Standardna priča o padu Berlinskog zida ide ovako: tog 9. studenoga 1989. srušen je komunizam i okončan Hladni rat, što je Istočnu Europu izvuklo iz mraka „željezne zavjese“ i otvorilo put planetarnom trijumfu slobode, čime je prema Fukuyami završila ljudska povijest. I to sretnim ishodom – u liberalno-demokratskoj nirvani kapitalističkog tipa.

Tako je bio intoniran i gro analiza koje su se prošlog tjedna pojavile povodom 30. obljetnice rušenja Zida. Ponešto prigušenim, ali ipak ponosnim tonom tumačilo se da je pad Zida bio veliki korak za budućnost Europe, koji je omogućio da europske zemlje i građani ostvare svoj društveni i ljudski prosperitet. Bez obzira na sve nedaće s kojima se suočava današnja Europa, ipak je taj 9. studenoga 1989. markiran kao pozitivna točka kontinentalne povijesti.

No u europskoj stručnoj i znanstvenoj javnosti ima i drukčijih tumačenja tog povijesnog datuma. Bečki politolog dr. Anis H. Barjaktarević drži, naprotiv, da je tog dana počela de-evolucija Europe, odnosno da su Europa i svijet tog dana puno izgubili jer je padom Berlinskog zida čovječanstvo ostalo bez planetarnih vizija. Svoju tezu Barjektarević elaborira u eseju „30 godina nakon 09/11: Koliko Njemački bi trebala imati Europa?“, čije su razne verzije objavljene u 20-ak zemalja širom svijeta, te ćemo ga sada ukratko prikazati.

Komentirajući narativ o padu Berlinskog zida kao „trijumfu slobode“, Barjektarević ističe da „nasuprot ovom postoji drugo mišljenje koje slijedi sasvim drukčiju logiku“, a ta „drukčija logika“ počiva na objektivnom faktu ljudske povijesti da su „svi vodeći društvenopolitički pokreti, od prosvjetiteljstva pa sve do kraja 20. stoljeća, nudili vizije za čitavo čovječanstvo: univerzalno koncipirane za sve i svakoga“.

Toga, međutim, nakon pada Berlinskog zida u Europi više nema – poručuje autor eseja.

Smrtno ranjene ideologije

Pišući da su u te univerzalne pokrete spadali i socijalizam i hladnoratovski kapitalizam, autor kaže da je „svaki od njih imao dosljednu teoriju i vrlo jak intelektualni zov, posebno u vezi sa suštinskim pitanjima preraspodjele i dostupnosti“. Socijalizam je poticao „preraspodjelu znanja i opismenjavanje društava u razvoju“, „preraspodjelu sredstava za proizvodnju“ i „pristup proletarijata donošenju kritičnih odluka“, dok je kapitalizam poticao „preraspodjelu proizvodnih lokacija“ i „pristup nesputanoj trgovini preko slobodnih i svima otvorenih mora i oceana“.

No pokazalo se, drži autor, da su krhotine Berlinskog zida smrtno ranile obje hladnoratovske ideologije: socijalizam je nestao sa scene, a kapitalizam je nakon gubitka ideološke konkurencije izgubio želju da se svidi svima i postao predatorski sistem u kojem stradava čak i srednja klasa.

„Stoga“, piše Barjektarević, „ova kontra-logika tvrdi da rušenje Berlinskog zida nije značilo samo kraj komunizma (preko jednostranog preuzimanja istočnonjemačkog društva), nego je smisao tog događaja mnogo dalekosežniji. Značio je kraj planetarnih vizija. Dvije suprotstavljene ideologije grubo su se sukobljavale diljem svijeta, a naročito u Berlinu. I tog 09/11. obje su izgubile – zauvijek i nepovratno, jer još od toga dana 1989. nitko niti može, niti želi ponuditi jednu univerzalno prihvatljivu ideju za sve.“

Tu tezu autor garnira podsjećanjem na ondašnjeg predsjednika SAD-a Ronalda Reagana, koji je 1987. javno pozvao sovjetskog vođu Gorbačova da „počupa Zid“, jer ta građevina „ne može podnijeti zamah slobode širom Europe“. Evocirajući Reaganove riječi, Barjektarević ukazuje da širom današnjeg liberalnog Zapada niču novi zidovi:

„Trideset godina kasnije autsajderski kandidat je glatko dobio američke predsjedničke izbore na obećanju da će podići zid cijelom dužinom američko-meksičke granice. I dok danas Rusi zagovaraju liberalizaciju viznog režima, atlansko-centralna Europa sprečava slobodu kretanja na svakom koraku. Od rušenja zida u Berlinu europske zemlje su podigle šest puta duže barijere – preko 1000 km novih zidova svuda diljem Starog kontinenta“, konstatira bečki politolog.

Zagrobni svijet staraca

U središnjem dijelu eseja Barjektarević se fokusira na današnja razmišljanja nekadašnjih Istočnih i Zapadnih Nijemaca, te piše da među njima postoje različiti narativi o tome što se dogodilo 1989. i kakve su posljedice pada Zida:

„Danas, zapadno od Berlina, vladajuća ideološka linija zastupa stav da je pad Berlinskog zida bio rezultat propasti lošeg društveno-gospodarskog modela i njegove asimilacije u nadmoćni zapadni model. (…). Istočno od Berlina, pak, ljudi će vas glasno upozoriti da je ponovno njemačko ujedinjenje ustvari jednostrano preuzimanje, Anschluss – aneksija…“

Kao primjere potonjeg narativa Barjektarević nudi niz izjava građana Berlina s kojima je razgovarao ili njihove izjave preuzeo iz tiska, a iz kojih se vidi zbog čega njemački sociolozi i danas, 30 godina od pada Zida i nestanka DDR-a, registriraju u društvu snažnu nostalgiju za životom u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, koja je toliko prisutna da je dobila i poseban termin – „Ostalgija“, kao izraz sastavljen iz riječi „Ost“ (istok) i „Nostalgie“.

„Ostalgija je kao nefokusirana melankolija, let iz stvarnosti za nedostatkom alternative, kombinacija razočarenja sadašnjicom i čežnje za prošlošću“, navodi autor riječi berlinske profesorice Brigitte Rauschenbach, kao i riječi prvog Nijemca u svemiru, DDR-ova astronauta Sigmunda Jaehna:

„Ljudi na istoku su odbacili sve bez razmišljanja… Željeli su se samo pripojiti Zapadnoj Njemačkoj, premda ništa nisu o njoj znali osim TV reklama. U to vrijeme u našoj je zemlji bilo puno lakše izbjeći pritisak birokracije, nego je danas moguće izbjeći pritisak novca“, drži DDR-ov astronaut.

Usporedbe radi, uoči pada Berlinskog zida DDR je imao 9,7 milijuna zaposlenih. „Trideset godina kasnije taj broj je još uvijek znatno niži“, piše Barjektarević, te konstatira:

„Danas je to deindustrijalizirani, razognjišteni i obeshrabreni zagrobni svijet staraca.“

‘BMW treba kolektivizirati’

Autor citira i berlinskog novinara Wolfgang Herra i njegovu misao: „Što bolje upoznaš kapitalizam, manje se pitaš šta nije valjalo u socijalizmu“, a navodi i riječi jednog bivšeg radnika iz DDR-a koji je prije 15-ak godina, u doba kancelara Gerharda Schrödera, uspoređivao dva sustava:

„Pričanje viceva o Erichu Honeckeru (dugogodišnji politički lider DDR-a) moglo je čovjeku izazvati probleme, ali nazvati svog poslovođu budalom, bilo je OK. Danas bilo tko može nazvati Gerharda Schrödera svakakvim imenima, ali ne i svog šefa u poduzeću, jer bi takvo što moglo biti pogibeljno.”

Berlinski pisac Maxim Leo ocjenjuje da „naša država više nije postojala pa tako nismo ni mi“, dodajući kako je „DDR nestao i zastupnici aneksije su učinili sve da izbrišu tragove njegovog postojanja“, a istočnonjemački filozof Vincent Von Wroblewski kaže doslovno: „Negiranjem naše prošlosti, ukrali su naše dostojanstvo.“

No, kako navodi Barjektarević, 30 godina nakon pada Berlinskog zida prezrene ideje socijalizma i DDR-a se vraćaju u Berlin i Njemačku, što je „posebno vidljivo među američkim Demokratima i Zelenima, te milenijalcima diljem svijeta, uključujući planetarnu sljedbu švedske ‘bejbi revolucionarke’ Grete Thunberg“. Kao barjaktara tog „socijalističkog revivala“ među mladim Nijemcima bečki politolog ističe 29-ogodišnju „zvijezdu u usponu“ njemačkih socijaldemokrata (SPD) i čelnika mladeži te stranke Kevina Kuehnerta, koji javno poziva na socijalizam jer on jamči „demokratsku kontrolu nad gospodarstvom“.

Kako piše Barjektarević, Kuehnertov socijalizam „stavlja potrebe i dobrobit društva u cijelosti ispred sposobnosti pojedinca i njegovog osobnog probitka“. Vođa SPD-ova podmlatka javno govori da bi tvrtke poput BMW-a trebalo kolektivizirati, tako da radnici ostvare vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Kuehnert se ne libi reći da je njegov cilj „u cijelosti srušiti kapitalizam, a ne ga tek popravljati“, a Barjektarević ističe kako zbog takvih stavova SPD-ov junoša uživa veliku podršku i popularnost među milenijalcima.

„Mlada generacija očarana je idealima društvene pravde, kulturne širine i sveobuhvatnim dostignućima ‘poraženog’ DDR-a“, piše autor.

DDR živi vječno

Kao ilustraciju da „DDR živi vječno“, Barjektarević ističe nedavnu uvjerljivu pobjedu stranke Die Linke (Ljevica) u njemačkoj saveznoj pokrajini Tiringiji. Na izborima održanima samo deset dana prije 30. godišnjice rušenja Zida, stranka izrasla iz nekadašnje Komunističke partije DDR-a osvojila je 31 posto glasova, što je, notira Barjektarević, „gotovo jednako ukupnom zbroju osvojenih glasova triju najstarijih i najetabliranijih stranaka (zapadne) Njemačke: Demokršćana, Socijaldemokrata i Liberala“.

Barjektarević tumači i zašto je smrt DDR-a loše djelovala na njemačko društvo. Iznoseći ocjenu njemačkih demokršćana (CDU) iz 1947. da „predratni kapitalistički gospodarski sustav nije služio interesima njemačkog naroda“, autor navodi da je upravo to razlog zašto se zapadnonjemačka Republika – oslanjajući se na paralelno društvo DDR-a – izgradila na ideji socijalno-tržišne ekonomije, u kojoj se potiče poduzetništvo, ali i obaveza bogatih da pomognu onima u slabijem društveno-ekonomskom položaju.

Eto zašto je Nijemcima bilo korisno alternativno društvo komunističkog DDR-a – da bi kapitalističko društvo Zapadne Njemačke bilo socijalnije i solidarnije. Barjektarević iznosi i negativne posljedice koje su po njemačko društvo nastale smrću istočnonjemačke alternative:

„Alarmantni nalazi Gini indeksa u Njemačkoj pokazuju visoku dječju i mladalačku stopu bijede, što ukazuje na značajan međugeneracijski prijenos siromaštva. (…) Ravnopravnost mogućnosti – toliko cijenjena u teoriji – u praksi je zapravo samo utopija, posebno u istočnim dijelovima Njemačke; mit obespravljenih i pauperiziranih manjina, žena, ali i sve brojnijih ešalona srednje klase“, piše autor studije.

„Berlinski zid je srušen prije 30 godina, ali tihe ograde samoće podižu se svuda unutar i oko Ueberlanda“, zaključuje autor ovaj dio eseja.

Pišem EU, pamtim NATO

U nastavku teksta Barjektarević podsjeća kako je zbog pada Berlinskog zida Istočna Europa doživjela „kolosalne promjene“, u vidu tri državne disolucije – raspali su se Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, „dok je jedna država nestala iz Istočne Europe (DDR) kako bi se ojačao i proširio čeoni dio centralne Europe (Zapadna Njemačka)“.

„Interesantno je da su sve europske disolucije država primarno vezane za Slavene koji su živjeli u višenacionalnim i višejezičnim državama“, naglašava bečki politolog, razvijajući tezu da je upravo slavenski istok Europe najveći gubitnik tranzicije nastale nakon pada Berlinskog zida:

„Iz naših posljednjih 30 godina može se zaključiti da je samofragmentirana, deindustrijalizirana, ubrzo prestarjela i razognjištena (i deslavenizirana) istočna Europa postala jedan od rijetkih preostalih pokornih slušača. Poslušna i podatna, te stoga statična i rigidna usred dinamičnog i ustreptalog 21. stoljeća u svijetu, Istočna Europa je među posljednjim preostalim pasivnim skupljačima lopti i slabim nedozrelim đacima, dok svuda drugdje na planeti traje procvat stvaralaštva, novih ideja i društveno-gospodarskog razvoja“, piše Barjektarević, dodajući da je posrijedi „proces brutalne erozije slavenskih društava koji se još uvijek nesmiljeno nastavlja, što se jasno vidi u današnjoj Ukrajini“.

Što su zemlje Istočne Europe dobile od pada Berlinskog zida? Refleksni odgovor glasi – mogućnost ulaska u Europsku uniju, zajednicu naroda utemeljenu na ideji slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala. Barjektarević, međutim, ukazuje da je to samo prigodan narativ, dok je u stvarnosti čitav EU projekt bio samo u službi glavnog cilja, a to je proširenje NATO-a na istok i osvajanje strateške dubine prema Rusiji.

„Nijedna istočnoeuropska zemlja naprosto nije ušla u Europsku uniju prije nego se prethodno pridružila NATO-u“, konstatira autor, podsjećajući da je NATO „bio i ostao institucionalni instrument američkog fizičkog i vojnog prisustva u Europi“, u skladu sa 70 godina starom definicijom prvog glavnog tajnika NATO-a Lorda Ismaya da je NATO stvoren „kako bi Rusi ostali van, Amerikanci unutra i Nijemci ispod“.

Gdje je bolji život?

Naravno, u završnom dijelu eseja neizbježan je bio autorov osvrt na američko-japanskog politologa Francisa Fukuyamu i njegov pobjedonosni poklič s početka 90-ih da je padom Berlinskog zida nastupio mirni i sretni „kraj povijesti“, da bi prije nekoliko godina, vidjevši neoliberalni slom iz 2008. i posljedični uspon (mahom desnog) populizma, i sâm Fukuyama javno reterirao u stavovima.

„Samo tri desetljeća potom, uvidjevši neizbježno, on je vlastitu tvrdnju ispotiha ublažio u ‘Budućnost Povijesti’, ozirući se očajnički i moleći: ‘Gdje je kontra-naracija?’ – piše Barjektarević i odmah odgovara na to očajničko Fukuyamino pitanje: „Nema je.“

Nema kontra-naracije, tvrdi bečki politolog. Pad Berlinskog zida i slom socijalizma označio je i „kraj našeg stremljenja za preraspodjelom i sudjelovanjem“. Autor piše da je baš iz tog razloga morala nestati i Jugoslavija – kako bi se uništenjem jugoslavenskog „Trećeg puta“ (ni socijalizam SSSR-a ni kapitalizam Zapada, već samoupravni socijalizam) iz europske stvarnosti uklonio primjer alternativnog društva i alternativnog načina razmišljanja, baš kako je uklonjen i alternativni primjer DDR-a.

Ta istovjetna sudbina Jugoslavije i DDR-a poslužila je autoru za završnu sintezu u kojoj ističe da je nestanak tih društava – a pogotovo brutalna smrt Jugoslavije – bio i „nedvojbeno jasna poruka svima u Istočnoj Europi da nikakav alternativni put neće biti odobren“.

U zaključku eseja Barjektarević piše da je 30. godišnjica pada Berlinskog zida „samo još jedan tužan podsjetnik da su pobjednici višestruko propustili priliku odvesti čovječanstvo u sasvim drugom pravcu“, te se retorički pita:

„Gdje je taj bolji život koji smo svi priželjkivali i kojemu smo se nadali, koji svi zaslužujemo, a koji nam od toga dana u Berlinu stalno iznova obećavaju?“

Preveden na 20 jezika

Dr. Anis H. Barjektarević dugogodišnji je šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, a u Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES, sa sjedištem u Ljubljani, voditelj je odjela za strateške studije o Aziji. Uz više od stotinu radova objavljenih u preko pedeset zemalja svijeta i prevedenih na dvadesetak jezika, objavio je i sedam knjiga iz područja geopolitike, energije i tehnologije za europske i američke izdavače, među njima i naslov „Europa – 100 godina kasnije“ iz 2014. godine. U pripremi mu je knjiga „Nema Azijskog vijeka“.