U KAKVOM DRUŠTVENOM UREĐENJU ŽIVI NAJMNOGOLJUDNIJA ZEMLJA SVIJETA

Otac kineskog ekonomskog čuda je Deng Xiaoping: on je skovao termin ‘socijalizam s kineskim karakteristikama’, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarskih sila

Kineska je nacija prošla kroz veliku transformaciju, jer oni koji su postali bogati sada postaju jaki. Ova ogromna preobrazba je konkretan dokaz da Kinu možemo razviti samo kroz socijalizam s kineskim karakteristikama.“

Xi Jinping (2018.).

Jedan bauk kruži Euroazijom, pomalo i cijelim svijetom – bauk kineskog komunizma. Upadaju kosooki komunisti u desetke država na više kontinenata, bjesomučno kupuju automobilske kompanije, robotičke tvrtke, vjetrofarme i nogometne klubove, mahnito grade ceste i luke, aerodrome i mostove, plinovode i nogometne stadione, a njihovi turisti pristižu na Zapad u milijunima.

Ili je preciznije reći – bauk kineskog kapitalizma? O tome se vode debate: kakvo društveno uređenje zapravo vlada u Kini? Recimo, u nedavnom izvještaju berlinskog neovisnog think-tanka Global Public Policy Institut (GPPI), koji upozorava na rapidno rastući utjecaj Kine u Europi, pri opisu kineskog sistema komunizam i socijalizam se uopće ne spominju, već se kaže da u Kini vlada „high-tech državni kapitalizam temeljen na autoritarnom režimu”.

Kakav god taj bauk bio, svi ga se primjetno plaše. Oni koji ga zovu zmajem vele da više nije uspavan i da već pomalo riga vatru. Europski establishment kuka da su kineske državne tvrtke i banke širom Europe, osobito u zemljama istočne i južne periferije, zadnjih godina pojačale financiranje infrastrukture i investicije kako bi Peking time osigurao utjecaj na europsku politiku. Berlinski think-tank zaključuje da bi nas utjecaj Kine trebao sve zabrinuti „zbog mogućeg ugrožavanja liberalne demokracije i europskih vrijednosti“.

Kineski bauk definitivno nije onaj s kojim su Marx i Engels 1848. započeli „Komunistički manifest“, ali nije ni posve različit. Naprosto, to je tržišna ekonomija pod nadzorom Komunističke partije: „socijalistička tržišna ekonomija“. Zapadu to zvuči kao oksimoron, ali milenijima stara kineska filozofija, koju baštine i kineski komunisti, nema problem s dualnosti: ekonomija kapitalistička, kontrola komunistička. „Pola riba – pola djevojka“, rekli bi cinici.

Od maoizma do liberalizacije

Ove godine Narodna Republika Kina slavi sedamdeseti rođendan: toliko je prošlo od 1. listopada 1949., kada je Mao Ce Tung na Trgu nebeskog mira u Pekingu proglasio komunističku državu. Razorena prethodnim građanskim ratom između Maovih komunista i Čang Kaj Šekovih nacionalista – uz japansku agresiju u Drugom svjetskom ratu, koja je dodatno iscrpila zemlju – Kina je tada bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Danas, sedam dekada kasnije, Kina gravitira ekonomskim nebesima, kao službeno druga, po mnogima i prva gospodarska sila svijeta.

Više od trideset godina neprestanog ekonomskog rasta po prosječnoj stopi od deset posto omogućilo je novu stratifikaciju društva, jer je iz siromaštva izbavljeno oko 500 milijuna Kineza te je znatno ojačana srednja klasa. A na vanjskom planu Kina investira širom planeta, konstantno kupuje američki javni dug i u 65 država na tri kontinenta gradi infrastrukturu za gospodarski pothvat našeg doba, najveći međunarodni razvojni program još od Marshallova plana – suvremeni Put svile, kodnog imena „Jedan pojas, jedna cesta“.

U povijesti je malo primjera tako brzog i silovitog razvoja jednog društva. Kako se u tako kratkom roku dogodio ekonomski i društveni preobražaj takve magnitude?

Vladavina kineskih komunista može se podijeliti u dvije glavne faze: trideset godina maoizma (1949.-1976.) i četrdeset godina liberalizacije, koju je nakon Maove smrti pokrenuo ekonomski reformator Deng Xiaoping, a nastavili svi kasniji generalni sekretari Partije, ujedno i predsjednici države: i Jiang Zemin (1989.-2002.), i Hu Jintao (2002.-2012.) i današnji lider Xi Jinping, koji je na čelo Partije i države došao 2012. godine.

‘Kapitalizam nas ne bi odveo nigdje’

Tih 40 godina liberalizacije stvorilo je ekonomsko čudo. Iako je Komunistička partija nakon Maove smrti sprovela tek „ograničenu kritiku maoizma“, javno priznajući Maove revolucionarne, ratne i mirnodopske zasluge (gradnja osnove teške industrije, termonuklearna bomba, lansiranje satelita, veliki melioracijski zahvati, opismenjavanje stanovništva), neosporno je da Maova ekonomska politika, najblaže rečeno, nije osobito unaprijedila Kinu.

Njegov „Veliki skok naprijed“ završio je kao gospodarska katastrofa s milijunima gladnih, a ni Kulturna revolucija, u kojoj se surovo obračunao s reformskim krilom Partije, nije pomogla razvoju zemlje. Mao je ostavio situaciju u kojoj 1978. kineski BDP po glavi stanovnika iznosi 155 dolara, što je bilo znatno ispod čak i afričkog prosjeka, na razini Zambije. U narednih četrdeset godina taj BDP porast će pedeset puta – preklani je dosegao skoro 8000 dolara.

Ideološki otac tog ekonomskog čuda je Deng: on je i skovao termin „socijalizam s kineskim karakteristikama“, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarstava.

„Prilikom osnutka Narodne Republike naslijedili smo od stare Kine uništeno gospodarstvo, doslovno bez industrije. (…) Neki se pitaju zašto smo izabrali socijalizam. Mi odgovaramo da smo morali zato jer kapitalizam ne bi odveo Kinu nigdje. Da smo krenuli kapitalističkim putem, ne bismo mogli ukinuti siromaštvo i nazadnost. Zato smo stalno ponavljali da moramo biti privrženi marksizmu i očuvati put socijalizma. Ali pod marksizmom smatramo marksizam koji je integriran sukladno kineskim uvjetima i pod socijalizmom mislimo na socijalizam koji je skrojen prema kineskim uvjetima i specifičnom kineskom karakteru“, napisao je Deng 1984. godine, tumačeći smjer kojim su pod njegovim vodstvom krenuli kineski komunisti.

Zamah leptirovih krila

Da bi se razumjele „kineske modifikacije marksizma“, valja znati da prema klasicima marksizma socijalističkom društvu mora prethoditi snažno razvijen kapitalistički sustav, no Kina je u izgradnju socijalizma 1949. krenula kao polufeudalno društvo, te su se početni kineski uvjeti značajno razlikovali od onih iz marksističke teorije. „Komunistički manifest“ je pisan za industrijske radnike, a u Kini, koja je praktično preskočila kapitalizam, taj društveni sloj nije bio razvijen: kinesku revoluciju nisu iznijeli radnici, nego seljaci.

Stoga je kineski model socijalizma od početka bio uvjetovan zaostalim gospodarstvom Kine u trenutku kad sredinom 20. stoljeća vlast preuzimaju komunisti. Trideset godina kasnije Deng uvodi svoju dalekosežnu modifikaciju marksizma: da bi se Kina razvila, nužni su elementi kapitalizma, ali će Komunistička partija kontrolirati proces. Odnosno, i kapitalistički način ekonomije je prihvatljiv, dok ne dira u srž političkog sistema.

Inspiraciju i uzor za svoje ekonomske reforme Deng je vidio u regionalnom susjedstvu, među kapitalističkim tigrovima Jugoistočne Azije: u Japanu, Hong Kongu, Tajvanu, Singapuru i Južnoj Koreji. Stručnjaci ističu da je upravo model Južne Koreje – s kojom je tokom 1980-ih Kina uspostavila službene odnose, nakon što je dotad priznavala samo Sjevernu Koreju – i njene liberalizacije ekonomskog sustava bio ishodište iz kojeg je Deng stao graditi novu Kinu.

Pritom su i on i kasniji partijski vođe uvijek naglašavali da su tržišni mehanizmi sredstvo, a ne cilj. A proklamirani cilj je marksističko-lenjinistički, formuliran u partijskom statutu koji je s izmjenama usvojen na 18. kongresu 2012. godine: „KPK je zaštitnik i kineske radničke klase, kineskog naroda i kineske nacije (…), a ostvarenje komunizma je najveći ideal i najviši cilj Partije“.

Još sto godina do komunizma

Na Zapadu mnogi drže da je ovo samo prazna ideološka retorika, a da su u realnosti kineski komunisti odavno odbacili marksizam, te da ga koriste samo kao ideološku krinku za svoj državni kapitalizam. S druge strane, ono što često zbunjuje zapadne analitičare je dugoročnost razmišljanja kineskih stratega, koja je svakako olakšana nepostojanjem stranačke konkurencije, ali suštinski izvire iz dugog trajanja kineske civilizacije i drukčije vremenske perspektive, iz koje jedno desetljeće ili stoljeće ne izgleda bitno dulje od zamaha leptirovih krila.

Tako se u spomenutom partijskom statutu, ključnom ideološkom dokumentu današnje Kine, navodi kako se Kina nalazi „u primarnom stadiju komunizma koji će trajati još mnogo godina“, a taj se vremenski okvir „privremene kapitalističke faze“ i pobliže definira:

„Ovo je faza koja ne može biti preskočena u socijalističkoj modernizaciji Kine, koja je nerazvijena i kulturološki i ekonomski. Ta faza će trajati više od stotinu godina. U socijalističkoj konstrukciji Partija mora uzeti u obzir specifične kineske osobine i nastaviti put socijalizma s kineskim karakteristikama.“

Upravo iz činjenice da Komunistička partija vidi Kinu kao zemlju u ranoj fazi socijalizma, proizlazi njena dugoročna strategija: do 2020. faza izgradnje „društva umjerenog blagostanja“, do 2035. izgradnja „moderne socijalističke zemlje“, do 2049. – kada bi Komunistička partija trebala proslaviti prvo stoljeće vlasti – postajanje vodećom svjetskom silom, a do 2100. postizanje „društva općeg blagostanja“, što bi bio početak komunizma.

Pritom se status „moderne socijalističke zemlje“ tumači kao objava aktualnog kineskog predsjednika Xija da će do 2035. Kina imati „veliku srednju klasu i značajno reducirane nejednakosti između bogatih i siromašnih te između grada i sela“. Odnosno, kako se Xi izrazio: „Partija ne smije izgubiti svoju dušu, marksizam-lenjinizam“.

 Naličje uspjeha

Činjenica je da je silni porast BDP-a u zadnjih 40 godina značajno utjecao na standard širokih slojeva kineskog društva: modelom „socijalizma s kineskim karakteristikama“ Kina je izbavila iz siromaštva pola milijarde ljudi. Američki časopis Forbes lani je objavio da su prosječne plaće u Šangaju narasle na 1135 dolara, a u Pekingu na 983 dolara. Milijuni ljudi svake godine prelaze u srednju klasu.

No postoji i naličje uspjeha. Kineski model proizveo je i društvene probleme poput nejednake raspodjele bogatstva i povećanja socijalnih razlika, raširene korupcije, iznimne zagađenosti okoliša i nejednake regionalne razvijenosti – razvoj ruralnih područja znatno zaostaje za gradovima, pa tako Peking i Šangaj bilježe godišnje prihode od 17.000 dolara po glavi stanovnika, naspram tek 7000 dolara u pokrajinama Gansu u središnjoj Kini i Yunnan na jugoistoku zemlje.

‘Regulacija privatnih tvrtki je nužnost’

Washington Post lani je objavio esej kineskog pravnog stručnjaka dr. Fenga Xianga, pod naslovom „AI će prouzročiti kraj kapitalizma“, o čemu smo pisali na stranicama Spektra. Za ovu priliku podsjećamo na Fengov iskaz o razlici između zapadnog i kineskog poimanja odnosa države i poduzetnika:

„Zapadne tvrtke nesmetano izbjegavaju društvenu odgovornost, jer su pravni sustav i njegove puškarnice na Zapadu usmjerene zaštiti privatne imovine iznad svega. Naravno, u Kini imamo velike privatne tvrtke kao što su Alibaba i Tencent. Ali, za razliku od Zapada, država ih nadzire i one su svjesne da ne mogu biti iznad ili izvan društvene kontrole“, tumači Feng.

Kineski profesor sa Sveučilišta Qinghua naglašava da slobodno tržište može dobro funkcionirati ako industrija stvara mogućnosti zapošljavanja za većinu ljudi, no kad gospodarstvo uslijed razvoja robotike i umjetne inteligencije proizvodi samo nezaposlenost, država mora ući na teren.

„Regulacija privatnih tvrtki postat će nužna za održavanje stabilnosti u društvima koja pokreću stalne inovacije“, piše Feng, ističući pojam „društvene stabilnosti“, koji je ključni dio kineske tradicije i civilizacije: od tog pojma podjednako polaze i drevni kineski filozofi i aktualni komunistički lideri. Nit vodilja je ista: bez stabilnosti nema razvoja. A bez razvoja mogu se ponoviti 1989. i Tiananmen.

„Kineska socijalistička tržišna ekonomija mogla bi pružiti rješenje“, zaključuje dr. Feng.