– Držite li da se to EU posebno nameračila na hrvatski narod, ili je to sudbina svih bivših socijalističkih zemalja s istoka Europe, koje su u kapitalizam ušle 1990. godine?

– Cijela Jugoistočna Europa je u tom položaju. Promjene političkih uvjeta u Jugoistočnoj Europi napravile su kvislinške vlasti. Te su promjene došle izvana, a ne iznutra, uz potporu domaćih interesa, preko političke vlasti koja je sebi osigurala vladanje na dug, bez znanja Hrvatskog sabora i hrvatskog naroda, što znači da je njihova vlast nelegitimna, jer im taj mandat nitko nije dao.

– Kad spominjete nestanak hrvatskog naroda, svojedobno ste kazali da za 70 godina više neće biti Hrvata na ovim prostorima. Sudeći po masovnom iseljavanju mladih iz zemlje i negativnoj demografiji, stvarnost potvrđuje vaše predviđanje. Kako to spriječiti?

– Ni Tuđman – kao ni Tito – nije imao misaoni model o neovisnosti i slobodi, već je iz jedne ovisnosti išao u drugu, što znači da nije ostvario povijesnu ulogu za kojom je žudio. To se pojačalo nakon 2000. godine i uvođenja autokratske države, kada je došlo do legalizacije i legitimacije vladanja državom na dug, što je u interesu kapitala, a ne u interesu naroda. Promjene političkih frakcija u sustavu vladanja na dug ne znače ništa. Narod i Sabor moraju osporiti taj nelegitimni sustav i nelegitimno vladanje na dug, i to što prije. U suprotnom, pristali smo da nestanemo.

– Knjigu “Nužnost rekonstitucije hrvatskog društva i države” napisali ste još prije 20 godina. Je li se u međuvremenu išta od vaših prijedloga, iznesenih u toj knjizi, ostvarilo u praksi?

– Ništa. Ovo o čemu govorim je posljedica nepoštivanja te spoznaje, dok je još bilo blagovremeno. Tu sam knjigu izdao 1997. godine, a tada smo još imali monetarnu vlast, imali smo svoje banke i svoju akumulaciju. Hrvatskom narodu, dakle, nisu sporne mogućnosti spram budućnosti. Ali te mogućnosti su oduzete od strane otuđene monetarne vlasti. Svoj novac danas posuđujemo 600-700 posto skuplje nego što dobivamo za polog našeg novca i akumulaciju u stranim bankama. To je novac da mozak stane. Hrvatski narod mora steći snagu da u budućnosti bira onu upravljačku strukturu koja će zadobiti vlast nad tim mogućnostima. Stvar je u ljudima koji upravljaju hrvatskom stvarnošću.

– Može li provođenje kurikularne reforme obrazovanja smanjiti izglede za propadanje hrvatskog društva?

– Kurikularnu reformu po suštini nitko nije razumio. Da bismo drukčije znali, moramo drukčije učiti. Da bismo drukčije učili, moramo se suočiti s neznanjem koje nas okružuje. Tu mislim i na političku i na vjersku i na znanstvenu razinu društva. Ključni problem koji je kurikularna reforma trebala riješiti jest da se ukine dosadašnja metodika i didaktika poučavanja bez antropološke dimenzije, odnosno bez čovječnosti. A ovo što nam se kroz kurikularnu reformu nudi zapravo traži da se nastavi po starom.

– Ako sam dobro shvatio, vi kurikularnoj reformi zamjerate to što nije dovoljno reformatorska?

– Ta reforma ništa ne mijenja u suštini, već samo mijenja metode manipulacije ljudima. Na to sam nedavno upozorio na jednom okruglom stolu koji je organizirao zagrebački rektor, kada sam kazao da kompetencija naših sveučilišnih profesora ne postoji, jer su oni proizvod poučavanja bez antropološke dimenzije. I tu otvaramo pitanje sukoba kreacionista i evolucionista, kao dva glavna sistema mišljenja u svijetu.

– Na svojim predavanjima često govorite o ta dva glavna sistema mišljenja. Kome biste dali za pravo: kreacionistima ili evolucionistima?

– Nisu u pravu ni jedni ni drugi. Kreacionizam nudi podložnost kroz pobožnost. A evolucionisti nude podložnost kroz diktaturu prava, gdje narod nije sudjelovao ni u stvaranju ni u usvajanju tih prava. Diktatura prava, odnosno diktatura države, bit će sve jača što društvene okolnosti budu slabije.

Evolucionisti nude oblike nasilja kao oblike razvoja, u smislu nove velike liberalne doktrine Zapada, Ali nasilje ne daje razvoj. S druge strane, dogma o Bogu nije znanost. Kreacionisti ne moraju biti u pravu, evolucionisti još manje.

Pravo na nasilje nema nitko, jer nasilje ne može biti ničije pravo. To nas upozorava da moramo imati drukčiji tip razumijevanja i opstanka na Zemlji. Moramo razumjeti uvjete supridanosti bitka, kao sklada između naše spoznaje o životu i našeg ponašanja i djelovanja u životu. Tri važeća mišljenja – vjersko, političko i scijentističko – jesu važeća, a ne valjana mišljenja. Usprkos tome, imaju iste mehanizme odmazde spram onih koji drukčije misle. Mi nismo slučajno tu gdje jesmo.

– Od ta tri važeća mišljenja, koje nas može izvući iz gliba?

– Problem je u znanosti kao instituciji kritičkog iskustva, koju nemamo. Znanost, kao institucija kritičkog iskustva spram kreacionista i evolucionista, naprosto ne postoji, već se priklanja jednima ili drugima. Zato kažem da ne postoji, jer nema znanosti bez autonomije, a bez znanosti nema ni kulture. A kultura je ključ promjene.

Kultura nije izvedbeno-zabavni projekt. Kultura nije zabava. To je ozbiljna stvar koja oblikuje ponašanje pojedinaca i naroda spram prirode i spram života. O tome dosad još nitko nije prozborio, što znači kako nismo svjesni da je to ključ našeg opstanka.

Sukob između Katoličko-bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta traži tu razinu doktrinarne spoznaje da ni jedni ni drugi nisu u pravu. Izlaz je u autonomiji znanosti, obrazovanja i kulture kao ključeva budućnosti. Za to se mora izboriti intelekt i inteligencija hrvatskog naroda. Mi takve ljude imamo.

– U kontekstu sukoba kreacionizma i evolucionizma, kako komentirate učestale pokušaje Crkve da ugrozi sekularnost hrvatske države? U zadnjem broju “Glasa koncila” otvoreno se tvrdi da Hrvatska nije sekularna država, pa čak i da sekularni karakter države ugrožava vjernike. Idemo li to prema državnom konceptu Irana ili Saudijske Arabije?

– Pročitao sam osvrt gospodina Miklenića u Glasu koncila. On je išao toliko slobodno, čak i grubo, da upozori kako mi nismo sekularna država. S pravom, jer on ima spoznaju da je Crkva osvojila i ostvarila vlast na svim područjima sociologije države. On to nije slučajno napisao.

Tom tipu vladanja državom od strane Crkve priključili su se i mnogi politički akteri, u smislu kolaboracionizma, a tu mogućnost su im dale vladajuće političke frakcije. To nazivam misaonim padom unatrag, u proces refeudalizacije.