VELIKO ISTRAŽIVANJE O AKTIVIZMU MLADIH U EUROPI (3): SLUČAJ HRVATSKE

Slobodna Dalmacija – 16. lipnja, 2018

Autori navode da mladi u Hrvatskoj izražavaju ‘ekstremno negativne stavove prema političarima’. Štoviše, naši mladi imaju negativnije stavove prema političarima od vršnjaka u svim drugim zemljama, osim Grčke: samo je grčka mladost više razočarana u politiku od naše

Nakon što smo u prošlom i pretprošlom Spektru objavili prva dva nastavka analize velikog četverogodišnjeg istraživanja o političkom aktivizmu mladih u Europi, u današnjem završnom nastavku donosimo rezultate hrvatskog uzorka.

Da podsjetimo, istraživanje je poduzeto u sklopu projekta „Pamćenje političke ostavštine mladih i građanski aktivizam“ (akronim na engleskom jeziku: MYPLACE), financiranog od Europske unije, a rezultati su nedavno objavljeni u obliku zbornika znanstvenih radova „Razumijevanje sudjelovanja mladih širom Europe: od istraživanja do etnografije“, u izdanju ugledne britanske izdavačke kuće „Palgrave Macmillan“.

Kao što smo u prethodnim nastavcima naveli, istraživanje je provedeno na uzorku od 20.000 mladih u dobi 16-25 godina iz 14 europskih zemalja (Hrvatska, Danska, Estonija, Finska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Latvija, Portugal, Rusija, Slovačka, Španjolska i Velika Britanija), a u projektu je sudjelovalo preko 80 europskih istraživača i znanstvenika.

Urednici zbornika su manchesterski sociolozi Hilary Pilkington i Gary Pollock, te naša socijalna psihologinja Renata Franc sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, koja je ujedno i koautorica dijela istraživanja o Hrvatskoj, skupa sa sociolozima Benjaminom Perasovićem i Markom Mustapićem, također zaposlenicima Instituta Ivo Pilar. Rezultati istraživanja na hrvatskom uzorku prikazani su u članku „Mladi, povijest i kriza demokracije? Hrvatska perspektiva“.

U svakoj zemlji određene su dvije socioekonomski različite lokacije za istraživanje, a obje hrvatske lokacije nalaze se u Zagrebu: kao bogatije područje grada izabrana je podsljemenska zona, a kao siromašnija (i etnički raznolikija) lokacija poslužila je industrijsko-radnička zona Peščenice i Žitnjaka. Kao i u drugim zemljama, anketni uzorak je činilo oko 1200 ispitanika (610 u Podsljemenu i 607 na Peščenici), a dodatno je napravljen i 61 polu-strukturirani intervju (25 ispitanika u Podsljemenu i 36 na Peščenici).

Socijalizirani u ratu i poraću

U uvodu članka autori konstatiraju da se tranzicija u Hrvatskoj odvijala u specifičnim uvjetima Domovinskog rata i „bezbrojnih političkih kontroverzi u postratnom razdoblju, uslijed čega je potisnuta demokratizacija društva“, odnosno da su duljina rata i značajni ljudski i ekonomski gubici „značajno usporili demokratske procese“, dok je naglasak na postratni oporavak, povezan s ekonomskom deprivacijom i porastom nezaposlenosti, „kreirao društvenu atmosferu koja nije ohrabrivala proces demokratizacije“.

Ta se društvena atmosfera, ukazuju naši sociolozi, mora uzeti u obzir kad se razmatraju rezultati i politička razmišljanja mladih u Hrvatskoj. Pritom napominju kako su svi ispitanici iz hrvatskog uzorka rođeni između 1988. i 1996. godine, što znači da se „njihova rana politička socijalizacija odvijala tijekom Domovinskog rata te u postratnom razdoblju“.

Pokazalo se da mladi u Hrvatskoj, podjednako na obje lokacije, iskazuju vrlo slab interes za politiku – gotovo 70 posto ispitanika izjavilo je da ih politika zanima „ne baš mnogo“ ili „nikako“. Povrh toga, vrlo rijetko razgovaraju o politici s osobama koje su im značajne u životu; tek svaki deseti ispitanik razgovara o tome „stalno“ ili „često“, i to mahom s očevima ili s najboljim prijateljima.

Najčešći odgovori na ovo pitanje bili su „Politika me zbilja ne zanima“ ili „Stvarno ne pratim politiku“, dok odgovori pojedinih ispitanika ukazuju da je njihova nezainteresiranost posljedica lošeg stanja u državi, odnosno negativne percepcije naših političara: „Nisam zainteresiran… kad vidim što rade, kako kradu.“

Čak 75 posto anketiranih izjavilo je da se „slaže“ ili „čvrsto slaže“ s negativnim izjavama tipa „Političari su korumpirani“, odnosno „Bogati imaju prevelik utjecaj na politiku“, dok ih se tek oko 10 posto slaže s pozitivnim tvrdnjama kao što su „Političari brinu za mlade ljude poput mene“.

Autori konstatiraju da mladi u Hrvatskoj izražavaju „ekstremno negativne stavove prema političarima“. Štoviše, uspoređujući rezultate hrvatskih ispitanika s mladima iz ostalih europskih zemalja, dolaze do zaključka da naši mladi imaju negativnije stavove prema političarima od njihovih vršnjaka u svim drugim promatranim zemljama, osim Grčke: samo je grčka mladost više razočarana u politiku od hrvatske.

Ne vjeruju nikome

Mladi u Hrvatskoj prednjače i po nepovjerenju u političke i društvene institucije: više od 65 posto ih ne vjeruje ni političkim strankama, ni parlamentu ni šefu vlade.

„Podaci dobiveni intervjuima sugeriraju da se ovi cinični stavovi prema političarima i političkim institucijama ne mogu objasniti isključivo sedmogodišnjom hrvatskom recesijom“, pišu sociolozi s Instituta Ivo Pilar, dodajući kako mladi iz uzorka, tumačeći razloge svog nepovjerenja, pridaju veću važnost brojnim korupcijskim i privatizacijskim skandalima nego ekonomskoj krizi i visokoj stopi nezaposlenosti.

„Čini se da mnogi ispitanici vide politiku kao arenu u kojoj političari primarno rade za vlastite interese i ne oklijevaju da se okoriste svojom pozicijom“, navode autori, te daju nekoliko karakterističnih odgovora ispitanika:

„Kad čujem riječ ‘politika’, odmah pomislim na nešto jako loše. To je tužno, ali je tako. Definitivno mi samo vrlo ružne asocijacije dolaze: gadovi, štetočine, lopovi. Ništa mi lijepo ne padne na pamet.“ (MIRTA, PEŠČENICA)

„Neee! Kad čujem riječ ‘politika“, automatski se isključim. Počnem misliti o porezima, o tome kako političari voze skupa kola koja ne zaslužuju. Dakle, politika je kao… ne, ne, mijenjaj temu!“ (NINICA, PODSLJEME)

„Nemam dobro mišljenje o politici. Politika kao pojam, kao sistem, to bi trebalo biti nešto dobro, ali ono što se događa u Hrvatskoj je odvratno: jedna partija, druga partija, ne znaš koja je gora, svađaju se; pola naših političara završi u zatvoru, pola na sudu…“ (TARA, PEŠČENICA)

„U Hrvatskoj su političari kao profesija objekt mržnje, zato što vas riječ ‘političar’ automatski asocira na vrstu lopova. Sigurno ima u Hrvatskoj i poštenih političara, ali ne puno, i njih ne vidiš u javnosti. Neki od njih su visokoobrazovani, ali se generalno svi negativno percipiraju zbog ostalih. Kao ono što je bilo sa Sanaderom, kad je sve to izašlo vani…“ (DODO, PODSLJEME)

‘Treba nam netko kao Putin!’

Autori naglašavaju da naši mladi nisu generalno protiv demokracije, već su nepovjerljivi prema demokratskoj praksi kakva se provodi u Hrvatskoj. To potvrđuju podaci prema kojima većina anketirane hrvatske mladosti podržava višestranački sistem (64% u Podljemenu, 62% na Peščenici), odnosno sistem u kojem opozicija može slobodno izraziti svoje stavove (po 68% na obje lokacije), dok samo manjina ispitanika takav sistem ocjenjuje kao „prilično loš“ ili „vrlo loš“.

No usprkos generalnoj podršci za demokraciju, prilično velik postotak mladih istodobno podržava nedemokratske političke režime; oko polovine anketiranih pozitivno ocjenjuje sistem u kojem bi vladao snažni lider koji nije ograničen parlamentom (51% na obje lokacije), dok 33 posto ispitanika u Podsljemenu i 25 posto na Peščenici podržava vojnu vladavinu. Od svih 14 promatranih zemalja, još jedino gruzijska mladost ima tako pozitivno mišljenje o autokratskim režimima.

Kao ilustraciju takvog stava, autori navode riječi ispitanika koji je uzeo pseudonim „Dean“:

„Nisam veliki pristaša demokracije. Mislim da bi za naš narod, s obzirom da nismo dovoljno zreli za demokraciju, bilo bolje da imamo nekog kao Putin, možda malo manje radikalnog. Volio bih da neka takva osoba preuzme vlast, da sva vlast bude kod jedne osobe. Jer danas je sve previše podijeljeno i morate pregovarati sa svakim, što nas je i dovelo tu gdje jesmo.“ (DEAN, PODSLJEME)

No kad se naše mlade direktno upita koji sistem preferiraju – demokratski ili autokratski – rezultati su ipak nešto povoljniji za demokraciju: više od pola ispitanika sebe opisuju kao „demokrate“ (57% u Podsljemenu, 61% na Peščenici), oko četvrtine nema izraženu preferenciju ni prema jednom tipu sistema (30% u Podsljemenu, 22% na Peščenici), dok je najmanji postotak onih koji preferiraju autokraciju (13% u Podsljemenu, 17% na Peščenici).

Pozitivan stav prema socijalizmu

Daljnjom analizom autori utvrđuju da se kod ove potonje skupine ne može govoriti o „genuinoj (izvornoj) autokratskoj orijentaciji“, već da je njihovo preferiranje autokracije u prvom redu određeno nezadovoljstvom stanjem demokracije u suvremenom hrvatskom društvu, po čemu su najsličniji svojim vršnjacima u Britaniji i istočnom dijelu Njemačke. Neki od takvih ispitanika okrivljuju demokraciju za porast socijalnih nejednakosti u društvu, poput mladića s pseudonimom „Jurkan“:

„Ja držim da nama treba diktator. (…) Jer se pokazalo da ako netko ima više novca od ostalih, on ima i više prava od drugih. Ili ako je na višoj poziciji, on također ima više prava od prosječnog čovjeka, a u suštini bismo svi trebali biti jednaki pred zakonom i u svemu.“ (JURKAN, PODSLJEME)

Zanimljivo je, kako ukazuju autori, da većina ispitanika koji su izrazili preferenciju prema autokraciji iskazuje pozitivan stav prema socijalističkom razdoblju. Kao primjer ističu ispitanicu pod pseudonimom „Barbara“, čija je prva reakcija na spomen socijalizma bila sljedeća: „Da nije bilo tog razdoblja, mi ne bismo imali stan koji moja obitelj danas posjeduje.“

U nastavku autori navode da je Barbara svjesna i loših strana socijalističkog razdoblja, jer je i sama odmah dodala: „Da, znam da ima ljudi koji bi mi sada mogli reći: ‘Da nije bilo tog razdoblja, neki članovi moje obitelji bili bi još živi.’“ U svakom slučaju, pišu autori, činjenica da u socijalizmu nije bilo toliko društvenih nejednakosti Barbari predstavlja glavni pozitivni aspekt prethodnog sistema u odnosu na današnji.

Sloboda govora je precijenjena’

No možda je najbolje da prenesemo Barbarine riječi doslovno, kao što su uradili i autori članka:

„Ne mislim da je prethodni sistem bio loš, jer u tom sistemu su svi bili zaposleni. Nisam živjela u tom razdoblju, ali mislim da je tada bilo nemoguće da visokoobrazovani ljudi rade u kiosku, kao što je to slučaj danas. Izgleda kao da imamo neke koristi od današnjeg sistema – privatno vlasništvo i sloboda govora – ali smatram da su te stvari precijenjene. Da, ljudi danas mogu govoriti što žele, ali vrlo mali broj ljudi doista kaže nešto pametno.“ (BARBARA, PODSLJEME)

Slično poput Barbare misli i ispitanik koji je uzeo pseudonim „Branko“:

„Mislim da su u onom sistemu mnoge stvari bolje funkcionirale, osobito one koje se odnose na radnike i radnička prava, zato što je ono bila više socijalna država, socijalistička država, i ja mislim, bez obzira kako to može zvučati čudno, da su ljudi onda imali više prava, naročito u pogledu socijalne sigurnosti, dobivanja posla itd. Ljudi su tada mogli pričati manje slobodno, ali društvo je bilo bolje organizirano. Prema tome, ja ne vidim pozitivne promjene u odnosu na socijalizam.“ (BRANKO, PEŠČENICA)

U zaključku autori navode da ovakvi „autokratski“ stavovi naših mladih, barem kod onog dijela ispitanika koji demokraciji zamjeraju proizvodnju društvenih nejednakosti, zapravo „demonstriraju demokratski potencijal prije nego antidemokratsku ili destruktivnu snagu“.