Slobodna Dalmacija, 21.siječnja, 2017
Predsjednica nam ‘susreće stalno ljude koji imaju nostalgiju prema Jugoslaviji’. Sudeći po toleriranju ploče s ustaškim natpisom u Jasenovcu, mislili smo da stalno susreće ljude koji imaju nostalgiju prema NDH, ali predsjednici valja vjerovati
Ona ploča u Jasenovcu stoji i dalje. A predsjednica države dala je antologijski intervju za austrijski Kleine Zeitung. Ovo je priča o povezanosti tih pojava.
Austrijski novinari razgovor su otvorili mangupskim pitanjem je li Hrvatskoj danas bolje ili lošije u odnosu na razdoblje prije 25 godina, kad je međunarodno priznata. Predsjednica je odgovorila da su Hrvati o svojoj državi sanjali tisuću godina – “prvo pod Habsburzima, onda u Kraljevini Jugoslaviji, pa nakon Drugog svjetskog rata pod nametnutom vlašću komunista”.
Na stranu što u predsjedničinom ekspozeu o tisućljetnoj okupaciji Hrvatske nedostaje prvih 400 godina (prvi Habsburgovac koji je vladao našim prostorima, kralj Albert V., na tron je zasjeo 1437. godine), prosječno koncentrirani čitatelj morao je uočiti da je predsjednica u niski povijesnih hrvatskih dušmana preskočila NDH. Zar u toj kvislinškoj tvorevini Hrvati nisu sanjali svoju državu, koja neće biti fašistička? Zar baš zato nisu masovno otišli u partizane, uključujući djeda i baku naše predsjednice?
Ili predsjednica drži da je to bilo to, naime da je taj nacistički prirepak od države bio ostvarenje hrvatskog sna?
Ako je to posrijedi, postaje jasnije zbog čega predsjednica ne reagira na ploču s ustaškim natpisom u Jasenovcu. Osim ako se pod reakcijom ne smatra njena izjava da je ta ploča “stvar lokalne samouprave”, pa se ona, eto, ne može s državničkih visina miješati u tu lokalno-samoupravnu stvar.
Austrijski mangupi
Potom su austrijski mangupi konstatirali da Hrvatsku napuštaju mladi jer nema posla, te upitali predsjednicu kakva je onda korist od ostvarenja tog tisućljetnog državotvornog sna.
Tu je predsjednica, iz zasad neutvrđenih razloga, u razgovor uvela Jugoslaviju, jer da “susreće stalno ljude koji imaju nostalgiju prema Jugoslaviji”. Tim ljudima, dodala je, ona uvijek predloži “da na jedan dan vratimo Jugoslaviju pa da vide koje bi se sve slobode ukinule, a u kojima u današnjoj Hrvatskoj mogu uživati”.
Obratite pažnju: predsjednica nam “susreće stalno ljude koji imaju nostalgiju prema Jugoslaviji”. Sudeći po toleriranju ploče s ustaškim natpisom u Jasenovcu, mislili smo da stalno susreće ljude koji imaju nostalgiju prema NDH, ali predsjednici valja vjerovati. Zato se svaki patriot mora zapitati: tko su ti YU-nostalgičari i što rade tajne službe: zašto predsjednicu izlažu takvim ljudima?
Sada se možemo posvetiti tim slobodama koje danas u Hrvatskoj uživamo, a koje bi bile ukinute ako na jedan dan vratimo Jugoslaviju. Predsjednica je navela tri primjera neslobode u Jugoslaviji: vožnju na par-nepar, nemogućnost slobodnog napuštanja zemlje i nestašicu nekih proizvoda.
Prosječno koncentrirani čitatelj tu ostaje zapanjen nad apsurdom da o te tri neslobode govori osoba koja je iz Jugoslavije slobodno otišla u SAD i živjela tamo baš u vrijeme kad je u Jugoslaviji provođena mjera par-nepar i vladala nestašica nekih proizvoda. To se zbivalo u prvom dijelu mandata Milke Planinc, koja je predsjednica Saveznog izvršnog vijeća (SIV) bila 1982.-1986., u doba kad je, dakle, današnja predsjednica boravila u SAD-u.
Ako je Jugoslaviju tada krasila “nemogućnost slobodnog napuštanja zemlje”, kako je onda predsjednica slobodno napustila zemlju i otišla u Ameriku? Kako je nisu uhapsili na granici? I kako nisu uhapšene one stotine tisuća gastarbajtera koji su tih godina i desetljeća otišli u Njemačku i druge zemlje?
Matematički hrabra predsjednica
U knjizi Josipa Manolića “Špijuni i domovina” ovaj obavještajni guru i SFRJ i RH piše da je u proljeće 1988. Predsjedništvo CK SKH naložilo reviziju popisa osoba kojima se uskraćivala putovnica. Iz Službe državne sigurnosti (SDS, popularna Udba) došao je popis s 336 osoba iz nadležnosti SDS-a Centra Zagreb, koji je pokrivao više od četvrtine Hrvatske. Zbog lakšeg računa, recimo da je pokrivao milijun građana (iako je ta brojka veća).
Tih 336 ljudi doista nisu mogli putovati izvan Jugoslavije i za njih vrijedi teza o “nemogućnosti slobodnog napuštanja zemlje”. Ali je ostalih 999.664 građana s područja nadležnosti SDS-a Centra Zagreb moglo putovati.
Ako od milijun ljudi njih 336 nema pravo na putovnicu, to znači da 0,03 posto građana te zemlje ne može putovati, a 99,97 posto može. Izvući iz toga zaključak o “nemogućnosti slobodnog napuštanja zemlje”, matematički je vrlo hrabro.
Ali postoji niz sloboda koje u današnjoj Hrvatskoj možemo uživati, a koje bismo izgubili ako na jedan dan vratimo Jugoslaviju, samo ih predsjednica nije spomenula. Sloboda da budeš ovršen. Sloboda da budeš blokiran. Sloboda da budeš deložiran. Sloboda da biraš hoće li te za kupnju stana dužnički orobiti austrijska, francuska ili talijanska banka. Sloboda da živiš bez posla i bez prihoda. Sloboda da živiš s poslom, ali bez prihoda. I ključna stvar – sloboda da u Jasenovcu staviš ploču s nacističkim natpisom.
O Jugoslaviji se ne moramo složiti ni s velikim bosanskim pjesnikom Abdulahom Sidranom (“Da je bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo”), ni s velikim crnogorskim piscem Andrejom Nikolaidisom (“Mi smo pali u barbarstvo ne u odnosu na Europu, nego u odnosu na naše vlastito postignuće, komunističku Jugoslaviju”), ali i najveći ustaša danas u Hrvatskoj mora priznati da u Jugoslaviji ne bi imao slobodu da na mjestu nacističkog genocida stavi ploču sa službenim pozdravom države koja je taj genocid najprije pravno utemeljila, donošenjem rasnih zakona, a onda i provela.
Ta sloboda postojala je samo u NDH.