Tri loša ubiše Bosnu

Mislim da će se postupno desiti reakcija međunarodne zajednice. Gledali smo kako Saddam Hussein, Gaddafi, Milošević prkose i kako to izgleda.

BAKIR IZETBEGOVIĆ

Kao crna ptica koja priziva nesreću, nesmotrena izjava koju je dao bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović obletjela je balkanski eter i dolila još malo ulja na bosansku vatru, taman uoči još jednih BiH izbora na kojima će pobijediti nacionalisti. Isprovociran referendumom o protuustavnom entitetskom prazniku Republike Srpske, koji osnažuje secesionističke aspiracije manjeg BiH entiteta, Izetbegović je predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku uputio poruku koju je ovaj prigodno shvatio kao smrtnu prijetnju. I dok si rekao “Gaddafi“, atmosfera u Bosni i Hercegovini dodatno se pogoršala.

Da se razumijemo, zbog svega što već godinama radi na rastakanju Bosne i Hercegovine, Dodik je davno zaslužio katran i perje, ali ova mu je Izetbegovićeva izjava došla kao poručena za njegovanje vlastitog mita o srpskom mučeniku. Istina, Izetbegović je naknadno reterirao, pokajnički izjavivši da nije trebao spominjati Gaddafija, ali politička šteta je već učinjena.

Ovdje ćemo razmotriti određene implikacije Izetbegovićeve izjave koje nisu dovoljno analizirane u javnosti. Zašto je predsjednik SDA rekao to što je rekao? Zašto je Dodika doveo u istu ravninu s trojicom narodnih vođa koji su svoje sukobe s međunarodnom zajednicom platili glavom, bilo na improviziranom suđenju bez odvjetnika (Hussein), bilo od islamističkog linča na ulici (Gaddafi), bilo u pritvoru Međunarodnog suda u Haagu (Milošević)?

MN / ‘Nedovoljno dobri muslimani’

Na stranu Slobodan Milošević, na stranu i ne baš male razlike između Saddama Husseina i Muammara al-Gaddafija, odmah se nameće pitanje zbog čega je politički lider muslimanskog naroda u BiH kao “međunarodne negativce” istaknuo dvojicu drugih muslimanskih lidera čiji je pad označio početak pogroma nad muslimanima u njihovim zemljama.

Jer to je najradikalnija stvarna posljedica nestanka Gaddafija i Husseina. Koliko god islamski radikali i fundamentalisti koji danas drmaju Libijom i Irakom – a koje su spomenuta dvojica autokrata i diktatora za života efikasno suzbijali, makar mačem & ognjem – predstavljali realnu prijetnju Zapadnjacima i zapadnom načinu života, ipak su njihove najveće i daleko najbrojnije žrtve upravo muslimani Libije i Iraka. Točnije, oni ljudi koje džihadisti u svojoj radikalnoj interpretaciji islama smatraju “nedovoljno dobrim muslimanima”.

Već i ova implikacija Izetbegovićeve aluzije izaziva čuđenje, jer joj nedostaje elementarna solidarnost s većinom muslimanskog življa u Iraku i Libiji, čija je egzistencija nakon egzekucija Husseina i Gaddafija značajno pogoršana, pogotovo u Libiji.

Možda Izetbegoviću smeta autoritarnost koju su ta dvojica smaknutih muslimanskih lidera iskazivala za vrijeme svoje vladavine? To bi Izetbegoviću i njegovoj nesmotrenoj izjavi dalo određeni demokratski oreol, ali u tom bi slučaju šef SDA morao otići i korak dalje, te osuditi još jednog suvremenog muslimanskog autokrata – turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je u samo nekoliko tjedana strpao u zatvore više ljudi nego što su Hussein i Gaddafi stigli za cijele dugovječne vladavine.

 Stariji brat iz Turske

Međutim, kao što znamo, Izetbegović ne samo da nikad ni najmanjom rječcom nije osudio Erdoğanov stil vladavine, nego, štoviše, turskog predsjednika javno doživljava kao “starijeg brata” i otvoreno mu se divi, smatrajući ga velikim vođom muslimanskog svijeta. Ova činjenica otvara neke druge mogućnosti čitanja Izetbegovićeve naoko nesmotrene izjave.

Koliko god bili autokrati i diktatori, i Gaddafi i Hussein se u jednoj važnoj stavci dramatično razlikuju od Erdoğana: za razliku od aktualnog turskog predsjednika, bivši lideri Libije i Iraka u svojim su zemljama izgradili i njegovali sekularna društva, u kojima su se i vjerske manjine, poput kršćana, mogle osjećati dovoljno slobodno. A sve što Erdoğan radi zapravo je rastakanje sekularnog nasljeđa kojeg je Turskoj Republici ostavio njezin osnivač, Mustafa Kemal Atatürk.

Sada već možemo postaviti pitanje zbog kojeg smo i počeli ovu kratku analizu: je li moguće da je Gaddafija i Husseina šef SDA strpao u “međunarodne negativce” ne zato što su bili autokrati i diktatori, nego zato što su bili sekularisti? Je li moguće da uzor za buduću Bosnu i Hercegovinu Izetbegović ne vidi u sekularnim ustrojstvima Gaddafijeve Libije i Husseinovog Iraka, nego u islamističkoj verziji Erdoğanove Turske?

To bi bilo pogubno za Bosnu i Hercegovinu. Ta zemlja već tetura pod otvorenim i skrivenim udarima srpskog i hrvatskog nacionalizma: posljednja stvar koja toj i takvoj zemlji treba je ekspanzija bošnjačkog islamizma. Ako su dva loša uspjela ubiti Miloša, kako će se Bosna obraniti od njih trojice?