Slobodna Dalmacija – 26. studenog, 2016

Stogodišnji partizan, intelektualac, objavio je memoare. Bivši sudac Ustavnog suda i današnji počasni predsjednik Antifašističke lige Republike Hrvatske u knjizi je opisao svoje i hrvatsko stoljeće. U normalnoj zemlji, koja drži do svog ustavnog antifašizma, bio bi to društveni događaj prvog reda.

Državna televizija uživo bi prenosila promociju knjige, na kojoj bi u prvom redu sjedio kompletni državni vrh. Zapravo, ministri bi sjedili u drugom redu, jer prvi red bi po časti, slavi i zasluzi pripao autorovim preživjelim suborcima iz Drugog svjetskog rata. Krepkog stogodišnjaka službeno bi primila i predsjednica države, a ministar obrazovanja javno bi predložio da knjiga od iduće školske godine uđe u obaveznu školsku lektiru.

Svi ozbiljni listovi u zemlji sutra bi izašli s autorovom fotografijom na naslovnici, a državna bi televizija u udarnom terminu s njim objavila ekskluzivni intervju, koji bi vodio njen najbolji novinar. Zadnje pitanje u intervjuu glasilo bi ovako:

“Gospodine, Hrženjak, vidimo što se sve događa oko nas. Da vas pitam: kad umre i posljednji heroj iz Vaše generacije, kad nestane i zadnji čovjek koji je uživo vidio lice fašizma, recite nam, hoće li tada opet zavladati fašistički pakao u Europi i u Hrvatskoj?”

Naravno, stari partizan bi pred televizijskim auditorijem dao optimističan odgovor. Podsjetio bi da ni on ni njegovi drugovi te daleke 1941. nisu imali ništa osim srca i ljudske želje da pobijede Zlo, pa su ipak zdrobili taj blistavi fašistički čelik. I stegnuo bi antifašistički veteran staračku šaku i poručio: “No pasaran.”

Vječna sramota roda

Tako bi to izgledalo da ova zemlja doista poštuje vlastiti Ustav. Tada bi autor Juraj Hrženjak i njegova knjiga “Stoljeće života: Antifašistički zapisi i kultura sjećanja” (Razlog, Zagreb) imali javni tretman kakav zaslužuju. Ali Hrvatska je rijetka zemlja u Europi – uz Srbiju i Ukrajinu – u kojoj se antifašiste proglašava zločincima, a slavi ili rehabilitira kvislinge.

Da ova knjiga uđe u lektiru, školske generacije bi na jednostavan način, u samo jednom danu – kroz par sati čitanja pitkog štiva o jednom dugom i uzbudljivom životu – mogle naučiti kompleksnu lekciju o Drugom svjetskom ratu i shvatiti zašto je te kobne 1941. tako puno Hrvata otišlo u partizane, a tako malo u ustaše. I djeca u nižim razredima bi razumjela da se partizani nisu borili protiv Hrvata, nego da je većina Hrvata otišla u partizane kako bi se borila protiv nacizmom zadojene manjine, koja je donijela rasne zakone i pristala ih provoditi, na vječnu sramotu roda.

Naravno, djeci bi se tu moralo objasniti što su rasni zakoni. Nije lagana tema, ali to svako dijete mora znati, kako bi već zarana moglo formirati životni stav prema rasizmu i fašizmu. Sve drugo može i kasnije, ali s ovim nema zajebancije.

Osim što bi plastično doživjeli i shvatili suštinu fašizma, klinci bi se kroz ovu knjigu na životan i razumljiv način suočili i s “mrljama antifašizma”. Ništa im ne bi bilo prešućeno, od Bleiburga do Golog otoka, ali bi dobili kontekst događaja i dovoljno informacija da sami “presude i đavolu i đakonu”, odnosno da po vlastitoj savjesti ocijene moralne pozicije povijesnih aktera.

Ipak, činjenicom da Hrženjakova knjiga (barem zasad) neće ući u školsku lektiru najviše će biti oštećena – Katolička crkva.

Sveto ime Rittig

Jer nema boljeg pismenog dokaza da držanje Katoličke crkve za vrijeme NDH nije bilo toliko sramotno kako se općenito smatra. Štoviše, Hrženjak pruža obilje argumenata koji dokazuju da su solidni dijelovi Crkve u tim dramatičnim povijesnim trenucima ipak bili na visini kršćanske misije, odnosno da su znali prepoznati Dobro i Zlo i prikloniti se pravoj strani.

Istina, Hrženjak ne poriče “da je dio katoličkog klera bio ne samo idejni tvorac, nego i suorganizator ustaškog pokreta, te hrabrio ustaše u izvršavanju zločina”, ali istodobno u obranu Crkve naglašava kako “moramo ukazati i na onaj drugi dio katoličkog svećenstva, redovnika i redovnica, koji su osuđivali ustaške zločine”, a neki od njih su “taj svoj otpor i osude zločina platili glavom ili bili osuđivani na teške kazne”. Više katoličkih svećenika ustaše su pobile i u Jasenovcu.

Hrženjak ističe da je u svim dijelovima Hrvatske bilo svećenika, pa i biskupa, koji su stali u obranu najvećih vrijednosti vjere, dakle na stranu antifašizma, pa poimenično nabraja na desetke katoličkih svećenika koji su na razne načine pomagali partizanski pokret, od đakovačkog biskupa Antuna Akšamovića do župnika crkve svetog Marka u Zagrebu Svetozara Rittiga, koji je ne samo otišao u partizane, nego i postao vijećnik ZAVNOH-a, kasnije i član predsjedništva te prve hrvatske antifašističke vlade.

Naša Crkva već desetljećima očajnički nastoji dokazati da u Drugom svjetskom ratu nije bila jatak ustaške, nacističke države. Metoda joj pritom počiva na lupanju po mrtvim komunistima i ocrnjivanju antifašizma, po logici “ako su svi radili zločine, onda ni ustaše nisu tako crne”. Umjesto da preštampaju stranice Hrženjakove knjige na kojima se nabrajaju antifašistički katolički svećenici, i da tim stranicama oblijepe sve crkve i župne urede, a časna imena antifašističkih fratara da pročitaju djeci na satu vjeronauka.