KATARINA PEOVIĆ, PREDSJEDNIČKA KANDIDATKINJA RADNIČKE FRONTE, GOVORI O BUDUĆNOSTI LJEVICE U HRVATSKOJ I SVIJETU

Ljevica koja nije spremna provesti prave reforme kriva je za nepovjerenje radničke većine prema lijevim idejama. Pod ‘ljevicu’ se prodaje socijaldemokracija koja je izdala narod. Ljevica je ili antikapitalistička ili nije ljevica

– Na EU izborima ni Radnička fronta ni druge stranke ljevije od SDP-a nisu postigle osobiti rezultat. Budući da ste jedna od rijetkih antikapitalističkih stranaka u Hrvatskoj, te da većini naših građana kapitalizam nije donio obećani progres, zašto antikapitalistička ljevica nema bolje rezultate?

– Bez obzira na izborni rezultat, RF je nakon ovih izbora povećao broj članova i simpatizera – važnije je aktivirati ljude nego dobiti koji glas više na izborima. Ljevica nije dobro prošla na izborima, uključujući i RF, zato jer je potrebno promijeniti sliku ljevice – a to je dugotrajan proces s mnogo opstrukcija. Ljevica se mora prestati ponašati kao da ne živi u Hrvatskoj. Mora početi adresirati sistemske uzroke, a prestati nuditi blaga reformistička rješenja i svakako mora beskompromisno stati iza radnika, a ne ignorirati najveći aktualni radnički problem – gubitak tisuća radnih mjesta u brodogradnji.

– Jedan od protukandidata na predsjedničkim izborima bit će vam bivši premijer Zoran Milanović. Smatrate li njega i SDP ljevicom?

– Ako je ljevica bezopasna i srednjoklasna, onda takva „ljevica“ može biti i SDP. Milanovićeva kandidatura za predsjednika kao „ljevičara“ ilustracija je potpunog nerazumijevanja toga što bi ljevica trebala značiti. Milanović je odgovoran za donošenje rigidnog Zakona o radu, dizanje dobne granice za umirovljenje na 67 godina, podizanje PDV-a, monetizaciju autocesta, udar na medije, reforme zdravstva i školstva, ulagivanje desnici – on i SDP ne mogu predstavljati ljevicu. Milanović koji se sada kandidira za predsjednika Republike kao „ljevičar“ pokazuje što sve može takva „ljevica“ za radnike i narodnu većinu – jedno veliko ništa.

– Radnička fronta se zalaže za „demokratski socijalizam 21. stoljeća“. Je li razlog nepostizanja boljih izbornih rezultata RF-a možda u tome što se već 30 godina u našim medijima provodi sotonizacija socijalizma iz 20. stoljeća, pa mnogi birači imaju negativnu sliku o tom razdoblju naše povijesti?

– Desničari kažu kako su socijalisti protiv svega hrvatskog. Mi smo protiv hrvatskog veličanja ustaštva na Bleiburgu, protiv sve više lažnih hrvatskih branitelja, protiv hrvatskih tajkuna koji su nas opljačkali i HDZ-ovaca koji im drže ljestve. Protiv hrvatskih radnika nemamo ništa.

Osim toga, desničarima je sve teže sotonizirati socijalizam jer on vrši sve veći proboj u svjetski politički mainstream, ali i zato jer je većini jasno da smo u jugoslavenskom socijalizmu, kakav god on bio, živjeli bolje nego danas. Sotonizacija socijalizma ima sve manje učinka – svima je jasno da moramo početi vraćati beneficije iz toga doba koje su nam u zadnjih 30 godina oduzete.

– Koje su glavne sličnosti i razlike između „demokratskog socijalizma 21. stoljeća“ i onog socijalizma koji smo živjeli u SFRJ?

– U Jugoslaviji je partija donosila sve važne odluke, a demokratski socijalizam znači da narodna većina odlučuje o svim bitnim stvarima – prije svega o tome što ćemo, kako i za koga proizvoditi. Nećemo više proizvoditi za profit manjine, da bi elite živjele još bolje. Proizvodit ćemo da bismo svi mogli živjeti dobro – da imamo gdje živjeti, da imamo besplatno i javno dostupno zdravstvo i obrazovanje, prehranu.

Potrebno je ukinuti beneficije onima koji žive daleko iznad prosjeka – ukinuti povlaštene mirovine, raskinuti Vatikanske ugovore, ukinuti drugi stup koji koristi samo financijskim elitama, vratiti svoje novce koje uplaćujemo u EU blagajnu a ne dobivamo ih nazad. To su potezi kojima bismo trenutno osigurali bolji život za većinu. Istina, manjini bi bilo lošije, i ta se manjina protiv toga bori, a u svojim rukama ima sve ključne poluge ekonomske i političke moći.

– U više susjednih zemalja zadnjih godina izbijaju građanski prosvjedi zbog teških egzistencijalnih uvjeta življenja. Čak i u bogatoj Francuskoj Žuti prsluci već pola godine izlaze na ulice, no u Hrvatskoj to izostaje. Jesu li građani Hrvatske zadovoljni ovakvim stanjem?

– Do revolucije neće doći zbog lijepih ideja već zbog nužnosti. No čak i kad ljudi žive izuzetno loše, neće se pobuniti ako ne osjete da je takav život duboka nepravda, da su izgubili sve ono što im je pripadalo – zdravstvo, školstvo, stanovanje. Nama su oduzeli gotovo sve, ali su jedan dio društva zasad uspjeli uvjeriti da je tako trebalo biti, da je nužno da manjina ima sve, a većina ništa. Osim toga, jedan dio društva zasad uspješno brani svoje beneficije. Sve dok nas uspijevaju uvjeriti da su nam pošteno oteli što nam pripada – do promjene neće doći.

I u Francuskoj su ljudi izašli na ulice jer su shvatili da su prevareni. Pritom mora doći i do solidarnosti onog dijela srednje klase koja je još uvijek relativno zaštićena s velikim slojem obespravljenog naroda.

– Otežava li vam političku borbu i činjenica da je današnje postindustrijsko radništvo puno fragmentiranije od nekadašnje radničke klase?

– Obično se misli da je u postindustrijskom društvu nestalo radnika, no radnici nisu samo oni u industriji – radnik je svatko tko živi ili pokušava živjeti od vlastita rada. Radnik je nužan element kapitalizma jer bez radnika nema profita. Bez obzira što je postindustrijsko društvo temeljeno na naprednim tehnologijama, automatizaciji, informacijskim tehnologijama – bez radnika kapitalizam ne može.

Iako vladajuće elite intenzivno rade na tome da razjedine sve radnike i sve slojeve društva – nastavnike od radnika u škverovima, radnike od umirovljenika – i da sve ljude okrenu jedne protiv drugih pa da se svima čini kako im oni drugi „kradu komad kolača“, to čine samo da se ne bismo okrenuli protiv njih. Pogoršanje uvjeta života svih ujedinjuje nas u obespravljenu i eksploatiranu masu koja nema izbora nego da se u konačnici pobuni. Do promjene će doći kad se svi obespravljeni ujedine i usmjere svoje nezadovoljstvo u pravom smjeru – protiv vladajućih elita. Nažalost, stiže nam novi val recesije sličan onom iz 2008., od kojeg se nijedna zemlja kapitalističke periferije još nije oporavila.

– Koliko je neuspjeh grčke Syrize i njihova kapitulacija pred Bruxellesom ugrozila lijevu ideju u Europi i otvorila prostor jačanju desnice?

– Ljevica koja to nije – koja nije spremna provesti prave reforme – u najvećoj je mjeri odgovorna zbog nepovjerenja radničke većine prema lijevim idejama. Pod „ljevicu“ se prodaje socijaldemokracija koja je izdala narod. Ljevica je ili antikapitalistička ili nije ljevica. Ne može se mijenjati sistem tako da se ništa ne promijeni.

Syriza provodi mjere štednje koje je narod izglasao da ne želi, no ona je i dobila vlast obećavajući nerealno – da će ukinuti mjere štednje i ostati u eurozoni. Bilo je kritičara koji su upozoravali da to nije moguće, no oni su proglašeni „nerealnima“. Sada vidimo što je realno, što se to može, a što ne. RF je oduvijek govorio kako stvari stoje, bez obzira na popularnost ili nepopularnost i izborni uspjeh. Ljevica mora stvoriti široki konsenzus oko radikalnih promjena, a ne kalkulirati je li to popularno i hoće li se „isplatiti“ na izborima.

– Neki vas po političkim idejama, ali i po fizičkom izgledu, uspoređuju s američkom socijalistkinjom Alexandriom Ocasio-Cortes, koja bilježi sve veću popularnost u tamošnjem biračkom tijelu, osobito među mladima. Gode li vam takve usporedbe?

– Godi mi kad me uspoređuju a Alexandriom jer ona nadahnjuje ljude. Ipak, njezin demokratski socijalizam i RF-ov su ponešto različiti. Ono što ulijeva nadu jest da su najjači opozicijski političari i političarke u SAD-u i Britaniji deklarirani socijalisti. Što god to značilo, jasno je da u svijetu pušu neki novi vjetrovi.

Lijevi suverenisti

– U jednom nedavnom intervjuu kazali ste za Radničku frontu da ste „lijevi suverenisti“. Možete li to malo objasniti?

– Naša se „suverenistička“ desnica muči kad se radi o ekonomskom imperijalizmu EU, dok RF kao ljevica, koja je navodno protuhrvatska, radi za samostalnu politiku u interesu naroda, a ne zapadnog kapitala. Većina banaka je u stranom vlasništvu, EU fondovima se ne može spasiti naša ekonomija, profiti odlaze vani, no naša „suverenistička“ desnica s tim nema problema i ne misli da treba prekinuti s dosadašnjim politikama. Desnicu treba napasti na njezinom terenu – naša desnica je sve samo ne „suverenistička“.