Isti članak Ustava RH koji Blanki jamči slobodno javno očitovanje vjere, jamči i njenim oponentima slobodno javno očitovanje njihova uvjerenja. Recimo, netko može imati uvjerenje da je vjera prevažna stvar da bi ju se učestalim javnim isticanjem banaliziralo

Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, Članak 40

Mnogo se zadnjih dana piše o Blanki Vlašić. Zapravo, o ovoj iznimnoj sportašici piše se već petnaestak godina, otkad je još na početku karijere pokazala ogromni atletski talent i potencijal. Dvostruka svjetska juniorska šampionka u skoku u vis i višestruka svjetska seniorska prvakinja od rane je mladosti bila magnet za novinare ne samo iz Hrvatske, nego iz čitavog svijeta.

Splitska cura koja je godinama trenirala u neuvjetnoj dvorani i svjetsku slavu stekla bez neke velike pomoći države, gotovo isključivo uz golemo žrtvovanje svoje obitelji, bila je predodređena da obori svjetski rekord bugarske skakačice Stefke Kostadinove od 209 cm, postavljen još 1987., kada je Blanka imala četiri godine. Sama Kostadinova više je puta izjavila da ne vidi tko bi osim Blanke mogao oboriti njen dugovječni rekord. Godinama su sportski novinari širom svijeta nagađali na kojem bi prvenstvu ili mitingu Blanka mogla postati prva žena u povijesti koja će preskočiti 210 cm. Pa ipak, to se (još) nije dogodilo.

Ali u posljednje vrijeme o Blanki se ne piše toliko zbog njenih nebeskih skokova, već zbog njenog vjerskog opredjeljenja. Odnosno, da budemo precizni: zbog njenog javnog – mnogi kažu: gotovo estradnog – iskazivanja vjerskog opredjeljenja.

Negdje oko 2013. godine, skrhana ozljedama koje su je skrenule s puta do žuđenog skoka od 210 cm, Blanka je otkrila Boga. Nema u tome ništa loše, mnogi otkriju Boga u nekom trenutku života. Kao što nema ništa loše ni u tome da netko nikad ne otkrije Boga. Ta božja stvar je, kako da kažemo, duboko individualna.

Satirični komentari

Za razliku od većine ljudi, koji pitanje vlastite vjere ili nevjere smatraju duboko intimnim i privatnim činom, te ga nerado ili samo iznimno iznose u javnost – znalci Biblije tvrde da se u svetoj knjizi vjernici upućuju da “ne spominju ime Božje uzalud” – Blanka je o svom vjerskom obraćenju od početka govorila naširoko i nadugačko, povezujući ga sa svojim sportskim uspjesima.

Ta (pre)naglašena javna komponenta njezina vjerskog življenja ponukala je mnoge komentatore – kako u medijima, tako i na društvenim mrežama – da dadu svoje osvrte na taj aspekt Blankina života. Neki su komentari bili blagonakloni, neki kritični, a neki i satirični, što je pred koji dan nagnalo skupinu od pedesetak naših sportaša da potpišu peticiju o zaštiti Blankinih građanskih i vjerskih prava, koja smatraju ugroženim. I tako je Blanka ponovo dospjela u žižu javnosti, neovisno o svojim skokovima.

Sretna je okolnost da ovo nije baš neki zakučasti problem, jer Ustav Republike Hrvatske, u poglavlju “Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda”, prilično precizno određuje ljudska i građanska prava i slobode po pitanju vjere.

Konkretno, u članku 40 Ustava RH jamči se “slobodno javno očitovanje vjere”. Prema tome, u svom gorljivom javnom vjerništvu Blanka ne samo da se nije ogriješila o Ustav Republike Hrvatske, nego joj taj temeljni dokument svake države i društva daje i jamči puno pravo da bude gorljiva javna vjernica.

Estradizacija vjere

Međutim, citirana rečenica iz Članka 40 Ustava RH ima i svoj nastavak, pa se u njoj zapravo jamči “slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja”. Prema tome, u svojim obraćanjima u medijima i na društvenim mrežama Blankini kritičari – koji po pitanju vjere iznose drugačija uvjerenja ili ih naprosto, kao vjernike, iritira Blankina estradizacija vjere – ne samo da se nisu ogriješili o Ustav Republike Hrvatske, niti su povrijedili Ustavom zajamčena vjerska prava Blanke Vlašić, nego im taj temeljni dokument svake države i društva daje i jamči puno pravo da budu kritični prema Blankinom vjerskom uvjerenju, čak i ako su i sami vjernici.

Recimo, netko može imati uvjerenje da je vjera prevažna stvar da bi ju se učestalim javnim isticanjem tako banaliziralo. I to je uvjerenje jednako legitimno i Ustavom zaštićeno kao i Blankino.

Drugim riječima, isti članak Ustava Republike Hrvatske koji Blanki jamči slobodno javno očitovanje vjere, istovremeno i Blankinim oponentima jamči slobodno javno očitovanje njihova uvjerenja.

I jedni i drugi, i vjernici i nevjernici, pritom se mogu pozvati i na Članak 38 Ustava Republike Hrvatske, koji svim građanima jamči “slobodu mišljenja i izražavanja misli”. Netko bi mogao reći da Članak 38 potencijalno može izazvati kaos u društvu, jer bi ga netko mogao shvatiti i primijeniti tako da javno pozove na istrebljenje vjernika, odnosno nevjernika.

Zato je tvorac Ustava između članaka 38 i 40 ubacio i Članak 39, koji vrlo jasno određuje granicu slobode mišljenja i izražavanja misli. Ta je granica po pitanju vjere formulirana na način da je “zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje (…) na vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”.

Elem, svak u ovoj državi može izražavati svoje misli i očitovati svoja vjerska i druga uvjerenja, u duhu članaka 38 i 40 Ustava RH, sve dok svojim izražavanjem misli i očitovanjem vjere ne krši Članak 39 Ustava RH. Pa da vidimo kako sukobljene strane stoje po tom pitanju.

Herojski protiv manjine

Rekosmo već da je Blankino neprestano isticanje vjere izazvalo dosta kritičnih i satiričnih komentara, ali potpisnik ovih redaka nije u tim komentarima – barem u tiskanim medijima – uspio pronaći “pozivanje ili poticanje na vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”, odnosno elemente kršenja Članka 39 Ustava RH.

Ali se zato elemente kršenja tog članka može pronaći u peticiji kojom skupina sportaša pokušava zaštititi tobože ugrožena vjerska prava Blanka Vlašić. Obratite pažnju na sljedeće dvije rečenice iz peticije: “Blankino je pravo da govori o svojim sportskim uspjesima, ali i o svojoj vjeri. Blankino je pravo da očekuje da se sankcionira svakoga tko joj to pravo oduzme.”

Dakle, potpisnici peticije traže sankcije za ljude koji o vjeri misle drukčije od Blanke, što je prilično blizu pozivanju ili poticanju na nesnošljivost prema takvim građanima. S druge strane, nitko od komentatora u medijima nije zatražio da se zbog iznošenja njenih vjerskih uvjerenja sankcionira Blanku, niti je itko od njih iznio stav da Blanki treba oduzeti pravo da govori o svojoj vjeri, kako se to u peticiji imputira.

Mora se primijetiti i da Blankini branitelji učestalo ističu kako svojim javnim vjerskim angažmanom Blanka nikoga nije uvrijedila ni povrijedila, što naprosto ne odgovara istini: itekako je poznato njeno aktivno učešće u kampanji za sramotni referendum udruge “U ime obitelji”, čiji je jedini cilj bio da se određenoj skupini građana, LGBT osobama, uskrate prava koja heteroseksualci neupitno imaju. Naša heroina se tom prilikom “herojski” stavila u službu (vjerske) većine, kako bi se napakostilo manjini.

Osobno, ne znam nikoga tko je prestao navijati za Blanku nakon što je otkrila Boga, pa čak ni nakon što je to svoje otkriće odlučila neprestano dijeliti s javnošću. Ali znam dosta ljudi koji su prema njenim sportskim uspjesima postali indiferentni upravo zbog njenog angažmana u toj protucivilizacijskoj kampanji.

Razočaranje bivših fanova Blanke Vlašić bilo je utoliko veće što se radi o ženi koja je proputovala cijeli planet te se natjecala i družila sa sportašicama i sportašima iz svih dijelova svijeta, od kojih je nezanemariv dio homoseksualne orijentacije. I u tim ljudima također čuči Bog: kako možeš pogledati Bogu u oči ako aktivno radiš na omalovažavanju njegove drugačije djece?