Opasna balada iz Chemnitza

Slobodna Dalmacija- 29. kolovoza, 2018

NASILJE U SASKOM GRADU NEUGODNO PODSJEĆA NA ATMOSFERU U NJEMAČKOJ 1930-ih GODINA

Situacija u kojoj se nacisti i ljevičari mlate, a policija je iznenađena i zbunjena, otprilike je točno ona situacija u kojoj je Hitler postao kancelar. Samo što umjesto Židova imamo muslimane. Ostatak priče znamo

Na ulicama Chemnitza u nedjelju je odigran scenarij iz filma o slomu civilizacije – neonacistička rulja doslovno je patrolirala gradom i mlatila sve koji ne izgledaju kao Nijemci. Otvoreni lov na strance šokirao je Njemačku, čiji su mediji odmah ukazali na opasne sličnosti s atmosferom iz 1930-ih godina, uoči dolaska Hitlera na vlast.

Motiv desničarskog divljanja bila je vijest o ubojstvu 35-godišnjeg Nijemca – za što policija sumnjiči dva mlada migranta iz Sirije i Iraka – retuširana tako da izgleda kao moralni poziv na obranu njemačke časti: ubijeni Nijemac branio je napadnutu Njemicu pa su ga migranti izboli noževima, što je policija demantirala.

Organizatori linča se dobro znaju: na prosvjed protiv migranata u nedjelju su direktno pozvali antiislamski pokret Pegida, radikalno desna i antiimigrantska stranka Alternativa za Njemačku (AfD) te lokalna skupina nogometnih navijača Kaotic Chemnitz, koja poput većine navijačkih skupina u Europi slijedi desnu ideologiju. „Pokažimo svima tko je glavni u ovom gradu“, prenosi BBC njihov navijački slogan uoči pogromaškog izlaska na ulice Chemnitza.

Cijela operacija bila je dobro organizirana: ministar unutarnjih poslova Saske Roland Woeller izjavit će kasnije da su huligani u Chemnitz stigli iz čitave Njemačke, pa čak i iz udaljenih regija Sjeverne Rajne i Donje Saske, dok britanski Guardian prenosi ocjene stručnjaka da su u organizaciji prosvjeda sudjelovali „ekstremisti iz cijele zemlje, ako ne i iz drugih europskih zemalja“.

Batinaška pravda

I sama policija u Chemnitzu bila je iznenađena brojnošću i agresivnošću prosvjednika – taj prvi dan, u nedjelju, okupilo ih se oko 800, dok ih je sutradan došlo čak pet tisuća – koji su na nekoliko sati doista uspjeli preuzeti gradske ulice i provoditi svoju batinašku pravdu: policija je izvijestila o više napada na strance (Sirijce, Bugare i Afganistance) i bar deset slučajeva dizanja desnice u nacistički pozdrav.

Prva je, u obranu civilizacije, skočila njemačka lijeva stranka Die Linke, čiji su gradski čelnici pozvali ljude da izađu na ulice i zaštite strane sugrađane od rulje, na što se tisuću ljevičara okupilo u centru grada, noseći transparente „Van s nacionalsocijalizmom iz ljudskih glava“ i „Ne postoji pravo na nacističku propagandu“. Teže sukobe s ekstremistima spriječila je policija, uz ozlijeđene na svim stranama.

Lov na ljude koji izgledaju drukčije je zabrinjavajući”, poručio je tada Tim Detzner, gradski čelnik Die Linke, dodavši kako „Chemnitz ima i drugo lice: otvoreno prema svijetu i protiv ksenofobije“.

Njemu su se pridružili i drugi njemački političari, od SPD-ove gradonačelnice Chemnitza Barbare Ludwig („Ozlojeđena sam odmazdom prema strancima“) i premijera savezne države Saske Michaela Kretschmera („Građani Chemnitza trebali bi stajati uz naše strane sugrađane“), do kancelarke Angele Merkel („Imamo videosnimke ljudi koji love druge, nereda i mržnje na ulicama, a to nema nikakve veze s našom ustavnom državom“).   

Jurišni odredi SA

Silina mržnje prema strancima i drukčijima, koju su emitirali desni ekstremisti u Chemnitzu, nagnala je njemačke medije da povuku povijesne paralele na obrazac društvenog ponašanja koji je u Njemačkoj vladao na prijelazu iz Weimarske Republike u Treći Reich, odnosno na razdoblje koje je prethodilo dolasku Hitlera na vlast.

Naravno da se povijest ne ponavlja, ali ta ultradesna svjetina je u divljačkom pohodu u središtu Njemačke… Sve to podsjeća na događaje iz davne Weimarske Republike“, piše tako portal Spiegel-Online, podsjećajući da su Weimarsku Republiku, koja je trajala od 1919. do 1933. godine, obilježile paravojne skupine i jurišni odredi Sturmabteilunga (SA), koji su kasnije pomogli nacistima doći na vlast, a osnovani su kao tjelesna zaštita nacističke stranke, zaduženi za tučnjave i sukobe s komunistima koji su napadali nacističke mitinge.

Ta usporedba s današnjim Chemnitzom nije tek formalna: stranka Die Linke, koja je pozvala građane Chemnitza na otpor neonacistima, dijelom je proistekla iz Komunističke partije DDR-a, te se može smatrati nasljednicom nekadašnjih njemačkih komunista. A desni ekstremisti u Chemnitzu sami su se ideološki predstavili nacističkim pozdravima.

Situacija u kojoj se nacisti i ljevičari mlate, a policija je iznenađena i zbunjena, otprilike je točno ona situacija u kojoj je Hitler postao kancelar. Samo što umjesto Židova danas imamo muslimane. Ostatak priče znamo.

John McCain: heroj i zločinac

Neosporno je glasao za ratove, čime je suodgovoran za masovna stradanja. U sadržaju njegove politike zasigurno ima elemenata s kojima se nijedan demokratski nastrojen čovjek i protivnik rata ne može složiti – drži dr. Dražen Lalić

Američki republikanski senator i bivši predsjednički kandidat John McCain umro je u subotu u 82. godini od tumora mozga. No sudeći po medijskim odjecima, čini se da tog dana nije umro jedan, nego dva Johna McCaina.

Jedni pišu da je umro „veliki američki patriot“, „istinski demokrat“, „borac za ljudska prava“, „heroj civiliziranog diskursa u politici“, „uvjereni idealist i antifašist“, te čovjek koji je „u američku politiku desetljećima unosio poštenje, požrtvovnost, dostojanstvo i brigu za druge“.

Drugi pak tvrde da je umro „okorjeli ratni huškač“ i čovjek koji je „proveo život zagovarajući američki imperijalizam, hegemoniju, smjene režima, vojne intervencije, uplitanje u unutarnja pitanja i demokratske procese drugih zemalja…“, odnosno „gorljivo zagovarajući ratove, prevrate i uništenje drugih država.“

No tko je, ukratko, bio taj kontroverzni John McCain?

Poklonici ga slave kao američkog heroja iz Vijetnamskog rata – koji je kao zarobljeni pilot pet godina proveo u logoru, izvrgnut mučenju i torturi – i političara koji je bio posve predan američkim vrijednostima i interesima.

Kritičari, pak, drže da McCain uopće nije kontroverzan, budući da njegova kontinuirana rabota u američkoj vanjskoj politici – gdje je bio i predsjednik Senatskog odbora za oružane snage – predstavlja dosljedan i koherentan niz poteza koji su direktno prouzročili brutalne ratove i milijunske ljudske žrtve.

Agent Orange

U Siriji je od početka podupirao islamističke militante koji su se borili protiv sekularne sirijske države. Naoružavao ih je i opremao, uključujući i razne ogranke al-Qa’ide – odnosno lobirao da im se pošalje oružje – pa čak i ilegalno ulazio u Siriju kako bi se sastao s njima.

U Libiji je, za vrijeme NATO agresije 2011. godine, bio glavni američki „jastreb“ koji je podržavao tu intervenciju, nakon čega je Libija uništena. Od najprosperitetnije afričke zemlje postala je mjesto gdje djeca više ne idu u školu i gdje se odvija trgovina robljem u čistom srednjovjekovnom stilu.

Ukratko: kuda ovaj „uvjereni idealist i antifašist“ prođe sa svojim „civilizacijskim diskursom“, mrtvi i ranjeni se broje u milijunima, unesrećene da ne spominjemo. Na neki način, sličnu vrstu patnje i torture koju je osobno prošao u vijetnamskom logoru, McCain je priuštio čitavim narodima Afrike i Azije.

Njegova slava u SAD-u počiva na statusu „heroja iz Vijetnama“, koji je „za američku stvar“ pretrpio pet godina komunističkog mučenja, pri čemu se baš i ne preispituje kako se ta „američka stvar“ zatekla s druge strane oceana, u nekakvom Vijetnamu, i što je uopće tamo radila.

Svjetskoj javnosti odavno je poznato da su američki piloti u Vijetnamu bacali zloglasni Agent Orange, zbog čega se i dan-danas u toj zemlji rađaju deformirane bebe, a mnoga stabla su i danas vidljivo narančasta. John McCain je bio jedan od tih pilota, čiji „darovi s neba“ i pola vijeka kasnije sakate i vijetnamske ljude i vijetnamsku prirodu. Izvlačiti iz te priče isključivo herojsku komponentu o McCainovim patnjama u logoru, vjerojatno je moguće samo u američkom društvu.

 ‘Klasni neprijatelj dostojan poštovanja’

Naš sociolog i politolog dr. Dražen Lalić izravno je 2008. pratio američku predsjedničku kampanju, te je i osobno svjedočio McCainovom predizbornom nastupu u Springfiledu. Danas kaže da mu je senator iz Arizone tada ostavio vrlo pozitivan dojam, kao i u cijeloj toj kampanji i izbornom procesu, koji je na kraju izgubio od Obame:

– Zagovarao je militarističku vanjsku politiku i tu mu se svakako mogu uputiti kritike, ali što se tiče njegovog odnosa prema političkim protivnicima i političkog stila, on je fascinantan političar. Odmah je čestitao Obami na pobjedi i time mu dao legitimitet, za razliku od Trumpa koji je unaprijed rekao da neće čestitati Hillary Clinton, odnosno da neće priznati njezinu pobjedu. Većina Amerikanaca ga iznimno poštuje, on je jedan od najdugovječnijih senatora, otvoren prema medijima, otvoreno se suprotstavljao Trumpu… Za njega bih upotrijebio onu sintagmu da je bio „klasni neprijatelj vrijedan poštovanja“ – ocjenjuje Lalić.

No naš sugovornik se slaže da je vanjskopolitičko djelovanje McCaina u najmanju ruku problematično:

– Neosporno je glasao za ratove i na neki način je suodgovoran za masovna stradanja. U sadržaju njegove politike zasigurno ima elemenata s kojima se nijedan demokratski nastrojen čovjek i protivnik rata ne može složiti. Kada se gleda njegova karijera u cjelosti, činjenica je da je podržavao rat u Iraku i drugim zemljama, isključivo zbog američkih interesa vezanih uz naftu ili geopolitiku – zaključuje dr. Lalić.

Sjećanje na ‘dionizijski socijalizam’

Slobodna Dalmacija – 24. kolovoza, 2018

Želimo oživjeti potisnutu tradiciju intelektualnih društveno-humanističkih rasprava u Korčuli, te odgovoriti na sve veću potrebu da se o današnjem svijetu progovori s promišljenih lijevih pozicija – poručuje Dragan Markovina

Korčula, pedeset godina kasnije. I ovog ljeta staze drevnog otoka vrve turistima, od kojih malo tko zna da su prije nekoliko desetljeća tuda redovito šetali i diskutirali vodeći filozofi i sociolozi svijeta.

Bilo je to doba glasovite „Korčulanske ljetne škole“, koja je punih deset godina (1964.-1974.) svakog ljeta na dva tjedna okupljala hrvatske, jugoslavenske i svjetske marksističke i nemarksističke mislioce, koji su u atmosferi arkadijskog otoka – kao u vrtu kakve starogrčke akademije – po danu na plenumima i sekcijama u Domu kulture (ujutro) i prostorijama Gimnazije (popodne) mrsili čovjekov i društveni bitak, pretresali glavna pitanja tadašnjice i analizirali konfliktne točke epohe, a navečer po restoranima, pjacetama i plažama u neformalnom tonu nastavljali rasprave koje su imale međunarodni odjek.

Ovog ljeta na Korčuli se sprema svojevrsna posveta – moguće i obnova – te manifestacije. U suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i Udruge antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule, na otoku će se posljednjeg ljetnog vikenda (21.-23. rujna) održati „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“, pod višeznačnim kodnim imenom „Korčula after PARTY“ (KaP). U programskom dokumentu koji je sastavio predsjednik Nove ljevice, povjesničar dr. Dragan Markovina, stoji da to ime predstavlja i pitanje i poruku: „Što s idejom ljevice nakon nestanka Partije i je li ona u stanju ići u korak s modernim društvom, uglavnom željnim after partyja?“

– Forum pokrećemo iz dva glavna razloga. Želimo oživjeti potisnutu tradiciju intelektualnih društveno-humanističkih rasprava u Korčuli, te želimo odgovoriti na sve veću potrebu da se o današnjem svijetu, koji i kod nas i u Europi jednako klizi u nove oblike totalitarnog nacionalizma, klerikalizma, populističke isključivosti i zatiranja radničkih prava, progovori s promišljenih lijevih pozicija – kaže Markovina.

Fromm, Marcuse, Bloch, Habermas…

Prije no što kažemo nešto više o ovom „uskrsnuću“ Korčulanske ljetne škole, nužno je ukratko opisati njen nastanak, uspon i pad. U najkraćem, Škola je bila godišnji filozofski skup koji je 1964. pokrenula skupina marksističkih filozofa i sociologa sa Sveučilišta u Zagrebu, okupljenih oko časopisa Praxis (Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Danilo Pejović, Gajo Petrović, Rudi Supek i Predrag Vranicki), kojima će se uskoro pridružiti profesori iz Beograda i drugih jugoslavenskih gradova.

Izvorno zamišljena kao mjesto na kojem će domaći sveučilišni profesori, uz nešto međunarodnih predavača, držati ljetne seminare za dopunsko obrazovanje srednjoškolskim nastavnicima filozofije i sociologije, te zainteresiranim studentima tih struka, Škola je brzo prerasla zamišljeni format i postala široka intelektualna tribina međunarodnog značaja, na kojoj su se okupljali vodeći svjetski lijevi mislioci.

Iz Meksika je dolazio psihoanalitičar i sociolog Erich Fromm, autor slavnih knjiga „Bijeg od slobode“ i „Umijeće ljubavi“. Iz Amerike je stizao filozof i sociolog Herbert Marcuse, autor kapitalnih djela „Eros i civilizacija“ i „Čovjek jedne dimenzije“, u to doba prozvan „Ocem nove ljevice u SAD-u“: dio „vrućeg ljeta“ 1968. – kad je pobunjena omladina u Parizu i drugim gradovima Zapada na barikadama skandirala njegovo ime i policiju gađala primjercima njegovih knjiga – Marcuse je proveo upravo na Korčuli.

Iz Francuske je dolazio filozof i sociolog Henri Lefebvre, odmetnik od tamošnje Komunističke partije, a iz Njemačke su stizali filozof utopije Ernst Bloch, kojeg je Komunistička partija DDR-a zbog „revizionizma“ protjerala u Zapadnu Njemačku, i tada mladi filozof i sociolog Jürgen Habermas, vodeći suvremeni predstavnik Frankfurtske škole. Iz ČSSR-a je dolazio filozof Karel Kosik (po gušenju Praškog proljeća završio u zatvoru), a iz Poljske teoretičar marksizma Leszek Kolakowski (1966. isključen iz poljske Komunističke partije i emigrirao na Zapad).

Nastavak Krležine borbe

Ukratko: na Korčulu su dolazili nedogmatski marksisti s Istoka i Zapada, počesto u sukobu s komunističkim partijama svojih zemalja. Njihovi domaćini na Korčuli bili su u ambivalentnom odnosu sa Savezom komunista Jugoslavije, držeći da je primarni zadatak jugoslavenskih marksista kritički raspravljati upravo o jugoslavenskom socijalizmu: ne zato da ga svrgnu, već da ga korigiraju u skladu sa svojom vizijom humanog socijalizma, onog „s ljudskim likom“.

U knjizi „Praxis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa)“ – koju je 2014. objavio umirovljeni korčulanski profesor političke ekonomije dr. Ante Lešaja – filozof Lino Veljak ocjenjuje da se „praksisovski“ pokušaj humaniziranja jugoslavenskog socijalizma može gledati kao svojevrsni nastavak „Sukoba na ljevici“ koji se uoči Drugog svjetskog rata vodio između Partije i Miroslava Krleže, kada je Krleža tražio da se Partija distancira ne samo od socrealizma u umjetnosti, nego i od staljinizma u ideologiji, što tada objektivno nije bilo moguće.

U tom smislu Veljak ističe da „nema, naime, dvojbe u pogledu utjecaja tadašnjeg osporavanja dogmatizma na intelektualno formiranje Rudija Supeka, jednoga od najznačajnijih likova Praxisa i Škole, a ne treba zanemariti ni svjedočenje Milana Kangrge o utjecaju koji je na njega kao gimnazijalca vršio Miroslav Krleža, vodeći predstavnik kritike dogmatizma u sukobu na književnoj ljevici“.

No valja reći da Krleža nije javno simpatizirao „praksisovce“, a pred svojim kroničarom Enesom Čengićem znao je gunđati da ti buntovni filozofi ne shvaćaju „sovjetsku opasnost“, tj. mogućnost da njihovu kritiku marksizma – makar i s lijevih pozicija – SSSR uzme kao povod za intervenciju poput onih 1956. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj.

Referent iz Vatikana

Iako su većinu sudionika Škole činili marksisti, na otok su dolazili i mislioci drugih orijentacija, od fenomenologa do analitičkih filozofa. Predrag Matvejević u tekstu „Requiem za jednu ljevicu“ piše da je na Korčuli sretao mađarske marksiste i talijanske eurokomuniste, trockiste, anarhiste i slobodne mislioce koji su „zastupali svatko svoju herezu“.

Znali su banuti i predavači iz Vatikana. Jedan od osnivača Škole, zagrebački filozof Milan Kangrga, u svojoj se knjizi „Izvan povijesnog događanja: Dokument jednog vremena“ prisjeća kako je 1965. na Korčulu pozvao i vatikanskog patera Gustava Wettera, „koji se vrlo rado odazvao pozivu, održao referat i kasnije izjavio da se po prvi puta našao u jednoj socijalističkoj državi kao predavač, i to s kritičkim referatom protiv nekih stavova marksizma“.

Brzo je Korčula došla na dobar glas među svjetskim filozofima. Pročulo se da u toj neobičnoj socijalističkoj zemlji na Balkanu ima neki čudesni otok i na njemu ljetna škola nedogmatskog marksizma, u kojoj se može slobodno i kritički govoriti o svemu, pa i o samom marksizmu. Poseban čar Školi davali su neformalni susreti i razgovori koji su se u večernjim i noćnim satima odvijali pod korčulanskim nebom, u ležernim šetnjama ili u kakvom restoranu uz čašu crnog vina, što Kangrga također notira: „Zbog te specifične mediteranske atmosfere ove je diskusije pod vedrim nebom francuski filozof Henri Lefebvre nazvao ‘dionizijskim socijalizmom’.“

Ubrzo su u Korčulu počeli pristizati i strani studenti. Lešaja u knjizi donosi pismo kojim se grupa studenata iz Danske krajem lipnja 1972. obratila Rudiju Supeku, nakon što ih je na njega uputila jugoslavenska ambasada u Kopenhagenu:

… 8 nas je studenata koji studiramo sociologiju na univerzitetu u Kopenhagenu. Tokom nekoliko posljednjih godina zanimaju nas filozofija znanosti, marksizam i industrijska sociologija, a sada pripremamo završne ispite. Planiramo doći u Korčulu oko 24. augusta. Veselimo se predavanjima na ljetnoj školi i nadamo se da ćemo također imati priliku naučiti ponešto o jugoslavenskoj sociologiji…“

Krivi za studentske demonstracije

Tako je Korčulanska škola iz ljeta u ljeto privlačila sve više gostiju, pa je brojka sudionika uskoro postala troznamenkasta: Lešaja u knjizi citira „Izvještaj o radu Korčulanske ljetne škole 1971. godine“, gdje se kod pregleda sudionika navodi kako se „ukupni broj sa studentskim grupama iz Beča, Kölna i domaćih popeo tako na oko četiri stotine“.

Paralelno je rastao i interes zapadnih medija za Školu, što se vidi iz nastavka istog izvještaja: „Ovogodišnji rad škole pratili su urednici i dopisnici strane štampe: Fierra litteraria (Rim), Rinascita (Rim), Das Tagebuch (Beč), Das Taagespost (Graz), Der Spiegel (Hamburg), Le Monde (Pariz), te radiotelevizije Austrije, Belgije, Francuske, Njemačke i Švedske.“

Partija nije bila načisto kako da se odnosi prema praxisovcima i korčulanskoj Školi, iako je od početka financirala njen rad, putem Savjeta za znanstveni rad Socijalističke Republike Hrvatske. S jedne strane, vrh SK je shvaćao da pohod zapadnih studenata na Korčulu i njihova želja da upoznaju jugoslavenski samoupravni sistem, te interes zapadnih medija za „korčulanski eksperiment“ – kao filozofsku varijantu „jugoslavenskog eksperimenta“ – čine odličnu ideološku reklamu za sistem: Korčula je u svijet slala poruku da ima jedna socijalistička zemlja u kojoj se slobodno sastaju mislioci Istoka i Zapada, da u Europi postoji jedan socijalizam izvan staljinizma, koji nasuprot sivog „real-socijalizma“ SSSR-a i satelita pokušava kreirati nedogmatski „socijalizam s ljudskim likom“, privlačan zapadnoj omladini i tamošnjoj ljevici.

S druge strane, Partija je podozrivo gledala na taj liberalni otklon u vlastitom krilu, osobito nakon što se suočila s teškim društvenim iskušenjima: 1968. s pobunjenim studentima u glavnim gradovima (koji su tražili „čisti socijalizam“), a 1971. s pobunjenim hrvatskim komunistima (koji su iskali „čiste nacionalne račune“). Praxisovci nisu mogli biti optuženi za poticanje hrvatskog nacionalizma, ali jesu za poticanje bunta kod studenata. Imputiralo im se da su svojim kritičkim analizama „postojećeg stanja“ ideološki pripremili studentske demonstracije, a nisu nedostajale ni sumnje u suradnju sa zapadnim agenturama.

Uspon desnice, kriza ljevice

U „konzervativnom zaokretu“ na koji se Partija odlučila – kada su u kratkom roku smijenjene vodeće garniture komunista u Hrvatskoj (1971.) i Srbiji (1972.), prva zbog nacionalizma, a druga zbog liberalizma – stradala je i praxis filozofija: 1974. je održana zadnja Korčulanska ljetna škola (s pomalo vizionarskom temom „Umjetnost u tehnificiranu svijetu“), a iste se godine ugasio i časopis Praxis. Partija pritom nije upotrijebila silu: samo je obustavila sredstva.

To je priča o Korčulanskoj ljetnoj školi, čiju tradiciju hrvatska ljevica sada želi obnoviti. Za razliku od nekadašnjih izdanja Škole, ovog ljeta jedini inozemni gosti – ako se ne računa hrvatski filozof Boris Buden koji živi u Berlinu – bit će iz bivših jugoslavenskih republika: Slovenije (ljubljanski profesor Mitja Velikonja), BiH (kazališni redatelj Dino Mustafić, politolog Nerzuk Ćurak) i Srbije (kazališni redatelj Zlatko Paković, povjesničar Srđan Milošević).

Uz desetak hrvatskih sudionika (osim Lešaje, Markovine i Budena, predavanja će održati filozofkinja Nadežda Čačinović, sociolog Toni Prug, povjesničar Hrvoje Klasić, aktivistkinja Vedrana Bibić, te publicisti i novinari Vuk Perišić, Boris Postnikov i Viktor Ivančić), ti će gosti evocirati uspomene na Korčulansku školu, ali i secirati čemerno stanje današnje ljevice, ne samo hrvatske. To sugeriraju izabrane teme skupa: prvog dana govorit će se o studentskom pokretu iz 1968., Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi, drugog dana tema glasi „Uspon radikalne desnice“, a trećeg „Opća kriza ljevice“.

– Ne organiziramo Forum slučajno baš na 50. godišnjicu gibanja iz 1968., jer želimo vidjeti koliko nam kritička analiza događaja iz te revolucionarne 1968. i općenito nasljeđe ljevice može pomoći u današnjem vremenu. Bez toga ne možemo shvatiti zašto današnja ljevica još uvijek nije u stanju uvjerljivo odgovoriti na izazove današnjeg svijeta, pa se stoga gotovo u čitavoj Europi nalazi u defenzivi i na marginama – zaključuje Markovina.

Hrvatski filozofi ostali marksisti, pola srpskih otišlo u nacionaliste

Krajem 80-ih gotovo svi zagrebački praksisovsi podržavali su zadnjeg saveznog premijera Antu Markovića, a u velikom političkom preokretu nakon 1990. većina ih je ostala vjerna marksističkim idealima iz mladosti. No dio bivših beogradskih marksista preobrazio se u srpske nacionaliste, sudjelujući u stvaranju Memoranduma SANU ili dajući podršku Slobodanu Miloševiću (Mihailo Marković, Ljubo Tadić, Dragoljub Mićunović, Svetozar Stojanović), nasuprot sugrađanima koji nisu promijenili uvjerenja iz doba Praxisa (Zagorka Golubović, Nebojša Popov, Veljko Korać, Božidar Jakšić), i koji su kritiku staljinističkih devijacija u SFRJ nakon 1990. nastavili kritikom ratne politike Srbije i velikosrpskog nacionalizma.

Društvo je besmisleno ako ne štiti najslabije karike

Slobodna Dalmacija – 18. kolovoza, 2018

INOVATOR IZ SPLITA

PETAR REIĆ, AUTOR NAGRAĐIVANOG START-UPA ZA KOMUNIKACIJSKE ALATE, GOVORI O DRUŠTVENOM PODUZETNIŠTVU

Ovih dana u više hrvatskih medija objavljena je priča o 43-godišnjem splitskom stručnjaku za vizualne komunikacije Petru Reiću, osnivaču i vlasnika studija OmoLab, koji je s timom eksperata iz raznih područja razvio poseban font za djecu s disleksijom, nazvan OmoType. Ovaj neobični i jedinstveni start-up već je pobijedio na više poduzetničkih natječaja, a za koji dan pojavit će se i mobilna aplikacija OmoReader koja će disleksičnoj mladeži omogućiti lakše čitanje.

Tim povodom s gospodinom Reićem porazgovarali smo ne samo o njegovom hvaljenom projektu, nego i o stanju društvenog poduzetništva u Hrvatskoj.

– Kaže se da na početku svakog uspješnog projekta stoji ideja. No prije ideje obično imamo motiv. U vašem slučaju taj motiv je prilično osoban?

– I moja supruga i naša kćer su disleksičari. Supruga mi je često pričala koliko je teškoća zbog toga imala tokom školovanja, a kad nam je kćer prije pet godina pošla u drugi razred osnovne škole, otkrili smo da i ona ima isti problem.

– Možete li ukratko opisati suštinu disleksije? Većina ljudi zna tek da je riječ o smetnjama čitanja.

– Disleksija se manifestira kao smetnje čitanja, ali zapravo se radi o različitom načinu kodiranja i dekodiranja informacija, o drukčijem kognitivnom stilu. Taj poremećaj ima i niz benefita.

– Kojih?

– Jedan od nadimaka za disleksičare je „vizualni mislioci“, jer svijet doživljavaju u slikama. Imaju drukčiji pristup i način rješavanja problema, zbog čega, recimo, američka NASA zapošljava 50 posto disleksičara.

– Je li istina da je Albert Einstein bio disleksičar?

– Način na koji je vidio i rješavao probleme upućuje na zaključak da je bio vizualni mislioc. A je li bio disleksičar, to ne možemo znati, jer se o disleksiji nešto više zna tek zadnjih 20-30 godina.

– Na vašim web-stranicama stoji da u Hrvatskoj od disleksije pati oko 60.000 učenika. Kako ste došli do te brojke?

– U zemljama u kojima se govore slavenski jezici disleksija pogađa oko deset posto populacije. Kako u Hrvatskoj od prvog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole imamo oko 600.000 učenika, proizlazi da je disleksičara oko 60 tisuća. Prosječno ih u svakom razredu ima dvoje-troje.

– Kakva je situacija u drugim zemljama, odnosno u drugim jezicima?

– Najviše disleksičara ima u engleskom jeziku, zbog velike razlike između pravopisa i izgovora – tamo čak i do 25 posto populacije pati od nekog oblika disleksije. U Francuskoj taj problem pogađa 13-14 posto stanovništva, u Njemačkoj 17 posto. S druge strane, u Kini i Japanu, gdje se koristi slikovno pismo, manifestacije disleksije su ispod jedan posto.

– Vratimo se na početke vašeg projekta. Dakle, 2013. ste otkrili da vam kćer ima disleksiju. Što je bio sljedeći korak?

– Krenuo sam istraživati što je na tom polju napravljeno. Uočio sam da postojeći fontovi za disleksičare nisu zadovoljavajući, jer se previše razlikuju od uobičajenih fontova, pa bi brzo postali iritantni čak i disleksičarima. Stoga mi je cilj bio napraviti font koji se što manje razlikuje od mainstream fontova, tako da bude privlačan i ljudima koji nemaju disleksiju.

Nadalje, te fontove radili su uglavnom dizajneri koji su i sami disleksičari, ali kako disleksija ima puno različitih manifestacija, a oni su mahom nastojali riješiti svoj specifični problem, pokazalo se da ti fontovi mogu pomoći samo ograničenom broju disleksičara. Zato pismo koje smo mi razvili ima 48 inačica.

– Kako ste to postigli?

– Ključni dio je bio u pristupu, jer je font dotad bio statičan i nepromjenjiv, a mi smo ga počeli gledati kao nešto aktivno. I tako smo krenuli razvijati aplikaciju.

– Oprostite, stalno govorite u množini. Tko smo to „mi“? S kime ste razvijali projekt?

– Bilo mi je jasno da, ako želim napraviti kvalitetan projekt, moram ga raspisati i strukturirati. Najprije sam napravio model, odnosno odredio koje bi bile glavne značajke fonta. Potom sam pitao logopede što o tome misle, a treći korak je bilo spajanje s dizajnerima i tipografima, konkretno s Markom Hrastovcem, jednim od naših najboljih tipografa: on je koautor fonta koji se koristi u pariškom muzeju Louvre.

– Kada ste stupili u kontakt s Hrastovcem?

– Prije dvije godine. A potom sam lani započeo suradnju sa splitskom developerskom tvrtkom Locastic, koja razvija našu aplikaciju.

– Nakon toga ste se počeli javljati na natječaje?

– Na prvi natječaj sam se javio prije dvije godine, i nisam ga dobio. Bio je to natječaj koji je u okviru programa „Pokreni nešto svoje“ raspisala ACT Grupa iz Čakovca, vodeći konzorcij društvenih poduzeća u Hrvatskoj. Taj neuspjeh mi je pomogao, jer sam shvatio da projekt nije bio dovoljno dobro razrađen. Na isti natječaj sam se prijavio i lani, i tada sam ga dobio.

– No to nije bio jedini natječaj koji ste osvojili?

– Prije toga sam dobio i natječaj švedske zaklade „Reach for Change“, što mi je omogućilo početni kapital za razvoj projekta.

– Koji je bio naredni korak?

– Tada sam angažirao Locastic, koji i inače dio svojih prihoda i vremena odvaja za društveno korisne projekte. Štoviše, ljudi iz Locastica su mi u međuvremenu postali i partneri u projektu, budući da su u razvoj aplikacije uložili i više vremena nego što sam im mogao platiti. Hoću reći, a to bi možda bila i poruka za sve pokretače start-upova: ako je vaš projekt dobar, onda će se u njega uključiti i drugi akteri, koji će prepoznati ono što radite.

– A da nije bilo natječaja? Kako biste onda?

– Ne znam kako bih u tom slučaju uspio razviti projekt. Možda i bih, ali bi proces razvoja sigurno trajao puno dulje.

– Imate li kakvih povratnih informacija od dosadašnjih korisnika fonta OmoType?

– Više angažiranih roditelja i učitelja me nazvalo i zahvalilo na onome što radimo. Jedna splitska učiteljica mi je rekla: „Hvala što ste meni olakšali rad s tom djecom.“ Javio nam se i jedan studio iz Rovinja koji izdaje publikacije za djecu i sada namjeravaju uključiti naš font. Čak nam se javio i jedan američki modni brand za djevojčice od sedam do 14 godina, koji bi uključio OmoType u svoju aplikaciju. Takve pozitivne reakcije nam puno znače.

– Koja je sljedeća etapa projekta?

– Pri kraju smo razvoja aplikacije, koja bi trebala biti dostupna za desetak dana, negdje početkom rujna, pod nazivom „OmoReader“. U suradnji s Bulaja nakladom i CARNET-om, planirano je da kroz aplikaciju budu dostupni i lektirni naslovi, kao i djela hrvatskih klasika. Ona olakšava, poboljšava i potiče čitanje kod djece s disleksijom, te će biti besplatna za korisnike.

– Ali prvi aksiom kapitalizma veli da nema besplatnog ručka?

– Kako bi naši komunikacijski alati bili dostupni svima, morali smo naći održivi biznis-model. Taj model nazvali smo „permanentna crowfunding kampanja“, gdje prodajom raznih OMO-proizvoda, baziranih na jedinstvenom vizualnom jeziku, financiramo razvoj tih alata, a ujedno time podižemo svijest o komunikacijskim problemima osoba s disleksijom.

– Što točno prodajete? Kakvi su to „OMO-proizvodi“?

– Grafike, posteri i majice. Često me pitaju zašto nisam osnovao udrugu i kroz nju razvijao ovaj projekt. Nisam, zato što se udruge uglavnom oslanjaju na donacije, i kad one prestanu, projekt se često gasi. A ja mislim da svaki projekt mora imati i svoje tržišno opravdanje.

– Najavili ste da ćete se za pomoć u daljnjem razvoju projekta obraćati i domaćim državnim institucijama?

– Ministarstvo znanosti i obrazovanja otvorilo je natječaj za povezivanje malog poduzetništva i Sveučilišta, kroz koji planiramo ostvariti suradnju s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu, koji bi trebao provesti znanstveno istraživanje o komparativnim prednostima OMO fonta. Mi smo već proveli inicijalno istraživanje na skupini od 15 djece disleksičara u dobi 10-14 godina – u suradnji sa splitskom logopedicom Ninom Kupusović, županijskom udrugom Dyxy za djecu/mlade s teškoćama čitanja i Školskom poliklinikom – koje je dalo pozitivne rezultate, u smislu da se pokazalo da djeca, koristeći naš font, čitaju znatno brže i s manje grešaka nego s drugim fontovima, ali bismo htjeli i znanstvenu verifikaciju projekta.

– Zašto se niste odmah obratili državnim institucijama?

– Za bilo kakvu akciju koja je usmjerena na mali dio populacije ili na neku deprivilegiranu skupinu – kao što su djeca s disleksijom – vrlo je teško naći model koji će generirati profit, jer se novac uložen u razvoj projekta ne može oploditi, pogotovo ako finalni proizvod daješ besplatno. Moj cilj zapravo i nije bio profitni, već sam htio popuniti tu prazninu u komunikacijskim alatima za disleksičare.

– Zato vas i pitam zbog čega se niste odmah obratili državi. Zar nije interes države i društva da se takvi alati razviju, ako pomažu desetini populacije?

– Problem s dobivanjem potpore od državnih institucija ili EU fondova je u tome što se većina vremena izgubi na administrativne poslove, a malo energije ostane za razvoj projekta. Ovo mi se činilo brže i efikasnije.

– Kako gledate na ono što se naziva „društveno poduzetništvo“, a gdje očito spada i vaš projekt?

– Društvena poduzeća su ona koja dijelom preuzimaju neku od uloga društva. Po meni, takvi projekti morali bi dobiti društvenu podršku, jer neke stvari društvo ne može razvijati.

– Zašto ne može? Zašto, recimo, država nema neki znanstveni institut koji bi razvijao komunikacijske alate?

– Da bi se razvilo nešto ovako, nužan je multidisciplinarni pristup. Osobno, ja se slažem da bi to trebao biti zadatak društva. Ali očekivati od hrvatskog društva – koje nema razvijene ni temeljne institucije i ne može osigurati ni vladavinu prava – da rješava problem djece s disleksijom, držim da je potpuno nerealno. U hrvatskom društvu imamo vladavinu mediokriteta, a očekivati da mediokritetsko društvo proizvede nešto korisno i progresivno, mislim da je utopija. To bi bio eksces.

– Što biste onda savjetovali drugim pokretačima start-upova? Da se i oni okrenu poduzetničkim natječajima?

– Svakako. Ti natječaji su višestruko korisni: čak i ako ne prođete iz prvog pokušaja, dobijete neku povratnu informaciju. U svakom slučaju, prvi korak bilo kojeg projekta mora biti ideja, koja jasno uočava neki problem i nudi rješenje za njega. Svim mladim poduzetnicima preporučujem da se uhvate nečega što dobro poznaju i da se u okviru toga fokusiraju na nove niše.

– A što da rade ljudi koji nemaju znanje da razviju nekakvu aplikaciju? Od čega će oni živjeti u nastupajućem svijetu automatizacije i digitalizacije?

– Ne moraju svi projekti biti vezani za IT sektor. Jedan od projekata koje sam vidio na ovim natječajima odnosio se na razvoj mounty bikea, kao prilog promociji zdravog života. Drugi projekt je bio razvoj kreme za lice na bazi maslinova ulja, s predviđenim zapošljavanjem većeg broja žena. Treći projekt se odnosio na pomoć u tugovanju.

– Dobro, što da rade i od čega da žive oni koji naprosto nemaju nikakvu ideju za neki poduzetnički projekt?

– Po meni je idiotski da mi stvaramo društvo u kojem će svi imati jednake šanse za dostojanstveni život, umjesto da svi u startu imaju dostojanstveni život.

– Kako to postići?

– Jedan od načina je uvođenje bezuvjetnog temeljnog dohotka. No društvo se najprije mora dogovoriti što hoće i kamo ide. Onda tek dolaze na red metode i alati kako to ostvariti. Ali mi zapinjemo već na tom prvom koraku, jer ne znamo što hoćemo od svog društva.

– Nemate visoko mišljenje o našem društvu?

– Snaga društva se mjeri snagom najslabije karike. Odnosno, kvaliteta društva se mjeri po tome jesu li najslabije karike dovoljno zaštićene. Inače je društvo besmisleno.

– Može li društveno poduzetništvo pomoći u ostvarenju tog cilja?

– Ne mora čitavo poduzetništvo biti društveno. Ali zamislimo da je Agrokor svoju društvenu pojavnost – umjesto da ulaže milijune u marketing – realizirao kroz društveno korisne projekte. Možete li zamisliti kako bi hrvatsko društvo tada izgledalo? Ne moraju svi biti društveni poduzetnici, ali svi poduzetnici moraju biti društveno odgovorni. Todorić nije stvorio sam sebe, stvorili su ga hrvatski proizvođači i kupci. Da je tako postupio, onda bi se u konačnici i ovo društvo drukčije odnosilo prema njemu.

 Na početku bijaše OMO

– Temeljni vizualni simbol vašeg projekta je OMO. Font vam se zove OmoType, aplikacija je OmoReader, čak se i vaš studio zove OmoLab. Možete li opisati što je taj mistični OMO?

– OMO je bazični vizualni element koji nije izvorno vezan za ovaj projekt o disleksiji, već sam ga još prije razvio kao temelj nekakvog novog vizualnog jezika koji će biti komunikacijski jednostavan, bez društvenih deformacija. Uzor mi je bila geometrijska apstrakcija hrvatske likovne avangarde iz sredine 20. stoljeća, odnosno umjetnika koji su pripadali grupama EXAT 51, Gorgoni i Novim tendencijama. Govorimo, dakle, o Juliju Kniferu, Ivanu Picelju i drugima.

Sâm naziv „Omo“ nastao je parafrazom latinske izreke „Nomen est omen“ („Ime je znak“) u „Omen est omen“ („Znak je znak“). Pišući kraticu „OEO“ rotirao sam slovo „E“, a moja partnerica, koja stvari vidi na drukčiji način, to je pročitala kao „OMO“. U to vrijeme sam otkrio da mi je i kćer disleksičarka, pa sam fuzirao OMO i ovaj projekt o disleksiji.

Igra je put do čitanja

– U medijima ste najavili i novu aplikaciju za disleksičare, koja bi slova povezivala s glazbenim jinglovima. Možete li nam što reći o tome?

– To je plan za budućnost. Temeljni uzrok teškoća čitanja kod disleksičara je nemogućnost povezivanja fonema i grafema, odnosno zvuka i slike slovnog znaka. Zato smo počeli razvijati aplikaciju koja bi povezivala animaciju pravilnog ispisivanja slova i zvuk, na način da bi svako slovo imalo svoj jingl, odnosno zvučnu sliku, pa bi svaka riječ imala svoju melodiju. Time bi se humanizirala slova, što bi disleksičnu djecu potaknulo da se igraju slovima i otkrivaju značenja riječi, čime bi se prevenirao razvoj fobične reakcije prema čitanju, koja je vrlo česta kod takve djece.

Pišem učiteljica, pamtim učitelj

Slobodna Dalmacija – 15. kolovoza, 2018

Jedan bauk kruži HDZ-ovim dijelom svemira – bauk ženskog roda. O tome svjedoči aktualna afera oko Zakona o udžbenicima u osnovnim i srednjim školama.

Nacrt spomenutog zakona HNS-ova ministrica obrazovanja Blaženka Divjak pripremila je u ženskom rodu. Tako se u njemu ne spominju „učitelji“ i „nastavnici“, nego „učiteljice“ i „nastavnice“, kao što nema „ravnatelja“ i „ministara“, ali ima „ravnateljica“ i „ministrica“. Ukratko: ministrica je izvela simbolički udar na patrijarhat naš svagdašnji.

Njezin pokušaj uzbunio je demokršćanske duhove. HDZ-ov ministar uprave Lovre Kuščević takav je nacrt vratio ministrici s naputkom da ga vrati u muški rod, pozivajući se na Jedinstvena metodološka-nomotehnička pravila za izradu akata koje donosi Sabor, a koja nalažu da se hrvatski zakoni pišu u muškom rodu, te samo iznimno u ženskom.

HDZ-ovce je dodatno iziritiralo to što se interna prepiska između dva ministarstva našla u medijima, pa je ministrica Divjak optužena da je „nekorektna“, „neozbiljna“ i „nedorasla funkciji“. A ona je, pak, svoj postupak objasnila željom da se napravi „još jedan korak u smjeru razbijanja stereotipa, kojih je još jako puno u našem društvu“, pozivajući se na činjenicu da u obrazovnom sustavu većinom rade žene. I doista, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u hrvatskim osnovnim školama učiteljice čine 81,5 posto nastavnog kadra, a u srednjim školama 66,1 posto.

Za komentar nastalog spora zamolili smo, između ostalih, i jedinu dosadašnju hrvatsku premijerku Jadranku Kosor:

– Mislim da nikakvog spora tu nema, jer je ministrica odmah podvila politički repić čim je HDZ-ov ministar podviknuo da ne može, umjesto da inzistira na svom prijedlogu, do te mjere da zaprijeti ostavkom ukoliko prijedlog ne prođe – kaže nam bivša predsjednica vlade.

Ženski rod u duhu zakona

Što se tiče merituma stvari, Kosor drži da postojeći propisi itekako dopuštaju pisanje zakona u ženskom rodu:

– Ministričin nacrt je u duhu Zakona o ravnopravnosti spolova, kao i Zakona o suzbijanju diskriminacije koji sam 2008. pisala kao ministrica obitelji. Upotreba ženskog roda je potpuno u skladu s tim zakonima. Tumačenje zakona apsolutno omogućava pisanje u ženskom rodu – ocjenjuje Kosor, dodajući da je ministrica Divjak davno mogla predložiti Saboru izmjenu nomotehničkih pravila na koje se poziva HDZ-ov ministar Kuščević, ali to nije učinila.

Valja reći kako ovo nije prvi pokušaj da se u hrvatsku legislativu uvede „ženska terminologija“: to je 2012. godine, za vrijeme vlade Zorana Milanovića, pokušala tadašnja SDP-ova ministrica zaštite okoliša Mirela Holy, kada je u Uredbi o unutarnjem ustrojstvu ministarstava za sve službenike navela i muški i ženski rod. No i ona je doživjela sudbinu ministrice Divjak: kako reče ovih dana, taj njezin prijedlog Ministarstvo uprave odbilo je zbog „nezgrapnog izričaja“. A ministar uprave tada je bio njezin stranački kolega i aktualni SDP-ov saborski zastupnik Arsen Bauk.

– Vidio sam što je kolegica Holy rekla, ali da budem iskren, ja se toga ne sjećam – kaže nam Bauk, dodajući da podržava ideju ministrice Divjak:

– Očekujem da ona taj zakonski prijedlog u ženskom rodu pošalje Vladi, pa neka premijer odluči, jer to zapravo i jest sukob između nje i premijera. Ako to ne učini HNS, ja ću osobno u Saboru predložiti amandman da se riječ „učitelj“ mijenja u „učiteljica“. Ne znam je li hrvatsko društvo zrelo za takav iskorak, ali držim da Sabor mora biti malo ispred društvenih tokova. Simbolički bi bilo dobro da se baš taj zakon donese u ženskom rodu, jer žene čine većinu u obrazovnom sustavu.

 Finski poučak

Professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković drži, pak, da se radi o „petorazrednom problemu“:

– Rodna zatucanost dolazi s vrha religije, politike i kulture, žena je neravnopravna ekonomski, nema dovoljno jaslica i slično: to su pravi uzroci neravnopravnosti žena, a ne jezik. Ako ćemo se boriti za ravnopravnost žena, onda treba ići u srž stvari, a ovo je više folklor. Ženski problem se ne rješava na taj način, nego da žene lupnu šakom o stol i kažu da nećemo kupiti ove izraelske avione, nego da ćemo za te pare napraviti cjelodnevne vrtiće i jaslice – smatra dr. Visković.

Naš sugovornik potom dodaje kako, naravno, nema ništa protiv da se Zakon o udžbenicima donese u ženskom rodu.

– Ali ako stavite samo ženski rod, može izgledati kao da pretjerujete u feminističkoj terminologiji. Rješenje može biti da se jednom upotrijebi ženski rod, a drugi put muški, odnosno da se rodovi variraju. Ako je ovo pitanje negdje riješeno na progresivan način, to su Švedska i Finska, ali to ovisi i o gramatici pojedinog jezika – veli dr. Visković.

Iskustvo življenja u Finskoj ima naša poznata feministička aktivistkinja i osnivačica Ženskih studija Rada Borić, inače potpredsjednica Nove ljevice, koja kaže da u Finskoj do ovakvog spora ne bi moglo doći baš iz gramatičkih razloga:

– Finski jezik ne poznaje razlike u gramatičkom rodu, pa se tako zamjenica „hän“ koristi za sva tri gramatička roda, a o kojem se rodu radi znamo iz konteksta – tumači nam.

Naša sugovornica ukazuje da je Zakon o ravnopravnosti spolova organski zakon koji je iznad propisa na koje se poziva ministar Kuščević. Također drži da upotreba rodno osviještenog jezika neće automatski poboljšati položaj žena u društvu, ali može biti korak u razumijevanju ravnopravnosti spolova.

– Pošto ne postojimo izvan jezika, činjenicom da danas u jeziku bilježimo „pilotkinju“, „vatrogaskinju“ ili „redateljicu“ pokazujemo da su žene prisutne i u područjima rada koje su do jučer bile privilegij jednog roda – kaže Borić, dodajući kako je ovaj pokušaj ministrice Divjak mogao biti dobar pokazatelj da smo kao društvo spremni pokazati da se ravnopravnost spolova može promicati i jezikom, ali se „nažalost pokazalo da još nismo spremni“.

 

 MARIJANA PULJAK, PREDSJEDNICA STRANKE PAMETNO

 Kuščević nas vraća u Srednji vijek

 

– Ministru Kušćeviću ima puno toga problematičnog u ženskom rodu. Taj rod ga ugrožava, nije i nikada ne smije biti ravnopravan muškom rodu, to nije ono kako su ga učili. Apsolutno je razumljivo što jedan predstavnik konzervativne snage koja sve više jača u našem društvu s gnušanjem odbija ikakav pravilnik, zakon ili bilo kakav dokument napisan u ženskom rodu. Žene su po njemu tu da budu lijepe i samo ukras snažnim muškarcima. Još nije shvatio da živi u jednoj europskoj zemlji u 21. stoljeću, u kojem su svi ljudi ravnopravni i rodna ravnopravnost je davno usađena u temelje našeg društva. No on je dio snaga koje te temelje žele uzdrmati i vratiti nas u Srednji vijek, u doba lova na vještice. Ministricu treba biti sram što se druži s takvim likovima i pomaže im da naše društvo vraćaju u mrak – smatra predsjednica stranke Pametno Marijana Puljak.

 

 

Hajduk je očajan, ali me Torcida impresionirala

SLAVNI BRITANSKI NOGOMETNI PISAC JAMES MONTAGUE POSJETIO JE SPLIT I POLJUDSKI STADION U SKLOPU REPORTAŽE ZA BBC

Što je Aleksandar Holiga za Hrvatsku, to je James Montague za zapadni svijet: autor koji briljantnim stilom piše o nogometu. O „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“ izvještavao je iz više od 60 zemalja, njegove članke i eseje objavljuju brojni svjetski listovi u rasponu od New York Timesa do World Soccera, a časopis Sports Illustrated opisao ga je kao „Indianu Jonesa nogometnog novinarstva“. Sve tri njegove knjige o nogometu ovjenčane su prestižnim nagradama.

Prvu knjigu, pod naslovom „Kad dođe petak: Nogomet u ratnoj zoni“, objavio je 2008. kao 29-godišnjak, da bi naredne godine za nju dobio nagradu British Sports Book Awards za najbolju debitantsku knjigu o sportu. U njoj opisuje svoje sedmogodišnje putovanje širom Bliskog istoka, gdje je istraživao relacije nogometa, politike i religije.

Druga knjiga, pod naslovom „31:0 – Na putu s nogometnim autsajderima, odiseja Svjetskog prvenstva“, posvećena je svim reprezentacijama koje se nikad nisu i nikad neće plasirati na Mundijal. I sam naslov te knjige posveta je momčadi Američke Samoe koja je 2001. godine, u kvalifikacijama za Mundijal 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, izgubila od Australije s tim rekordnim rezultatom. Knjiga je objavljena 2014. godine, a 2015. je u Britaniji proglašena najboljom nogometnom knjigom godine.

I konačno, treća Montagueova knjiga, pod naslovom „Klub milijardera: Nezaustavljivi uspon super-bogatih vlasnika nogometa“, opisuje svijet arapskih šeika i njihove enormne investicije u svjetski nogomet. Objavljena lani, i ta je knjiga pred koji mjesec u Britaniji proglašena najboljom knjigom godine o nogometu.

Uza sve to, Montague na BBC-u ima redovnu emisiju o nogometu. Proteklog tjedna boravio je u Hrvatskoj upravo iz tih poslovnih razloga, kako bi za BBC napravio emisiju o postmundijalskoj atmosferi u zemlji svjetskih viceprvaka. Tom prilikom posjetio je i Split, gdje je prisustvovao nogometnoj utakmici Hajduk-Lokomotiva, a s njim smo razgovarali dan kasnije, netom je pomno razgledao Hajdukov stadion na Poljudu.

– Kakve su vam impresije nakon obilaska našeg stadiona?

– Jako mi se sviđa. Moderni stadioni su uglavnom svi jednaki, ali Poljud je kombinacija novog i starog, na zanimljiv način je uklopljen u okolicu. Neobičan i lijep stadion.

– Znate li da se u newyorškom Muzeju modernih umjetnosti (MoMA) upravo održava velika izložba jugoslavenske arhitekture, gdje je kao jedan od glavnih eksponata izložen baš poljudski stadion?

– Znam, čitao sam. I jasno mi je zašto je Poljud izložen.

– A kako komentirate Hajdukovu utakmicu protiv Lokomotive?

– Atmosfera je bila lijepa, prava navijačka, iako je nogomet bio nešto najdosadnije i najgore što sam vidio u zadnje vrijeme. Rekao bih da Hajduk nema pravog strijelca, iako moram reći da je Hajdukov gol bio fantastičan (utakmica je završila 1:1, a gol za Hajduk postigao je mladi veznjak Stanko Jurić udarcem s preko 25 metara, op. D.P.).

– Jeste li bili ranije u Splitu?

– Ne. Pratim hrvatski nogomet već godinama, bio sam u Zagrebu i Puli, a u Splitu sam prvi put. Došao sam u Split jer znam da je vaš grad epicentar navijačke borbe protiv Hrvatskog nogometnog saveza i Zdravka Mamića.

– Upoznati ste, dakle, s tom borbom?

– Da. Pričao sam s predsjednikom vašeg Nogometnog saveza Davorom Šukerom, kao i navijačima koji su ogorčeni i na Šukera i na HNS zbog korupcije i drugih stvari. Poznato mi je i da su Modrić i Lovren, ali i neki drugi vaši igrači, uključeni u Mamićeve poslove, zbog čega osobito u Splitu i Dalmaciji postoji određeni otpor prema nogometnoj reprezentaciji, koju mnogi navijači doživljavaju kao poligon za Mamićev biznis.

– Imate li dojam da je uspjeh reprezentacije na Mundijalu u Rusiji donekle ublažio taj otpor?

– Vidim da su ljudi ponosni na osvojeno srebro. Uočio sam da su u ostatku Hrvatske ljudi optimistični, odnosno da vjeruju kako bi taj nogometni uspjeh mogao promijeniti hrvatsko društvo i smanjiti frustracije zbog loše ekonomske situacije, ali u Splitu su skeptičniji oko toga.

– A što vi mislite?

– Obožavam nogomet i pišem o nogometu, ali ne mislim da nogomet može mijenjati društvene tokove. Nogomet jest ogledalo društva, ali nije društvo.

– Jeste li očekivali takav uspjeh hrvatske momčadi na Mundijalu?

– Jesam. Ja sam i na BBC-u uoči polufinala Engleska-Hrvatska upozorio britansku javnost da je hrvatska reprezentacija izuzetno jaka i da ima kvalitetne, iskusne i veoma borbene igrače. Za mene je pravo iznenađenje vrlo niska kvaliteta Hrvatske nogometne lige. Teško je povezati tako moćnu reprezentaciju s tako lošom ligom.

– Nekadašnja jugoslavenska liga bila je nesumnjivo jača od današnje hrvatske, ali reprezentacija Jugoslavije nikad nije došla do finala Svjetskog prvenstva. Je li to paradoks?

– Da, isto je i sa Španjolskom, koja je uvijek imala jaku nacionalnu ligu, ali prije ove tika-taka generacije nikad ništa nije osvojila.

– I engleska Premier liga je puno jača od hrvatske, ali reprezentacija Engleske nije ništa osvojila već pola stoljeća. Je li razlog u tome što je Premier liga puna stranaca, pa se engleski igrači ne mogu normalno razvijati?

– Ne mislim da je to problem. Veći je problem to što premalo engleskih nogometaša ide igrati u inozemstvo. Pogledajte male zemlje poput Hrvatske ili Islanda – mnogo igrača iz tih zemalja igra vani i zato su te reprezentacije snažne. Na ovom Mundijalu samo su Rusija i Saudijska Arabija imale momčadi sastavljene od igrača koji nastupaju u domaćoj ligi.

– Po struci ste politolog. Otkud interes za nogomet?

– Studirao sam politiku i međunarodne odnose. Međutim, nogomet angažira mnogo širi krug ljudi od politike. Pokušavam razumjeti društvo kroz nogomet, jer nogomet je internacionalan više od drugih sportova.

– Za koji klub osobno navijate?

– Za West Ham. Ja sam frustrirani navijač, budući da moj klub nije nikad bio prvak Engleske, a zadnji FA Cup smo osvojili 1980. godine, kad sam imao godinu dana, tako da ja zapravo nisam nikad ništa osvojio.

– Je li to razlog što ste napisali knjigu „31:0“, koja se bavi nogometnim autsajderima?

– Mislim da jest. Ja sam i inače loš nogometaš, pa sam bio golman. Moj tim na Sveučilištu u dvije godine natjecanja imao je samo jednu pobjedu, i mi smo tu pobjedu slavili kao ludi, ne mogu vam opisati tu euforiju. Priča o nogometu je priča o ljudima koji ne igraju zbog novca ili slave, koji znaju da će izgubiti i da se neće plasirati na Svjetsko prvenstvo, a ipak igraju. Nicky Vitolio Salapu, golman Američke Samoe koji je na toj znamenitoj utakmici protiv Australije primio 31 pogodak, pravi je primjer toga o čemu vam govorim. Deset godina nakon te utakmice radio sam s njim intervju, i on je još uvijek branio za Američku Samou i uživao u igri.

– Sedam godina ste putovali po Bliskom istoku i proučavali tamošnji nogomet. Koji su vam klubovi iz te regije najdraži?

– Al-Ahly iz Kaira i Persepolis iz Teherana. Al-Ahly je najveći tim iz Egipta i njegovi navijači su za vrijeme Arapskog proljeća bili na barikadama. Ta revolucija je propala, ali oni su dali sve od sebe za bolje i demokratskije egipatsko društvo.

– U kvalifikacijama za ovo Svjetsko prvenstvo pratili ste i reprezentaciju Sirije. Je li to „Pepeljuga svjetskog nogometa“?

– I jest i nije. Njihova zemlja je uništena, tako da oni igraju za puno više od nogometa. Oni su simbol Assadova režima, čak i nastupaju s Assadovom slikom na majicama ispod dresa. Mnogi od njih su u početku odbili igrati za tu reprezentaciju, ali su kasnije ipak pristajali ući u momčad, kako se rat u Siriji mijenjao.

– Neki pišu da im je Assadova vlast prijetila odmazdoma prema obiteljima ako ne nastupe za reprezentaciju, pa da su zato ipak zaigrali?

– To nije dokazano. Prije bih rekao kako su oni vremenom shvatili da Assad ipak jedini simbolizira ujedinjenu Siriju, i da su zato odlučili zaigrati za reprezentaciju. Slično je bilo i s timom Iraka iz 2007. godine, koji je uspio okupiti i sunite i šijite i kršćane, baš kao i ova Assadova reprezentacija. Ti sirijski igrači žive i treniraju u egzilu, bez novca, nastupajući za uništenu zemlju, tako da ipak na neki način jesu Pepeljuga svjetskog nogometa.

– Što naam možete reći o momčadi Hezbollaha u Libanonu, koju ste također upoznali?

– Vrlo zanimljiv tim, zove se Al Ahed i stacioniran je u Bejrutu. Iako je Hezbollah šijitska organizacija, nisu svi igrači šijiti. To je nešto kao tim Bosne i Hercegovine – mozaik različitih etnija i vjera. Kao što je u društvenom uređenju Libanona predsjednik države uvijek kršćanin maronit, premijer uvijek sunit, a šef parlamenta šijit, na isti način je strukturirana i nogometna momčad Hezbollaha.

– Što, znači golman mora biti kršćanin, srednji vezni sunit, a centarfor šijit?

– Ne tako striktno, ali u svakom slučaju oni imaju misiju da pokažu kako reprezentiraju cijelo libanonsko društvo.

– U jednoj svojoj kolumni napisali ste da je najbolja reprezentacija Azije ona iranska?

– Da, to se vidjelo i na Mundijalu u Rusiji, iako tamo nisu pokazali sav svoj potencijal. Mnogi njihovi igrači nastupaju u europskim zemljama i mislim da ta reprezentacija odskače od ostatka Azije.

– Pisali ste i tome kako je u Iranu ženama zabranjen ulazak na nogometne stadione, kao i u Saudijskoj Arabiji?

– U Iranu sam upoznao mnoge žene aktivistkinje koje se bore da uđu na stadion – prerušavaju se u muškarce, stavljaju lažne brade i slično, pa ih policija hvata i izbacuje s tribina. S druge strane, u iranskom društvu imate jako puno dobro obrazovanih ljudi širokog svjetonazora, puno više nego u saudijskoj Arabiji, i to je paradoks u odnosu na vjerski fundamentalizam koji vlada u Iranu.

– Dolazite iz kolijevke nogometa i nogometnih navijačkih skupina. Poznato je da su prije Margaret Thatcher glavninu navijača na engleskim stadionima činili muškarci iz radničke klase. Gdje su oni danas?

– Oni više nemaju mjesto na stadionima, jer su im ulaznice odavno postale preskupe. Englesko društvo nije sretno mjesto za život. Mnogo je siromašnih, nezaposlenih i potplaćenih, što i jest glavni uzrok Brexita. To što je poduzela Thatcher bilo je rebrendiranje nogometa u Britaniji. Mladi ljudi, osobito siromašni, isključeni su s nogometnih stadiona. Britanski nogomet sada postaje stvar za turiste, i to za bogate turiste: oni su upali na mjesto radničke klase. I tu nogomet također pokazuje da je ogledalo društva, jer je u britanskom društvu sve više isključenih. Sada se javljaju inicijative da se na stadione vrate jeftinija stajaća mjesta i da gornji limit cijene ulaznica za gostujuće navijače bude 20 funti.

– Mislite li da bi ta inicijativa mogla proći?

– Britanska vlada to zasad odbija, iz dva razloga. Prvo, sva sjedeća mjesta osiguravaju da se ne ponove tragedije poput one na stadionu Hillsborough u Sheffieldu 1989. godine, kada je u stampedu poginulo 96 navijača Liverpoola. I drugo, naša konzervativna vlada se boji povratka huliganizma na stadione. U svakom slučaju, na ovom primjeru se vidi raskorak između vlade i radničke klase.

– Da završimo s Hajdukom i utakmicom protiv Lokomotive koju ste u nedjelju gledali na Poljudu. Je li stvarno bio tako loš nogomet?

– Kažem vam iskreno: to je bila najgora utakmica koju sam gledao u ne znam koliko vremena. Teren je bio užasan, a igra očajna. Ne znam može li se uopće igrati lošije od toga. Ali moram reći da sam impresioniran količinom Torcidinih grafita i murala o Hajduku širom Splita. Vidim da Hajduk potpuno dominira vašim gradom. To se doista rijetko viđa.

Šeici i oligarsi

– Knjigu „Klub milijardera“ posvetili ste novim vladarima svjetskog klupskog nogometa – arapskim šeicima. Zašto oni kupuju europske i druge klubove? Što zapravo žele od nogometa?

– To je ono što se u engleskom jeziku naziva „soft-power“, odnosno „meka moć“ ili „meka sila“. Kupovinom nogometnih klubova i ulaganjem ogromnih količina novca u izgradnju kvalitetnih momčadi oni se prvenstveno žele rebrendirati kao privlačni europskoj javnosti. Nogomet je njima sredstvo za nešto više i veće od nogometa, što ne znači da ne vole nogomet, dapače. No arapski šeici nisu pioniri u tome poslu: to su prvi započeli ruski oligarsi još u doba Jeljcina, a nastavili su Putinovi oligarsi. To što oni rade financijski nema smisla, jer bi puno više zaradili da te novce ulože npr. u aluminij. Ali oni time kupuju ugled, status i utjecaj, ne samo ekonomski nego i politički. Sada na primjeru Kine, koja zadnjih godina snažno investira u nogomet, vidimo da to može biti i vladina politika. Naprosto, vjetar puše u tom pravcu, a glavni razlog definitivno nije njihova ljubav prema nogometu.

Neymar – posljednji Mohikanac korporacijskog nogometa

Slobodna Dalmacija – 22.srpnja, 2018

ANALIZA NAJBESMISLENIJEG POTEZA MUNDIJALA U RUSIJI

I nogomet je postao žrtva globalizacije: kao što ćete svuda na svijetu dobiti proizvode Starbucksa, Heinekena i McDonald’sa, tako i kod svih momčadi nalazimo isti obrazac nogometa. U takvom svijetu prostor za magiju opasno se sužava

Bilo je prekrasnih golova, fantastičnih akcija, sjajnih obrana i zapanjujućih preokreta. Recimo, dvadeset minuta prije kraja Belgija je u osmini finala u Rostovu gubila od Japana 0:2, da bi u zadnjoj minuti komandoskim kontranapadom zabila za 3:2, a Hrvatska je u sva četiri eliminacijska meča gubila 0:1 i sva četiri puta uspjela izjednačiti, a triput i proći dalje.

Mundijal je, među ostalim, dao na važnosti stoperima i bekovima. Oni nisu samo zabijali golove, već i spašavali vlastitu mrežu: spomenimo samo presudne intervencije hrvatskog desnog beka Šime Vrsaljka u polufinalu protiv Engleske, odnosno belgijskog stopera Tobyja Alderweirelda u susretu za treće mjesto – također protiv Engleske – kad su obojica izbili loptu s gol-crte nakon što su im golmani već bili svladani.

Što reći za nevjerojatan pogodak urugvajskog vihora Edinsona Cavanija u osmini finala protiv Portugala u Sočiju, kad je u tandemu s drugim urugvajskim napadačem Luisom Suarezom dokazao da je dupli pâs koji će rezultirati golom moguće izvesti čak i kada su akteri međusobno udaljeni 50 metara?

Kako zaboraviti antičku tragediju iranskog napadača Mehdija Taremija na stadionu u Saransku, kad je u utakmici trećeg kola grupne faze protiv Portugala, u zadnjoj minuti sudačke nadoknade, promašio mrtvu šansu za pobjednički gol koji bi Iran odveo u osminu finala, a njega u mitologiju iranskog naroda? Mislite li da će taj čovjek više ikada biti isti?

Pa ipak, od svog tog obilja nogometnih čudesa i dramatskih svena s ovog Mundijala potpisanom će autoru u sjećanju najviše ostati – ako izuzmemo kolosalan dojam hrvatske ekipe – jedan trenutak besmislene magije brazilskog asa Neymara, na utakmici protiv Švicarske.

Defanzivni rotvajler

Mislim da je to bilo oko 30. minute utakmice, kad je Neymar dobio loptu uz aut-liniju po sredini igrališta. Metar dalje vrebao ga je Valon Behrami, defanzivni rotvajler švicarskog tima, tog dana u Rostovu zadužen baš za najboljeg Brazilca. Neymar je imao niz rješenja kojima bi izbjegao duel s prgavim švicarskim Albancem, ali ih je iz nekog razloga sva odbacio.

Naprosto, postavio se s loptom frontalno prema svom čuvaru, čekajući da ga ovaj napadne. To je Behrami i napravio, samo da bi tren kasnije iskusio onaj gorki osjećaj kad ti napadač u zadnjoj milisekundi izmakne loptu i zaobiđe te skupa s njom, a ti ostaneš u glupom i besmislenom raskoraku – unatoč svoj svojoj brzini i fokusiranosti – jer je drugi duelist razmišljao i djelovao brže, koristeći nadmoćnu tehniku.

Nakon što je s lakoćom zaobišao Behramija, brazilskom žongleru ukazao se novi niz rješenja za nastavak akcije prema švicarskom golu, ali on se iz nekog razloga odlučio vratiti na početnu poziciju i pružiti Behramiju novu šansu. Tvrdi momak iz Kosovske Mitrovice ovog je puta razmišljao sekundu-dvije prije nego što je odlučio i po drugi put napasti Neymara, ali ponovio mu se isti trpki scenarij, samo što su Neymar i lopta sada otišli na suprotnu stranu nego maloprije.

I dok su gledatelji širom planeta iščekivali koju će od niza novostvorenih solucija za nastavak akcije Neymar izabrati, brazilski mangup iz nekog je razloga zanemario povike suigrača Philippea Coutinha i Gabriela Jesusa da im doda loptu, te se umjesto toga i po treći put vratio na staro mjesto uz aut-liniju, ponovo izazivajući Behramija da ga napadne.

Ovome, međutim, to više nije padalo na pamet: sad je samo stajao, fiksirajući Neymara krvničkim pogledom u kojem je ipak bilo i nešto straha, možda i strahopoštovanja. Nešto ga je spriječilo da napadne i treći put. Ljudi stariji od trideset godina mogli su tada osjetiti déjà-vu fenomen, koji potječe od Roberta Prosinečkog: takvo „rolanje“ jednog napadača i takav strah protivnika od idućeg driblinga tog napadača na europskim terenima nisu viđeni otkad je Prosinečki prestao igrati.

Driblinzi s Copacabane

Tri sekunde, možda četiri, brazilski je dripac čekao novi Behramijev napad, dok po njegovom govoru tijela nije shvatio da Behrami, dotučen dvama uzastopnim izletima u prazno, ne želi više biti naivni kupac driblinga s plaže Copacabana. Neymar se samo kratko nacerio, više cinično nego slavodobitno, i nonšalantno vratio loptu u brazilsku pozadinu, na užas Gabriela Jesusa i Paulinha koji su cijelo to vrijeme kratkim sprintevima među protivničkim stoperima nastojali izboriti mrvicu prostora u kojem mogu primiti njegovu loptu.

Ali Neymaru nije bilo do toga: on je svoje obavio. Što se njega tiče, neka tu loptu u napad slobodno prebace Miranda ili Coutinho: on uzima dramsku pauzu, nakon što je efektno ponizio kerbera koji ga neprestano lupa po nogama. Ta neverbalna Neymarova poruka može se prevesti otprilike ovako: ne mogu te spriječiti da me tučeš, ali te mogu stilskim izražajnim sredstvima nogometa učiniti budalom, pa ti tuci dalje.

S gledišta suvremenog nogometa, tih desetak sekundi Neymarove magije bilo je posve besmisleno i nekorisno: niti se rezultat na semaforu promijenio u brazilsku korist, niti je Neymar osvojio neki dragocjeni prostor u protivničkoj polovini, niti je začeo kakvu suvislu akciju. Nikakva realna svrha tom magijom nije postignuta. I taktički i strateški to je bio čisti gubitak vremena.

Dapače, tim potezom brazilski je mangup mogao samo navući bijes Behramija i drugih Švicaraca na sebe, te riskirati koji dodatni grubi nasrtaj na svoje noge. Upravo se to i dogodilo.

Kapetanski skršio brazilskog mulca

Kapetan Švicarske, iskusni 34-godišnji desni bek Stephan Lichtsteiner odmah je razumio da se tu na aut-liniji uz centar igrališta odvio ne samo nogometni, nego i psihološki duel, i da je njegov ključni defanzivac oba ta dvoboja izgubio. Njega je zabrinuo potonji aspekt: nije isključeno da Behrami nakon tog poniženja na otvorenoj sceni psihološki potone i izgubi čvrstinu zbog koje je i izabran za momčadskog rotvajlera. To je zadnje što Švicarskoj sada treba, pri rezultatu 0:1.

Behramijev kapetan reagirao je kapetanski: već u 31. minuti skršio je Neymara i zaradio žuti karton. Njegova neverbalna poruka, pak, može se iščitati ovako: „Slušaj, mulac brazilski! Ako treba, svih nas deset dobit će na tebi po žuti karton, a ti vidi kako ćeš poslije hodati!“ Tako se ustaljeni poredak bori protiv novog i kreativnog, ne samo u nogometu.

Taj Lichtsteinerov faul bio je četvrti prekršaj švicarske momčadi na utakmici. Sva četiri bila su počinjena na Neymaru: prethodna tri napravio je Behrami. Do kraja utakmice Švicarska će napraviti ukupno 19 prekršaja, od čega na Neymaru čak deset (što je mundijalski rekord ovog milenija). I sva tri žuta kartona Švicarci će zaraditi zbog faulova na Neymaru: osim Lichtsteinera, istu sudbinu će u 65. minuti doživjeti desni stoper Fabian Schär, a u 68. minuti i sâm Behrami, nakon čega će ga izbornik Vladimir Petković odmah izvaditi iz igre.

Petkovićev rezon bio je jasan: Behramija nije zamijenio zbog loše igre već zato što mu je, kao Neymarovom striktnom čuvaru, prijetio drugi žuti karton. Do tog časa Behramijeva statistika je zapravo bila impresivna: dobio je sve zračne duele, imao 93 posto točnih dodavanja (41 točan pâs od ukupno 44) i šest čistih oduzimanja lopte, te najvažnije od svega: Neymar nije zabio gol. Behrami je posao rotvajlera odradio odlično, ali ipak je tu zamjenu u 71. minuti doživio kao poraz, što se vidjelo po bijesnoj gestikulaciji dok je izlazio s terena. Zašto je bio nezadovoljan, kad je cijeli svijet vidio da je brazilskog majstora „strpao u džep“?

Stvari naprosto bole

Ne možemo prodrijeti u Behramijevu dušu, ali možemo naslutiti razlog zbog kojeg je bio bijesan: zato što je cijeli svijet isto tako vidio i ono poniženje iz prvog poluvremena kraj aut-linije. Moguće je da ga je intimno peklo to odustajanje od trećeg ataka na Neymara. Nije isključeno da mu je nekoliko sati kasnije, dok je tonuo u san u hotelskoj sobi u Rostovu, to bio i posljednji prizor kojeg se sjetio s utakmice. Takve stvari naprosto bole, iako su besmislene.

Baš zbog te potpune besmislenosti i apsolutne nesvrhovitosti magiju tog tipa vidimo samo u Neymara. Jer to što je on izveo Behramiju tehnički bi mogli izvesti i još neki igrači koji su nastupili na Mundijalu, ne samo Messi i Ronaldo. U tu odabranu skupinu vrhunskih tehničara spadaju i španjolski čarobnjak Andres Iniesta, francuski mag Antoine Griezmann, turski mozak Njemačke Mesut Özil, kolumbijski stilist James Rodriguez, belgijski virtuozi Eden Hazard i Kevin de Bruyne, te par hrvatskih igrača (Modrić, Rakitić, Kovačić). Ali to nitko od njih ne čini, jer nema pragmatičnog smisla.

Nitko osim Neymara, koji se nadaje kao posljednji Mohikanac u eri korporacijskog nogometa, zadnji klaun koji je spreman svoju magiju istovariti uz aut-liniju na centru igrališta, u potpuno individualnom trenutku koji je nepovezan sa svakom svrhom suvremenog nogometa, osim s onom najdubljom – sa samom igrom.

To je osobito važno u ovoj epohi, kad je sve vidljivije da je i nogomet postao žrtva globalizacije: kao što ćete danas svuda na svijetu, čak i u najvećoj zabiti, dobiti Starbucks kavu, pivo Heineken i hamburger iz McDonald’sa, tako ćete i kod svih reprezentacija, čak i onih iz Trećeg svijeta, naći isti obrazac postindustrijskog nogometa: visoki presing, striktno markiranje igrača i prostora, snažna taktička disciplina, beskrajno trčanje, šablonska rješenja prekida itd.

U takvom svijetu prostor za igru, kamoli za magiju, opasno se sužava. Zato valja pozdraviti magične bljeskove otpora, makar dolazili od službeno najskupljeg svjetskog igrača, koji se uz to na Mundijalu „proslavio“ i kao teški blefer i simulant. Uostalom, zar u suštini svakog mađioničarskog trika ne leži neka vrsta blefa?

Modrić pokorio svijet

Došavši u Isusove godine, Luka Modrić je na Mundijalu u Rusiji odigrao najbolji nogomet svog života. Usporedba s Isusom, doduše, mogla bi povrijediti osjetljivije vjernike, jer doista nije zabilježeno da je mladić iz Nazareta, za razliku od mladića iz Zatona Obrovačkog, bio osumnjičen za davanje lažnog iskaza na sudu.

To nije bila jedina hipoteka pod čijim je utegom Modrić odigrao ovih sedam utakmica u Rusiji. Odavno predodređen za vođu jedne rijetko talentirane generacije nogometaša, upravo se na njegovim plećima ponajviše lomilo višegodišnje pitanje zbog čega takav neviđeni skup talenata – koji može pobijediti svaku svjetsku reprezentaciju, osim možda francuske – nije nikad ništa osvojio na europskim i svjetskim prvenstvima.

Modrić je znao da upravo na njemu leži najveća odgovornost za to pitanje, zato što je njegov talent najveći i zato što je baš on kapetan te ekipe.

Nije lako nastupati pod takvim teretom, pogotovo kad znaš da više nisi mlad i perspektivan, već da igraš možda i posljednje svoje veliko natjecanje. Sad ili vjerojatno nikad. Iduće šanse neće biti.

U toj psihički složenoj konstelaciji, kad potencijalno gubiš posljednju realnu priliku za nogometnu besmrtnost, nekadašnji klinac iz zadarskog zaleđa odigrao je sedam maestralnih partitura, s neshvatljivo malim brojem grešaka u dodavanju, zasjenivši sve aktualne zvijezde svjetskog nogometa.

Nepojmljivo dobar pregled igre, velika motoričnost i virtuozna tehnika koja mu omogućava da već u prvom dodiru s loptom stekne prednost u odnosu na protivnika, kao i silan motiv i očita psihička stabilnost – to su faktori kojima je Luka Modrić pokorio nogometni svijet. Sad mu predstoje druge bitke.

Crna Gora u boj kreće, ali ne zna se gdje

Slobodna Dalmacija – 20.srpnja,2018 

‘Junački otpor’ Crne Gore, nakon što ju je Trump označio mogućim izazivačem Trećeg svjetskog rata, svjedoči to što ova država nije imala snage i dostojanstva niti da protestira kod američke ambasade i zatraži službeno objašnjenje – kaže Andrej Nikolaidis

Zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, Crna Gora se našla u središtu svjetske pozornosti. Za sve je kriv intervju koji je Trump u utorak dao za američku televiziju Fox News, odnosno Trumpov odgovor na pitanje koje mu je postavio voditelj Tucker Carlson.

Članstvo u NATO-u obvezuje članice da brane bilo koju drugu članicu u slučaju napada. Pretpostavimo da netko napadne Crnu Goru. Zašto bi moj sin išao braniti Crnu Goru?“, upitao je Carlson, a Trump odgovorom sablaznio svijet:

Razumijem što govorite, i ja sam postavio isto pitanje. Crna Gora je malena država s vrlo snažnim ljudima. Oni su jako agresivni ljudi, mogli bi postati agresivni, i onda, čestitam, u Trećem svjetskom ratu smo.“

Nakon te izjave, koja se ni uz ozbiljan mentalni napor ne može uzeti ozbiljno, širom Balkana krenula su sarkastična nagađanja o tome koga će od susjeda ta „agresivna Crna Gora“ prvo napasti. Pritom se polazi od fakta da je ta zemlja od 600.000 žitelja okružena susjedima s višestruko brojnijom populacijom: Srbijom (7 milijuna ljudi), Hrvatskom i BiH (po 4 milijuna), Albanijom i Kosovom (3, odnosno 2 milijuna).

Štoviše, maštovitiji stratezi već su baratali idejom da Crna Gora neće krenuti u kopneni napad na balkanske susjede, nego će mornaricom i avijacijom napasti točno stostruko brojniju Italiju (60 milijuna stanovnika), s kojom ima morsku granicu.

Koja Italija, napadamo Rusiju!

– Ma kakva Italija, to je za nas sitna boranija. Mi idemo odmah na Rusiju, pa kad to osvojimo, vidjet ćemo što dalje – smije se poznati crnogorski književnik Andrej Nikolaidis, odajući da je i u Crnoj Gori Trumpova izjava potaknula brojne šaljive komentare i posprdne vojne vizije. Potom nastavlja u ozbiljnijem duhu:

– Prije svega, treba poći od toga da Putin ima Trumpa u džepu. Svaki komentar Trumpove izjave o Crnoj Gori neozbiljan je ako ne uvažimo da Bijelu kuću danas kontrolira Kremlj. Tu čak nije ni važno je li istina da su Trumpa na vlast doveli Rusi, ili nije istina. Budući da su glasine u tome tako snažne, Putin može u bilo kojem trenutku, ako procijeni da mu je to korisno, kazati: jest, ja sam ga doveo na vlast. I Trump je gotov.

Naš sugovornik ocjenjuje da prisustvujemo „raspadu mita o američkoj demokraciji i vrijednosti američkog društva“, što potkrepljuje, među ostalim, i primjerom aktualnog američkog predsjednika kojeg naziva „nedostojnim“, jer se „izražava isključivo u najprostijim prostim i prostoproširenim rečenicama“.

No takav predsjednik je, veli, „slika i prilika“ one Amerike čiji građani, sudeći po tamošnjim YouTube anketama, ne znaju na karti pokazati nijednu državu na svijetu – pa čak ni svoju – kao što ne umiju navesti naslov nijedne knjige, a mnogi od njih misle da je Lee Harvey Oswald, atentator na američkog predsjednika Kennedyja, zapravo upucao Isusa, i to negdje u 14. stoljeću!

– Ako je to slika najrazvijenije demokracije svijeta, onda proizlazi da se liberalna demokracija u završnoj fazi razvila u retardaciju – kaže crnogorski bard.

MN / Putin drži Trumpa u džepu

Premda ga u Crnoj Gori svrstavaju u „prozapadni blok“, Nikolaidis drži da je Amerika danas zadnja zemlja na svijetu koja ima moralno pravo bilo kome propovijedati o demokraciji.

– Dapače, najveća prijetnja demokraciji u svijetu danas je upravo SAD. A „junački otpor“ Crne Gore, nakon što ju je Trump proglasio mogućim izazivačem Trećeg svjetskog rata, pokazuje činjenica da ova država nije imala snage i dostojanstva niti da protestira kod američke ambasade i zatraži službeno objašnjenje – zaključuje naš sugovornik.

No, iako je Trumpova izjava naišla na opći podsmijeh u svijetu, moguće je da se Trump referirao na analizu američkog republikanskog Instituta za mir i prosperitet „Ron Paul“, koji je još krajem 2016. objavio analizu pod naslovom „Nepotrebnost NATO-a: Trebamo li stvarno braniti Crnu Goru?“, gdje se Crna Gora opisuje kao „tempirana bomba“ koja bi „vrlo lako mogla izazvati Treći svjetski rat i direktni sukob Rusije i SAD-a“.

Američki stručnjaci navode da je Crna Gora duboko podijeljena na pronatovsku i prorusku struju, s tim da ova potonja, osim suradnje s Moskvom, traži i novo ujedinjenje sa Srbijom.

Međusobni otvoreni sukob ovih dviju struja sigurno bi sa sobom povukao i direktni angažman Bruxellesa i Washingtona, koji imaju obaveze štititi zemlje članice NATO-a. Ako bi se ovo desilo, Vladimir Putin ne bi ostao po strani i to bi dovelo do novog svjetskog rata“, upozorili su tada američki analitičari, apelirajući da Podgorica iz tih razloga ne bude primljena u NATO.

No pola godine nakon ove analize, točnije 5. lipnja 2017., Crna Gora ipak je postala 29. članica najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu.

Slava neznanju Domagoja Vide!

NAŠ STOPER NE ZNA POVIJEST – POKLIČ ‘SLAVA UKRAJINI’ JE POZDRAV UKRAJINSKIH NACISTA IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA 

Vida je zapravo žrtva geografske činjenice da je od 2013. do 2018. igrao za Dinamo iz Kijeva, a ne za Šahtar iz Donjecka. Jer da je, umjesto u Kijevu, živio u istočnom dijelu Ukrajine, znao bi što stoji iza pozdrava ‘Slava Ukrajini’

Hrvatski nogometni reprezentativac Domagoj Vida vrstan je stoper i hladnokrvni realizator penala, ali povijest mu očito ne leži. Jer da znade etimologiju svog povika „Slava Ukrajini“ – koji ga je zamalo koštao Mundijala – zacijelo to nikad ne bi viknuo. Ili bar ne bi stavio na internet.

Gro izvještaja o Vidinom ispadu fokusira se na činjenicu da je tim povikom naš igrač ozlojedio ruske domaćine, budući da je „Slava Ukrajini“ službeni pozdrav ukrajinske vojske, što u kontekstu zamrznutog rata u Donbasu ukazuje da se Vida neoprezno usred Rusije svrstao na ukrajinsku stranu. No taj pozdrav ima i mnogo sramniju i stariju povijesnu hipoteku – to je pozdrav ukrajinskih nacističkih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata, o čemu Vida, po svemu sudeći, nema pojma.

Govorimo o ukrajinskoj verziji kvislinških pozdrava „Za Dom spremni“ ili „Pomoz’ Bog, braćo četnici“ (u originalu „Pomoz’ Bog, junaci“), koje su u WW2 koristili ovdašnji nacistički kolaboracionisti – ustaše i četnici. Pozdrav „Slava Ukrajini“ koristili su ukrajinski nacisti i Hitlerovi suradnici pod vodstvom Stepana Bandere, ukrajinskog Ante Pavelića, alias Draže Mihailovića.

No, slično kao u nekim južnijim državama na Balkanu, tako je i u Ukrajini povijesni revizionizam doveo do toga da se Banderu i njegove kolaboracioniste danas predstavlja kao „borce za nacionalnu nezavisnost“, pri čemu se prešućuju njegovi brojni zločini i masovna ubojstva Poljaka, Židova, Rusa, Bjelorusa, Mađara, ali i Ukrajinaca antifašista. Žrtva tog patološkog narativa nije samo današnja ukrajinska omladina, nego i, kako vidimo, Domagoj Vida.

Genocidni saldo

Sto tisuća ubijenih poljskih civila u Voliniji (što je poljski parlament preklani proglasio „genocidom“), 7000 pobijenih Židova u Lvovu (u samo tri dana nakon proglašenja kvislinške države) i tisuće ubijenih zarobljenih crvenoarmejaca u Bjelorusiji nisu se Banderi omakli slučajno. Taj genocidni saldo je terenski nastavak njegova proglasa iz dana proglašenja kvislinške države, kad je otvoreno pozvao na etničko čišćenje Ukrajine i ubijanje svih neukrajinaca: „Narode, shvati! Moskva, Poljska, Mađarska, Židovi – to su neprijatelji! Moramo ih eliminirati.“

Rečeni proglas Bandera završava riječima: „Slava pobjedničkoj njemačkoj armiji i njenom velikom vođi Adolfu Hitleru!“

Iako neki Banderu uspoređuju sa srpskim kvislingom Dražom Mihailovićem, jer obojica imaju kratkotrajne epizode borbe protiv Nijemaca, sami Nijemci Banderu su držali Pavelićevim pandanom. Američko-poljski historičar i sociolog Tadeusz Piotrowski u knjizi „Poljski Holokaust: etničko čišćenje, kolaboracija s okupacijskim snagama i genocid u Drugoj Republici, 1918-1947“ prenosi njemačke ratne izvještaje po kojima Banderina Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) „može biti najbolje uspoređena s hrvatskim ustašama“, jer im je plan identičan: stvaranje etnički čiste države.

Domagoj Vida zapravo je žrtva geografske činjenice što je dio karijere proveo u zapadnoj, a ne u istočnoj Ukrajini, odnosno što je od 2013. do 2018. igrao za Dinamo iz Kijeva, a ne, recimo, za Šahtar iz Donjecka. Da je, umjesto u Kijevu, igrao i živio u istočnom, proruskom dijelu Ukrajine – gdje je Bandera na zlu glasu kao teški ratni zločinac – znao bi što stoji iza pozdrava „Slava Ukrajini“.

Borac protiv Crvene armije

Rascjep ukrajinskog društva vidi se baš po odnosu prema figuri Stepana Bandere. Kad je 2010. tadašnji prozapadni ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko zadnjeg dana mandata proglasio Banderu „herojem Ukrajine”, nacionalisti na zapadu zemlje tom su činu klicali, dok je stanovništvo istočne Ukrajine izašlo na ceste i palilo Banderine i Juščenkove slike. Reagirao je i Europski parlament, rezolucijom u kojoj „duboko žali zbog odluke odlazećeg predsjednika Ukrajine Viktora Juščenka da Stepana Banderu, vođu Organizacije ukrajinskih nacionalista koja je kolaborirala s nacističkom Njemačkom, posthumno nagradi titulom ‘Narodnog heroja Ukrajine’“.

Ta je Juščenkova odluka u siječnju 2011. sudski poništena, ali na zapadu Ukrajine Bandera i dalje slovi kao „heroj, a ne zločinac“: mnogi gradovi dižu njegove spomenike, a rođendan mu svake godine u Kijevu slave noćnim maršem s bakljama, uz sudjelovanje brojnih članova neonacističke stranke Svoboda i paravojne organizacije Desni sektor.

Taj je trend u Ukrajini eskalirao nakon Euromajdana s početka 2014. i tadašnjeg uličnog puča kojim je svrgnut proruski predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič, odnosno nakon početka sukoba u Donbasu: u općoj psihozi od Rusa mnogi su Ukrajinci prihvatili pozdrav „Slava Ukrajini“ kao hommage „povijesnom borcu protiv Crvene armije“, o čijim se zločinima šuti.

Tako je nacistički pozdrav dobio pravo građanstvo u širim slojevima ukrajinskog društva, što pokazuje i reakcija Ukrajinskog nogometnog saveza nakon što je FIFA novčano kaznila Vidu: nogometni čelnici u Kijevu poslali su FIFA-i žalbu zbog sankcija prema našem stoperu, u kojoj tvrde da je slogan „Slava Ukrajini“ pozdrav „u znak sjećanja na žrtve, patriotski simbol neovisnosti, slobode i slobode ukrajinskog naroda“, koji „ne sadrži negativne ili uvredljive sadržaje“.

Stoga ne treba kriviti (samo) Vidu za nepoznavanje ukrajinske historije, kad jednako o toj historiji ne znaju (ili neće da znaju) ni tamošnje službene insitucije. No, što bi rekao jedan bivši hrvatski predsjednik: u povijesti se dogodilo samo ono što se zaista dogodilo, i ništa drugo.

Slobodna Dalmacija – 12. srpnja, 2018

Fantastičan gol Čilea, nevidljiva obrana SSSR-a

POVODOM MUNDIJALA U RUSIJI PODSJEĆAMO NA NAJSRAMNIJI MEČ U POVIJESTI KVALIFIKACIJA ZA SVJETSKO PRVENSTVO

Tim SSSR-a nije došao na revanš na Nacionalni stadion u Santiagu, jer je vojna hunta na čelu s generalom Pinochetom pretvorila Nacionalni stadion u logor u kojem su mučeni i ubijani pristaše likvidiranog predsjednika Allendea

Fantastičan gol Čilea,nevidljiva obrana SSSR-a

Bila je to antologijska akcija, neviđena u povijesti nogometa: četiri napadača Čilea krenuli su s centra i u 17 sekundi izveli deset točnih dodavanja, da bi kapetan momčadi Francisco „Camacho“ Valdés zabio gol u mrežu SSSR-a sa same gol-crte. Austrijski sudac Erich Linemayr pokazao je na centar, a na semaforu Nacionalnog stadiona u Santiagu osvanulo je 1:0 za Čile. Potom je utakmica prekinuta.

Sudac Linemayr je prvo čekao da igrači SSSR-a dođu na centar i nastave igru. No kako s druge strane terena nitko nije stizao, Linemayr je već u prvoj minuti označio kraj susreta. Jedini strijelac Valdés otišao je povraćati u svlačionicu, a FIFA je registrirala susret rezultatom 2:0 za Čile. Urugvajski autor Eduardo Galeano nazvat će taj meč „najpatetičnijom nogometnom utakmicom ikad odigranom“.

Roje se pitanja: zašto je Valdés išao povraćati i zašto se „Zbornaja komanda“ nije pojavila na centru igrališta? Zar su Sovjeti bili toliko demoraliziranigolom primljenim u prvoj minuti da nisu mogli nastaviti meč? Da ne spominjemo taktički upitnik: kako su uopće dopustili da im čileanski napadači naprave takav dar-mar i zabiju im pogodak s gol-linije?

Valja reći da nitko od igrača SSSR-a nije vidio taj Valdésov gol. Nisu ga ni mogli vidjeti, jer su tog časa bili tisućama kilometara daleko: tko u Moskvi, tko u Lenjingradu, tko na Bajkalskom jezeru, a tko u Sočiju. Nijedan igrač SSSR-a nije tog 21. studenog 1973. bio fizički prisutan na Nacionalnom stadionu u Santiagu. Vjerojatno u tom odsustvu i leži tajna poroznosti sovjetske obrane u prvoj minuti utakmice.

Kobni rudnici bakra

Bila je to ključna utakmica dodatnih kvalifikacija za Mundijal 1974. u Zapadnoj Njemačkoj. Nakon što su redovne kvalifikacije završene, prema tadašnjim propisima FIFA-e ostalo je još da pobjednici 9. europske kvalifikacijske skupine (SSSR) i 3. južnoameričke skupine (Čile) u dvije međusobne utakmice odluče tko ide u Njemačku, a tko ostaje kući.

Prva utakmica, odigrana 26. rujna 1973. na stadionu Lenjin u Moskvi (danas stadion Lužniki), završila je 0:0, a revanš je okončan nakon opisanih 17 sekundi, jer momčad SSSR-a nije doputovala na Nacionalni stadion u Santiagu. Razlog bojkota leži u ubojstvu marksističkog predsjednika Čilea Salvadora Allendea, koje se zbilo 11. rujna 1973., te u faktu da je vojna hunta na čelu s generalom Augustom Pinochetom – koja je tog dana bombardirala predsjedničku palaču La Monedu, ubila Allendea i pučem preuzela vlast – pretvorila Nacionalni stadion u koncentracijski logor u kojem su mučeni i ubijani čileanski komunisti, ljevičari i ini Allendeovi pristaše.

Da bismo razumjeli, dakle, zašto je kapetan Čilea tog 21. studenog 1973. nakon pobjedonosnog gola SSSR-u išao povraćati u svlačionicu, moramo se vratiti tri godine unatrag, kad je Allende 1970. izbornom pobjedom postao prvi legalno izabrani marksistički lider neke države na zapadnoj hemisferi.

Kao i svaka socijalistička vlast, i Allendeova je počela opsežne socijalne programe koji su trebali popraviti položaj većinske sirotinje čileanskog društva. Da bi se ti programi mogli financirati, moralo se posegnuti za nacionalizacijom čileanskog bogatstva – od banaka do rudnika bakra – dotad koncentriranog u rukama imućne kaste i multinacionalnih kompanija. U tom smislu, mnogi drže da je Allendeovu sudbinu zapečatilo nacionaliziranje rudnika bakra, u vlasništvu velikih američkih korporacija Kennecot i Anaconda, koje su od Bijele kuće zatražile intervenciju.

Ubili Che Guevaru, stigao im Allende

Allendeova pobjeda bila je i empirijska potvrda teze tadašnjeg jugoslavenskog komunističkog ideologa Edvarda Kardelja da na Zapadu socijalizam ne mora na vlast doći revolucijom, već parlamentarnim putem. Stoga je – osim krupnog kapitala, Katoličke crkve i multinacionalnih tvrtki – Allende stekao još jednog moćnog neprijatelja: Sjedinjene Američke Države, čiji je predsjednik Richard Nixon prekinuo diplomatske i ekonomske odnose s Čileom.

Američki strah može se razumjeti: nakon što je dekadu ranije vlast na Kubi revolucionarnim putem preuzeo Fidel Castro, sada im se u dvorištu porodio još jedan marksistički sistem, i to začet parlamentarnom demokracijom. Stratezi u Washingtonu su škrgutali zubima: taman su 1967. u Boliviji uspjeli ubiti Che Guevaru, a već im se tri godine kasnije u susjednom Čileu dogodio Allende, koji uopće nije skrivao borbene namjere prema krupnom kapitalu, što se vidi i iz njegova govora u UN-u 1972. godine, nedugo prije nego što će biti ubijen:

Svi smo pred golemim sukobom velikih međunarodnih korporacija i država, koje moraju podnositi uplitanje u vlastite poslove tih kompanija, kad se radi o najvažnijim politikama (…) koje se odnose na ekonomiju zemlje ili na vojnu politiku, o čemu odlučuju svjetske kompanije koje ne pripadaju nijednoj državi. One ne odgovaraju nijednoj vladi i njih ne kontrolira nikakav parlament i institucija koja bi zastupala kolektivni interes.“

Diverzije i sabotaže protiv Allendeove vlade počele su odmah. Već na dan inauguracije ubijen je šef čileanske vojske, general René Schneider – koji je odbio vojno spriječiti tu inauguraciju – a uskoro su zemlju potresali štrajkovi i protestni mitinzi u organizaciji desnice i buržoazije. Kasnije se otkrilo da je CIA u tom razdoblju uložila osam milijuna dolara za svrgavanje Allendea, a 2001. je državni tajnik SAD-a Colin Powell, upitan za angažman CIA-e u Allendeovom rušenju, priznao da „to nije dio američke povijesti na koji možemo biti ponosni“.

Zadnji govor uz bombe i pucnjeve

Nakon što na izborima u ožujku 1973. desnica nije uspjela detronizirati Allendea – koji je imao snažnu podršku radnika i seljaka – imperij je izvukao posljednji adut: vojni puč. U zoru 11. rujna čileanski vojni zrakoplovi bombardirali su palaču La Moneda, a vojni vrh je od Allendea zatražio da podnese ostavku, što je ovaj odbio, te se preko radija oprostio s narodom Čilea:

U ovom finalnom času, zadnjem kada vam se još mogu obratiti, želim da iz ovih događaja izvučete pouku: strani kapital, imperijalizam, ujedinjen s reakcijom, stvorio je takvu klimu kako bi oružane snage prekinule tradiciju, onu tradiciju koju im je pokazao general Schneider i koju je potvrdio komandant Ayala: oni su žrtve iste one socijalne sredine koja danas iščekuje, uz pomoć stranaca, da ponovo osvoji vlast kako bi nastavila braniti vlastite profite i privilegije“, rekao je Allende tog jutra, dok su se u pozadini njegova glasa čule eksplozije bombi i sve bliži pucnjevi.

Hunta je poslije objavila da se Allende tog jutra ubio kalašnjikovom AK-47, koji mu je poklonio Fidel Castro, dok je Allendeova udovica iz meksičkog azila izjavila da su njenog muža ubili čileanski vojnici, nakon što su prodrli u palaču. Kako bilo, pomorski vojni ataše SAD-a u Čileu Patrick Ryan mogao je tog 11. rujna poslati depešu Pentagonu: „Naš Dan D uspio je skoro savršeno.“

Pinochet je odmah poništio Allendeove reforme i stao hapsiti i ubijati: samo u prvih mjesec dana uhapšeno je 130.000 ljdi, a tisuće su ubijene. Glavni koncentracijski logor postao je upravo Nacionalni stadion u Santiagu, kroz koji je prošlo oko 40.000 ljudi. Odmah je mučen i ubijen ikonički pjesnik i kantautor Victor Jara, član Komunističke partije Čilea, a 12 dana nakon puča u čudnim okolnostima umire i slavni čileanski nobelovac, pjesnik i komunist Pablo Neruda, bliski Allendeov prijatelj i politički savjetnik.

Sudac antikomunist

Pinochetov režim tvrdio je da je Neruda umro od kljenuti srca, ali je ostalo uvjerenje da je smaknut zbog svog komunizma, što se mnogo kasnije i potvrdilo: Ministarstvo unutarnjih poslova Čilea izdalo je 2015. priopćenje u kojem priznaje kako je „jasno moguće i vrlo vjerojatno“ da je Neruda ubijen kao rezultat „intervencije trećih strana“. Tih zadnjih dana Neruda je stigao napisati pjesmu „Satrapi“, u kojoj Pinocheta i njegovu kamarilu naziva „pohlepnim hijenama naše historije“ i narodnim „izdajicama što ih nahuškaše vukovi New Yorka“.

To su bile okolnostima u kojima su nogometne reprezentacije Čilea i SSSR-a trebale odlučiti o putniku za Zapadnu Njemačku. U dvotjednom razmaku između ubojstva Allendea i prve utakmice u Moskvi SAD je priznao Pinochetovu vojnu huntu kao legitimnu vlast, dok je SSSR prekinuo diplomatske odnose s Čileom.

Kako je tadašnje čileansko društvo bilo raslojeno, takva je bila i nogometna reprezentacija: mnogi igrači i sami su bili ljevičari i socijalisti, poput Leonarda Véliza ili Carlosa Caszelyja, najboljeg i najpopularnijeg čileanskog nogometaša. Uoči odlaska u Moskvu hunta je igračima zaprijetila da u SSSR-u ne smiju davati nikakve izjave o Pinochetovim zločinima u domovini, jer će im inače obitelji završiti na Nacionalnom stadionu u Santiagu.

Ta prva utakmica u Moskvi završila je 0:0 unatoč velikoj premoći SSSR-a. Hugo Gasc, jedini čileanski novinar koji je tada bio na stadionu Lenjin, kasnije će priznati da je povoljnom ishodu po njegov tim kumovao brazilski sudac Armando Marques:

Srećom, sudac je bio fanatični antikomunist. Zajedno s predsjednikom delegacije Franciscom Fluxáom, uvjerili smo ga da ne smije dopustiti da izgubimo u Moskvi, a istina je da nam je značajno pomogao.“

Beatlesima protiv krikova

Revanš u Čileu bio je zakazan za 21. studenoga, ali se u međuvremenu svijetom proširila istina o Pinochetovim masovnim likvidacijama i mučenjima zatvorenika, a pročulo se i da su svlačionice Nacionalnog stadiona u Santiagu pretvorene u ćelije i da stadionom odjekuju krikovi mučenih žrtava. Doduše, to za odjekivanje krikova možda i nije posve točno: vojna vozila oko stadiona, prema svjedočenjima preživjelih, maksimalnom su jačinom emitirala glazbu Beatlesa i Rolling Stonesa, upravo da ti krikovi ne bi odjekivali.

SSSR je zatražio od FIFA-e da se revanš odigra u neutralnoj trećoj zemlji, no FIFA je to odbila, pristavši poslati u Čile delegaciju koja će ispitati glasine o nekakvim zatvorenicima i torturi na Nacionalnom stadionu u Santiagu. Delegacija je, na čelu s potpredsjednikom FIFA-e Abiliom d’Almeidom i glavnim tajnikom Helmuthom Kaeserom, stigla u Santiago 24. listopada. U tom času na stadionu je bilo zatočeno oko 7000 ljudi.

Spustili su nas dolje i sakrili u svlačionicama i tunelima. Držani smo dolje pred uperenim puškama, jer su gore iznad nas novinari slijedili dužnosnike FIFA-e… Bilo je kao da smo u dva različita svijeta“, reći će poslije jedan od preživjelih, tada 19-godišnji Jorge Montealegre. Kako je svjedočio drugi preživjeli zatvorenik, socijalistički političar Gregory Mena Barrales, ta FIFA-ina komisija je „posjetila teren, šetala oko igrališta (…) i dala mišljenje: ‘Na stadionu se može igrati'”.

Sedmog studenog – dva tjedna nakon posjeta FIFA-ine komisije, a isto toliko prije predviđenog uzvrata – hunta je zatvorenike prebacila s Nacionalnog stadiona u pustinju Atacama uz Tihi ocean, ali je SSSR ostao pri stavu da ne može igrati na stadionu koji je bio poprište mučenja, ubojstava i torture.

Hoćemo li igrati u Dachauu?

Iz moralnih razloga, SSSR ne može u ovom trenutku igrati na Nacionalnom stadionu u Santiagu, koji je obojen krvlju čileanskih patriota“, napisali su Sovjeti u pismu FIFA-i. Puno godina poslije neki će sovjetski igrači izjaviti da je Moskvu na taj moralni čin nagnao strah da reprezentacija u revanšu ne izgubi od „ideološkog neprijatelja“.

Kako bilo, Moskvu su podržale zemlje Varšavskog ugovora, a Nogometni savez DDR-a poslao je FIFA-i cinični prijedlog da se utakmica odigra u Dachauu, mjestu na kojem je 1933. otvoren prvi nacistički koncentracijski logor. Istočni Nijemci usput su zaprijetili da, ako FIFA ne promijeni odluku, neće ići na Mundijal u Zapadnoj Njemačkoj, iako su izborili plasman.

I FIFA i SSSR ostali su pri svojim stajalištima, pa se tako i dogodilo da tog 21. studenog 1973. kapetan Čilea Francisco „Camacho“ Valdés već u 17. sekundi utakmice zabije gol u praznu mrežu, i da potom otrči u svlačionicu.

Kapetan Francisco Valdes, koji je postigao gol, kasnije je povraćao u svlačionici od srama“, razjasnit će 2015. u članku „Trajna mrlja na Čileu i svjetskom nogometu“ novinar „World Soccera“ Chris Etchingham.

Taj tim je napravio najgluplju stvar. Osramotili smo se pred cijelim svijetom“, potvrdit će i najbolji čileanski igrač Carlos Caszely, koji je „nastupio“ na tom susretu u Santiagu, a čija je majka bila mučena za vrijeme Pinochetove diktature.

“Ova utakmica je izvan metafore, njeno zlo je stvarno”, zaključit će britanski sociolog David Goldblatt u svojoj knjizi „Globalna povijest nogometa“.

Ostatak priče je poznat: na Mundijal u Zapadnu Njemačku otišao je Čile i ispao već u grupnoj fazi. Pinochetova diktatura trajala je do 1990. godine (godinu potom raspao se i SSSR), dok je sâm Pinochet 2006. umro od starosti, a da nikad nije odgovarao za zločine. Tokom 1980-ih dopustio je Washingtonu da Čile postane prvi eksperimentalni laboratorij neoliberalnog kapitalizma, koji je u međuvremenu doveo svijet u današnje nakazno stanje, baš kako je Allende upozorio 1972. u UN-u, nedugo prije ubojstva. A na renoviranom Nacionalnom stadionu u Santiagu napravljen je spomenik od starih drvenih tribina za sve žrtve koje su tu stradale.