Hrvatska se svrstala za novi Hladni rat

Pojavili su se novi akteri, Rusija i Kina. Vidimo da je došlo do podjele i unutar EU, jer Italija ne prihvaća Guaidoa, i ne znam zašto smo se morali izlagati. Vlada je s tom podrškom trebala pričekati – drži dr. Jadranka Polović

Jedna zemlja, dva predsjednika – to je trenutno Venezuela.

U venezuelskom rašomonu obje strane se pozivaju na Ustav zemlje, pri čemu samoproglašeni predsjednik Juan Guaido tvrdi da su lanjski izbori – koje je predsjednik Nicolas Maduro osvojio sa 68 posto glasova – bili neregularni, pa je time i Madurova inauguracija nevažeća. Da vidimo kako stoje stvari s tim „spornim“ izborima.

Od 20 milijuna registriranih birača, na izbore je izašlo njih 9,4 milijuna (46% svih birača), od čega ih je 68 posto glasalo za Madura (31% ukupnog elektorata). Maduro je dobio 6,3 milijuna glasova: to je minimalna brojnost čavističke baze u Venezueli. U mogućem građanskom ratu to je solidna sila.

Usporedbe radi, na zadnjim izborima u SAD-u glasalo je 56 posto birača, od toga 46 posto za Trumpa (26% ukupnog elektorata). Maduro je dakle osvojio veći udio venezuelskog biračkog tijela nego Trump američkog: 31 prema 26 posto.

Niža izlaznost na izborima posljedica je odluke dijela opozicije da bojkotira izbore u znak protesta zbog sudskih postupaka koje su vlasti povele protiv nekih oporbenih vođa. Zapravo se opozicija nije uspjela dogovoriti oko zajedničkog kandidata, a nije bila jedinstvena ni oko samog bojkota.

Tako se, recimo, glavni oporbeni vođa Henrique Capriles – koji je na dva prethodna izbora bio zajednički kandidat oporbe (2012. protiv Huga Chaveza, 2013. protiv Madura), a lani dobio 15 godina zabrane bavljenja politikom zbog „administrativnih nepravilnosti“ dok je bio guverner savezne države Miranda – izjasnio protiv bojkota.

Maduro je na kraju imao tri protukandidata, među kojima je bio i poznati oporbeni lider Henri Falcon, kandidat antičavističke stranke Progresivni napredak, koji je dobio 21 posto glasova. Treći je bio nezavisni kandidat, evangelički pastor i biznismen Javier Bertucci s 10,8 posto glasova, a četvrti Reinaldo Quijada iz stranke UPP89, s 0,4 posto.

200 međunarodnih promatrača

No zapadne zemlje ne priznaju te izbore, pa su pokušali Maduru nametnuti izvanredne izbore, što je on odbio. Kako drži stručnjak za suvremenu političku ekonomiju Latinske Amerike na Sveučilištu Middlesex u Londonu dr. Francisco Dominguez, čije teze donosi tjednik Novosti, Maduro ne pristaje na nove izbore već i zato što je „više od 200 međunarodnih promatrača verificiralo izbore održane 20. svibnja 2018.“

Polovica promatrača dolazila je iz redova Vijeća izbornih eksperata Latinske Amerike, a druga polovica iz Afrike i Azije, te iz Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije, Britanije, Rusije, Kine i SAD-a. Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Zapatero i bivši predsjednik Ekvadora Rafael Correa. Ta međunarodna komisija izbore je proglasila regularnima.

Kao razlog za Madurovu smjenu ističe se i teška ekonomska kriza u Venezueli, za koju Zapad krivi vladu u Caracasu. No posebni izaslanik UN-a za Venezuelu Alfred de Zayas – ekspert za međunarodno pravo i predavač na Visokoj školi diplomacije u Ženevi – u svom izvještaju UN-u kaže drukčije.

Kao uzroke krize de Zayas navodi i vladinu pretjeranu ovisnost o nafti, loše upravljanje i korupciju, no apostrofira američke sankcije, „ilegalne prema međunarodnom pravu“, koje uspoređuje sa srednjovjekovnim opsadama gradova, te je čak predložio da Međunarodni sud u Hagu ispita radi li se o zločinu protiv čovječnosti.

Nekidan je de Zayas za britanski Independent izjavio da je UN ignorirao njegov izvještaj zato što „nitko ne želi čuti da je emigracija iz Venezuele djelomično posljedica ekonomskog rata i sankcija, već se želi čuti samo jednostavni narativ da je socijalizam propao i upropastio narod Venezuele“.

Velika greška u Siriji

Naš sugovornik, politolog dr. Anđelko Milardović, po tom pitanju nema dilema:

– Vlada SAD-a iz ideoloških razloga uvodi sankcije Venezueli, što dovodi do ekonomske nestabilnosti zemlje, čime se kriza produbljava, a to je SAD-u i bio cilj.

Što se tiče hrvatskog priznanja samoproglašenog predsjednika Guaidoa, Milardović drži da se radi o „svrstavanju po ideološkoj i svjetonazorskoj liniji“.

– U ovakvoj konstelaciji međunarodnih odnosa, samo se tako može objasniti taj potez. Ulazimo u neku formu novog Hladnog rata i vrijeme je za svrstavanje. Pa neće Hrvatska biti na strani Rusije i Kine – kaže naš sugovornik.

Za politologinju dr. Jadranku Polović Venezuela je „primjer nastavka američke politike unifikacije svijeta, koju SAD provodi neovisno jesu li na vlasti republikanci ili demokrati“.

Njihova uloga je mesijanska, oni ruše nepodobne režime i uvode ljudska prava, i sada je očito na redu Venezuela: ako ne prihvatiš liberalne vrijednosti, gotov si. Počelo je s Afganistanom, pa Irak: sjetimo se, tu Hrvatska nije podržala intervenciju SAD-a. Pa Libija: tu smo intervenciju podržali. A velika greška hrvatske politike bilo je to što smo podržali zapadnu politiku u Siriji – ocjenjuje dr. Polović.

Naša sugovornica ukazuje da se stvari u svijetu mijenjaju, te da ni EU nije uspjela donijeti jednoglasnu deklaraciju protiv Madura, jer je Italija stavila veto.

– Pojavili su se novi akteri, Rusija i Kina. Vidimo da je došlo do podjele i unutar EU, jer Italija ne prihvaća Guaidoa, i ne znam zašto smo se kao mala zemlja morali izlagati. Vlada je s tom podrškom trebala pričekati – kaže dr. Polović.

Slobodna Dalmacija – 8.02.2019

Pišem Venezuela, ne pamtim Sirija

‘Članak 233 Ustava Venezuele je baš ono što je Guaido prekršio kad je izveo štos sa samoproglašenjem za predsjednika države’, ocjenjuje američki stručnjak za međunarodne odnose John Laughland

Kad je Hrvatska u ponedjeljak priznala šefa venezuelske Nacionalne skupštine Juana Guaida za privremenog predsjednika države, postalo je jasno da nitko iz našeg Ministarstva vanjskih poslova nije pročitao članak 233 Ustava Venezuele, za koji i Guaido i Zapad lažno tvrde da im daje pravnu osnovu za smjenu aktualnog predsjednika Nicolasa Madura.

Cijela stvar je bizarna zato što ju je vrlo lako provjeriti, pa to može učiniti i svaki čitatelj Slobodne Dalmacije koji posjeduje kompjutor. Dovoljno je na internetski pretraživač ukucati sintagmu „Ustav Venezuele“ (na hrvatskom jeziku), potom naći link na cjeloviti sadržaj Ustava na španjolskom jeziku i kliknuti na članak 233. Ako ne znate španjolski, dovoljno je copy-paste metodom prebaciti sadržaj članka 233 u Google prevoditelj i zatražiti prijevod na hrvatski jezik.

Ako ste sve to učinili, pred vama će se razotkriti velika demokratska prevara na koju je poslušnički nasjelo i naše Ministarstvo vanjskih poslova.

U prvom pasusu članka 233, naime, navode se okolnosti u kojima je moguće da ovlasti predsjednika države preuzme netko drugi. Tih je okolnosti ukupno šest: predsjednikova smrt; njegova ostavka; razrješenje predsjednika od strane Vrhovnog suda; mentalna ili tjelesna onesposobljenost predsjednika, utvrđena od liječničke komisije koju imenuje Vrhovni sud; predsjednikovo napuštanje službe; narodni referendum opoziva predsjedničkog mandata.

Očito je da ništa od toga nije ispunjeno, što je nekidan u članku za Bloomberg potvrdio američki pravni stručnjak Noah Feldman, profesor prava sa Sveučilišta Harvard:

Nijedan od tih uvjeta nije tehnički ispunjen, a nigdje u Ustavu se ne navodi da Nacionalna skupština odlučuje kako ‘nema legitimno izabranog predsjednika’ zbog neregularnih izbora“, napisao je Feldman, dodavši kako bi „bilo bolje da SAD otvoreno kaže da traži smjenu režima, bez spornih pravnih opravdanja“.

Nije Juan nego Delcy

Nadalje, u istom članku 233 navodi se i tko je ovlašten privremeno, do novih izbora, zamijeniti predsjednika države ako je ispunjen neki od navedenih uvjeta za prestanak njegova mandata. Ta ovlaštena osoba, međutim, nije predsjednik Nacionalne skupštine (u ovom slučaju Juan Guaido), već zamjenik predsjednika države (u ovom slučaju Delcy Rodriguez).

Točnije rečeno, ako se bilo koja od šest navedenih okolnosti dogodi bilo kada tijekom šestogodišnjeg mandata predsjednika, privremeni predsjednik postaje njegov dotadašnji zamjenik. Šef parlamenta tu ulogu može preuzeti tek ako se neka od navedenih okolnosti dogodila prije no što je predsjednik stupio na dužnost, dakle u razdoblju od izbora do inauguracije.

Kako je Maduro dosad u karijeri prisegnuo čak dva puta – prvi put 2013., a drugi put 10. siječnja ove godine, nakon što je lani pobijedio na izborima – jasno je da se ni kroz ovu ustavnu ušicu igle Guaido nikako ne može provući kao legitimni predsjednik države, što je ovih dana potvrdio još jedan američki profesor, povjesničar i stručnjak za međunarodne odnose John Laughland, doktor znanosti s Oxforda i predavač na sveučilištima u Parizu i Rimu:

Budući da je Maduro predsjednik od 2013., nemoguće je pretvarati se da nikad nije bio inauguriran. Zakletvu za drugi predsjednički mandat položio je 10. siječnja ove godine pred predsjednikom Vrhovnog suda, baš kako nalaže Ustav Venezuele“, ustvrdio je Laughland za RT, dodavši da nitko tko je pročitao članak 233 ne može reći da je Guaido legitimni predsjednik.

Suprotno tome, članak 233 Ustava Venezuele je baš ono što je Guaido prekršio kad je izveo štos sa svojim samoproglašenjem za predsjednika države“, zaključuje američki profesor.

No hrvatski MVP očito nije poduzeo niti elementarnu provjeru Ustava Venezuele prije nego što ga je priznavanjem Guaida brutalno prekršio.

Maduro 2019. kao Allende 1973.

– Nažalost, Hrvatska se još jednom požurila biti u prvim redovima avangarde kapitalističkog imperijalizma, pridružujući se akciji koja nije ništa drugo nego otvoreno miješanje u poslove druge države – kaže za Slobodnu doajen našeg vanjskopolitičkog novinarstva Tomislav Jakić.

Naš sugovornik također ukazuje da samoproglašeni predsjednik Guaido nije svoj potez povukao u skladu s Ustavom Venezuele, već je riječ o „evidentno protuustavnom potezu“, jer nijedan od uvjeta što ih venezuelski Ustav propisuje za takav korak nije ispunjen.

– Po mom mišljenju, radi se o ponavljanju scenarija kakvog znamo još iz vremena rušenja socijalističkog predsjednika Allendea 1973. u Čileu i kakav je otada, unatrag nekoliko desetljeća, ponovljen u nizu zemalja u raznim dijelovima svijeta. Hrvatska ovim potezom ne dobiva ništa, a gubi vjerodostojnost kao samostalna država koja se pridržava Povelje UN-a i barem dosad važećih ključnih principa međunarodnih odnosa – zaključuje naš sugovornik.

Hrvatska politika očito ništa nije naučila iz primjera Libije i Sirije, gdje je tadašnja SDP-ova vlada priznala Gaddafijevu i Assadovu opoziciju za službenu vlast, i tako pridonijela razaranju tih zemalja. Sad i aktualna HDZ-ova vlada radi istu tragičnu pogrešku i doprinosi budućem razaranju Venezuele.

Guaido zahvalio Hrvatskoj

Kako prenosi Hina, samoproglašeni predsjednik Venezuele Juan Guaido jučer je zahvalio hrvatskoj vladi jer ga je dan prije podržala kao privremenog predsjednika, premda je prema Ustavu te južnoameričke zemlje i dalje legitimni predsjednik Nicolas Maduro.

Zahvalni smo vladi Hrvatske na potpori Nacionalnoj skupštini Venezuele i spašavanju demokracije koju promoviramo temeljem svojeg ustava“, napisao je Guaido na Twitteru. Slične poruke prethodno je uputio i drugim zemljama koje su ga podržale.

Slobodna Dalmacija – 6.02.2019

Društvo se raspada, građani uzimaju stvari u svoje ruke

NA NEEFIKASNOST VLASTI GRAĐANI SVE ČEŠĆE REAGIRAJU VLASTITIM AKTIVIZMOM

Jedan bauk kruži Dalmacijom – bauk građanskih samoinicijativa.

Kako državne i lokalne vlasti zakazuju u sve više društvenih segmenata, tako se građani sve češće samoangažiraju i obavljaju ono u čemu su institucije društva omanule. Samo u zadnjih par tjedana širom Dalmacije, od Zadra do Metkovića, imali smo više primjera koji potvrđuju ovaj trend.

Ti su primjeri još uvijek odviše pojedinačni i lokalni da bi se moglo govoriti o masovnijim prosvjedima na državnoj razini, koji bi se mogli usporediti, recimo, s prosvjednim pokretom Žutih prsluka u Francuskoj, ali očito je da građani sve više gube strpljenje zbog neefikasnosti institucija i odlučuju sami rješavati probleme koji ih tište.

Jedan od najsvježijih primjera masovnijeg građanskog revolta stigao je iz Metkovića, gdje su ljudi izlaskom na ulice reagirali na kolaps zdravstva, bolno razotkriven kroz tragediju obitelji Bebić, čiji je devetogodišnji sin Gabrijel 11. prosinca preminuo od streptokokne sepse u splitskoj bolnici, nakon što mu u Domu zdravlja Metković i tamošnjoj Hitnoj pomoći nije pružena odgovarajuća medicinska skrb.

Da podsjetimo, devetogodišnjak se razbolio tijekom vikenda pa mu nisu urađene laboratorijske pretrage, jer biokemijski laboratorij u Metkoviću subotom radi do podne, a nedjeljom je zatvoren. U petak 7. prosinca dječakova pedijatrica mu je prepisala antibiotik, ali mu se zdravstveno stanje nije poboljšavalo, pa ga je otac preko vikenda u dva navrata vodio na Hitnu pomoć u Metkoviću, no tamošnji liječnici nisu ustanovili ništa alarmantno. Tek u ponedjeljak ujutro pedijatrica dr. Ksenija Kaleb utvrđuje da je dječak životno ugrožen, te je helikopterom upućen u KBC Split, no bilo je već kasno: u utorak je preminuo.

‘Sinovi i kćeri Metkovića’

Hrvatska liječnička komora potom šalje u Metković inspekciju, koja odgovornom za tragediju proglašava upravo pedijatricu dr. Kaleb, što je izazvalo dodatno ogorčenje građana Metkovića, za koje spomenuta liječnica predstavlja jedinu svijetlu točku u mučnom slučaju, jer je jedino ona prepoznala dječakovo teško zdravstveno stanje. Formira se građanska inicijativa „Sinovi i kćeri Metkovića“, koja je pred metkovskim Domom zdravlja održala javni prosvjed potpore pedijatrici Kaleb.

Pacijenti smo drugog reda, zbog nesigurnosti i neopremljenosti naših ordinacija. Doktori su najviše ugroženi, što se vidi iz primjera doktorice Kaleb. Odluku komore smatramo nepravednom. Ugrozila je posao doktorice Kaleb, a mi ne želimo nju izgubiti“, kazao je tada predstavnik inicijative Ivo Matičević.

Na skupu su prosvjednici pozvali na odgovornost institucije zdravstvenog sustava zbog neopremljenosti medicinskih ustanova u dolini Neretve, te su zatražili što hitniju izgradnju dnevne bolnice u svom zavičaju. Tražimo od političara da dođu u Metković i napokon riješe problem za cijelu dolinu Neretve“, poručio je Matičević.

I doista, prije desetak dana objavljeno je da će se u Opuzenu formirati zdravstveni punkt za posebna dežurstva, koji će građanima doline Neretve pružati zdravstvene usluge u danima vikenda i blagdana. Ta mini ambulanta trebala bi početi s radom za dva mjeseca, a za lokaciju je određen Opuzen jer se nalazi u središtu doline Neretve, te je jednako udaljen od Metkovića i Ploča.

U Zadru su se, pak, građani pobunili zbog kolapsa pravosuđa, a povodom tzv. „slučaja Daruvarac“. Kako je poznato, izvjesni Darko Kovačević zvani Daruvarac lani je u jednom zadarskom kafiću brutalno pretukao 18-godišnju djevojku i nanio joj teške tjelesne ozljede, a gnjev građana eskalirao je nakon što je u prosincu zadarski Općinski sud pustio nasilnika iz pritvora, odlučivši da se može braniti sa slobode. Zadrani su na to organizirali prosvjed pred zgradom Općinskog suda.

Gromko ‘Dosta!’ pred Općinskim sudom

Hrvatske institucije su ponovo zakazale i nasilnik se može braniti sa slobode. Naše sudstvo je ili nesposobno, ili korumpirano, ili oboje. Osoba s preko 40 prekršajnih i kaznenih djela je slobodna, šest mjeseci nije bilo dovoljno za prikupiti dokazne materijale, žrtva se (re)traumatizira pozivima na svjedočenje, a sudski proces ostaje neizvjestan. Nije li vrijeme da kažemo dosta?“, poručeno je s prosvjeda.

I doista, kao da je to gromko „Dosta!“ odjeknulo i kancelarijama zadarskog Općinskog suda: koji tjedan kasnije nasilnik je proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora.

Za razliku od dva opisana slučaja, u kojima su građani Metkovića i Zadra kolektivno izašli na ulice da ukažu na nedopustive propuste u zdravstvu i pravosuđu, 24-godišnji Splićanin Ante Roso svoju je građansku pobunu zbog komunalne aljkavosti i nesposobnosti gradskih vlasti izveo potpuno sam. Njegova Kupreška ulica u kvartu Neslanovac desetljećima je imala neuređenu, blatnjavu i neosvjetljenu cestu, sve dok mladić prošlog ljeta nije osobno uzeo štemalicu i u nekoliko dana razbio šest tona kamenih stijena koje su nagrđivale put i otežavale promet.

Obećali su nam više puta da će nešto napravit i nikom ništa. Nakon šta sam puka’ čet’ri gume na autu, uzeja san štemalicu i usrid lita san ištema 30 metara puta. Ubija sam Gospu u sebi, samo mi je susid od 19, 20 godina malo pomoga, a drugi mi je savjetova da ne radim to jer će me neko prijavit. Al’ moran sredit put kad su iz njega stine virile“, tumačio je prije desetak dana u našoj „Slobodnoj Dalmaciji“.

Kad sam ištema put, zva sam ove iz kotara da donesu žalo i obećali su mi valjak kojim su tribali poravnat put. Jedno jutro su samo donili žalo i iskrcali ga nasrid ulice. Kad sam to vidija, otiša sam kupit karijolu za 350 kuna, uzeja grablje od tetke i sâm ga stavlja po putu. (…) Tražija sam od kotara papir da skupim potpise od svih susida, da barem stave asfalt na ovakav put dok se ne riješi problem zbog kojeg već desetljećima stanari gacaju po blatu i lokvama do svog ulaza“, ispričao je Ante.

I doista, samo dan po objavi članka u „Slobodnoj“ aktivirale su se lokalne vlasti te su u Kuprešku ulicu banuli radnici da pripreme cestu za buduće asfaltiranje.

Skidaj panoe, a ne grafite!

Ante Roso nije jedini Mohikanac koji se bori sa splitskim gradskim vlastima zbog komunalnog nereda u gradu. Skupina splitskih aktivista već pola godina ratuje s gradskom upravom zbog nereda u staroj gradskoj jezgri i zaostalih betonskih reklamnih panoa u središtu grada, i to tako što upravo na tim ilegalnim panoima ispisuju grafite protiv gradonačelnika Andre Krstulovića Opare i njegovih ljudi, tražeći da se te reklamne konstrukcije napokon uklone, odnosno da gradske vlasti sređivanju gradske jezgre pristupe jednakom ažurnošću kojom brišu te aktivističke grafite.

I kad smo već kod grafita, ovu priču o probuđenom građanskom aktivizmu možemo završiti još jednim primjerom iz Zadra, gdje je 28-godišnji mladić Jure Zubčić u noći s 8. na 9. prosinca prepravio mrzilački grafit „Ubi Srbina“ – koji je na fasadi zgrade u kojoj se nalazi Mjesni odbor Stanovi stajao dulje vrijeme, a da nikome iz gradskih vlasti ili iz spomenutog Mjesnog odbora očito nije smetao – dodavši mu na početak slovo „Lj“, pa je tom suptilnom intervencijom zidni govor mržnje ispravljen u govor ljubavi: „Ljubi Srbina“.

Pritom je grafit ispravljen i u gramatičkom smislu, jer je prije Zubčićeve intervencije bio i skandalozno nepismen: imperativ glagola „ubiti“ ne glasi „ubi“ nego „ubij“. No zna se da su najnepismeniji Hrvati baš oni koji pišu grafite protiv Srba.

Sve u svemu, u Dalmaciji se nešto događa. Možda se sličan trend odvija u cijeloj zemlji, samo je ovdje to vidljivije. Da parafraziramo stari rebelijanski slogan: kad raspad društva postane zakon, građanska samoinicijativa postaje dužnost.

SOCIOLOG DR. RENATO MATIĆ

Pobuna nastaje zbog nepravde

– Među najintenzivnijim povodima za izlazak na prosvjed ili za pobunu je osobno iskustvo nepravde ili deprivacije, a drugi je svakako identifikacija sa žrtvom. U podlozi se često nalazi i dugoročni osjećaj nezadovoljstva i besperspektivnosti kao tinjajući uzrok – kaže sociolog dr. Renato Matić.

– Nije potrebna velika mudrost za zaključiti kako se u spomenutim događajima, kao povod za prosvjed, može prepoznati identifikacija sa žrtvama devijantnosti unutar zdravstva i pravosuđa kao društvenih institucija. Riječ je o tome da se svatko od nas običnih građana nekada našao ili se može naći u situaciji da postane žrtvom nezainteresiranosti i neosjetljivosti birokratiziranog sustava i konkretnih odluka bilo koje od državnih institucija, a pritom smo posebno osjetljivi na zdravstvo i pravosuđe.

Mnogobrojna smo neispunjena očekivanja, pa i razočaranja, kao građani navikli podnositi. Gotovo smo se suživjeli s predizbornim lažima, dvoličnošću političkih aktera. Ugroženost radnih prava, često i do egzistencijalne razine, kao što vidimo, često su povod za prosvjede i štrajk, ali ne i za solidarnost svih nas s onima koji su neposredno ugroženi. No postoji granica s kojom se baš nitko ne bi smio poigravati, a da ne osjeti strah od građanskog odgovora. Zdravstvena ustanova i sudnica su ta kritična mjesta, pa čak i u demokratski deficitarnom društvu kao što je naše, gdje se odgovorni akteri u struci i politici, ako su razumni, ne bi smjeli uspavati u osjećaj trajne zaštićenosti položajem ili autonomijom.

Vidjeli smo u ovim slučajevima, koliko inače omiljene fraze odgovornih, kao što su: „nažalost, događa se“, „nije moguće sve predvidjeti“, „sve ćemo istražiti …“, a posebno nastup ‘s visoka’, ne samo da neće obuzdati nezadovoljstvo, nego ga može rasplamsati i do neslućenih granica. Hoće li to i kod nas biti slučaj, tj. hoćemo li kao građani konačno shvatiti tko koga plaća i tko je dužan komu podnositi račune, vidjet ćemo – zaključuje dr. Matić.

Zapad za Guaida, Istok za Madura

I SVIJET I LATINSKA AMERIKA PODIJELJENI OKO VENEZUELANSKE KRIZE

Nakon što je čelnik venezuelanskog parlamenta Juan Guaido 23. siječnja u neviđenom uličnom performansu sâm sebe proglasio predsjednikom Venezuele, došlo je do oštre polarizacije među svjetskim i latinoameričkim vladama oko toga tko podržava Guaida, a tko aktualnog socijalističkog predsjednika Nicolasa Madura.

Od tri najveće svjetske sile, dvije stoje uz Madura (Rusija, Kina), a jedna uz Guaida (SAD). No ako ćemo sintagmu „najveće svjetske sile“ proširiti na pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, tada je skor 3:2 za Guaida (SAD, Britanija i Francuska protiv Rusije i Kine).

Od 19 zemalja Latinske Amerike, ne računajući samu Venezuelu, 11 ih podržava Guaida (Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Gvatemala, Honduras, Kolumbija, Kostarika, Panama, Paragvaj i Peru), a šest se protivi Madurovoj smjeni (Bolivija, Kuba, Meksiko, Nikaragva, Salvador i Urugvaj), dok se Dominikanska Republika i Haiti zasad nisu izjasnili.

Slične su podjele zabilježene i drugdje. Recimo, od regionalnih sila na Bliskom istoku, Izrael podržava Guaida, dok Turska i Iran stoje iza Madura. Ugrubo bi se moglo reći da većina država koje geopolitički i kulturološki pripadaju Zapadu stoji iza samoproglašenog predsjednika, dok većina zemalja Istoka podržava socijalističkog šefa države.

Pritom ni zapadni mediji nisu jednodušni, jer su tekstove protiv američke intervencije u Venezueli proteklih dana objavili agencija Reuters te britanski listovi Guardian i Independent.

Udar američke desnice

Reuters u tekstu pod naslovom „Dok je Venezuela u grču krize, Trumpovi jastrebovi poduzimaju dramatičan obrat“ tvrdi da se u Venezueli odvija državni udar u režiji američke desnice. Navodi se da su Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i potpredsjednik SAD-a Mike Pence danima uoči Guaidovog samoproglašenja intenzivno komunicirali s budućim „predsjednikom“ te istodobno „frenetično telefonirali latinoameričkim vođama kako bi osigurali njihovu podršku“. Tako se i dogodilo da su sve desničarske vlade u Latinskoj Americi u manje od sat vremena od samoproglašenja priznale Guaida kao predsjednika Venezuele.

Guardian, pak, piše kako je Trumpova zabrinutost za kršenje ljudskih prava i diktaturu u Venezueli „prilično licemjerna“, s obzirom na njegove poznate simpatije prema autokratima, od Putina do saudijskog princa Mohammada bin Salmana, „posebno ako uzmemo u obzir to da Venezuela sasvim slučajno leži na najvećim rezervama nafte na svijetu“.

A Independent donosi intervju s bivšim specijalnim izvjestiteljem UN-a Alfredom de Zayasom, koji je nakon posjeta Venezueli izjavio da glavni razlog ekonomske katastrofe u toj zemlji leži u nezakonitim sankcijama koje su SAD nametnule socijalističkoj vladi u Caracasu, a koje je usporedio sa srednjovjekovnom opsadom gradova:

Sankcije ubijaju“, kazao je Zayas, dodajući da od američkih ekonomskih mjera najviše stradaju najsiromašniji slojevi stanovništva Venezuele, koji umiru bez hrane i lijekova.

Kud vojska, tu i vlast

U razgovoru za Independent Zayas iznosi da je nakon posjeta Venezueli podnio izvještaj UN-u, u kojem je predložio da Međunarodni kazneni sud istraži predstavljaju li američke sankcije zločin protiv čovječnosti, pogotovo jer su donesene bez odobrenja UN-a. No visoki komesar UN-a za ljudska prava odbio se sastati sa Zayasom, koji tvrdi da je njegov izvještaj bojkotiran zato što nije u skladu s američkim stavom da je Venezueli nužna promjena režima.

Čak i u SAD-u čuju se glasovi protiv američkog forsiranja smjene vlasti u Caracasu. Tako je bivši republikanski senator i predsjednički kandidat na izborima 2012. Ron Allen ovih dana u intervjuu za RT oštro osudio Trumpove „jastrebove“:

Američko uplitanje u unutarnja pitanja Venezuele nije samo licemjerno već i jako opasno – bit će to skupo, protuzakonito, a ako se pretvaraju da trebamo ući unutra kako bismo širili američke vrednote, to nisu moje vrednote! SAD kritizira druge zemlje zbog navodnog ‘uplitanja’, no kad mi to radimo onda sve može, sve je ok, gotovo sveto!“, kazao je Allen.

U ovom času posve je neizvjesno hoće li državni udar u Venezueli uspjeti. Neki to smatraju „pitanjem od 100 milijardi dolara“, jer otprilike toliko novca su Kina i Rusija zadnjih godina uložile u posrnulu venezuelansku ekonomiju, pa se drži da neće mirno gledati Madurovu smjenu.

Mnogi drže da Madurova sudbina, a time i sudbina bolivarske revolucije – a posredno i sudbina kinesko-ruskih ulaganja – ovisi o tome kome će se prikloniti venezuelanska vojska. Zasad ona stoji uz Madura, ali SAD iza sebe ima bogatu povijest uspješno organiziranih prevrata u Latinskoj Americi, što ne treba podcijeniti.

Kraj sna o Velikom Kurdistanu

Nakon što je američki predsjednik Donald Trump najavio povlačenje SAD-a iz Sirije, Kurdi očito shvaćaju da je njihov san o vlastitoj državi mrtav, te se pripremaju kroz pregovore s Assadom postići što veći stupanj autonomije

Kurdska Autonomna uprava na sjeveru Sirije i vlada u Damasku već neko vrijeme pregovaraju o uvjetima pod kojima bi se sirijski Kurdi vratili pod ingerenciju Damaska.

Proteklog vikenda novinska agencija sirijskih Kurda Hawar News potvrdila je da visoko kurdsko izaslanstvo vodi službene pregovore s vladom u Damasku, te je objavila ključne stavke o kojima se pregovara. Među tim temama najvažnije su jedinstvo i obrana sirijskog teritorija, te obrazovanje na kurdskom jeziku na područjima samoproglašene Demokratske autonomne uprave Sjeverne Sirije.

Tako u prvoj stavci kurdski pregovarači priznaju „jedinstvo sirijske zemlje“, a potom u nekoliko narednih stavki nastoje od Damaska ishoditi određeni oblik autonomije. „Politički sustav u Siriji je demokratska republika, a Autonomna uprava je dio tog sustava“, stoji u drugoj stavci, dok se u trećoj traži da „Autonomne uprave imaju predstavnike u parlamentu u Damasku“, a u četvrtoj se predlaže da bi „zajedno sa sirijskom zastavom trebale postojati zastave koje predstavljaju Autonomne uprave“.

Potom slijede dvije stavke koje će vjerojatno izazvati najveći otpor vlade u Damasku. „Diplomacija na području Autonomnih uprava neće se voditi u suprotnosti s interesima sirijskog naroda i ustavom zemlje“, kaže se u petoj stavci, što implicira da bi kurdska samouprava na sjeveru Sirije imala vlastitu diplomatsku službu.

Sirijske demokratske snage (SDF) dio su sirijske vojske, koja je odgovorna za zaštitu sirijske granice“, stoji pak u stavci broj šest, što bi podrazumijevalo da SDF nastavi postojati kao vojni entitet, ali uklopljen u državnu Sirijsku arapsku armiju (SAA).

Nastava na kurdskom jeziku

Ni sedma stavka vjerojatno neće olako proći kod vladinih pregovarača, jer se u njoj traži da Autonomna uprava zadrži svoje policijske jedinice: „Unutarnje sigurnosne snage u područjima Autonomne uprave djeluju pod lokalnim vijećima na način koji nije u suprotnosti sa sirijskim ustavom.“

Potom slijede dvije stavke koje se odnose na obrazovanje na kurdskom jeziku. Tako se u stavci broj osam kaže: „Učenje na materinjem jeziku temelj je obrazovanja na području Autonomne uprave, a arapski je službeni jezik u cijeloj Siriji.“ A u devetoj stavci se dodaje: „U područjima Autonomne uprave obrazovanje se provodi na lokalnim jezicima koji se uče na fakultetima povijesti, kulture, jezika, književnosti i slično.“

Konačno, deseta i posljednja objavljena stavka kaže sljedeće: „Distribuiranje sirijskog bogatstva se u sirijskim regijama mora provesti na pravedan način.“ Ova stavka se vjerojatno primarno odnosi na sirijska naftna polja koja se mahom nalaze na području istočno od Eufrata, a koja su kurdske vojne jedinice SDF, uz pomoć američkih snaga, zauzele tokom ratnih godina, čime su sirijski Kurdi okupirali dijelove teritorija Sirije na kojima nikad prije nisu živjeli, odnosno na kojima je prije rata živjelo isključivo arapsko stanovništvo.

Stoga se ova stavka može protumačiti na način da su sirijski Kurdi spremni vratiti naftna polja vladi u Damasku, ali zauzvrat traže da i kurdska područja dobiju „svoj dio kolača“ od prodaje nafte.

Damask Kurde spašava od Erdogana

Kako primjećuju analitičari, objavljeni kurdski zahtjevi imaju izvjesne nedorečenosti. Na primjer, nigdje se ne precizira koji bi dijelovi Sirije činili tu kurdsku Autonomnu upravu, no pretpostavlja se da bi to bila područja kurdskih enklava na sjeveru Sirije, od Manbija i Kobanija pa do iračke granice na istoku, dok je neizvjestan status kurdske enklave Afrin na sjeverozapadu zemlje, jer je to područje nedavno zauzela turska vojska, odnosno turski proxiji na terenu.

No, usprkos tome, generalno se ocjenjuje da su kurdski zahtjevi znatno blaži od maksimalističkih ideja o odcjepljenju od Sirije i proglašenju nezavisnog Kurdistana, što je bila skoro javna agenda sirijskih Kurda u godinama dok su ih podržavali Amerikanci. Sada, kad američki predsjednik Donald Trump najavljuje povlačenje SAD-a iz Sirije, Kurdi očito shvaćaju da je njihov san o Velikom Kurdistanu po svoj prilici mrtav, barem u ovoj povijesnoj epohi, te se pripremaju kroz pregovore s Assadom postići što veći stupanj autonomije.

Ako se Kurdi i vlada u Damasku uspiju dogovoriti oko budućeg statusa dvomilijunske kurdske manjine u Siriji – koja čini deset posto sirijske populacije – to će biti veliki korak prema potpunom okončanju rata u Siriji. U tom slučaju je apsolvirano pitanje teritorija istočno od Eufrata, i ostaje samo pitanje sjeverozapadne provincije Idlib, koju trenutno drže – međusobno zakrvljeni – proturski i prosaudijski militanti. A to će pitanje Damask i Rusi vjerojatno riješiti pregovorima s Erdoganom.

Ne mogu nas spasiti poduzetnici, nego demokratski socijalizam

KATARINA PEOVIĆ, KANDIDATKINJA RADNIČKE FRONTE ZA PREDSJEDNICU REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednička funkcija je protokolarna, ali ovlasti koje ima predsjednica redom koristi u zaštiti kapitala, tajkunskih prijatelja, za militarizaciju društva i prakticiranje sluganske politike prema Bruxellesu

Radnička fronta (RF) nedavno je objavila da će njena kandidatkinja na ovogodišnjim predsjedničkim izborima biti dr. Katarina Peović, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje predaje kolegije iz medijske i kulturne teorije. Jedna od rotacijskih zastupnica RF-a zagrebačkoj Gradskoj skupštini, Peović je dugogodišnja politička aktivistica i autorica dviju knjiga: „Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije“ (Zagreb, 2012.) i „Marx u digitalnom dobu: dijalektički materijalizam na vratima tehnologije“ (Zagreb, 2016.).

– Koji su, po vama, najveći problemi našeg društva?

– Najviše o našem društvu govore podaci o siromaštvu, iseljavanju i umirovljenicima. Čak 27,9% stanovništva u RH živi na rubu siromaštva, 14% radno sposobne populacije je iseljeno – prosjek u EU je 3,8% – a više od 180.000 umirovljenika prima mirovinu manju od tisuću kuna.

Čak i oni koji rade u velikom su postotku također polu-nezaposleni i siromašni. Udio radnika koji primaju minimalnu plaću od 2007. do 2014. više se nego utrostručio, s 3 na 10%, i to najviše među mladima i visokoobrazovanima. Hrvatska je i uvjerljivi rekorder u Europi po broju radnih ugovora u trajanju do tri mjeseca: imamo 8,4% takvih ugovora, dok je EU prosjek 2,3%. Dakle, ili smo siromašni, ili osuđeni na iseljavanje; ili smo nezaposleni ili kvazi-zaposleni: u svakom slučaju, vladajući nam poručuju da smo – nebitni.

A tko je bitan? Sudeći po Vladi, to su oni koji imaju plaću iznad 17.500 kuna i poduzetnici kojima se uvode porezne olakšice, očekujući valjda da će te elite spasiti one koje je država osudila na siromaštvo, iseljavanje ili nedostojanstvenu starost. To se „spuštanje“ bogatstva nigdje nije dogodilo, pa se neće dogoditi ni kod nas.

– Kako ocjenjujete dosadašnji mandat aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednička funkcija je protokolarna, ali ovlasti koje ima predsjednica redom koristi u zaštiti kapitala, tajkunskih prijatelja, za militarizaciju društva, prakticiranje sluganske politike prema Bruxellesu, a u zadnjoj epizodi i za potpuno srozavanje institucije odlikovanja, koje je za „zasluge u ratu“ dodijelila Tanji Belobrajdić – osobi protiv koje je podignuta kaznena prijava koja sadrži svjedočanstva 24 zarobljenika o brutalnom premlaćivanju u vojnom istražnom centru Lora u Splitu.

Pomilovanja dodjeljuje osuđenima za gospodarski kriminal koji su povezani s njezinim donatorima. Za savjetnike angažira ljude koji su reprezentanti brutalne neoliberalne politike otpuštanja u javnom sektoru. Vodi antiimigrantsku politiku, koja upotpunjuje njezine napore u smjeru militarizacije društva i osnaživanja uloge RH u NATO-u, što nam ne donosi baš nikakve koristi.

Prema EU, SAD-u, MMF-u i Svjetskoj banci vodi politiku „dobre učenice“, stajući protiv svog naroda, zagovarajući „bolne rezove“ i „nužne reforme“ iako te mjere štednje – kako vidimo na primjeru Makedonije, koja je sprovela sve reforme, pa ljudi svejedno žive u bijedi – narodu ne donose ništa dobro.

– Kažu da ste „uvjereni egalitarist“. Što to točno znači?

– Egalitarizam je politička ideja prema kojoj svi ljudi trebaju biti tretirani kao jednaki. To je jedan od temelja demokratskog socijalizma, koji je vizija društva jednakih. No kako jednakih? I kapitalistički parlamentarizam počiva na ideji da su svi ljudi jednaki, pa u društvu vidimo da to nije tako. Ističu se ljudska prava i pravo na kulturalne razlike, možemo biti sve što želimo i mijenjati identitete, zadržavati i odbacivati životne stilove, poštivati i tolerirati jedni druge, sve dok ne postavimo temeljna pitanja – vlasništva, načina proizvodnje u kapitalizmu, reprodukcije klasnih odnosa i klasnih razlika.

To su razlike između onih koji žive od vlastita rada i onih čiji je život koncentriran na menadžeriranje onih koji rade i proizvode – kao i na menadžeriranje onim što oni proizvode – a u konačnici na prisvajanje profita nastalog kao nusproizvod tuđeg rada.

– Programski cilj Radničke fronte je „demokratski socijalizam za 21. stoljeće“. Koja su obilježja tog tipa socijalizma?

– Demokratski socijalizam koji zastupamo temelj jednakosti nalazi u društvenom vlasništvu – viziji društva u kojem će ekonomija i imovina biti dominantno u vlasti čitavog društva, a ne kapitalističkih elita. To je vizija društva u kojem je društvena proizvodnja organizirana od radnika, a proizvodi se za potrebe, a ne za profit. Ta tri kuta socijalističkog trokuta – društveno vlasništvo, radničko samoupravljanje i proizvodnja za potrebe – osiguravaju egalitarnost, odnosno mogućnost da svi imaju zadovoljene moralno važne potrebe: javno dostupno i besplatno zdravstvo, besplatno obrazovanje, stanovanje, prehranu.

O demokratskom socijalizmu 21. stoljeća se sve više čuje, pa ga možemo u nekim inačicama naći i u programima političara poput Bernieja Sandersa i Alexandrije Ocasio-Cortez u Americi, kao i Jeremyja Corbyna u Velikoj Britaniji.

– Je li SDP lijeva stranka?

– SDP nije lijeva stranka. To je jasno puno prije 2004. godine, ali tada se SDP-ov program sasvim jasno počinje temeljiti na proturječnim određenjima socijalnog i liberalnog, odnosno lijevog i pro-tržišno orijentiranog, pri čemu su govorili da su „za tržišnu ekonomiju, ali ne i za tržišno društvo“. Takva spajanja „tržišta“ s terminima „socijalnog“ i „društvenog“, koji trebaju ublažiti njegove učinke, najbolje su dokazala svoj besmisao u trenutku kada SDP dolazi na vlast i donosi Zakon o radu koji dodatno degradira radnike, a i u svim drugim poljima su uspostavili takav institucionalni okvir koji je omogućavao kapitalu još lakšu eksploataciju onih društvenih klasa i skupina koje SDP nominalno predstavlja.

Ne treba puno filozofije da proniknete floskule iz njihova programa o tome da „nema sukoba između kapitala i rada“, te da će ono što je dobro za kapital biti dobro za radnike. Dovoljno je pitati radnike Uljanika koji od prosinca nisu primili plaću, a prije toga tri mjeseca samo minimalac, ima li sukoba između kapitala i rada. Je li Končar, koji još uvijek izvlači profit iz Uljanik grupe, na istoj strani kao radnici Uljanika, Brodotrogira i 3. maja?

– Radnička fronta se dosta angažira oko problema radnika naših brodogradilišta. Kako biste se postavili prema problemima hrvatske brodogradnje?

– Brodogradnja je primjer apsurda i egzemplar do čega nas dovode neoliberalne politike u kombinaciji s politikama štednje na periferiji EU. To je jedna od rijetkih izvoznih industrija u kojoj smo i nakon godina devastacije još uvijek 10. u svijetu, koja svake godine vraća više poreza nego što država uplati subvencija – iako se uporno ponavlja suprotna priča – koja predstavlja primjer jednog od rijetkih kompleksnih proizvoda koje znamo raditi, za koji imamo stručnjake, koja predstavlja i temelj za famozni STEM kojeg smo postavili kao znanstveno-gospodarski imperativ, koja na sebe „vuče“ visoko pofitabilne popratne industrije i koja zapošljava tisuće radnika. A domaći političari misle da tu granu treba ugasiti?!

Brodogradnju bi trebalo subvencionirati kako rade sve vodeće velesile u toj industrijskoj grani, od Kine i Južne Koreje do Italije. Evropska komisija nam ograničava mogućnosti ugovorima koje smo potpisali, no i pregovori o stavkama ugovora, kao i postojeće mogućnosti tzv. horizontalnih financiranja mogli bi spasiti brodogradnju. No vladajući, lokalna politika u sprezi s privatnim kapitalom, to blokiraju. Radnici su prodani jer vlada koristi taktiku iscrpljivanja.

– Lani ste šest mjeseci bili rotacijska zastupnica RF-a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, te ste jednom bili izbačeni sa sjednice. Kako se to dogodilo?

– Sedmog svibnja prošle godine je na inicijativu Radničke fronte u Gradskoj skupštini izglasano da Grad radnicima tvrtki Kamensko i DIOKI pomogne tako da će otkupiti dio radničkih potraživanja u iznosu u kojem su te tvrtke u stečaju Gradu platile komunalnu naknadu. Dva tjedna potom Milan Bandić saziva izvanrednu sjednicu sa samo jednom točkom – odbacivanje već izglasanog prijedloga. U tome su mu pomogli vijećnici Neovisnih za Hrvatsku, koji su u prvom glasanju prijedlog podržali.

Na idućoj sjednici na aktualnom satu čitala sam pismo radnika DIOKI-ja u kojem se obraćaju Bandiću. Predsjednik Skupštine Andrija Mikulić me prekinuo, a ja sam odbila napustiti govornicu, zbog čega sam izbačena. Od pokretanja stečaja umrlo je 26 radnika DIOKI-ja, a novci koje je Grad mogao dati radnicima i tako im pomoći potrošeni su na besmislene stvari prije nego što se osušila tinta na odbačenom prijedlogu. Bandićeva stranka „solidarnosti i rada“ svakim svojim potezom pljuje radnicima i solidarnosti u lice.

– Jeste li u Gradskoj skupštini uspjeli oko nekog pitanja naći zajednički jezik s desnicom okupljenom oko Hasanbegovića?

– Jasno je, a prethodni primjer je paradigmatski, da nacionalizam „Neovisnih“ za Hrvatsku, kako se nazivaju, predstavlja paravan iza kojeg ti rodoljubi „delaju posao“ s Bandićem ili bilo s kim drugim. Neovisni za Hrvatsku se toliko pozivaju na suverenizam, a izdali su radnike i radnice DIOKI-ja i Kamenskog – glasali su najprije za radnike, a onda protiv – i to zbog mjesta pročelnice Ureda za kulturu, koje je u tih dva tjedna pripalo njihovoj članici kao nagrada. U nizu drugih primjera pokazuju kako se suverenizam NZH svodi na mržnju i simbole, dok s ekonomskom deprivacijom naroda nemaju nikakvih problema. Dovoljno je vidjeti kako glasaju za sve brutalne neoliberalne privatizacije, deregulacije, da nemaju problema s nametanjem tržišnih principa svemu.

– Radničkoj fronti se često zamjera nedostatak radnika, jer su u prvom ešalonu stranke mahom sveučilišni profesori i intelektualci poput vas. Kako to komentirate?

– Radnik je svak tko živi od svog, a ne od tuđeg rada. No u RF-u ima puno više nezaposlenih, blokiranih, umirovljenika, studenata – onih koji jedva preživljavaju. Radnička fronta upravo u Gradskoj skupštini ima Miljenku Ćurković – prvu blokiranu vijećnicu. Razlog zašto u politici općenito ima više visokoobrazovanih, onih koji pripadaju srednjoj klasi pa i bogatih, jest to što je danas većina društva deprivilegirana: ljudima je oduzeto pravo da se bave politikom. Onda ne čudi da politika služi perpetuiranju moći vladajuće klase.

– Mnogi drže da nam Marx nema što reći u 21. stoljeću, budući da se radi o ideologiji nastaloj u 19. vijeku. Vi ste 2016. baš na tu temu objavili knjigu „Marx u digitalnom dobu: dijalektički materijalizam na vratima tehnologije“. Kakav je vaš zaključak: je li Marx relevantan i za naše digitalno doba?

– Šire se floskule da je Marx „prevladan“ novim tehnologijama, ali to mogu reći samo oni koji ga nisu čitali. Marx se manje bavio historijskim i geografskim specifičnostima pojedinog oblika kapitalizma, a više onim što je nazvao „idealnim presjekom“, onim što je nužno da bismo definirali kapital, kapitaliste, kapitalizam. Neke stvari jesu drukčije, no mi smo deficitarni upravo u shvaćanjima temeljnih pojmova kao što su rad, višak rada, eksploatacija – zbog toga i vladaju floskule da će „poduzetnici“ i kapitalisti osigurati svima bolji standard, otvarati radna mjesta, povisiti plaće ako se snize porezi i slično. Kao posljedica toga se javljaju i pokreti poput Živog zida koji predstavljaju u sebi proturječne i neizvedive političke programe.

– Pošto se kandidirate za predsjednicu države, javnost bi trebala doznati i o vašem privatnom životu. Koje knjige volite, kakvu muziku slušate, jeste li strogi prema studentima? Je li točno da imate dalmatinske korijene?

– Rad sa studentima smatram privilegijom, mislim da nisam stroga. Muzika je predstavljala dio mog života, pa u muzici volim sve. Izuzetno sam ponosna na svoje dalmatinske korijene – mama mi je Splićanka, a tata iz Segeta Gornjeg kod Trogira – kao i na činjenicu da su mi i otac i bake i djedovi sudjelovali u narodnooslobodilačkoj borbi, tom važnom trenutku povijesti u kojem smo prekinuli stoljeća onoga što bi, kad me pitate za literaturu, Miroslav Krleža opisao puno grubljim riječima, a zadržimo se samo na „autokolonijalnim perspektivama“.

Umjetna inteligencija će srušiti kapitalizam i uvesti socijalizam

KINA NUDI MARKSISTIČKO RJEŠENJE MASOVNE NEZAPOSLENOSTI KOJU STVARA ROBOTSKA REVOLUCIJA

‘Što AI više prožima sve pore života, sve je besmislenije da ostane u privatnim rukama. Masovna nezaposlenost potaknut će ideju podruštvljenja ili nacionalizacije AI’, predviđa dr. Feng Xiang sa Sveučilišta Qinghau

Robotska stvarnost stiže brzim koracima: u operacijskim salama metalni entiteti već izvode kompleksne zahvate, seks-industrija nudi robotske modele za zabavu i razonodu, a samovozeći automobili bremzaju iza ugla. Treći planet od Sunca prolazi kroz revolucionarne tehnološke promjene.

Neželjena nuspojava je masovna nezaposlenost, pošto robotska revolucija uništava više poslova nego što ih stvara. Američka konzultantska tvrtka „Mackenzie global“ predviđa da će do 2030. zbog robotizacije proizvodnje i radnih procesa bez posla širom svijeta ostati oko 800 milijuna ljudi. Istraživači s Oxforda već su prije nekoliko godina procijenili da će razvoj umjetne inteligencije i automatizacije u bliskoj budućnosti uništiti 50 posto svih poslova.

Takva situacija, u kojoj cijeli društveni slojevi ostaju bez posla i plaće, vjerojatno bi dovela do urušavanja svjetske ekonomije, gdje su lako mogući socijalni nemiri globalnih razmjera.

To je ekonomski i filozofski paradoks našeg doba. Činjenica da je robotski rad jeftiniji od ljudskog omogućava dosad nezamislivu akumulaciju društvenog bogatstva, a pruža i povijesnu priliku da se veliki broj ljudi oslobodi mehaničkih i zamornih poslova. Ali ako robotska revolucija ostavi milijune ljudi bez prihoda, takve bi posljedice bile pogubne za veliki dio čovječanstva. To je težina ovog paradoksa: nikad više bogatstva, a nikad više potencijalne bijede.

Nedavno se ovom temom pozabavio i britanski političar i bivši laburistički gradonačelnik Londona (2000.-2008.) Ken Livingstone. U članku „Umjetna inteligencija & roboti: Blagoslov za čovječanstvo ili koristan kapitalistički alat?“, objavljenom prošlog mjeseca na RT-u, Livingstone konstatira „zapanjujući napredak u korištenju robota širom svijeta“, te zaključuje da bi, ako se politika svjetskih vlada ne promijeni, roboti i AI mogli postati velika prijetnja životnom standardu običnih ljudi.

Roboti na trgu Tiananmen

U uvodu članka, kao pravi poteštat, Livingstone ističe rastuću ulogu robota u održavanju sigurnosti svjetskih gradova. Doznajemo da „naoružani roboti već patroliraju Kinom“: na trgu Tiananmen u Pekingu roboti imaju elektrošokere dok nadgledaju gužvu, a na nekim kineskim željezničkim kolodvorima stražare roboti s kamerama i softverom za prepoznavanje lica, kako bi u masi otkrili tražene kriminalce ili pratili sumnjive osobe.

Vlada u Dubaiju planira da roboti do 2030. čine četvrtinu tamošnjih policijskih snaga. U indijskom Uttar Pradeshu gradsko vijeće raspolaže dronovima s glasnim zvučnicima i stroboskopskim svjetlima, koji mogu ispaljivati suzavac te se koriste za razbijanje prosvjeda. U SAD-u policija u New Jerseyu, Los Angelesu i još 90 gradova koristi algoritme umjetne inteligencije kako bi utvrdila gdje će se dogoditi sljedeći zločin. I u japanskom gradu Kyotu računala su proučavala više od 100.000 ranijih zločina kako bi predvidjela gdje će slični zločini dogoditi u budućnosti.

Livingstone kaže: „Nikad nisam vidio ovakve stvari na ulicama Londona, gdje smo vidjeli ogroman porast kriminala. Pretpostavljam da neće proći dugo prije nego što će gradonačelnik Londona poslati osoblje u Kinu i Los Angeles kako bi vidjeli mogu li se tamošnje taktike koristiti i ovdje.“

Potom se bivši londonski gradonačelnik sa sigurnosnog prebacuje na socioekonomski teren, odnosno na „predviđanja da bi roboti mogli izbrisati milijune radnih mjesta i masovno povećati siromaštvo“. Poziva se na nobelovca Josepha Stiglitza, bivšeg glavnog ekonomista Svjetske banke, koji je ovog rujna u Kraljevskom društvu u Londonu održao govor o tome kako će umjetna inteligencija transformirati naše živote.

Tom prilikom Stiglitz je kazao da razvoj umjetne inteligencije može dovesti do „boljeg društva, u kojem bi ljudi mogli raditi manje nego dosad“, ali samo ako postoji odgovarajuća kontrola nad velikim tehnološkim tvrtkama koje razvijaju AI. Ako ta kontrola izostane, upozorava Stiglitz, razvoj AI bi mogao smanjiti kvalitetu našeg života i potkopati demokraciju. „AI i robotizacija imaju potencijal povećati produktivnost gospodarstva i… to bi sve moglo učiniti boljim…, ali samo ako se time dobro upravlja“, rekao je Stiglitz.

Opomena iz 19. stoljeća

Većina rizičnih radnih mjesta odnosi se na niskokvalificirane radnike – one u call-centrima, blagajnike, šofere – pa američki nobelovac sugerira mogućnost stvaranja novih radnih mjesta u skrbi za starije osobe i djecu s problemima mentalnog zdravlja, ali naglašava da vlade moraju povećati porez na globalne korporacije kako bi osigurale stvaranje tih novih radnih mjesta, umjesto milijuna starih poslova koje će AI i roboti uništiti u nadolazećim godinama.

Ako ne napravimo te promjene, Stiglitz upozorava da „idemo ka većoj nejednakosti plaća, većoj nejednakosti dohotka i bogatstva, vjerojatno više nezaposlenosti i podijeljenijem društvu. Promjenom pravila mogli bismo doći do bogatijeg društva, s podjednako podijeljenim plodovima, gdje bi ljudi vrlo vjerojatno mogli imati kraći radni tjedan. Možemo ići do trideset ili dvadeset pet sati tjedno.“

Livingstone uočava da Svjetska banka ima posve drukčiji stav od Stiglitza, jer tvrdi da bi vlade trebale smanjiti zakone i propise o radu, kako se ne bi ograničavale tvrtke koje koriste robote umjesto ljudi. Taj stav stručnjaci Svjetske banke iznijeli su u dokumentu World Development Report 2019, koji je pod naslovom „Promjena prirode rada“ objavljen ovog proljeća.

Indikativno je da taj izvještaj – koji se bavi utjecajem tehnologije na budućnost rada i radnih mjesta – počinje citatom iz Marxova „Kapitala“ da „strojevi ne djeluju samo kao superiorni konkurent radniku, uvijek na način da ga čine suvišnim. To je i najmoćnije oružje za suzbijanje štrajkova“.

U ostatku dokumenta postaje jasno zašto stručnjaci Svjetske banke potežu Marxa. Najprije konstatiraju da „neovisno o mogućnostima koje stvara tehnologija, zamjenjivanje radnika strojevima stvara anksioznost, baš kako je to činilo i u prošlosti“, potom se osvrću na ludistički pokret s početka 19. stoljeća u Britaniji – kad su radnici masovno uništavali strojeve koji su im uzimali posao – te poantiraju znakovitim upozorenjem: „Uslijedile su socijalističke i komunističke revolucije.“

Drugim riječima, Svjetska banka na povijesnim primjerima podsjeća gospodare kapitalističkog svijeta – svjetske vlade i velike korporacije – što se može dogoditi ako previše ljudi odjednom ostane bez posla i prihoda.

Ugroženi i ‘bijeli ovratnici’

Pritom Svjetska banka priznaje da će zbog brzog tehnološkog razvoja mnogi poslovi zauvijek nestati, te da je strah radnika od robota i umjetne inteligencije opravdan. Kao primjer se navodi Foxconn Technology Group iz Tajvana, najveći svjetski proizvođač elektronike, koji je po uvođenju robota u proizvodnju 2012. u naredne četiri godine otpustio 30 posto radne snage, pa je bez posla ostalo gotovo pola milijuna radnika: 2012. ih je bilo 1,3 milijuna, a krajem 2016. manje od 900 tisuća. Samo 2016. tvrtka je čak 60.000 tvorničkih radnika zamijenila robotima.

Dokument ukazuje da se u SAD-u od 1990. do 2016. broj radnih mjesta u proizvodnji smanjio za 31 posto, mahom zbog automatizacije proizvodnje. Prema podacima iz SAD-a, jedan dodatni robot na tisuću radnika smanjuje zaposlenost populacije za 0,2-0,3 posto, a plaće za 0,3-0,5 posto. A broj robota raste: Svjetska banka procjenjuje da je samo ove godine u pogone uvedeno 1,4 milijuna novih industrijskih robota, čime ih na svijetu trenutno ima 2,6 milijuna. Po broju robota po radniku prednjače Južna Koreja, Singapur, Njemačka i Japan.

Nisu ugrožena samo radna mjesta u proizvodnji. Automatizacijom i razvojem AI u opasnost dolaze i radna mjesta nekih dojučerašnjih „bijelih ovratnika“ – recimo, financijskih analitičara i pravnih stručnjaka. Dokument Svjetske banke tako spominje najveću rusku banku Sperbank, koja se kod donošenja odluka o zajmovima i kreditima već danas u 35 posto slučajeva oslanja na umjetnu inteligenciju, s ciljem da u pet godina taj udio poveća na 70 posto. U pravnom odjelu Sperbanke „robotski advokati“ već su preuzeli 3.000 radnih mjesta, te se predviđa da će ukupan broj uredskog osoblja banke 2021. pasti na tisuću, što je 59 puta manje nego 2011. godine.

Iako stručnjaci Svjetske banke tvrde da razvoj tehnologije neće samo uništavati stare poslove, već će i stvarati nove, i sami priznaju da omjer neće biti proprocionalan. „Uzevši sve skupa, poslovi izravno stvoreni tehnologijom čine relativno mali postotak ukupnog zaposlenja“, stoji u izvještaju, te se kao rješenje predlaže preinaka društvenog ugovora.

Kako bi se odgovorilo na rastuće zabrinutosti zbog nezaposlenosti, nejednakosti i nepravednosti koje prate te promjene, nužni su novi elementi društvenog ugovora“, navodi se u dokumentu, pri čemu eksperti Svjetske banke drže da taj „novi društveni ugovor“ ovisi o boljoj poreznoj politici: među ostalim, ističe se kako „treba postići da internetske i globalne tvrtke plate jednak udio korporativnog poreza u svakoj zemlji“.

Napad AI na srednju klasu

No Svjetska banka smatra da je tehnološka prijetnja za radna mjesta „pretjerana“, dok je, „nasuprot tome, zabrinutost zbog rastuće nejednakosti podcijenjena“. Tu ističu kako je pokret Occupy prosvjedovao protiv porasta dohodovne nejednakosti, jer 1 posto najbogatijih ima neproporcionalnu korist od tehnološkog napretka, u odnosu na ostalih 99 posto populacije. Citirajući nekadašnjeg premijera Indije Jawaharlala Nehrua da „snage u kapitalističkom društvu, ako se ne kontroliraju, nastoje učiniti bogate bogatijima i siromašne siromašnijima“, autori dokumenta zaključuju da „adresiranje nejednakosti mora biti fokus političara“.

I doista, kako primjećuje Livingstone, sve više političara u svijetu govori o problemu rastuće nejednakosti. Tako je bivši američki državni tajnik John Kerry – za kojeg Livingstone navodi da razmišlja o kandidiranju za predsjednika SAD-a na izborima 2020. godine – nedavno istaknuo da 51 posto bogatstva stvorenog u Americi odlazi u ruke 1 posto najbogatijih ljudi, dok je šefica MMF-a Christine Lagarde upozorila da „1 posto onih s najvećim prihodima ima dvostruko više dobitka od gospodarskog rasta nego donjih 50 posto ljudi“.

A u svibnju ove godine MMF je objavio izvještaj „Trebamo li se bojati robotske revolucije?“, u kojem ističe da je ova tehnološka revolucija – s robotima koji preuzimaju naše poslove i obavljaju ih brže i jeftinije – različita od onih iz prošlosti: produktivnost će se povećati, ali plaće će se smanjiti. Tvrtke koje posjeduju robote postat će bogatije, a radnici će postati siromašniji. U izvještaju se zaključuje da je „automatizacija dobra za rast i loša za jednakost“.

U završnici članka Livingstone se okreće Britaniji, navodeći da njegova zemlja već trpi posljedice automatizacije, koje se ogledaju u rastu nezaposlenosti i siromaštva, što je nedavno priznao i glavni ekonomist Bank of England Andy Haldane, izjavivši da su „veliki dijelovi britanske radne snage suočeni s nezaposlenošću, jer AI i druge tehnologije automatiziraju sve više radnih mjesta“.

Livingstone navodi i porazne izvještaje izvjestitelja UN-a za ekstremno siromaštvo i ljudska prava Philipa Alstona, koji je upozorio na rast siromaštva u Velikoj Britaniji. Alston ističe kako je Britanija peto po veličini gospodarstvo u svijetu, ali razina dječjeg siromaštva „nije samo sramota, već društvena nesreća i ekonomska katastrofa“. Prema Alstonovim podacima, čak 14 milijuna Britanaca, odnosno petina stanovništva, živi u siromaštvu, a 1,5 milijuna u krajnjoj bijedi.

U izvještajima UN-ovom Vijeću za ljudska prava u Ženevi Alston piše da je u Britaniji siromaštvo „politički izbor“, jer je zadnjih osam godina politika štednje torijevske vlade, praćena ukidanjem socijalnih beneficija, pogoršala stanje onih koji se bore za preživljavanje. Iznosi da je Britanija nedavno donijela velike porezne olakšice za bogate, umjesto da taj novac koristi za ublažavanje posljedica politike štednje, te tvrdi da postoji „upečatljivi disbalans između onoga što vlada tvrdi i onoga čemu je svjedočio dok je putovao duž Britanije“.

Ne događa se samo u Britaniji da vlada gazi siromašne“, komentira Livingstone, jer se „isto događa i u Americi i zemljama širom svijeta“. Njegov zaključak nije optimističan: „Ako ne uspijemo promijeniti politiku naših vlada, roboti i AI bit će sljedeći udarac na životni standard običnih radničkih i srednjoklasnih obitelji.“

Oligopol IT-milijardera

Moguće rješenje problema o kojima piše Livingstone stiže iz Kine. U eseju „AI će prouzročiti kraj kapitalizma“, objavljenom u Washington Postu ovog svibnja, profesor pravnih znanosti dr. Feng Xiang sa Sveučilišta Qinghua predviđa da će umjetna inteligencija dovesti do konačnog trijumfa socijalizma i okončati kapitalizam, odnosno da će se pokazati kako AI može biti uspješnije primijenjena u uvjetima centralizirane planske privrede nego u tržišnoj ekonomiji. „AI će pokazati da je Karl Marx bio u pravu“, drži profesor Feng.

Najvažniji izazov današnjice s kojim se suočavaju socio-ekonomski sustavi je dolazak umjetne inteligencije. Ako AI ostane pod nadzorom tržišnih snaga, to će neumoljivo rezultirati super bogatim oligopolom IT-milijardera koji žanju bogatstvo stvoreno radom robota koji zamjenjuju ljudski rad, sijući masovnu nezaposlenost u radničkim redovima“, piše dr. Feng, tvrdeći da umjetna inteligencija nikako ne bi smjela pasti u ruke privatnih struktura, jer bi tada nova vrsta oligarha privatizirala svo bogatstvo stvoreno robotskim radom, dok bi ljudi koji će ostati bez radnih mjesta neizbježno postali društveni autsajderi.

Stoga Feng drži da se svijet mora okrenuti planskoj privredi, koja može pravedno rasporediti ne samo resurse i faktore proizvodnje, već i dodatnu vrijednost koju su stvorili ljudi. Time bi marksističke ideje dobile novu priliku da ožive u digitalnom 21. stoljeću i postanu rješenje mnogih problema koji postoje, ili će se tek pojaviti daljnjim razvojem umjetne inteligencije, smatra kineski profesor.

Kineska socijalistička tržišna ekonomija mogla bi pružiti rješenje za to. Ako AI racionalno alocira resurse kroz veliku analizu podataka, i ako robusne povratne petlje mogu zamijeniti nesavršenosti „nevidljive ruke“ dok pravedno dijele veliko bogatstvo koje AI stvara, planirano gospodarstvo koje funkcionira moglo bi napokon biti ostvarivo“, piše Feng, te dodaje:

Što AI više prožima svaki kutak života, sve je manje smisleno dopuštati da ostane u privatnim rukama, gdje bi služila interesima manjine, umjesto interesima svih. Više od svega, neizbježnost masovne nezaposlenosti i potražnja za univerzalnim blagostanjem potaknut će ideju podruštvljenja ili nacionalizacije AI.“

U tom duhu, Feng sugerira da čuvenu Marxovu izreku „Svak prema mogućnostima, svakome prema potrebama“ treba ažurirati za 21. stoljeće: „S obzirom na nesposobnost AI ekonomije da osigura posao i plaću za sve, svakome prema potrebama.“

Feng protiv Hayeka

Komentirajući zapadni kanon da nacionalizacija znači atak na privatno vlasništvo, koje se pak uzima aksiomom ljudske slobode, Feng iznosi bitnu razliku između zapadnog i kineskog modela:

Zapadne tvrtke nesmetano izbjegavaju društvenu odgovornost, jer su pravni sustav i njegove puškarnice na Zapadu usmjerene da zaštite privatnu imovinu iznad svega. Naravno, u Kini imamo velike privatne tvrtke kao što su Alibaba i Tencent. Ali, za razliku od Zapada, država ih nadzire i one su svjesne da ne mogu biti iznad ili izvan društvene kontrole.“

Za Fenga tržište može razumno funkcionirati ako industrija stvara mogućnosti zapošljavanja za većinu ljudi. No kad industrija proizvodi samo nezaposlenost, jer roboti sve više preuzimaju teren, nema dobre alternative osim da država uđe u igru. „Regulacija privatnih tvrtki postat će nužna za održavanje stabilnosti u društvima koja su potaknuta stalnim inovacijama“, zaključuje Feng.

Kineski profesor time napada temeljnu paradigmu neoliberalnog ideologa Friedricha Hayeka da je slobodno tržište „pametnije“ od centralno planirane ekonomije, jer mreža investitora, poduzetnika i zainteresiranih kupaca ima više informacija o konkretnom biznisu od središnjih planera, koji se bore s političkim predrasudama i zastarjelim informacijama. Kineska ideja je da će AI konačno dopustiti središnjim planerima da prevladaju te deficite, stvarajući visokotehnološku ekonomsku cjelinu u kojoj su prosperitet i socijalna pravednost uravnoteženi.

Zanimljivo je da Fengove marksističke ideje podržava i jedan od vodećih kineskih kapitalista Jack Ma, osnivač tehnološkog diva „Alibaba“. Ma je nedavno izjavio da pojava velikih skupova podataka („big data“) može u narednih nekoliko godina „izroditi novu plansku ekonomiju koja bi bila vrlo efikasna“.

Prema Maovim riječima, zadnjih sto godina se smatralo da ne postoji alternativa tržišnoj ekonomiji, jer „nevidljiva ruka“, kao specifični regulatorni mehanizam, postoji samo u uvjetima slobodnog tržišta, dok zagovornici liberalne ekonomije pritom tvrde da je u uvjetima planske privrede nemoguće optimalno rasporediti resurse.

No osnivač Alibabe smatra da je uloga planiranja u ekonomiji iznimno važna, te da će u idućih trideset godina rasti, jer će analiza velikih baza podataka, uz pomoć umjetne inteligencije, omogućiti da se operativno donose optimalne odluke o investiranju resursa. Tako bi glavni minus planske ekonomije bio uklonjen.

Tko ne ostane bez posla, pričat će.

Gradovi se razvili, na selu umirali od gladi

SPLITSKI POVJESNIČAR DR. ALEKSANDAR JAKIR OBJAVIO JE KNJIGU ‘DALMACIJA U MEĐURATNOM RAZDOBLJU 1918.-1941.’

Ideja jugoslavenstva igrala je u dalmatinskoj javnosti važnu ulogu. Intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali su da će maglovito ‚jugoslavenstvo‘ riješiti probleme dalmatinskog društva. Naizgled čarobna formula koja je pretpostavljala da će jugoslavenstvo i vlastita država ubrzati modernizaciju društva opčinila je mlade intelektualce

U Split ulazi srpska vojska. „Slobodna Dalmacija“ s naslovnice kliče „Dobro došli braćo!“, a 10.000 razdraganih Splićana – među kojima mnogo navijača Hajduka – dolaze na Rivu pozdraviti došljake, vičući „Živila srpska vojska! Živila Jugoslavija!“. Po svečanom intoniranju srpske himne „Bože pravde“, dočekane od Splićana ovacijama, župan splitsko-dalmatinski vojnicima dovikuje „Sve je ovo vaša Srbija“, a gradonačelnik izražava uvjerenje da će „Split biti vaša i naša svojina, hrvatska i srpska, sastavni dio jedinstvene Jugoslavenske države“. Dirljivu ceremoniju pečatira splitsko-makarski biskup, koji pred katedralom sv. Duje blagoslivlje srpsku vojsku.

Danas je ovo nemoguć scenarij, ali povijest se od pamtivijeka ruga životu. Sve se to zaista dogodilo u Splitu, prije točno jednog vijeka: 20. studenoga 1918. godine. Osim što je umjesto „Slobodne Dalmacije“ tada izlazilo „Novo doba“.

Gradonačelnik se tada zvao Ivo Tartaglia, a današnjeg župana glumio je član tadašnje Zemaljske vlade za Dalmaciju Josip Smodlaka. Splitsko-makarski biskup zvao se Juraj Carić. Valja uočiti i da je Split tada bio osam puta manji nego danas, pa bi današnji ekvivalent tom prosrpskom eventu bilo okupljanje 80.000 Splićana na Rivi, uključujući čitavu Torcidu.

Tako je prije sto godina na ruševinama Austro-Ugarske počela nova epoha Dalmacije. Novostvorena jugoslavenska država – kojoj se na Rivi vatreno klicalo – trajat će do travnja 1941., kada će je zdrobiti Drugi svjetski rat. U tom dobu Dalmacija je doživjela velike promjene, o čemu u svojoj netom izašloj knjizi „Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.-1941.“ piše dr. Aleksandar Jakir, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Knjigu je, u sklopu bibilioteke „Hrvatska povijest“ (urednik Neven Budak), objavio zagrebački nakladnik „Leykam internacional“.

– Knjiga obrađuje razdoblje od 1918., pa možemo početi pitanjem nacionalnih identiteta koji tada vladaju Dalmacijom. Pišete da se od druge polovine 19. stoljeća u Dalmaciji događa „postupan prijelaz od slavenske prema hrvatskoj i srpskoj ideologiji“?

– Baveći se društvenim razvojem u Dalmaciji u međuratnom razdoblju, zaključio sam da je na hrvatskom prostoru tek nakon Prvog svjetskog rata nacionalizam prestao biti ideologijom prilično uskih elita. S tim se zasigurno neće složiti pristaše shvaćanja da su nacije „vječne“ i da postoje „oduvijek“. No važnost tzv. nacionalnog pitanja u političkom životu u međuratnom razdoblju je izvan svake sumnje.

Dalmaciju je još u 19. stoljeću, s određenim zakašnjenjem, zahvatio val nacionalnih ideologija. Nacija i nacionalizam su se realizirali kroz različite identitete. Na ovom razmjerno malom području u drugoj polovici 19. stoljeća možemo razlikovati čak pet identitetskih koncepcija koje su neko vrijeme koegzistirale: ilirska, dalmatinsko-hrvatskonacionalna, srpskonacionalna, slavodalmatinska te italodalmatinska, u kojoj se javljaju i ekskluzivno talijanske koncepcije. U znanosti se raspravlja o tome u kojoj se mjeri neki nazivi mogu shvatiti kao izraz nacionalne identifikacije, a u kojoj kao isticanje regionalne pripadnosti.

– No svi ti različiti dalmatinski identiteti nisu te 1918. bili jednako snažni?

– Na području Dalmacije uoči ulaska u jugoslavensku državu tri su procesa „nation-buildinga“ dovršena. Nailazimo na dovršene procese izgradnje hrvatskog, srpskog i talijanskog nacionalnog identiteta, dok su ostala dva procesa – ilirsko/jugoslavenska i slavensko-dalmatinska nacionalna identifikacija – zbog svojih nedorečenosti ostala nedovršena. Mnogi radovi na temu pojave modernog nacionalizma na području Austro-Ugarske zaključuju da je etno-nacionalizam društvenu elitu Habsburške Monarhije podijelio u nacije zasnovane na shvaćanju nacionalnog identiteta kao jezično-kulturnog identiteta. U dijelu Austro-Ugarskog Carstva gdje su Hrvati živjeli izmiješani s drugim „štokavskim” Slavenima, ključnu ulogu u oblikovanju nacionalnih identiteta imala je i vjeroispovijest.

– Opisujući ozračje propasti Austro-Ugarske, kažete da je u Dalmaciji vladalo „gotovo jednodušno uvjerenje o potrebi stvaranja jugoslavenske države“ i da se prilikom ujedinjenja „u velikom broju dalmatinskih općina slavilo“. Kako današnjim Dalmatincima objasniti to oduševljenje predaka Jugoslavijom?

– Moramo pokušati razumjeti ondašnji politički kontekst. Tadašnji glavni urednik splitskog dnevnika „Novo doba“, Vinko Kisić, atmosferu u danima propasti Austro-Ugarske upečatljivo je opisao kao „delirij oduševljenja“. Ideja narodnog jedinstva ili jugoslavenstva igrala je u dalmatinskoj javnosti važnu ulogu. Iz onodobnog tiska i drugih vrela stječe se dojam da su intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali da će maglovito „jugoslavenstvo“ riješiti sve goruće probleme dalmatinskog društva. Naizgled čarobna formula koja je pretpostavljala da će jugoslavenstvo i vlastita država pospješiti modernizaciju društva opčinila je mnoge mlade intelektualce.

No valja naglasiti da je ključan bio poraz Austro-Ugarske, tj. odluka velikih zapadnih sila o razgrađivanju višenacionalne Monarhije. Dalmacija je ušla u jugoslavensku državu emocionalno ogorčena na Austro-Ugarsku, uplašena talijanskom opasnošću. U očima mnogih Austro-Ugarska nije pokazala da može riješiti nacionalno pitanje na zadovoljstvo svojih slavenskih naroda, a ni razvojne probleme u svojoj perifernoj pokrajini Dalmaciji. Svijest o vlastitu perifernom položaju, prvo među obrazovanijim slojevima, potaknula je i u Dalmaciji ideje o nacionalnoj emancipaciji. Strah od talijanskih teritorijalnih presizanja bio je realan, što pokazuje talijanska okupacija dalmatinskih područja nakon završetka rata.

– Navodite kako je po carskom popisu iz 1910. Dalmacija bila najzaostalija austrijska pokrajina, pa je sigurno i to utjecalo na pozitivan stav Dalmatinaca prema stvaranju Jugoslavije. U knjizi naglašavate da je dalmatinski težak i nakon Prvog svjetskog rata živio na rubu gladi?

– Sigurno nema mjesta idealiziranju svakodnevice dalmatinskih težaka u prvoj polovici 20. stoljeća, jer ako je vjerovati svjedočanstvima i ostalim vrelima, taj je život za veliku većinu u svim dijelovima Dalmacije, u otočnim, priobalnim i zagorskim područjima, bio mukotrpan i težak. Propast vinograda uništenih filokserom i nemogućnost njihove obnove zbog nedostatka novca imali su teške posljedice za mnoge. Porezna presija, inflacija, lihvarenje od strane privatnih kreditora, kojima su mnogi pribjegavali da bi nekako prebrodili nerodnu godinu, uvukli su mnoge seljake u vrtlog dugova koje više nisu mogli vraćati, pa je prezaduženost postala masovni fenomen. Nesumnjivo su životni uvjeti i socijalni položaj dalmatinskog težaka u poratnim godinama bili teški.

Slabo učinkovita i nerentabilna poljoprivreda, te gospodarstvo koje nije moglo pratiti modernizacijski tempo kapitalističkih ekonomija, ukazuju na problem nedovoljne produktivnosti rada, manjka kapitala i nepostojanja razvijenog tržišta za vlastite proizvode, što je rezultiralo sveopćim siromaštvom koje je u nekim dijelovima Dalmacije poprimalo drastične razmjere, uključujući povremeno i umiranje od gladi ili njenih posljedica na selu. U tim prilikama dolazi nakon 1918. do socijalne i nacionalne mobilizacije sela. Seljaci nisu više samo pasivni promatrači dubokih društvenih promjena koje se odvijaju pred njihovim očima, već nastoje artikulirati i svoje interese. Uzlet zadrugarstva, recimo, može se tumačiti kao reakcija dalmatinskih težaka i pokušaj da svoj položaj ipak poprave, nakon što je postalo izvjesno da tradicionalni način privređivanja mnogima više ne jamči opstanak.

– Pišete da se dalmatinski seljak teško navikavao na kapitalizam?

– Rekao bih da je seljacima prilagodba na robni i kapitalistički način razmišljanja predstavljala izniman problem, što je uvelike kočilo proces modernizacije poljoprivrede. Seljacima je predodžba da njihovi proizvodi ulaze u tržišnu i monetarnu sferu bila strana. Treba istaknuti i veliku usitnjenost posjeda, tj. male i kvalitetom slabe površine obradive zemlje, te nedovoljna investicijska ulaganja države. Nakon Prvog svjetskog rata prinosi žitarica u Dalmaciji čak su i u rodnijim godinama bili daleko ispod europskog prosjeka. Ukratko, govorimo o izostaloj modernizaciji poljoprivrede. U Dalmaciji se zemlja tada još uvijek obrađivala tradicionalnim tehnikama.

Međutim, ponašanje dalmatinskih težaka nipošto nije bilo iracionalno samo zato jer se nije uklapalo u očekivanja kapitalističke proizvodnje, koja je na prvo mjesto stavljala rentabilnost. U knjizi je predstavljen model kognitivnih struktura tradicionalnog seljačkog društva antropologa Georgea Fostera, koji opisuje „predmoderni” seljački mentalitet. Mislim da je taj model koristan i za razumijevanje ponašanja dalmatinskih težaka.

– Iznosite da je 1918. čak i Hrvatska pučka stranka, izrasla iz Hrvatskog katoličkog pokreta, podržavala jugoslavensku ideju. Kad se to oduševljenje novom državom pretvorilo u razočaranje? U narodnoj svijesti kao prekretnica se uzima ubojstvo Stjepana Radića 1928. u beogradskoj Skupštini, no vi pokazujete da je do sloma dalmatinskih i hrvatskih iluzija o karađorđevićevskoj Jugoslaviji došlo i puno ranije?

– U prvim godinama jugoslavenske države Hrvatska pučka stranka igrala je u Dalmaciji zapaženu ulogu, a tada je obilježava jugoslavenska orijentacija. No ubrzo dolazi do sloma politike katoličkog jugoslavenstva i na izborima 1923. i 1925. HPS u hrvatskim zemljama nije dobila nijedan mandat. To je odraz činjenice da je brzo nakon ujedinjenja uslijedila razočaranost političkom i društvenom zbiljom u novostvorenoj državi, te je ideja jugoslavenstva i u Dalmaciji doživjela potpuni poraz. Realnost u toj državi uskoro izaziva snažno protivljenje unitarističkom i centralističkom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne države.

Inače, atentat na Radića zasigurno označava definitivnu prekretnicu. Tada pjesnik Ante Tresić-Pavičić piše da „nikad mržnja među Srbima i Hrvatima nije bila tako duboka i opasna“. Jugoslavenski eksperiment očigledno je bio propao, a problemi Dalmacije i nakon deset godina krnjeg parlamentarizma u jugoslavenskoj državi ostali su isti. „Novo doba“ i dalje je pisalo o pitanju gladi u Dalmaciji. Za veliku većinu stanovnika primorja, otoka i Zagore životne prilike u jugoslavenskoj državi nisu se promijenile nabolje. Postalo je očito da se zamišljena „jugoslavenska sinteza“ ispostavila kao tlapnja, i da Srbi, Hrvati i Slovenci nipošto nisu tri plemena jednog naroda, već zasebne nacije.

– U tim okolnostima većina hrvatskog naroda u Dalmaciji okreće se HSS-u?

– Pobjeda HSS-a u Dalmaciji 1923. šokirala je pristaše jugoslavenske opcije u gradovima. Značenje Radićeve pobjede u Dalmaciji doista se može opisati kao hrvatski seljački republikanski plebiscit. Među glavnim mislima Stjepana Radića bila je i ova, koja će se tijekom međuratnog razdoblja afirmirati u najširim slojevima hrvatskog društva: „Iz prava hrvatskog seljačkog naroda da sâm sobom vlada slijedi logičnom nuždom i pravo tog naroda na svoju slobodnu državu Hrvatsku.“ Prihvaćanje modernog hrvatskog identiteta u najširim društvenim slojevima usko je povezano s upornom borbom seljačke stranke za nacionalna i socijalna prava seljaštva.

– Kao jedan od faktora koji su generirali nestabilnost prve Jugoslavije navodite i „složeni odnos Pravoslavne i Katoličke Crkve u međuratnom razdoblju u Dalmaciji“, koji je osobito utjecao na odnos između Hrvata i Srba?

– I primjer Dalmacije pokazuje da su različiti položaji Katoličke i Pravoslavne crkve utjecali na zaoštravanje odnosa u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. U novoj državnoj multireligijskoj i multinacionalnoj tvorevini, u kojoj je većinski narod bio srpski, dominantna vjerska organizacija bila je Srpska pravoslavna Crkva, a pravoslavlje ujedno vjera vladajuće dinastije Karađorđević. Beogradski povjesničar Branko Petranović zasigurno je bio u pravu kad je SPC nazvao „nosivim stupom“ srpstva, i u njenim redovima prepoznao rašireno uvjerenje da su Srbi „izabrana nacija“, a pravoslavlje „autentična vjera“ s nacionalnom organizacijom svoje crkve.

SPC je često naglašavao privrženost državi i molio za kralja i dinastiju Karađorđevića. Pogledamo li, primjerice, poslanice tadašnjeg episkopa dalmatinskog Irineja, ne čudi da su ih mnogi Hrvati tumačili ne samo kao vjerske nego i kao političke stavove. Patrijarha Varnavu, školovanog u Rusiji, držalo se bliskog shvaćanju da „pravi Slaven” ne može biti katolik. Vrhunac protukatoličkog raspoloženja donijela je patrijarhova Uskrsna poslanica 1931. u kojoj je žestoko napao katolicizam, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u Katoličkoj crkvi.

– Pišete da je u tom razdoblju „socijalna diferenciranost u dalmatinskom zaleđu bila još manja nego inače u pokrajini.“ A govoreći o žalbama seljaka vlastima Banovine Hrvatske oko problema agrarne reforme početkom 1941. godine – dakle tek koji mjesec uoči rata – navodite da su na dalmatinskom selu vladali dobri međunacionalni odnosi i da je mnogo puta „neki Ivan svjedočio za nekog Jovana i neki Stevan za nekog Stipu“. Je li baš ta socijalna neizdiferenciranost omogućila hrvatskim i srpskim seljacima da zajedno žive bez mržnje? Je li ih povijesno zbližavao baš taj isti način života?

– Da, mislim da se to za veliku većinu može reći – kao što je na političkom planu prečanska Seljačko-Demokratska koalicija Radić-Pribićević sve do Drugog svjetskog rata ostala stabilna. S aspekta društvene povijesti čini mi se bitnim naglasiti kako su se „moderni“ nacionalni i socijalni programi koji su pokušavali prodrijeti u seljaštvo suočavali s postojećim obrascima života na selu, s baštinjenim stukturama, normama i sustavom vrijednosti, koji su bili čvrsto ukorijenjeni u lokalnim zajednicama. Dalmatinsko selo dugo je pružalo otpor modernizacijskim promjenama koje su stizale izvana.

Politički lom nakon Prvog svjetskog rata i očekivanja koja je izazvao odražavali su se i među seljaštvom. Ali nove političke okolnosti zasigurno nisu „preko noći“ poništile odnose moći i način života unutar seoskih zajednica. Sociološka istraživanja utvrdila su postojanje egalitarnih i hijerarhijskih momenata unutar tih zajednica. Svijet sela, na kojem je živjela velika većina dalmatinskog stanovništva, primarno je bio fokusiran na unutarnje odnose, a novine i promjene – kao što su socijalni ili nacionalni programi i ideologije – stizali su od pojedinaca i struktura koji su dolazili izvana.

Društveni mikrokozmos sela, sa svojom znatno manje izraženom podjelom rada i manje diferenciranom stratifikacijom, vodio se u skladu s normama i obrascima ponašanja koja su bila prihvaćena u zajednici. Od svakodnevnih običaja do svetkovina, zajednički život u zajednici u kojoj je svatko svakog poznavao, kao i upućenost na uzajamno pomaganje kod mnogih većih poduhvata, strukturirali su život u skladu s matricama ponašanja koja su slijedila vlastita i kolektivna iskustva te ustaljen i prokušan način „kako se stvari rade“. Držanje do tih normi i obrazaca ponašanja dugo je jamčilo opstanak.

– O kulturnim razlikama unutar tadašnje Dalmacije velite da analiza izvora „mnogo manje upućuje na nacionalne razlike, a mnogo više na one socijalnog tipa, između datosti života u gradovima i na selu, između primorja i zaleđa“. Dok je dalmatinsko selo gladovalo, Split se tada prilično razvio?

– Razlike između života u gradu i na selu bile su velike. Na planu društvenog razvoja međuratno razdoblje je dio dugotrajnijeg razdoblja opće modernizacije, a ti su procesi bili mnogo izraženiji u gradskim sredinama: elektrifikacija, izgradnja gradske infrastrukture, novih prometnica i željezničkih pruga, porast lučkog prometa, primjerice, bili su temelji gospodarskog napretka Splita, koji je između 1921. i 1931. više nego udvostručio broj stanovnika.

Najrazvijenija industrijska grana na širem splitskom području nakon Prvog svjetskog rata bila je cementna industrija – s tvornicama u Solinu i Kaštel Sućurcu, uz one u gradu – brodogradnja, prehrambena industrija, industrija bezalkoholnih i alkoholnih pića. Promjene u svakodnevnom životu nakon Prvog svjetskog rata često se opisuju sintagmom „lude splitske godine”, a tu je prisutnost američkih mornara zasigurno bio utjecajan faktor. U međuratnom su Splitu djelovali mnogi umjetnici, a Split je nedvojbeno postao ne samo političko i gospodarsko nego i kulturno središte Dalmacije.

– Navodite da je samo tijekom 1924. i 1925. uhapšeno stotine dalmatinskih radnika pod sumnjom da su komunisti, od kojih su mnogi osuđeni na višegodišnje robije. Je li u međuratnoj Dalmaciji beogradski režim najviše progonio komuniste?

– Represija je pogađala sve koje je beogradski režim smatrao opasnima. Dalmacija je 1918. politički bila podijeljena između pristaša jugoslavenskog unitarizma i hrvatski nacionalno orijentiranih stranaka, među kojima je HSS ubrzo postala najjačom u Dalmaciji, ali komunisti su također bili jaki. Prije zabrane njihove stranke 1920. bili su treća snaga u Dalmaciji kao i u državi, osvojivši i neka općinska vijeća, poput Trogira. Činjenica je i da su u Splitu na Općinskim izborima 1926. komunisti dobili izbore. U knjizi citiram pisanje Borbe i Okovanog radnika prema kojem je u Dalmaciji uhićeno 557 radnika za koje se sumnjalo da su komunisti. Vijesti o hapšenjima i pretresima mogu se često naći u lokalnom tisku.

– Koji su slojevi dalmatinskog stanovništva glasali za komuniste?

– Kod spomenutih Općinskih izbora 1926. komunisti su u Splitu, od ukupno 5792, dobili 1267 glasova, a najviše je simpatizera KP bilo u Vranjicu, Kučinama, Mravincima i Žrnovnici, gdje je živjelo mnogo radnika cementne industrije. Držim da se to može tumačiti kao dokaz sve većeg nezadovoljstva prilikama i male vjere među radnicima da će država riješiti socijalno pitanje, koje se sve više zaoštravalo. Stotine stranica inspekcijskih nalaza možemo sažeti riječima da su prilike na radnom mjestu u Dalmaciji tog vremena uglavnom bile katastrofalne. Iz izvora se jasno vidi u kojoj su mjeri uvjeti rada bili nehumani, a primanja radnika jako niska. Kvalificirani radnici zarađivali su između 20 i 30 dinara na dan, a sindikalni aktivisti tvrdili su da se za jednu radničku nadnicu može kupiti samo polovica robe koja se za jednu nadnicu mogla kupiti 1914. godine.

– To je, dakle, bilo plodno tlo za razvoj revolucionarnog radničkog pokreta?

– U pogledu socijalnih uvjeta života u Dalmaciji čini se znakovitim da je za njih Tito smatrao da se radi o „najboljim uslovima u našoj zemlji“ za partijski rad i dizanje komunističke revolucije. No politička borba komunista nije se odvijala kako je Partija zamišljala i nije ispunjavala očekivanja da će nakon ruske revolucije slijediti revolucije širom Europe. U praksi se čini da su u međuratnom razdoblju jače od revolucionarnog radničkog pokreta bile reformističke pozicije, koje su zastupali drugi sindikati i strukovni savezi. Na to je utjecala i represija koja je u međuratnom razdoblju doista teško pogodila KP: u internoj korespondenciji mogu se naći procjene da se u mnogim područjima Partija svela na sektu, pa su komunistički funkcionari priznavali da je agitacija HSS-a zahvaćala mnogo šire slojeve nego je to uspijevalo KPJ. Samostalna seljačka republika mnogima je bila prihvatljivija vizija od sovjetske republike.

U jednom pismu iz 1935. dalmatinski partijci iznose drugovima u CK da je „nesumnjivo ogromna većina hrvatskog naroda u Dalmaciji pod uticajem HSS-a“, koji se nalazi u „opoziciji prema beogradskom velikosrpskom režimu“, a čije se „pristaše progonilo i progoni“. Vođe dalmatinskih komunista Vicko Jelaska, Ivo Baljkas i Ivo Marić smatrali su da se treba svrstati uz HSS-ovu artikulaciju širokog hrvatskog nezadovoljstva prilikama u centralističkoj Jugoslaviji, što se u vodstvu KP doživljavalo kao frakcionaštvo i neposluh. Konačno vođa dalmatinskih komunista postaje Vicko Krstulović, koji je partijskom vodstvu više odgovarao.

– Knjiga završava 1941. godinom, kad Drugi svjetski rat stiže na ove prostore. Pišete da je HSS kao najjača hrvatska stranka „doživjela potpuni raspad i time svoj povijesni poraz“?

– Uspostava Banovine Hrvatske, kojom se pokušalo riješiti „hrvatsko pitanje“, u pasivnim krajevima – kakva je u biti bila cijela Dalmacija – nije donijela neko osjetno poboljšanje. U knjizi se iznosi zaključak da je HSS počeo gubiti ono što je tijekom cijelog međuratnog razdoblja uglavnom imao, a to je bila neupitna podrška velike većine hrvatskog sela. HSS je s jedne strane bio neprijeporni politički vladar, ali se još nije bio učvrstio u novoj ulozi, dok je KPJ usprkos frakcijskim borbama dobro znala iskoristiti sve veće ekonomske teškoće za širenje svog utjecaja. Također se mora ustvrditi da su ostaci ostataka bivših režimskih i jugoslavenskih stranaka, JRZ-a i JNS-a, očitovale sve otvorenije velikosrpske tendencije.

– Nije li HSS doživio raspad i poraz zato što je u tom kritičnom času zakazao, pošto nije pozvao narod na ustanak, pa je to morala učiniti Komunistička partija, dok su vođe HSS-a pozvale narod da se sakrije ispod stola? Mislim na onu Mačekovu: „Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom“?

– Nad tadašnji javni diskurs bila se nadvila tamna sjena onoga što će uslijediti. Sve su se više javno zagovarali sve radikalniji nacionalistički stavovi. Ono što se nakon 10. travnja i u nekim HSS-ovskim novinama proglašavalo „najvećim danom“ hrvatskog naroda – koji je tobože donio „zlatnu slobodu i državnu samostalnost“, a svanuo je „na ruševinama trulog i arogantnog srpskog šovinizma“ – ispostavilo se kao početak ustaške strahovlade i jednog krvavog kolaboracionističkog i terorističkog režima, obilježenog genocidnim postupanjem prema Srbima, Romima i Židovima te masovnim ubojstvima onih koji su smatrani neprijateljima režima.

Kad je 10. travnja 1941., nakon Kvaternikova proglašenja NDH, na radiju pročitana Mačekova izjava u kojoj je vođa HSS-a i potpredsjednik kraljevske jugoslavenske Vlade pozivao „sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava“, to je zasigurno dalo vjetar u leđa okupacijskim i kvislinškim snagama. Naputak koji je Maček dao pristašama i cijelom hrvatskom narodu, da „iskreno surađuju s novom narodnom vladom“ – kako je nazvana ustaška vlast – imao je izvanredno značenje i utjecao je na ponašanje članova i pristaša HSS-a. Posebno se to odnosilo na oružane članove formacije Hrvatske seljačke i građanske zaštite, na koje se nova ustaška vlast u tim prvim danima nakon njemačke okupacije mogla osloniti.

Konačno, 11. lipnja 1941. ustaški režim zabranio je Hrvatsku seljačku stranku, a Maček i drugi istaknuti predstavnici stranke su internirani. Dio vodstva surađivao je u emigraciji i dalje s kraljevskom jugoslavenskom vladom. Od 87 narodnih zastupnika HSS-a, 22 je pristupilo ustaškom pokretu. Lijevo krilo stranke sudjelovalo je u narodnooslobodilačkoj borbi na strani partizanskog pokreta.

– Iako komunistima u Splitu i Dalmaciji posvećujete nekoliko stranica, dojam je da ih ne vidite kao osobitu važnu političku snagu u tom međuratnom razdoblju. Kako tumačite da se 1941. i kasnije narod Dalmacije tako masovno odazvao komunističkom pozivu na ustanak protiv fašizma, što i sami notirate?

– I za Dalmaciju će se Drugi svjetski rat pokazati najkrvavijim razdobljem njene povijesti. Raspoloživi izvori jasno govore da je većina ljudi u Dalmaciji u svim fazama ratne kataklizme pokazala antifašističko opredjeljenje, o čemu svjedoči i velik broj poginulih boraca i žrtava fašističkog terora u Dalmaciji. U masovnost otpora teško da može biti osnovane sumnje. Povijesni razvoj i iskustvo Dalmacije nakon Prvog svjetskog rata i u međuratnom razdoblju nude pregršt razloga koji objašnjavaju zašto je otpor fašističkoj okupaciji upravo u Dalmaciji bio tako odlučan, a i zašto su parole koje su obećavale novu, pravedniju i bolju budućnost te nacionalnu i socijalnu emancipaciju, nailazile na podršku.

Kako pišem u knjizi, većina se nije svrstavala ni na jednu stranu, ali se našla pred izazovom preživljavanja u uvjetima brutalnog i bespoštednog ideologiziranog rata. U krvavom i nemilosrdnom sukobu najekstremnijih oblika suprotstavljenih nacionalizama, vanjskih i unutarnjih, čvrsto organizirana boljševička Komunistička partija pod vodstvom Josipa Broza Tita, čiji se kult stvarao još za rata, iskoristila je situaciju da se stavi na čelo otpora. Partizanski pokret i narodnooslobodilačka vojska predstavljala se kao jedina snaga koja zagovara suživot i koja se gerilskim metodama pod parolom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ beskompromisno borila protiv okupatorskih snaga i njenih domaćih saveznika, suspregnuvši se od otvorena pokazivanja svoje ideologije i planova kakav će režim uspostaviti poslije rata.

Naizgled se boreći za novu jugoslavensku zajednicu na federalnim i demokratskim temeljima, Komunistička partija svejedno se istodobno obračunavala sa svima koji su smatrani klasnim neprijateljima i prijetnjom za revoluciju. Naposljetku je Dalmacija dočekala oslobođenje od okupacijskog i ustaškog režima u jesen 1944. godine, ali Drugi svjetski rat i njegov ishod tema su za drugu knjigu.

Đavo u Varšavi

DANAŠNJA EUROPA: U FRANCUSKOJ MACRON UPOZORAVA NA VRAGA, A VRAG ISTODOBNO HODA POLJSKOM

Tko je htio, u nedjelju je vidio sudbinu Europe u izravnom prijenostu. Točnije, u dva simultana izravna prijenosa: dok je na svečanosti u Parizu francuski predsjednik Emmanuel Macron upozoravao da Europi smrtonosno prijeti bauk nacionalizma, na svečanosti u Varšavi taj je bauk marširao u prvim redovima.

U Parizu su se, na proslavi 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, okupili lideri 84 države, kako bi u jeku uspona radikalne desnice demonstrirali odlučnost da se svjetski rat ne ponovi. A u Varšavi se, na proslavi 100. godišnjice nezavisnosti Poljske, okupilo 200.000 ljudi, na događaju koji su organizatori nazvali „najvećim desničarskim okupljanjem u Europi“, gdje su uz poljske ultradesničare došli i članovi neofašističkih grupa iz drugih europskih zemalja.

U Parizu je Macron pred Slavolukom pobjede izrazio strahove milijuna današnjih građana Europe. Rekao je da se „nekadašnji demoni ponovno bude“, ukazao da „nove ideologije manipuliraju vjerama“ i opomenuo da „povijest prijeti da će ponovno krenuti tragičnim tijekom“.

U isto vrijeme, tisuću i pol kilometra istočno, na ulicama Varšave čuli su se nacistički pozdravi, praćeni sloganom „Poljska, bjelačka i katolička!“. Ista ikonografija varšavski je marš nezavisnosti obilježila i lani, kad su viđeni transparenti „Čista krv, bistar um“ i „Europa će biti bijela ili nenastanjena“.

Zadnja slika jedinstva

Je li ovo zadnja slika jedinstva prije nego što svijet potone ponovno u nered?“ zapitao se Macron pred svjetskim državnicima u Parizu, priznavši da živimo u svijetu koji su „oslabile mnoge krize i povrat niskih strasti nacionalizma, rasizma, antisemitizma, ekstremizma“.

Marš u Varšavi pružio je, pak, sliku jedinstva upravo tih ekstremnih nacionalista i rasista, jer su jedni uz druge s bakljama koračali članovi ekstremno desne poljske organizacije Nacionalni radikalni kamp (ONR) – koja traži etnički čistu Poljsku – i članovi talijanske neofašističke skupine Forza Nuova.

Konačno, u Parizu je Macron bio prinuđen tumačiti elementarnu razliku između domoljublja i nacionalizma, pa je kazao da je domoljublje „točno suprotnost nacionalizmu“ i da nacionalizam predstavlja „izdaju domoljublja“. Odgovor iz Varšave bio je jasan: tamo je na transparentima pisalo „Smrt neprijateljima domovine!“.

Ukratko: sve ono na što je Macron u izravnom prijenosu upozoravao u Parizu, upravo se u izravnom prijenosu događalo u Varšavi. Francuski predsjednik je opominjao da oko nas promiču uvodni prizori velikog rata, već viđeni u povijesti, a onda smo istog dana, samo koji sat kasnije, te prizore vidjeli materijalizirane u glavnom gradu Poljske.

Okidači za ratove

Dijelu građana Macronova upozorenja mogu izgledati pretjerana, kao što im i prizori iz Varšave neće pobuditi poseban oprez, jer ih drže tek izrazom domoljublja ili blagog nacionalizma, a fašističko nasilje smatraju marginalnim. Problem s ovakvim skupovima je to što na taj način fašizam ulazi u mainstream. Baš se to u nedjelju dogodilo Poljskoj, automatski i Europskoj uniji: u jednoj zemlji članici fašizam je u izravnom prijenosu ušao u mainstream.

I lani je Europa ostala šokirana na prizore, transparente i slogane s marša nezavisnosti u Varšavi, ali ove godine je stvar dobila novu dimenziju. Lani je marš organizirala krajnja desnica bez uplitanja poljske države, a ove je godine državni vrh postao suorganizator: pored ekstremista marširali su i predsjednik Andrzej Duda, premijer Mateusz Morawiecki i lider vladajuće stranke (PiS) Jaroslaw Kaczynski, čime je marš radikalne desnice pretvoren u državni skup.

Jedan od problema s nacionalizmom je njegova ekspanzivna priroda: ako se ne zauzda, tek je pitanje vremena kad će se sudariti sa susjednim nacionalizmom, a onda počinje ono o čemu govori Macron: tako su počela oba svjetska rata. No francuski predsjednik nije mislio samo na europske nacionalizme – žaoka mu je bila uperena i na rastući američki nacionalizam koji promovira aktualni predsjednik SAD-a Donald Trump.

Nedavno je, naime, Macron javno pozvao na stvaranje zajedničke europske vojske, obrazlažući to nuždom da se Europa zaštiti od potencijalnih neprijatelja – Rusije, Kine i Amerike. Svrstavanje SAD-a u tu ladicu Macron je objasnio upravo novom američkom nacionalističkom politikom, baziranom na prijetnjama i trgovačkim ucjenama.

U tom smislu, okidač za budući rat mogao bi biti već i eventualni raspad EU, koja je i nastala kao prevencija budućih ratova na tlu Europe. Varšavski marš, na kojem su radikalni desničari palili EU zastave, sigurno nije doprinio jedinstvu Starog kontinenta.

Slobodna Dalmacija 14.11.2018

Ubijanje ustaša nije genocid nad Hrvatima

Slobodna Dalmacija – 9.11.2018

POVJESNIČAR HRVOJE KLASIĆ RASKRINKAVA PATOLOŠKU REVIZIJU POVIJESTI STJEPANA LOZE

Već od 1941. Hrvati se masovno uključuju u partizane, a nakon pada Italije čine većinu u partizanskom pokretu u NDH, pa po Lozi ispada da su Hrvati činili genocid nad Hrvatima. Prema Lozi, ubijati ustaše znači genocid nad Hrvatima

Jedne večeri prije par godina, taman u vrijeme kad je ludilo revizionizma u Hrvatskoj dobilo naročiti zamah i ispod kamenja počeli izgmizavati likovi kojima je antifašizam floskula, potpisani novinar sjedio je u ovećem društvu koje je komentiralo upravo tu temu. Najstariji od nas, jedini čovjek za stolom koji se sjećao Drugog svjetskog rata i neviđenih ustaških zločina, u jednom je času rekao rečenicu koju nisam uspio zaboraviti: „Još malo i pojavit će se ljudi s doktorskim titulama koji će tvrditi da u NDH nisu ustaše napravile genocid nad Srbima, nego Srbi nad Hrvatima.“

Svi smo se nasmijali, misleći da se veteran šegači i da aktualno društveno ludilo samo tjera do apsurda. No bio je u pravu: prošlog tjedna, na ovim istim stranicama, splitski povjesničar dr. Stjepan Lozo akrobatskim je stilom iznio baš tu tezu – da su u NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a potom optužili ustaše za genocid nad njima.

U bizarnom skoku s motkom preko jedine povijesti koja se u realnosti dogodila, Lozo je ponudio alternativnu, izmaštanu povijest Drugog svjetskog rata i zločinačke NDH. Pritom to svoje „ispravljanje krivih Drina o NDH“ nije iznio u mamurluku nakon neprospavane alkoholne noći, već nakon 15 godina prikupljanja građe i četiri godine pisanja knjige „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“, koju je upravo dovršio.

Među ostalim, u razgovoru za Slobodnu požalio se kako „nije zdravo napisati ovakvu knjigu“, jer je tokom pisanja narušio zdravlje, oslabio vid, izgubio „neke vještine i memoriju osobnog života“, financijski se devastirao i ostao bez kompletnog društvenog života. No te neljudske žrtve splitski je povjesničar podnio nadljudskom snagom, sve kako bi nas uvjerio da zločinačka NDH nije bila zločinačka.

Lozin intervju privukao je pažnju cinika, koji su iskreno zažalili što je Lozi nakon četiri godine pisanja knjige skrhano zdravlje. Jer, vele oni, da je imao još četiri godine, mogao je dokazati da su američki Indijanci počinili genocid nad bijelcima, a ne obrnuto, kako se dosad mislilo. A da je imao još četiri godine, mogao je raskrinkati stari mit o Hitleru i dokazati da su u Trećem Reichu zapravo Židovi počinili genocid nad Nijemcima.

No, kako se kaže, zdravlje prije svega. Stoga smo, u cilju zaštite mentalnog zdravlja čitatelja, o Lozinim revizionističkim idejama razgovarali s jednim od najcjenjenijih hrvatskih povjesničara mlađe i srednje generacije dr. Hrvojem Klasićem, profesorom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje kolegije iz hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća.

– Jeste li čitali intervju dr. Loze?

– Jesam. I apsolutno se slažem s jednom konstatacijom tog gospodina – da nije bilo zdravo napisati ovu knjigu. S tim se slažem, i s apsolutno ničim drugim.

– Od čega da počnemo?

– Prije svega, Lozo u intervjuu ne navodi apsolutno niti jedan nepoznati dokument, odnosno dokument koji nama povjesničarima nije poznat od trenutka kad je nastao. I ne samo to – radi se o dokumentima koji su u vrijeme socijalizma bili objavljeni.

– Lozo zapravo spominje samo dva dokumenta na kojima gradi cijelu priču: spis „Homogena Srbija“ četničkog ideologa Stevana Moljevića i „Valerijanov memorandum“ Srpske pravoslavne crkve. Kažite nam nešto o tim dokumentima.

Stevan Moljević je više nego poznat čovjek, savjetnik i suradnik Draže Mihailovića, a njegovo djelo „Homogena Srbija“ je objavljen i svima poznat dokument. U tom dokumentu Moljević govori o potrebi stvaranja homogene i velike Srbije, pri čemu zagovara da se srpsko stanovništvo u Hrvatskoj premjesti u Srbiju, a hrvatsko stanovništvo u Srbiji prebaci u Hrvatsku. To je projekt potpuno nebitnog čovjeka koji niti se ostvario, niti je imao utjecaj na povijesne događaje.

– A što je „Valerijanov memorandum“?

– To je također poznata stvar, o kojoj se pisalo prije dosta godina. Podsjetit ću Lozu na barem tri autora koji su pisali o tome: Franjo Tuđman, Jozo Tomašević, Jure Krišto. Radi se o memorandumu za koji nije pouzdano utvrđeno tko ga je sastavio unutar Srpske pravoslavne crkve, a sumnja se na tadašnjeg šumadijskog episkopa Valerijana Stefanovića. Memorandum je nastao tako što su vođeni razgovori s ljudima koji su u Beograd dolazili s područja NDH i koji su iznosili užasna iskustva Srba pod ustaškim režimom.

Čak ni istraživači koje sam spomenuo nemaju dokaza tko je autor memoranduma, što je zapravo nebitno, jer u tom dokumentu se ne poziva ni na kakav genocid nad Hrvatima, nego se konstatiraju brojke stradalih Srba u NDH. O tim brojkama se može razgovarati i one su možda u nekim dijelovima proizvoljne, ali je dokument služio da se svjetska javnost upozori na stradanje srpskog naroda u NDH.

– Dobro, kako iz ta dva dokumenta proizlazi da su Srbi napravili genocid nad Hrvatima u NDH?

– Ne proizlazi nikako. Da ponovim: ne radi se ni o kakvim novim otkrićima niti planovima koji dokazuju genocid Srba nad Hrvatima u NDH. To je potpuna besmislica i izmišljotina. S jedne strane imamo ta dva dokumenta koje nam Lozo iznosi kao veliko otkriće i dokaz navodnog genocida nad Hrvatima, a s druge strane imamo ustašku praksu i činjenice.

– Možemo li malo o toj praksi i tim činjenicama?

– Praksu ustaškog pokreta ustaše su dobro potkrijepili stotinama dokumenata i zakonskim rješenjima, iz kojih je vidljivo da je cilj ustaškog pokreta protjerati i istrijebiti Srbe, Židove i Rome, kako bi se izgradila etnički čista Hrvatska. Svaki povjesničar koji je ikad ušao u arhiv i bavio se dokumentima nastalima u NDH, naći će te dokumente koji ukazuju na bit ustaškog zločina. A činjenice govore da je više od 300.000 Srba koji su živjeli u NDH ubijeno samo zato što su bili Srbi, i da ih je sigurno još 100.000 protjerano iz NDH. Pa ne znam onda, na temelju svega ovoga, tko je počinio genocid nad kime.

– Iz Lozina intervjua neupućen bi čitatelj pomislio da su hrvatski Srbi 1941. na Moljevićev poziv listom otišli u četnike kako bi počinili genocid nad Hrvatima i ostvarili san o Velikoj Srbiji?

– Ne samo što Lozo te Moljevićeve ideje pripisuje svim Srbima, pa čak i partizanima – što je poseban nonsens – nego on interpretira te dokumente kao da su ostvareni. Prije svega, ako govorimo o Moljevićevoj „Homogenoj Srbiji“, valjda nikome nije tajna da su zadnjih 150 godina postojali velikosrpski ideolozi. To nije sporno, ali niti je četnički pokret bio u prilici to provesti, niti je to provedeno. A kao drugo, što ćemo sa Srbima koji do 1943. na području NDH čine većinu u partizanskom pokretu? Njima očito Moljević nije puno značio.

– Ali Lozo tvrdi da su genocid nad Hrvatima počinili i partizani, a ne samo četnici?

– Pošto zna da veliki dio hrvatskih Srba nije otišao u četnike nego u partizane, Lozo onda i partizane uvlači kao počinitelje tog navodnog genocida nad Hrvatima, čime upada u drugu logičku klopku. Naime, već od početka rata Hrvati se masovno uključuju u partizane – Prvi partizanski odred sastavljen je 99 posto od Hrvata – a nakon pada Italije 1943. Hrvati čine većinu u partizanskom pokretu u NDH, pa onda po Lozi ispada da su Hrvati činili genocid nad Hrvatima. Prema Lozi, ubijati ustaše znači genocid nad Hrvatima. To je isto kao reći da je nakon Bleiburga počinjen genocid nad Hrvatima.

– Kako mislite?

– Nema spora da su nakon rata i na Bleiburgu počinjeni zločini, ali je ključno to što nitko od strane partizana nije ubijen zato što je bio Hrvat, nego zato što je bio ustaša ili kolaboracionist.

– Prema Lozi, do ljeta 1941. „ustaše nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima“. Štoviše, kao „prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH“ označava pokolj Hrvata u selu Avtovcu, koji su četnici počinili 28. lipnja 1941. godine. No zar ustaški pokolji Srba nisu počeli mjesecima ranije? Recimo, prvi pokolj u Glini odvio se već početkom svibnja?

– Prvi zločini nad Srbima počinju već u travnju, odmah po ustaškom preuzimanju vlasti. Najpoznatiji je onaj u Gudovcu kraj Bjelovara, gdje su ustaše 28. travnja strijeljali 190 bjelovarskih Srba. A još prije toga, već 15. travnja, ustaše otvaraju prvi logor za Srbe, Danicu kod Koprivnice. Onda kreću „akcije čišćenja“ i masovna ubijanja koja su često provođena tako da se Srbe pozivalo na pokrst – to je slučaj u Glini i na Baniji – kako bi ih se okupilo na jednom mjestu i poubijalo. To je svibanj 1941. A iz tog vremena poznate su i akcije Maksa Luburića po Lici – „čišćenje“ srpskih sela koje će rezultirati ustankom krajem srpnja u Srbu.

– Kažete da su ustaški zločini nagnali Srbe na antifašistički ustanak. Lozo veli da je bilo obrnuto, tj. da su Srbi krenuli u genocid nad Hrvatima, a da su ustaše reagirali u obrani hrvatskog naroda od tog genocida?

– Može li netko logičan shvatiti logiku Srba, kako to Lozo vidi, da oni 20 godina imaju državu, Kraljevinu Jugoslaviju, u kojoj dominiraju – što u vojsci, što kao žandari, pa i u političkom životu – i da oni onda ne iskoriste tu bogomdanu situaciju da počine genocid nad Hrvatima, nego čekaju uspostavu NDH da bi počinili taj genocid?

Dakle, nakon ovih masovnih ubojstava Srba u NDH počinje prvo neorganizirani, a zatim sve bolje organizirani otpor ustašama. Ja bih ga nazvao „borba za život“, koja je bez ikakvog spora ponekad uključivala i osvetu nad, recimo, hrvatskim selima iz kojih su dolazili ustaše koji su prije toga sudjelovali u pokolju nad Srbima. Ali moramo imati kronologiju, koja jasno kaže da su ti događaji bili reakcija na počinjene ustaške zločine, a ne nikakav dio strategije stvaranja Velike Srbije, kako sugerira Lozo.

– Kako onda nazvati iskaz da su Srbi počinili genocid nad Hrvatima u NDH?

– To je apsolutna laž. Navoditi slučajeve u kojima se srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima – pa o tome su i partizani izvještavali i upozoravali na takve pojave – kao nekakav dokaz genocida, naprosto je izvrtanje stvarnosti. To je bila osveta za već počinjene ustaške zločine i zvjerstva, koja su po mom mišljenju čak i predugo bila tolerirana, a onda je krenuo otpor koji je uključivao i osvetu, što naravno podrazumijeva i smrt vjerojatno potpuno nevinih ljudi.

– Lozo ustaše doslovno naziva „narodnom samoobranom od velikosrpskog genocida“. Kako se rasni zakoni NDH mogu smatrati spontanom „narodnom samoobranom“?

– Odmah po uspostavi NDH ustaška vlast donosi zakonske odredbe koje imaju za cilj stvaranje etnički i rasno čiste Hrvatske. I na temelju tih odredbi razmišljalo se kako taj cilj ostvariti. Ustaške vlasti zajedno s Nijemcima dogovaraju premještanje stanovništva, tako što će Nijemci protjerati dio Slovenaca iz Slovenije u Hrvatsku, a time što će prihvatiti Slovence, ustaše su od Nijemaca dobili pravo protjerati dio Srba u Srbiju. No taj plan je samo malim dijelom uspio, a još važnije je to što paralelno kreće i fizičko istrijebljenje i uništavanje hrvatskih Srba, o čemu najbolje svjedoči logor Jadovno, otvoren krajem lipnja 1941., koji je bio isključivo zadužen za istrijebljenje Srba. Taj logor će prestati funkcionirati u kolovozu, kad se otvara logor Jasenovac. Zadnji logoraši Jadovnog odlaze graditi Jasenovac.

– Drugim riječima, ubijanje Srba u NDH nije bio hir temperamentnih pojedinaca, već studiozni plan ustaške države?

– Bilo je divljih ustaša, bilo je nasumičnog ubijanja Srba, ali je to bio i državni projekt, od logorskog sustava u Gospiću do logorskog sustava u Jasenovcu. Svođenje tog masovnog organiziranog zločina na ispade pojedinaca podsjeća na teze iz onog društva za tobože trostruki logor Jasenovac, gdje se kaže da su u Jasenovcu bili zatvarani samo „djelatni protivnici NDH“, i to mahom Hrvati. To su teze koje se recikliraju i dobivaju sve luđe pojavne oblike.

– Uz Matu Suića, Petra Selema, Ljubu Bobana i Nadu Klaić, kao jednog od mentora koji mu je ucijepio „zanat i etiku povjesničara“ te kritičko mišljenje, Lozo ističe povjesničarku Mirjanu Gross. Kako je dr. Gross u doba NDH zbog židovskog porijekla bila izbačena sa studija Sveučilišta u Zagrebu i s obitelji deportirana u nacističke logore, možete li reći kako bi ona, da je živa, reagirala na činjenicu da se na nju poziva povjesničar koji otvoreno rehabilitira NDH?

– Mislim da bi se svi nabrojeni posramili kad bi pročitali Lozin intervju. Svi navedeni profesori, ali i svi studenti povijesti bi se morali sramiti što imaju ovakvog kolegu. Žao mi je što o ovim stvarima uopće moramo razgovarati, jer mislim da bi se ovakvim knjigama trebalo baviti hrvatsko pravosuđe, kao što se u razvijenom svijetu onima koji negiraju Holokaust i genocid bave predviđeni zakoni.

– Ovog tjedna u Splitu je srušen spomenik Radi Končaru, par dana nakon Lozina intervjua. Naravno da Lozo nije nalogodavac tog čina, ali mogu li njegovi javni istupi – gdje za genocid nad Hrvatima optužuje čak i Srbe partizane – ohrabriti vandalizam prema bisti hrvatskog Srbina, ratnog sekretara Komunističke partije i jednog od organizatora partizanskog ustanka?

– Ne znam je li ovaj konkretan intervju potaknuo taj čin, ali su nažalost vrlo dvosmislene, a često i otvoreno apologetske izjave hrvatskih političara i intelektualaca iz 90-ih sigurno stvorile atmosferu u kojoj je normalno porušiti preko 3000 antifašističkih spomenika i oduzeti imena ulica partizankama i partizanima koji su poginuli u ratu, a s druge strane dopustiti imenovanje ulica po ustaškim ministrima kao što su Mile Budak i Julije Makanec, ili nazvati paravojne formacije po ustaškim zapovjednicima poput Rafaela Bobana. Međutim, kao što bi Isus poručio: „Tko se mača laća, od mača će i poginuti“, pa se to očito dogodilo i ovome što je išao rušiti Radu Končara.