IZ NOVE KNJIGE DAMIRA PILIĆA ‘MARX NIJE MRTAV’INTERVJU S DR. ZVONKOM ŠUNDOVOM, BIVŠIM SREDNJOŠKOLSKIM PROFESOROM MARKSIZMA KOJI JE ZADNJU PLAĆU DOBIO PRIJE 24 GODINE

Ovih dana iz tiska je izašla nova knjiga Damira Pilića “Marx nije mrtav”, u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Jesenski i Turk, odnosno njihove novopokrenute biblioteke Arkzin. Knjiga je nastala u okviru međunarodne istraživačke stipendije “Balkan fellowship for journalistic excellence”, a sadrži dvadesetak intervjua koje je Pilić u svibnju i lipnju 2015. radio u Splitu, Zagrebu, Ateni i Londonu. Sugovornici su mu bivši hrvatski profesori marksizma koji su nakon 1990. ostali bez posla, kao i današnji europski marksisti, sveučilišni profesori, članovi i simpatizeri grčke SYRIZA-e, španjolskog Podemosa i slovenske Združene levice.

Za ovu prigodu iz knjige prenosimo intervju s dr. Zvonkom Šundovom, nekadašnjim srednjoškolskim profesorom marksizma u Zagrebu.

Profesor filozofije i marksizma dr. Zvonko Šundov rođen je 1952. godine. Nakon završenog studija filozofije i marksizma 1986. magistrira na temi “Marxovo prvo artikuliranje prakse u ‘Ranim radovima'”. Iste godine se zapošljava u srednjoj Elektrotehničkoj školi u Zagrebu, a doktorira 1990. na temu Lukácseve marksističke analize klasne svijesti. No dolaskom demokratskih promjena i ukidanjem marksizma 1991. ostaje bez posla. Otada traje njegova sudska borba da se vrati na posao koji više ne postoji.

Stoga nije čudno da je profesor Šundov na intervju, koji smo dogovorili u kavani zagrebačke Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, stigao s punom torbom sudskih spisa koji se odnose na njegov slučaj.

– Jeste li postali profesor marksizma, odnosno marksist, zato što ste vjerovali u to učenje ili iz nekog drugog razloga?

– Postao sam profesor marksizma iz svog vlastitog uvjerenja. Na studiju sam upisao filozofiju pod “A” i marksizam pod “B”.

– Zašto ste postali marksist? Kako je u Vama došlo do te odluke?

– Privuklo me prvenstveno to što je moj otac bio partizan, učesnik Narodnooslobodilačke borbe (NOB), pripadnik Druge dalmatinske divizije i sudionik časnih bitaka na Neretvi i Sutjesci. Dakle, jedan od korijena mog marksizma je utjecaj oca na mene. Već u toj dobi sam uočio da je marksizam humanizam, a prve ideje o tome usadio mi je moj otac. Najvažnija stvar u mom životu je uvijek bila borba protiv fašizma i ekstremizma. To je aktualno i danas, jer se opet u našem društvu javljaju različite natruhe tih negativnosti.

Prva knjiga koja me navela na marksizam bili su Marxovi “Rani radovi”. Tu je on rekao da je učenik Hegelov. Posebno su dva poglavlja važna iz tih Marxovih “Ranih radova”, to su “Prilog kritici Hegelove filozofije prava” i “Kritika Hegelove filozofije državnog prava”. Ta dva Marxova rada su me zaintrigirala, jer sam od svojih profesora bio instruiran da je Hegel najznačajniji filozof u povijesti čovječanstva, nastavljač starih Grka.

Takvo mišljenje je zastupao i moj profesor Milan Kangrga. Imao sam čast da tokom 30 godina budem njegov učenik i kućni prijatelj. Mnogo sam razgovarao s njim, a živi razgovor je u filozofiji vredniji nego napisani. Kao što bi rekao Mao Ce Tung: “Teorija je kad čitaš, a praksa je kad staviš živo prase na stol.”

– Jesu li se Vaša uvjerenja o marksizmu u međuvremenu, osobito nakon 1990. godine, promijenila?

– Neki su bili marksisti, pa su se odrekli toga. Ja nisam. Naravno da sam ostao vjeran tim idealima, ne mogu biti protiv sebe. Cijeli život sam odgajao učenike u tom duhu, i ostao sam na tom putu, iako su neki izjavljivali da je marksizam njihova mladenačka zabluda. Stvarnost je zamka za svakog mislioca.

Marksizam je jedini današnji odgovor na krucijalna pitanja ljudske povijesti. Rosa Luxemburg je rekla “Socijalizam ili barbarstvo”, a ovo što danas imamo nije ništa drugo nego barbarstvo. Marx je kazao da je kapitalizam mehanizam koji melje samog sebe. A onda će samljeti i nas. Danas je jedan posto ljudi vlasnik 99 posto bogatstva, a ide prema tome da budu vlasnici 100 posto. Narod će postati nekulturni višak. Marx rješava zagonetku ljudske povijesti.

– Što se dogodilo s Vama nakon što je marksizam 1990. ukinut u akademskim institucijama?

– Jako teško sam to doživio. U prvom trenutku se nisam mogao snaći, trebalo mi je vremena da sagledam stvari. Godine 1990. sam doktorirao, a 1991. dobio otkaz kao tehnološki višak. Direktor škole mi je dao otkaz, pa sam podnio tužbu protiv škole.

– Kako su te promjene utjecale na Vas osobno i profesionalno?

– Učenici su me pozdravljali na ulici, ali nastavnici iz zbornice, dojučerašnji prijatelji, okrenuli su mi leđa i pravili se da me ne vide. I tu moram citirati Hegela: “Tko u drugom čovjeku vidi samo lošu stranu, taj čovjek ne zaslužuje da se zove čovjek.”

– Pamtite li posebno neki događaj s početka 90-ih, u smislu da ste oko pitanja marksizma imali neke sukobe s okolinom (sa studentima, kolegama, prijateljima ili članovima obitelji)?

– Ja sam 1991. zastupao do kraja marksističke ideje i normalno da sam bio fizički napadnut. Išao sam u dućan u Branimirovoj ulici i razgovarao s ljudima u dućanu, govorio sam da nam je stigao fašizam. Iz duše sam to govorio. I dvojica su me zaskočila i napala me šakama, trčali su za mnom s dugačkim letvama. Ja sam trčao kroz park pored Ministarstva obrane u Branimirovoj, i jedan od njih je izvadio pištolj, a drugi mu kaže: “Nemoj pucati, pogodit ćeš naše!” Jer bilo je tamo nekih ljudi ispred Ministarstva. I to me spasilo.

I roditelje su mi vrijeđali u Đakovu, na ulici su mi napali oca: “Koliko si ustaša pobio, đubre partizansko?” Evo, sad mi se ruke tresu kad se toga sjetim (pokazuje mi ruke koje drhte, op. D.P.). Prosto ne mogu vjerovati da sam ostao živ i sve to izdržao. Pogotovo nakon razvoda 1995. godine, kada sam izbačen iz stana: bivša žena je tražila da izađem iz stana i ja sam se našao na ulici, bez ičega. Otada nemam više kontakt ni sa sinom.

– Kako ste preživljavali?

– Spavao sam na klupi na Željezničkom kolodvoru, a zimi u praznim vagonima, skupa s klošarima. Nije bilo mjesta ni u prihvatilištu za beskućnike. Osjećao sam se kao da mi se svijet srušio: dotad sam živio normalno, a sad odjednom na ulici, bez igdje ikoga, bez knjiga. Na to razdoblje sam vrlo ponosan, i dan-danas bih se tako ponašao.

– Kako ste se osjećali u vagonu?

– Nisam imao knjiga, ostale su u stanu. Izbačen sam iz stana u kratkim hlačama i ljetnim šlapama, ostao bez prijatelja. I tada se pokazala ona narodna poslovica: “U dobrim vremenima imat ćeš puno prijatelja, a u zlim vremenima ostat ćeš sam.” Ali Heraklit kaže: “Jedan je više od njih deset tisuća, ako je pravi.” A ja sam imao dvojicu: Hegela i Marxa.

– Kako ste se izvukli iz te situacije?

– Sadašnju ženu sam upoznao 1996. godine, ona mi je spasila život i odvela me u Križevce, gdje i sada živimo. Upoznali smo se kod odvjetnika: ja sam tužio školu, a ona je imala neku ostavinsku raspravu. Ali advokat je kasnio i ona me pozvala u kafić na čaj. A ja nemam kune u džepu. I nekako me nagovorila da ipak odemo na taj čaj. A kako ona nije iz Zagreba, ponijela je sendviče i ponudila mi jedan. A ja tri ili četiri dana ništa nisam jeo. Ali bilo mi je neugodno da uzmem sendvič, pogotovo što nisam mogao platiti ni čaj, i ja sam se nećkao, a ona me nagovorila da ipak uzmem sendvič. I eto, već 20 godina živimo zajedno.

Ona me spasila. Iste te 1996. godine objavio sam svoju doktorsku disertaciju o Lukácsu, u privatnom izdanju, kad se nitko nije usudio zucnuti o marksizmu i kad su se dojučerašnji marksisti distancirali od Marxa. To je ono što je još Lenjin rekao: “Uništit će nas mangupi u našim redovima.” I to je točno: “preobraćeni” marksisti su veće zlo i od nacionalista i od kapitalista.

– Što je bilo s tom tužbom protiv škole?

– Sud je 1996. presudio u moju korist, da je škola dužna vratiti me na posao. I ja sam došao u školu da se javim na posao, a direktor me odbio unatoč presudi, iako mu je Upravna inspekcija skrenula pozornost da me mora vratiti na posao.

– Budući da ste uoči rata doktorirali, mogli ste predavati i na fakultetu. Zašto vam sveučilišni profesori nisu pomogli?

– Da budem iskren, nisam ni tražio pomoć od drugih marksista.

– Kako danas živite?

– Objavio sam tri knjige o Hegelu, sad pišem četvrtu. I šetam svaki dan po pet kilometara, sve zahvaljujući svojoj ženi i njenom razumijevanju. Ona je divan i veliki čovjek.

– Za koji dio marksističkog učenja smatrate da je danas zastario? A koji dio tog učenja može biti relevantan i za ovo naše vrijeme?

– Ništa Marxovo nije zastarjelo. Nego se radi o tome da se nisu dovoljno prostudirala najvažnija njegova filozofska djela. Hegel je rekao da je životinja pametnija od metafizičara, jer on konzumira maglu apstraktnih pojmova, a životinja ukida svoj predmet interesa tako što ga ždere i fizički lišava života. Zato mislim da se moraju proučiti sva Marxova djela, da se čovjek teoretski izgradi, produhovi i oplemeni. Pogledajte samo ovu Marxovu misao: “Ideje postaju materijalna sila kad zahvate mase.” Dakle, Marxova filozofija u proletarijatu nalazi fizičku snagu, a proletarijat u marksizmu svoju duhovnu snagu.

– Danas se više ne govori o proletarijatu nego o prekarijatu?

– To ne mijenja ništa. Marksizam je aktualna i budućnosna znanost. Smatram da se nije dovoljno dobro razumjela njegova misao. Čak ni marksisti nisu razumjeli “Kapital” – to je kritika građanske ekonomije i otuđenja. Naprosto, socijalizam je nešto dobro. Vrijeme marksizma tek dolazi. Mi bismo i ranije shvatili Marxa, ali nas je ometala ta boljševičko-staljinistička linija Komunističke partije.

– Jeste li Vi bili član Komunističke partije?

– Ne. Nudili su mi, ali sam rekao: “Ne treba mi, kad sam ionako marksist.”

– Kako gledate i doživljavate izbornu pobjedu SYRIZA-e u Grčkoj i uspon neomarksističkih stranaka u drugim zemljama Europe (Podemos u Španjolskoj, Die Linke u Njemačkoj, Inicijativa za demokratski socijalizam i Združena levica u Sloveniji)?

– SYRIZA je neomarksistički pokušaj da se izađe iz ovog otuđenog i postvarenog svijeta. Neoliberalna politika u sprezi s krupnim kapitalom i bankarskom mafijom ide na to da uništi cijelo čovječanstvo. SYRIZA i Podemos predstavljaju humani akt pobune protiv toga. Čovjek se mora angažirati i izboriti se za svoja prava. Protiv apsurda se možemo boriti samo pobunom i revoltom, kako je rekao Camus. Hegel je rekao da u revoluciji ljudske glave vrijede kao glavice kupusa.

– Mora li eventualna socijalistička revolucija biti nasilna?

– Nasilje? To je neoliberalna floskula kojom se brani diktatura neoliberalnog kapitalizma i bankarske mafije, da bismo se mi sutra tukli oko kanti za smeće. Kapitalizam nema ozbiljnog neprijatelja, osim marksizma. Kapitalisti znaju: ako im itko može doći glave, to su marksisti. Jer što je marksizam? Revolucija. A revolucija smo vi i ja. Upravo zbog toga SYRIZA ima toliko problema u ovim pregovorima (intervju s dr. Šundovom je vođen u svibnju 2015. godine, dok se još nije znalo da će SYRIZA kapitulirati u pregovorima s EU, op. D.P.).

– Kako komentirate opasku bošnjačko-makedonskog marksista Ferida Muhića da ljudi samo žele sjediti s prijateljima uz vrč vina i kozji sir, a da ih pitanje slobode uopće ne zanima, odnosno da je Epikur u pravu više nego Marx?

– Ferid nije u pravu. Kapitalisti će mu uzeti i taj vrč vina i taj sir, i zadnju srdelu iz usta. To će popiti i pojesti kapitalist.