Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 17.rujna 2016

Ovog tjedna u britanskom parlamentu dogodio se prolom istine iz vedra neba. Jedini je problem što ta istina više nikome ne koristi, jer su stvari u međuvremenu otišle predaleko i povratak na stari svijet više nije moguć. Istina se prolomila pet godina prekasno.

Elem, britansko parlamentarno vijeće za vanjske poslove objavilo je izvještaj u kojem se priznaje da je napad na Libiju 2011. godine – koji je, uz Ameriku i Francusku, predvodila upravo Britanija – pokrenut na temelju “pogrešnih obavještajnih podataka” te da je doveo do “političkog i ekonomskog kolapsa” ove države. U izvještaju se navodi i kako tadašnji britanski premijer David Cameron mora snositi odgovornost za razaranje Libije.

“Britanska akcija u Libiji bila je dio pogrešno započete intervencija koja je rezultirala situacijom kakva je i danas na snazi”, stoji u izvještaju, te se dodaje: “Britanska politika prema Libiji prije i nakon intervencije koja je započela u ožujku 2011. bila je zasnovana na pogrešnim pretpostavkama i nepotpunom shvaćanju situacije u toj zemlji.”

Tko radi, taj i griješi, rekli bi cinici. Netko za vrijeme nogometne utakmice krivo procijeni kretanje suigrača, pa doda loptu protivniku. Drugi pogrešno procijeni količinu praznog prostora u autobusu, pa nagazi suputniku na nogu. A treći, pak, zabunom povede imperijalistički rat na drugom kontinentu, razori jednu stabilnu državu i unesreći milijune ljudi. U svim tim slučajevima zajedničke su “pogrešne pretpostavke” i “nepotpuno shvaćanje situacije”. Što da se radi, dodali bi cinici: svakome se može dogoditi loš dan.

Loš dan bez kraja

Loš dan u Libiji traje već pet godina i ne nazire mu se kraja. Nekoć jedna od najprosperitetnijih zemalja Afrike, ova je država danas beznadno zaglavljena u spirali sektaških sukoba, nasilja i beznađa. Od zemlje u koju su odlazili europski gastarbajteri – od fizičkih radnika do inženjera – Libija se pretvorila u tužno i nesretno mjesto iz kojeg bježi tko god može.

Nesreća Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije – kako se ova zemlja zvala dok je po svijetu hodao rahmetli pukovnik Moamer Gaddafi – koju su prouzročile tri vodeće zapadne države, nije ostala samo u njenim granicama, već se prelila daleko izvan sjevernoafričke pustinje i “crnog kontinenta”. Nakon ubojstva Gaddafija – koje je pred TV kamerama oduševljeno blagoslovila današnja američka predsjednička kandidatkinja – i rušenja njegovog sekularnog režima, Libija je postala jedan od epicentara svjetskog kaosa, zborno mjesto afričkih i bjelosvjetskih džihadista, koji su po svijet puno opasniji nego što je to “diktator” Gaddafi ikada bio.

Libija je otada postala i jedno od ishodišta migrantske rijeke očajnika, koji s njenih obala kreću u pogibeljni bijeg u Europu: samo par sati nakon što je objavljen ovaj izvještaj britanskog parlamenta, izaslanik UN-a u Libiji Martin Kobler obznanio je u intervjuu za talijanski dnevnik La Stampa da je oko 235.000 migranata u Libiji “spremno krenuti za Italiju čim se ukaže prilika”. A Europa se upravo zbog tih migranata raspada po svojim temeljnim multi-kulti šavovima i zatvara u otuđeni lanac nacionalnih tvrđava, čime gubi smisao vlastitog postojanja.

Koliko god antiimigrantska retorika istočnoeuropskih vlada bila moralno odvratna i nepodnošljiva, u njoj ima zrnaca neke više pravde, nažalost usmjerene prema najslabijim akterima ove storije. U odurnoj ksenofobiji mađarskih, slovačkih i pojedinih balkanskih političara može se nazrijeti i pokoji stripovski oblačić u kojem piše: “Nisu naši avioni bombardirali Libiju, nisu naši islamistički pijuni ubili Pukovnika. Neka migrante i izbjeglice prime oni koji su ih svojom politikom stvorili.”

Satisfakcija bez smisla

Ovo je priča o beščašću europske i zapadne politike. Oni kojih se priznanje o britanskoj odgovornosti najviše tiče – građani Libije, afrički migranti i uplašeni građani Europe – nemaju od tog priznanja nikakve koristi. Određenu satisfakciju mogu dobiti oni – a nije ih bio mali broj – koji su još prije pet godina uzalud upozoravali nad kakvim demonima stražari pukovnik Gaddafi i što će se dogoditi ako taj stražar nestane. Ista bi se stvar dogodila i u Siriji da se u zadnji čas nije umiješala Rusija. Ali, nakon toliko mrtvih, što ikome znači ikakva satisfakcija?

Britansko priznanje o krivnji Davida Camerona za napad na Libiju povijesni je deja vu: na potpuno isti način, i jednako prekasno, iz Britanije je onomad stiglo i priznanje o krivnji Tonyja Blairea za napad na Irak. I tada su se u izvještaju navodili “pogrešni obavještajni podaci” i “nepotpuno shvaćanje situacije”, kao što ćemo jednog dana isti takav izvještaj dobiti i za Siriju.

Gospodari svijeta imaju nepogrešiv tajming za ovakve pokajničke izvještaje: uvijek ih objave tek kad je potpuno sigurno da se stvari koje su izazvali više ne mogu popraviti. To je taj slavni cinizam superiornog Zapada.