POVODOM SMRTI VATROSLAVA MIMICE: ZAŠTO SU SELJAČKA BUNA I MATIJA GUBEC U SAMOSTALNOJ HRVATSKOJ PALI U ZAPEĆAK?

Tito je uspješna inkarnacija Ambroza Matije Gupca, koji je uhvaćen i raščerečen na Markovom trgu, pa je 400 godina kasnije njegovu misiju morao izvesti Tito. Ambroz je pao, Broz je uspio. Zato su i Seljačka buna i Gubec danas potisnuti iz javnog diskursa

ad je prošlog tjedna u 97. godini umro naš veliki filmski redatelj Vatroslav Mimica, u nekrolozima se najčešće isticao njegov modernistički triptih iz sredine 60-ih godina prošlog stoljeća – „Prometej s otoka Viševice”, „Ponedjeljak ili utorak” i „Kaja, ubit ću te!”. Pritom je pomalo „ispod radara” prošao jedan od njegovih najboljih uradaka, vjerojatno najskuplji film koji je ikad napravio – povijesni spektakl „Seljačka buna 1573.”, snimljen 1975. godine, povodom 400. obljetnice originalnog događaja.

To nas dovodi do fakta da su i sâm taj povijesni događaj koji znamo pod imenom Seljačka buna, kao i glavni akter tog događaja – kojeg znamo po imenu Matija Gubec – u ovih 30 godina samostalne Hrvatske nekako pali u drugi plan, da ne kažemo u historijski zapećak.

U prošlom sistemu su i taj narodni ustanak iz 1573. godine – podignut protiv feudalnog velmože Franje Tahija – i vođa tog ustanka Gubec figurirali kao gotovo centralni toponimi hrvatske (kasne) srednjovjekovne povijesti. O popularnosti tog ustanka govori i činjenica da je po tim motivima, u produkciji zagrebačkog kazališta „Komedija”, napravljena i prva hrvatska rock-opera „Gubec-beg” (u kojoj će nastupiti i Josipa Lisac), praizvedena 1975. u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski”. Tokom 212 izvedbi tu je operu vidjelo gotovo pola milijuna ljudi.

S druge strane, u ovom sistemu se i Seljačku bunu i Gupca rijetko uopće i spominje. Zašto je to tako?

Prije nego što odgovorimo na to pitanje, valja kazati riječ-dvije o ovom Mimičinom povijesnom spektaklu, u kojem su uloge glavnih historijskih aktera igrali neki od tadašnjih vodećih hrvatskih i jugoslavenskih glumaca, Fabijan Šovagović (Matija Gubec) i Pavle Vuisić (Franjo Tahi).

Šenoa i Krleža

Rekosmo da je posrijedi možda najskuplji Mimičin film – stručnjaci tvrde da su toliki budžet, kakvim je za snimanje „Seljačke bune” raspolagao Mimica, imali samo najspektakularniji partizanski filmovi. Zašto je tadašnja jugoslavenska kinematografija, ideološki dosta striktno određena, dala tolike pare filmu koji obrađuje povijesnu temu iz razdoblja skoro 400 godina prije nego što se partizani uopće pojavili na povijesnoj sceni?

Odgovor se krije u marksističkoj interpretaciji povijesti koju je u tom filmu ponudio Mimica, i sâm skojevac, partizan, marksist i komunist. Upravo zarad takve interpretacije Mimica se u pisanju scenarija za „Seljačku bunu” oslonio ne samo na istoimeni roman Augusta Šenoe, već i na Krležine „Balade Petrice Kerempuha”, koje se mogu čitati i kao marksistička šetnja kroz hrvatsku povijest na kajkavskom jeziku.

U Mimičinoj vizuri oružani seljački ustanak iz te davne 1573. godine – koji se odvio u sjevernoj Hrvatskoj i dijelovima današnje Slovenije – predstavlja svojevrsnu daleku preteču partizanskog, komunističkog ustanka iz 1941. godine, koji je također, s obzirom na strukturu učesnika, bio značajnim dijelom seljački ustanak.

Kao što su 1573. hrvatski i slovenski kmetovi – ogorčeni teškim siromaštvom i trajnom bijedom – odlučno krenuli vilama i grabljama protiv nadmoćnih topova i mačeva Franje Tahija, tako su i 1941. udruženi hrvatski, slovenski i srpski (i drugi) seljaci i građani odlučno krenuli puškama i bombama protiv nadmoćnih tenkova i aviona nacifašističke koalicije i domaćih izdajnika.

A tko je poveo taj ustanak iz 1573. godine? Bistri i karizmatični seljak iz Hrvatskog zagorja, Ambroz Matija Gubec, čovjek kojeg su ustanici izabrali za vođu jer se pokazao kao sposoban organizator i inspirativni lider, baš kao što će se tim istim osobinama 400 godina kasnije odlikovati i Gupčev zemljak, zagorski seljak Josip Broz, kasnije poznatiji kao Tito. Od Gupčeva rodnog sela Hižakovca kod Donje Stubice do Titovog Kumrovca zračne linije ima jedva 30 kilometara.

Ambroz i Broz

Ne treba biti duboki mislilac da bi se uočile historijske analogije između Seljačke bune iz 1573. i narodnooslobodilačkog ustanka iz 1941. godine, odnosno između dvojice karizmatičnih zagorskih seljaka koji su – svaki u svom vremenu, u razmaku od četiri stoljeća – poveli narodne pobune protiv vladajuće društvene klase. Tito je, među ostalim, uspješna inkarnacija Ambroza Matije Gupca: Gubec je uhvaćen i prema legendi raščerečen na Markovom trgu, pa je 400 godina kasnije njegovu povijesnu misiju morao izvesti Tito. Ambroz je pao, Broz je uspio.

Baš zbog toga su i Seljačka buna i Matija Gubec danas potisnuti iz javnog diskursa u Hrvatskoj. Jer Gubec se, kao i Tito, pobunio protiv hijerarhijskog društva: njegova je pobuna, kao i Titova, imala očiti klasni karakter. A današnja Hrvatska je hijerarhijsko društvo, u tom smislu i ne baš previše različito od onoga s kraja 16. stoljeća, protiv kojeg su ustali hrvatski kmetovi.

Veliki društveni prevrat iz 1990. godine nije bio samo borba za samostalnu hrvatsku državu, već i borba za promjenu karaktera društva: umjesto egalitarnog socijalističkog, dobili smo hijerarhijsko kapitalističko društvo, u kojem se smatra da klasne razlike predstavljaju prirodni poredak i da tako treba biti. U takvom društvu simboličko značenje Matije Gupca i njegove Seljačke bune je subverzivno: suvremeni hrvatski nacionalizam ne želi društvo kakvo je sanjao Matija Gubec. Štoviše, suvremeni hrvatski nacionalizam je upravo takvo društvo i srušio.

Canjuga i Mimica

Vratimo se načas u devedesete godine i prizovimo jednog od „zaboravljenih aseva” iz te dekade – Tuđmanovog političkog potrčka i adlatusa Zlatka Canjugu, koji je u tom dobu obavljao visoke političke funkcije u HDZ-u i u državi. Povjesničar po struci, Canjuga je 1998. godine na 4. konvenciji HDZ-a trijumfalno obznanio svoj plan o reorganizaciji hrvatskog društva u stališe (svećenstvo, vojska, redarstvo, plemstvo, seljaštvo, posjednici, poduzetnici, radnici, učitelji i profesori, novinari itd.).

Canjuga je tada faktički predložio feudalno uređenje hrvatskog društva, u kojem bi netko kao Matija Gubec bio antidržavni element, disident i remetilački faktor. Canjuga je tada zapravo rekao sljedeće: Franjo Tahi ima pravo postojati, a Matija Gubec se nema pravo buniti. U toj feudalnoj viziji Franjo Tahi bi sigurno bio među onih 200 obitelji kojima je Tuđman poklonio hrvatsko društveno bogatstvo, dok bi Matija Gubec bio „stoka sitnog zuba”.

Sitnom ironijom povijesti, HDZ-ov povjesničar tu je ahistorijsku ideju iznio za govornicom dvorane „Vatroslav Lisinski”, iste one u kojoj je 23 godine ranije praizvedena rock-opera „Gubec-beg”.

Rekosmo već da se Vatroslav Mimica pri radu na filmu „Seljačka buna” dobrim dijelom oslonio na Krležine „Balade Petrice Kerempuha”. Stoga je zanimljivo vidjeti kako je Krleža gledao na tu problematiku, koju je obradio u svom čuvenom političkom eseju „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“ iz 1926. godine:

„Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo (…). Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’…”

Međutim, u današnjem hrvatskom društvu ideje Miroslava Krleže i Vatroslava Mimice su potisnute, a Canjugine ideje praktično vladaju. Stoga je razumljivo da su i Seljačka buna i Matija Gubec u samostalnoj Hrvatskoj otišli u historijski zapećak.