Kolumna Damira Pilića, Slobodna Dalmacija, 11.lipnja, 2016

Šef HDZ-a u svojoj stranci polako postaje ono što je u očima javnosti već četiri godine – najomraženiji političar. Zlobnici to vide kao dokaz da HDZ izrazito kaska za ostatkom nacije

Pakao se otvorio pred Tomislavom Karamarkom. Pred samo dva tjedna, na Saboru HDZ-a, činilo se kako mu je podrška u stranci neupitna: u punoj dvorani Vatroslava Lisinskog tek je jedna stidljiva lasta, u vidu HDZ-ova europarlamentarca Andreja Plenkovića, diskretno nagovijestila proljetnu oluju. A onda su se domoljubni oblaci uskomešali, pa mjestimične naoblake sada već prijete otvorenim prolomom, a iz tog meteorološkog kaosa izranjaju i orlovi, koji zasad samo kruže oko plijena koji se još batrga.

Od Varaždina do HDZ-ovih dalmatinskih utvrda, od stranačkih europarlamentaraca do nekih biskupa, demokršćanska bratija sve jače iskazuje skepsu prema svom lideru. Ponegdje se ta skepsa izražava i slikovito, kao u slučaju jednog od veterana HDZ-a koji je u četvrtak, pred središnjicom stranke na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, ovjekovječen kamerom RTL-a, članskom iskaznicom HDZ-a ritualno obrisao stražnjicu i ostavio je pred vratima zgrade.

Polako, ali sigurno, šef HDZ-a i u očima vlastite stranke postaje ono što je u očima hrvatske javnosti već pune četiri godine, iz mjeseca u mjesec – najomraženiji političar. Zlobnici bi rekli kako je to dokaz da HDZ-ovci izrazito kaskaju za ostatkom nacije.

Karamarku je pakao, odmah nakon parlamentarnih izbora i formiranja Vlade, najavio šef opozicije Zoran Milanović. Međutim, ovo nije taj pakao. Ovo je posve privatni Karamarkov pakao, u koji se sâm strovalio brzom cestom za Budimpeštu, a kako se plameni jezičci i miris sumpora približavaju samoj stranci, demokršćani zbijaju redove da ih vrag ne odnese. Bizarno je da Milanović nije morao maknuti ni malim prstom da održi pakleno obećanje – sve je, u vlastitom aranžmanu, obavio šef HDZ-a.

Pijana dama na štiklama

Čak i da HDZ nekom preslagivačkom čarolijom izbjegne ili makar odgodi nove izbore, moralna i politička pozicija Tomislava Karamarka duboko je kompromitirana, a nova vlada neprestano bi plesala na rubu nestabilnosti, kao kakva pijana dama na štiklama, tako da su novi izbori, prije ili kasnije, ipak najvjerojatnije rješenje. Što bismo time dobili?

Na užas desnice, ali i dobrog dijela centra i ljevice, najvjerojatnije bismo dobili povratak Zorana Milanovića. Nije neka sreća, slažemo se. Štoviše, može se reći kako je riječ o prilično mizernom rješenju. Ali između prilično mizernog i katastrofalnog ipak postoji jasna razlika i čovjek se mora voditi načelom manje štete. Ne zato što je to načelo dobro, jer nije – dapače, u određenom smislu je ponižavajuće – nego zato što se drugi princip ne nazire.

Kako sada stvari stoje, na tim mogućim novim izborima HDZ i Most bi dobili manje glasova nego lani, a SDP i Živi zid više. Koja god se postizborna kombinacija sklopi, građanin Hrvatske neće imati velikog razloga za veselje. Pa ipak, ta fantomska buduća vlada mogla bi vrlo brzo, sa svega par poteza, znatno popraviti sadašnju situaciju u zemlji.

Ukratko: dovoljno je poništiti sve odluke koje su u proteklih nekoliko mjeseci donijeli sadašnja vlada i njezini ministri.

To neće biti neki veliki posao, jer od pustih najavljenih vladinih reformi u ovih smo par mjeseci vidjeli samo dvije: ukidanje Ureda predsjednika Mesića i ukidanje pečata.

Mrakovi prošlosti

Ovo za ukidanje pečata čak i nije toliko besmisleno, pa tu odluku ne treba ni dirati, za razliku od odluke o Mesiću: lako je izračunati da je cijeli godišnji trošak njegova Ureda značajno manji od gospodarske i političke koristi koju Hrvatska ima od njegovih putovanja i kontakata sa svjetskim državnicima. Dovoljno je samo spomenuti INA-ina naftna polja u Siriji i dobre odnose koje Mesić ima sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, čime se ne može pohvaliti nijedan drugi hrvatski političar.

Nešto više posla čeka novog ministra ili ministricu kulture, jer tu treba poništiti više stvari: od ukidanja potpore za neprofitne medije i manjinska glasila do revizionističkog odnosa prema antifašizmu i suvremenoj hrvatskoj povijesti. Govoreći o ostalim resorima, valja poništiti diletantske smjene na Hrvatskoj televiziji (zbog kojih je gledanost HTV-ovog večernjeg Dnevnika pala na rekordno niske razine), kao i ukloniti natražnjački i cenzorski utjecaj politike na Jokićevu reformu školstva.

Ovo nisu neki revolucionarni potezi, ali je važno da se zaustavi ova nepodnošljiva kontrarevolucija koja nas pod krinkom patriotizma vodi u mrakove prošlosti. Neviđen prodor desnog ekstremizma u politički i društveni mainstream, koji Hrvatskoj nanosi veliku štetu i na domaćoj i na međunarodnoj sceni – a na koji Most uopće nije reagirao, iako se na početku balade predstavljao kao HDZ-ov korektiv – nužno je vratiti tamo gdje pripada u svakoj civiliziranoj zemlji: na marginu društva. I već će Hrvatska biti osjetno bolja zemlja.