Slobodna Dalmacija – 15. listopada, 2016

Hrvatsko društvo u petoj brzini ulazi u novi svjetonazorski i ideološki sukob – onaj o pravu žene na pobačaj. Linija fronta prolazi kroz žensko tijelo, a koplja se lome oko pitanja kome to tijelo pripada – ženi ili Crkvi.

Liberalni dio javnosti već i samo to pitanje smatra bezobrazlukom: odakle ikome pravo da svojata žensko tijelo i osporava ženinu odluku o abortusu? Konzervativci, pak, drže da se ženu nema što ni pitati o tome: ako si trudna, ćerce, imaš roditi i točka.

Čak je i Ustavni sud počeo drviti o toj temi. Ne čekajući njegov pravorijek, katolički aktivisti iz udruge “40 dana za život” već se razmiliše pred hrvatskim bolnicama, gdje molitvom za nerođene gnjave trudnice, a onima koje su se odlučile za pobačaj neizravno – zapravo prilično izravno – šalju poruku da su ubojice.

Kad bi neki ateist napisao da su ti katolički aktivisti zapravo ekstremisti koji zagađuju društveni prostor – jer optuživati nekog za ubojstvo, bez pokrića i dokaza, nije bezazlen grijeh – lako bi bio označen kao bezbožnik koji promovira kulturu smrti, a pritom mrzi, prezire i vrijeđa Crkvu i vjerske osjećaje građana. Ali što ako takvu kritiku aktivistima uputi netko tko je vjernik, tko i sâm imade vjerske osjećaje?

Da odemo korak dalje: što ako takvu kritiku uputi sâm katolički svećenik? Ili biskup? Nadbiskup čak?

Dozvolit ćemo sebi krajnju slobodu: što ako katoličke aktiviste ekstremistima proglasi – kardinal? Bi li i taj građanin kardinal bio optužen za vrijeđanje vjerskih osjećaja građana?

‘Žene ne treba uznemiravati’

A upravo se to dogodilo. Kardinal o kojem govorimo još nije formalno proglašen kardinalom, ali ga od crvenog šešira dijeli tek koji tjedan. Amerikanac je, ali hrvatskih korijena. Štono se veli: naše gore list.

Pogađate, posrijedi je aktualni nadbiskup Chicaga, monsignor dr. Blase Joseph Cupich, unuk hrvatskog imigranta iz Slavonije, čovjek koji je ime dobio po ocu Blažu. Kakvi su stavovi budućeg kardinala prema katoličkim aktivistima koji mole pred bolnicama i ginekološkim klinikama?

On je te stavove izrazio 2011. kao biskup Spokanea, grada u američkoj saveznoj državi Washington. Tada je monsignor Cupich svojim svećenicima zabranio sudjelovanje u prosvjedima udruge “40 dana za život” pred ginekološkim klinikama, jer tu organizaciju smatra ekstremističkom. “Žene pred kliniku već stižu s odlukom o abortusu, u teškoj situaciji, često ostavljene od muškarca, i ne treba ih uznemiravati”, uputio je dr. Cupich svoje podređene.

To nije jedini slučaj kad je ovaj progresivni svećenik uznemirio konzervativni dio klera. Godinu kasnije, uoči referenduma o istospolnom braku u državi Washington, vjernicima je poslao pismo u kojem one ljude koji bi izjednačili homo i hetero brak ne samo što nije vrijeđao ni omalovažavao, kamoli prozivao, nego je svojim vjernicima objasnio da ti ljudi “duboko suosjećaju prema onima koji su hrabro odbili živjeti u strahu od odbijanja zbog seksualne orijentacije”, dodavši kako je to suosjećanje “posljedica tragične nacionalne povijesti nasilja protiv homoseksualaca i napada na njihovo dostojanstvo”.

Crkva izvan modernog društva

Vratimo se na Cupichev stav o pobačaju. Lani je, već kao nadbiskup Chicaga, po otkriću da najveći američki lanac klinika za pobačaje prodaje abortirane fetuse, u tekstu za “Chicago Tribune” osudio tu trgovinu kao “osobito odvratnu”, ali je dodao da “ne bismo trebali biti ništa manje zgroženi zbog ravnodušnosti pokazane prema tisućama ljudi koji svakodnevno umiru zbog nedostatka pristojne medicinske skrbi; kojima su uskraćena prava zbog imigracijskog sustava i rasizma; koji trpe glad, nezaposlenost i siromaštvo”.

Treba li reći da su američke pro-life udruge bile konsternirane tom kolumnom: kako jedan nadbiskup može našu ubijenu djecu, male nerođene katoličke anđele, uspoređivati s takvim tričarijama kao što su rasizam, glad, nezaposlenost i siromaštvo?

Usprkos takvim stavovima, nadbiskup Cupich je postao kardinal. Štoviše, u katoličkoj štampi se može pročitati da Cupich slovi kao nova zvijezda Katoličke crkve u Americi, mlada snaga koja će je voditi kroz 21. stoljeće.

Naravno, taj vjetar promjene u ovom će vremenu zaobići Crkvu u zemlji Cupichevih predaka, jer inozemne novotarije kod nas stižu s desetljećima zakašnjenja. Mnogi znakovi ukazuju da u crkvenu praksu u Hrvatskoj još nisu stigle ni poruke reformskog Drugog vatikanskog koncila, održanog prije više od pola stoljeća, od 1962. do 1965. godine, čiji je glavni zaključak bila odluka da se Katolička crkva otvori prema modernom društvu. Moderno društvo je tu, ali naše Crkve u tom društvu nema. Ona je zapela u nekoj (ne)određenoj točki u prošlosti, još u vremenu komunizma.

Da ne preciziramo sad u kojoj je točno godini 20. stoljeća naša Crkva mentalno i ideološki zaglavljena, jer bismo time otvorili drevnu priču o ustašama i partizanima.