HRVATSKO-SRPSKI SUKOB OKO NIKOLE TESLE: ČIJI JE GENIJ IZ SMILJANA?

Ako hrvatske vlasti doista žele iskazati poštovanje Tesli – kako to beogradskom kolegi tvrdi naša ministrica kulture – bio bi minimalni red da barem elektrificiraju sva srpska sela u Teslinom zavičaju

Hrvatska i Srbija opet zaratiše. Razlog sukoba: čiji je Nikola Tesla, hrvatski ili srpski? Kao u svim civiliziranim zemljama, oko tog pitanja zakrvili su osobno – ministri kulture. Dvoje kulturnjaka u javnom ratu oko etničke pripadnosti jednog elektrotehničara: ljupka balkanska priča.

Počelo je objavom hrvatskog Ministarstva kulture da će se na izložbi EXPO 2020. u Dubaiju Hrvatska predstaviti kao zemlja inovativnih projekata i velikih izumiteljskih umova koji su svjetski poznati, poput Tesle. Na to je Ministarstvo kulture i informiranja Srbije najoštrije osudilo „nedopustiv pokušaj Hrvatske da prisvoji znanstvenika i inovatora Nikolu Teslu, kojeg cjelokupna svjetska javnost prepoznaje i pamti kao Srbina koji je veliki dio života proveo u Americi“.

U gnjevnom priopćenju iz Beograda, koje potpisuje srpski ministar kulture Vladan Vukosavljević, ističe se da Tesla „pripada svijetu po svojim znanstvenim doprinosima i izumima, ali srpskom narodu po svom podrijetlu“.

„Nikakvi tragikomični pokušaji krivotvorenja tu jednostavnu istinu ne mogu promijeniti“, poručio je srpski ministar Vukosavljević, dodavši da „u enciklopedijama, znanstvenim radovima i popularnim tekstovima na svim jezicima stoji povijesno jedino točan podatak koji Teslu stavlja u red najznačajnijih srpskih znanstvenika“.

Hrvatska ministarica kulture Nina Obuljen Koržinek replicirala je priopćenjem u kojem, među ostalim, potonji Vukosavljevićev „enciklopedijski argument“ pobija opaskom da „Hrvatska enciklopedija za Nikolu Teslu navodi da je bio američki i hrvatski izumitelj srpskog podrijetla“.

Sukus ministričinog odgovora srpskom kolegi bio je, otprilike, da se Hrvatska s poštovanjem sjeća Tesle, ne pokušavajući pritom negirati njegovo podrijetlo.

Tesla u Jasenovcu

„Tesla je rođen u Hrvatskoj, u Hrvatskoj se školovao i iz Hrvatske je otišao dalje u svijet (…). Nikola Tesla za sebe je izjavio da se ponosio srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom”, istaknula je ministrica, podsjetivši na slavnu Teslinu izjavu: „Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom“. Makar cinici tvrde kako bi Tesla, da je živ i da vidi u što su se danas pretvorile i Srbija i Hrvatska, sigurno izjavio da se srami i roda i domovine.

Kako bilo, hrvatska ministrica nije uspjela smiriti duhove. Iz Beograda su reagirali novim priopćenjem, još žešćim od prvog:

„Pridjev hrvatski, priznajem, neće Srbinu Nikoli Tesli oduzeti ništa od njegove vječne slave, ali smatram takvu interpretaciju nelogičnom, povijesno neutemeljenom i u najmanju ruku djetinjastom“, iznio je srpski ministar Vukosavljević, otvorivši potom vatru iz najtežih haubica:

„Da je Tesla posjetio svoj zavičaj 1941. godine i da ga je tamo zatekao početak Drugog svjetskog rata, sva je prilika da bi bio zaklan i bačen u jamu, kao i brojni pripadnici obitelji Tesla i više od 500 stanovnika Smiljana. Da je to preživio, vjerojatno bi stradao u Jasenovcu, Glini, Jadovnu, na nekom drugom od bezbrojnih stratišta Srba ili možda poginuo u borbama protiv hrvatskih ustaša“, poručio je Vukosavljević, ukazavši da ni Tesla ne može biti izuzet iz ustaško-četničke balade koja ovim prostorima zavija već trideset godina.

Da budemo precizni, ta balada prati Teslinu posmrtnu sjenu već dvadeset sedam godina, još od 16. veljače 1992., kada je u centru Gospića, na tadašnjem Trgu Nikole Tesle, miniran i raznesen Teslin spomenik (rad hrvatskog kipara Frana Kršinića), pod neiskazanom – ali u to doba podrazumijevajućom – optužbom da je Tesla bio Srbin, što je u tadašnjem hrvatskom novogovoru automatski značilo i da je „četnik“.

Zavičaj bez struje

Uostalom, o toj Teslinoj „fantomskoj krivnji“ govore i iskazi HDZ-ovih zastupnika na saborskoj sjednici iz travnja 2014., kada je odlučeno da se 10. srpnja proglasi Nacionalnim danom Nikole Tesle, te da se Teslin spomenik treba vratiti u Gospić (što nije provedeno ni do danas). Tada je nedavno smijenjeni ministar državne imovine Goran Marić negirao da je spomenik Tesli srušen samo zato što je Srbin, tumačeći da je tom činu pridonijelo stvaranje SAO Krajine, srpsko-četnički napad na Hrvatsku, zločini u Glini, Škabrnji, Vukovaru…

A poveznicu Tesle i Domovinskog rata (koji je započeo 48 godina nakon Tesline smrti) još je zornije izveo tadašnji pitoreskni HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović, kazavši da je „po Gospiću palo tisuće granata, ginula djeca, a sad se neki čude da je netko srušio neki spomenik“. To su okolnosti u kojima je brončani Tesla umro u Gospiću.

Počinitelj ne samo što nikad nije pronađen, nego nikad nije bio ni tražen. Na mjesto spomenika postavljena je fontana Vile Velebita, a Teslin trg je preimenovan u Trg Stjepana Radića. Tako je Nikola Tesla u samostalnoj Hrvatskoj nestao iz Gospića kao da ga nikad tamo nije ni bilo.

U tom smislu, za Hrvatsku je dobar znak da današnji ministri Teslu više ne povezuju s pokoljima u Vukovaru i Škabrnji, već s elektrotehničkim izumima koji su unaprijedili život ljudske rase: mali korak za oca izmjenične struje, ali veliki za hrvatsko društvo.

Premda, ako hrvatske vlasti doista žele iskazati poštovanje Tesli – kako to beogradskom kolegi tvrdi naša ministrica kulture – najprimjereniji izraz tog poštovanja bio bi da njegovim današnjim sunarodnjacima u Hrvatskoj omoguće da ne žive kao građani drugog reda. Za početak, minimalno, da se barem elektrificiraju sva srpska sela u Teslinom zavičaju.