Slobodna Dalmacija – 12. ožujka 2018

LIK I DJELO VLADIMIRA PUTINA: OD LENJINGRADSKOG ULIČNOG KAUBOJA DO NAJMOĆNIJEG POLITIČARA SVIJETA

U velikoj šahovskoj partiji SAD-a i Rusije, koju vidimo kao novi hladni rat, Vladimir Putin je s crnim figurama odigrao neočekivani potez kojim je – u klasičnoj maniri sovjetske šahovske škole – iznenadio protivničku obranu i ugrozio bijelog kralja. Govor koji je u četvrtak održao zastupnicima Dume – uz demonstraciju zapanjujućeg arsenala novih ruskih oružja – mogao bi se pamtiti kao marker epohe u kojoj unipolarni svijet prerasta u multipolarni.

Putin je u četvrtak pokazao militaristička čudesa viđana samo u crtanim filmovima. Među njima i nuklearne rakete koje vijugaju između zapreka i radarske snopove američkog raketnog štita zaobilaze lakoćom kojom skiper brodi između kornatskih otočića ili Lionel Messi između protivničkih bekova. Dok su zastupnici Dume uzbuđeno pljeskali, na Zapadu je taj trijumf tehničkih znanosti dočekan s konsternacijom. To je prijetnja Americi, zaključili su vodeći zapadni mediji, uočivši da su na Putinovoj simulaciji projektili letjeli prema SAD-u.

I doista: što je kremaljski pjesnik htio reći? Kakva je politička poruka virtualnih nuklearnih raketa koje nimalo prijateljski lete prema Washingtonu? I tko je konačno taj Putin, što on zapravo namjerava i treba li ga se bojati?

Sumnjiva osuda Navaljnog

Lako je uočiti da je „nuklearnu prezentaciju“ Putin upriličio dva tjedna prije predsjedničkih izbora, te da ju je iskoristio u predizborne svrhe, sugerirajući biračkom tijelu da je novi šestogodišnji mandat zaslužio već i time što je pred njihovim očima riješio pitanje nacionalne sigurnosti. No mnogi vele da mu takva akcija nije ni trebala, jer ankete ionako pokazuju njegovu natpolovičnu nadmoć. Glavni potencijalni protivnik, liberalni odvjetnik Aleksej Navaljni, sumnjivom osudom za pronevjeru novca pravno je onemogućen da se kandidira, a drugi kandidati znatno su slabiji od Navaljnog.

Stoga je Putinova poruka vjerojatno prvenstveno bila upućena SAD-u, čiji je predsjednik Donald Trump u nedavnom godišnjem obraćanju naciji označio Rusiju kao „glavnog rivala“ (uz Kinu) koji ugrožava američke interese, ekonomiju i vrijednosti. S druge strane, Moskva tvrdi da SAD svojim raketnim štitom u Istočnoj Europi izravno ugrožava sigurnost Rusije. Oko tog pitanja – koje postaje ključno u novoj trci u naoružanju – postoje dva suprotna narativa.

SAD godinama uvjerava Ruse da je raketni štit namijenjen obrani od mogućeg napada „odmetnutih režima“ poput Irana ili Sjeverne Koreje. No za rusku vojnu doktrinu štit predstavlja zapreku koja treba spriječiti odgovor Crvene armije na američki nuklearni napad, čime se Washingtonu omogućuje da taj napad izvede bez straha od ruskog protunapada.

U tom smislu, smatraju ruski generali, američki štit uperen je isključivo protiv Rusije, te je bilo nužno razviti oružje koje bi neutraliziralo tu potencijalnu blokadu kontranapada. Stoga Moskva ovo novo oružje smatra obrambenim, dok ga Zapad tretira kao napadačku prijetnju.

No čini se da je Putin htio SAD-u i Zapadu poslati poruku koja nije samo vojna, a koja se odnosi na projiciranu ulogu Ruske Federacije u svjetskoj politici. Da bismo bolje razumjeli taj dio poruke, nužno je barem skicirati Putinov sociopsihološki profil i njegovu političku svijest.

Presudna noć u Dresdenu

Brzi pregled ranih godina otkriva da je budući predsjednik Rusije još kao dječak u poratnom Lenjingradu dobio sve bitne lekcije za vođenje hladnog rata. Odrastao u sobi komunalnog stana, koji su mu roditelji dijelili s još dvije obitelji, kao jedino dijete među sedam stanara, Putin je bio okružen pažnjom koja nadmašuje čak i dječje potrebe. Freud je pisao da se takvi muškarci cijeli život osjećaju kao pobjednici, dok neki suvremeni autori drže da takva okolina pogoduje razvoju narcizma i mesijanskog osjećaja da ti pripada čitav svijet.

S druge strane, kad bi izašao iz te komunalne idile, čekala ga je nasilna ulična arena: odrastanje na lenjingradskim ulicama naučilo ga je – kako je svojedobno izjavio – da „borbu treba izbjegavati, ali ako je to nemoguće, moraš udariti prvi“.

Više autora ključnim datumom Putinova života – koji ga je ideološki prelomio – drže 5. kolovoza 1989., kada je u Dresdenu branio sjedište KGB-a od razjarene mase koja je nakon pada Berlinskog zida htjela provaliti u zgradu i uzeti dosjee. Kad je tadašnji major Putin nazvao obližnju kasarnu sovjetske armije i zatražio tenkovsku podršku, bio je odbijen. „Ne činimo ništa bez naredbe iz Moskve. A Moskva šuti“, odgovorio mu je zapovjednik kasarne.

Kažu da je to bila presudna noć: ideologija kojom je bio indoktriniran i godinama joj služio kao tajni agent u inozemstvu, u kritičnom ga je trenutku ostavila na cjedilu. Neki drže da je i ovaj aktualni govor samo Putinov odgovor na tu dresdensku noć: dok sam ja na vlasti, Moskva neće šutjeti.

Više autora navodi da je život u Istočnoj Njemačkoj ostavio dubok trag na Vladimira Putina. Kako je u jednom britanskom dokumentarcu izjavio njegov špijunski kolega iz tih dana Vladimir Usolcjev, Putin je po dolasku na vlast „u Rusiji izgradio političku strukturu u mnogočemu sličnu DDR-ovoj.“ U Dresdenu je, tvrdi Usolcjev, Putin vidio da je DDR ekonomski bogatije i politički slobodnije društvo od SSSR-a.

Oni bez srca i oni bez mozga

Došavši 2000. na vlast, zatekao je rusko društvo poharano Friedmanovim „šok-modelom“ brzog uvođenja kapitalizma, u kojem je prosječni životni vijek u kratkom roku pao za gotovo deset godina. U toj socijalnoj katastrofi morao je Rusima dati viziju sutrašnjice koja bi, osim ekonomije, podigla i narušeno nacionalno samopoštovanje.

Ali Putin nije mislilac, nije intelektualac: nije mogao smisliti novi društveni koncept. No instinktivno je znao da se u projektu homogenizacije ruskog društva, kao preduvjetu stvaranju nove Rusije, nakon sloma socijalizma mora okrenuti nekom „zlatnom dobu“ iz prošlosti. Našao ga je odmah na prvoj okuci iza Lenjina – u pravoslavnom konzervativizmu, stoljetnoj tradiciji carske Rusije.

Kao mislioce koji su ideološki formirali postboljševičkog Putina, autori ističu carističkog filozofa Ivana Iljina i aktualnog Aleksandra Dugina, promotora ideje o euroazijskoj i panpravoslavnoj politici Rusije. Pod takvim mentorstvom Putin gradi neliberalnu državu koja se ekonomski oslanja na zemlje BRICS-a, a duhovno na neformalnu pravoslavnu alijansu. Širom svijeta slavi ga konzervativna desnica, ali i dio ljevice koji u njemu vidi prvog borca protiv američkog imperijalizma.

U tom konzervativnom carstvu istraživački novinari i oporbeni čelnici ginu u atentatima, a pankerice koje u crkvi izvedu protestni performans idu na robiju. No Putin uzastopno dobiva izbore i u anketama već dvadeset godina bilježi popularnost koja nikad ne pada ispod 60 posto, a često skače na 80 posto, čak i pod sankcijama i uz pad standarda. Dijelom i zato što ga je „poljubila“ ekonomija, pa je u 18 godina vlasti uspio prepoloviti siromaštvo i formirati srednju klasu, koja mu to pamti.

Na zapadu se često citira Putinova rečenica: „Tko ne žali za SSSR-om, taj nema srca.“ No nerijetko se ispusti nastavak te rečenice: „…ali tko ga želi obnoviti, taj nema mozga.“ Ono što Putin nesumnjivo želi, i što je htio iskazati „nuklearnom prezentacijom“, otprilike se može sažeti u poruku: Rusija je danas jaka kao nekad SSSR, nema više unipolarnog svijeta i američke hegemonije, dogodila se nova Jalta, pravila igre su promijenjena.

A pošto su s druge strane, što se kaže, također opaki igrači, smrtonosna šahovska partija će se nesumnjivo nastaviti. Sada je na potezu bijeli kralj.