Ustašija u Srbu

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 29.lipnja 2016

Revizionistička logika koja narodni ustanak u Srbu proglašava ‘četničkim ustankom’ konzekventno vodi do proglašavanja Oluje ‘ustaškom operacijom’, a to, kao što znamo, nije istina

Ako je dosad u ponekoj glavi i bilo dilema treba li u 21. stoljeću govoriti o antifašizmu, ovotjedna proslava antifašističkog ustanka u Srbu je pokazala zbog čega treba.

Kad vidiš tko je došao ometati proslavu, u kakvim majicama i s kakvim skandiranjem na usnama, onda ti je jasno protiv koga su prije 75 godina ustali seljaci Like, Korduna i drvarskog kraja u susjednoj BiH – ne protiv Hrvatske i Hrvata, nego protiv NDH i ustaša. Ti su ljudi ustali protiv fašističke države koja je nosila hrvatsko ime, okaljavši ga do Sudnjeg dana.

Sve što treba znati o NDH dogodilo se već u prva dva tjedna te demonske tvorevine. Osnovana 10. travnja 1941. na temelju Hitlerove Direktive 25 (Weisung 25) od 27. ožujka iste godine, prvi koncentracijski logor (Jadovno kod Gospića) NDH je formirala već dan kasnije, 11. travnja: samo u tom logoru, koji je djelovao četiri mjeseca, pobijeno je više ljudi nego u cijelom Domovinskom ratu na obje strane.

A već do kraja travnja ta je Hitlerova država donijela rasne zakone, kao teorijsku podlogu koncentracijskih logora, na kojoj potom niče i Jasenovac, jedini logor smrti u Europi koji nisu držali njemački nacisti, već domaći fašisti. Nažalost: hrvatski.

To svjedoči Dvorana sjećanja u jeruzalemskom Yad Vashemu, u kojoj su upisana 22 najveća genocidna stratišta u Europi za Drugog svjetskog rata, od Auschwitza nadalje, a među njima i Jasenovac, koji se na tom sotonskom popisu izdvaja po autorskom potpisu. Dok su, naime, na preostalom dvadeset i jednom europskom stratištu organizatori i izvršitelji genocida bili pripadnici njemačkog SS-a, Jasenovac je autohtoni ustaški proizvod.

Pjesma o drugu Marku

Drugim riječima, prije 75 godina najgori među nama pokušali su nas strpati među najgore u svijetu svih vremena. Bez antifašista, taj bi nas fašistički biljeg pratio kroz cijelu povijest. Prati nas i ovako, ali zahvaljujući antifašistima mi danas možemo svijetu pogledati u oči i reći: “Mi smo svoje fašiste sami riješili.”

A ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. bio je prvi ozbiljni oružani otpor tom hrvatskom fašizmu, koji je tjednima prije toga, pod vodstvom potonjeg zapovjednika Jasenovca Maksa Luburića, u tisućama kosio srpski narod Like i Korduna. To i nije bio ideološki ustanak, nego egzistencijalni: da nisu ustali, Luburić bi ih pobio do zadnjega.

Danas hrvatski revizionisti tvrde da se u Srbu dogodio četnički, a ne antifašistički ustanak. Ova teorija pada u vodu već pri suočenju s prvim povijesnim faktom, a to je fakat da je vođa ustanka u Srbu bio Ličanin Marko Orešković Krntija, čovjek Hrvat, čovjek komunist. Štoviše, ubili su ga upravo četnici.

Veteran Španjolskog rata, Orešković je u vrijeme ustanka bio član Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i Komunističke partije Jugoslavije, što zrcali važnost koju je Partija pridala pobuni protiv fašističke NDH. Oreškovićev karakter i postupanje opisuje narodna pjesma koja se usmenom predajom zadržala u kolektivnoj memoriji srpskog naroda Like i Korduna:

“Cijeloj Lici žalost srce bije / što joj nesta dičnoga Krntije / što joj nesta vođe od ustanka / prvog vođe, Orešković Marka. / Drug je Marko hrvatskoga roda / al’ je majka srpskoga naroda.”

Srpska stranka prava

Neosporno je da su u ustanku u Srbu sudjelovali i četnici s tih područja, koji su tokom ustanka počinili zločine nad civilima u više hrvatskih sela. Ne samo što nijedan današnji antifašist ne može biti ponosan na te zločine, nego je Komunistička partija već tada, usprkos alibiju rata, odmah osudila te događaje i prekinula svaku suradnju s četnicima. O tome je nedavno u našim novinama zborio svjedok vremena, 100-godišnji partizan i počasni predsjednik Antifašističke lige Juraj Hrženjak:

“To hrvatsko selo (Borićevac, op. D.P.) je u nekoliko okolnih srpskih sela popljačkalo i pobilo nekoliko desetaka Srba, i tu je počelo vriti. U toj situaciji oni četnički elementi koji su se pridružili ustanku, ostajući pritom četnici, oni su pobili Hrvate u Borićevcu i u još dva-tri manja hrvatska sela, i tu su napravili velike zločine. Partija se odmah ogradila od toga, napala i osudila to zločinačko postupanje, i od tada četnici više nisu sudjelovali niti u jednoj partizanskoj jedinici. To je bio prekid i kraj suradnje partizana i četnika.”

Onaj tko zbog četničkih zločina nad hrvatskim civilima koji 1941. nisu htjeli bježati iz svojih kuća u Borićevcu osporava antifašistički i pravedni karakter ustanka u Srbu, nije svjestan da svojom logikom osporava pravedni i antifašistički karakter Oluje, jer i u Oluji su se – pogotovo u danima nakon nje – dogodili brojni zločini nad srpskim civilima koji 1995. nisu htjeli bježati iz svojih kuća. Logika koja narodni ustanak u Srbu proglašava “četničkim ustankom” konzekventno vodi do proglašavanja Oluje “ustaškom operacijom”, a to, kao što znamo, nije istina.

Zamislimo da se u Hrvatskoj pojavi politička stranka pod imenom “Autohtona Srpska stranka prava” (A-SSP) i da njeni članovi mjesec dana uoči obljetnice Oluje podignu šator na kninskoj Tvrđavi, s namjerom da tu drže predavanja o svom revizionističkom viđenju Oluje, kao što naša autohtona ustašija revizionistički gleda na narodni ustanak u Srbu. Bi li i tada MOST-ov tehnički ministar policije Vlaho Orepić od akademske zajednice tražio da zauzme stav o pravom karakteru Oluje, kao što je to ovih dana iskao za ustanak u Srbu?

Vjerujemo da bi tehnički ministar prije jezik pregrizao nego to zaiskao. Zato je nejasno što mu nije jasno oko Srba.

Od Islamske Države do malog Davida

Slobodna Dalmacija – 26.lipnja, 2016

Kako je na kolektivnoj razini važno da Zapad prestane poticati frustraciju islamskog svijeta, tako je na individualnoj razini važno da se opasnost vršnjačkog nasilja ne podcijeni, jer je i to generator frustracije koja može završiti u krvi nedužnih, kao u Münchenu

Gradovi Zapadne Europe odjekuju od pucnjeva i bombi: oružani ataci na žitelje europskih urbisa prestižu jedan drugog. Stručnjaci upozoravaju da su profili počinitelja sve različitiji i da se kod pojedinih slučajeva više i ne može ustanoviti suvisla povezanost s centralom suvremenog terorizma – Islamskom Državom. Ta činjenica otežava borbu protiv terorizma, jer izranjaju “usamljeni vukovi”, iznimno frustrirani i mentalno granično zdravi pojedinci koji osobnu muku iskupljuju masovnim ubijanjem nedužnih ljudi.

Tako se ukazuje na silne razlike između lanjskog terorističkog juriša na Pariz, kada je u simultanim napadima stradao troznamenkast broj građana, i prošlotjednog masakra u Münchenu u kojem je pobijeno devet ljudi. Iza terorističkog čina u Parizu stajala je glomazna ljudska i materijalna infrastruktura Islamske Države, dok je münchenski napad izveo pojedinac, iransko-njemački adolescent za kojeg nije utvrđena nikakva veza s terorističkom maticom, osim indicija da mu nadahnuće nije bio islamski, nego arijevski, bjelački terorizam. Jer su ga u školi maltretirala pretežno djeca stranaca, Turci i drugi, pa se moguće zato snažnije poistovjetio s njemačkim dijelom svog identiteta, u ime kojega je, izgleda, i pobio te ljude, pretežno strance.

Iako su razlike između ova dva slučaja neporecive, bilo bi važno shvatiti da među njima postoji suštinska sličnost. Prije svega u motivaciji. A ona se krije u dugotrajnoj neprestanoj frustraciji za koju postoje objektivni razlozi i krivci: u münchenskom slučaju ta je frustracija bila individualna, a u pariškom kolektivna.

Jad i poniženost

Punih stotinu godina, još od Sykes-Picotovog sporazuma, zapadne sile – baš one u kojima se danas zbivaju teroristički napadi – besramno eksploatiraju muslimanske zemlje Bliskog Istoka i sjeverne Afrike, darujući tamošnjim narodima duboki osjećaj frustracije. Ta razina zapadnjačke besramnosti – a time i razina žrtvine frustracije – još je pojačana agresijom na Irak 2003., a do neba podignuta mučkim ubojstvom libijskog vođe Gaddafija 2011. godine. Bilo je dovoljno da, uslijed tog višegeneracijskog osjećaja jada i poniženosti, dozori dovoljno snažna osvetnička organizacija poput Islamske Države, pa da se Zapad nađe u šoku, uhvaćen u vlastitom odrazu iz kolonijalnog ogledala.

Isto tako, punih osam godina, još od početka puberteta, iransko-njemački dječak David Ali Sonboly trpio je bullying od vršnjaka, uvrede i rugalice na račun svoje težine, što mu je nesumnjivo ostavilo duboki osjećaj frustracije. Bilo je dovoljno da, uslijed tog višegodišnjeg osjećaja poniženosti i jada, u njemu dozori dovoljno velika osvetnička snaga, pa da se u katastrofalnom finalu jednog frustriranog mladog života München nađe u šoku, uhvaćen kao kolateralna žrtva radikalnog odgovora na vršnjačko nasilje.

U oba slučaja imamo istovjetnu temeljnu motivacijsku potku koja je dovela do zločina, što ukazuje da bi moguća rješenja terorističkog problema, barem u segmentu prevencije, morala uzimati u obzir tu sličnost, kako na kolektivnoj, tako i na individualnoj razini.

Ubojstva iz fantazije

Konkretno, baš kako je na kolektivnoj razini važno da Zapad prestane uzrokovati frustraciju islamskog svijeta i podstrekavati terorizam na Bliskom Istoku, tako je na individualnoj razini važno da se fatalna opasnost vršnjačkog nasilja ne podcijeni, odnosno da se shvati kako je i to generator frustracije koja može završiti u krvi nedužnih, kao u Münchenu. Studije pokazuju da je upravo vršnjačko nasilje glavni uzrok dobrog dijela samoubojstava mladih (i mladi münchenski ubojica se na kraju ubio), kao i raznih oblika nasilničkog ponašanja mladih.

Pritom je otežavajuće to što je zadnjih godina, zbog sve veće izloženosti građana slikama nasilja (prvo bliskoistočnog, a sada i domaćeg), u Europi došlo do pomaka praga percepcije u odnosu na nasilne sadržaje, do svojevrsne “normalizacije nasilja”, pa sada za njim posežu i oni akteri koji to jučer ne bi napravili.

Jer, David Ali nije bio jedino zlostavljano dijete u Europi – takvih je na milijune. Dobar dio te djece ponekad mašta o istoj vrsti osvete koju je poduzeo David, ali ta ideja ostaje u sferi fantazije, kao “unutrašnja satisfakcija” kojom zlostavljano dijete psihološki kompenzira realnu nemoć da se obrani u zbiljskom svijetu. Onog trenutka kad mnoštvo malih davida uoči da je nasilje u društvu normalizirano – a to je najveća pobjeda Islamske Države – netko od njih će krenuti u realizaciju homicidne fantazije.

A taj trenutak je već došao. To je prirodna posljedica dominantnog sistema današnjeg svijeta (čitaj: Zapada), koji proizvodi stanje u kojem prevelik broj ljudi i naroda ne mogu naći svoje mjesto pod suncem i živjeti dostojanstveno.

Zadnja pošta Turska

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 21. lipnja, 2016.

Gledajući kako Erdogan ubrzano prostire ćilim za meku verziju Islamske Države, naši fundamentalisti gorko žale što Hrvatsku nisu uspjeli pretvoriti u svoju verziju Katoličke Države

Kažu upućeni da Tomislav Karamarko ovih dana slabo jede i spava. Navodno ne izlazi iz kuće i nikome se ne javlja na telefon: ni Mađarima, ni Rusima, ni Vasi Brkiću. Samo sjedi u naslonjaču pred televizorom, u krilu mu laptop i puna zdjela kokica od prekjučer: bulji u teletekst, pregledava portale i čeka informativne emisije na televiziji. Zoru dočekuje budan i apatičan: ne čuje prve pijetlove, ne čuje konzultantičine korake u hodniku, ne čuje jutarnju graju svijeta. Čuje samo jednu riječ: Erdogan.

Gleda Karamarko što radi Erdogan, i ne može vjerovati. Tako blizu, misli u sebi: bio sam tako blizu, a tako daleko…

Zatvorio se, vele, potpuno u sebe: tek ponekad ga obiđu najbliži drugovi, tehnički ministar obrazovanja Predrag Šustar i tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Kad iziđu iz Karamarkovog stana, oba “tehničara” izgledaju potreseni i ne žele ni riječ zucnuti novinarskim ekipama koje dežuraju u dvorištu.

Valja razumjeti potresenost Karamarka i njegovih nekoć najbližih suradnika nad izvještajima koji stižu iz Turske, nakon što je tamošnji predsjednik Recep Tajjip Erdogan neuspjeli vojni udar iskoristio za provođenje spektakularne čistke turskog društva. Sve ono što su njih trojica planirali napraviti od Hrvatske je neslavno propalo, a sada još moraju gledati kako potpuno isti plan za Tursku – čak i s većim intenzitetom i razmjerima – u djelo sprovodi turski sultan u Istanbulu, a da mu nitko ništa ne može. Konzervativna kontrarevolucija u Hrvatskoj je pukla kao cvrčak, a u Turskoj doživljava zvjezdane trenutke. Recite pošteno: zar to nije da čovjek proplače od muke?

Zagreb kao Ankara

Evo, uzmimo našeg tehničkog ministra obrazovanja. Čovjek se polomio da ospori Darwinovu teoriju evolucije i opstruira neželjenu reformu školstva onog prokletog liberala i nekrsta Borisa Jokića, a blaženi Erdogan u jednom danu makne četiri sveučilišna rektora, smijeni 1500 sveučilišnih dekana, suspendira 20.000 nastavnika i zatvori više od 600 obrazovnih institucija. Gleda Šustar Erdogana i misli: eh, da je ovo Turska, pjevao bi meni Jokić pred kamerama, vezan lisicama, da je on organizator obrazovnog puča.

Ili uzmimo tehničkog ministra kulture. Čovjek se iz petnih žila mjesecima trsio da eliminira jugoboljševički ološ iz medija i javnog prostora, i sve što je uspio jest da smijeni par novinara, ukine nekoliko emisija i zaustavi dotok novca neprofitnim medijima. A sultan s Bospora u jednom danu privede i stavi pod istragu 370 zaposlenika državne radiotelevizije i zabrani rad više televizija i radiostanica, uključujući i 22 portala. Naš tehnički ministar sada mora tužakati pogane hrvatske novinare zbog kleveta i uvreda, a Erdoganova Turska još je od 2013. zemlja s najviše novinara u zatvoru. Gleda Hasanbegović Erdogana i misli: eh, zašto Zagreb nije Ankara?

Uzmimo, konačno, samog Karamarka. Čovjek je ostavio srce na terenu da njegova kontrarevolucija uspije, mašući barjakom lustracije kako bi Hrvatsku odveo u žuđeno 19. stoljeće, i nije uspio ništa od toga, a sâm je završio u političkom zapećku, odbačen od drugova. A mudri Erdogan u jednom danu, pred Karamarkovim očima, lustrira 60.000 vojnika, policajaca, sudaca, obavještajaca, državnih službenika, profesora i nastavnika. Gleda Karamarko kako se njegovi mokri snovi iz “Antikomunističkog manifesta” ostvaruju u realnom vremenu, ali avaj – u pogrešnoj zemlji.

Pero Ćorić Istanbulski

Ono što se odvija u Turskoj izgleda strašno, ali ljudi previđaju da je i Hrvatska bila opasno blizu takvog scenarija. Tako izgleda konzervativna kontrarevolucija u svom punom zamahu, ako ju se ne sputa na vrijeme. To bi nam se dogodilo da je Karamarko na izborima dobio dvotrećinsku većinu, nužnu za promjenu Ustava.

Stotinu godina je Republika Turska održavala svoj sekularizam, slijedeći brazdu koju je zaorala ključna figura turske povijesti, veliki društveni modernizator Mustafa Kemal Atatürk. Cijelo stoljeće turska je vojska tenkovima čuvala sekularni ustroj od islamista, a sada se nazire novo Erdoganovo doba, nasilno doba ubrzane islamizacije, čime se praktično raspada Atatürkova sekularna država. U Turskoj se, dakle, događa točno ono o čemu su javno sanjali tajnik HSP AS-a Pero Ćorić i ini Karamarkovi desni jataci iz Domoljubne koalicije, vičući kako žele da Hrvatska prestane biti sekularna država.

Gledajući kako Erdogan ubrzano prostire ćilim za meku verziju Islamske Države, naši fundamentalisti pred Karamarkovim televizorom gorko žale što Hrvatsku nisu uspjeli pretvoriti u svoju verziju Katoličke Države. I okreću glave prema nebu, sveudilj se pitajuć’: dobri Bože, zašto si nas ostavio? Što to Erdogan ima, a mi nemamo?


 

Smrt Nogometa

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 14. srpnja, 2016

EURO u Francuskoj nije zauvijek ubio Nogomet, ali mu je polomio kičmu. Zato je leptir u Parizu sletio na Ronaldovo lice, noseći poruku iz viših sfera: ne plači, sine Cristiano, Nogomet je ionako mrtav

Vele, bit će to sportska fotografija godine: Cristiano Ronaldo sjedi na terenu u suzama, a leptir mu slijeće na kapak. Ronaldo plače jer ne zna da će sto minuta kasnije ipak postati prvak Europe, a leptiri su na stadion došli da označe Smrt Nogometa.

Službeno tumačenje leptirske najezde na pariško finale EURA ponešto je drukčije: organizatori su noć prije ostavili upaljena svjetla na stadionu, što je privuklo leptirske divizije. Ako je i točno, ovo ne objašnjava činjenicu da imamo pokojnika.

Određene bilješke o ovoj zakučastoj pojavi još je prije pedeset godina, u slavnom djelu “Sto godina samoće”, ostavio kolumbijski centarfor Gabriel García Márquez. Sto minuta Ronaldove samoće nije usporedivo sa sto godina samoće Marquezove, ali obje samoće povezuje upravo biblijska najezda leptira.

Kod Ronalda leptiri se pojavljuju u 24. minuti utakmice, kad nemoćan pada na travnjak, a kod Márqueza nastupaju na 233. stranici (BIGZ-ovo izdanje iz 1982.), kad na vrata aristokratske kuće kuca ljubavnik aristokratske unuke, čovjek po imenu Mauricio Babilonio, kojeg svuda prati oblak žutih leptira. Márquez ga opisuje kao mladića iz radničke klase, pohabanog odijela, melankoličnih očiju i sanjarskog pogleda, drsko sigurnog u sebe, odličnog plesača, punog grube muške senzualnosti.

Primjećujete li koliko taj opis odgovara opisu Nogometa, kakav je nekad bio, prije nego je na ovom EURU umro? Zbog tih osobina Mauricio Babilonio je zaveo aristokratsku unuku, a zbog istih osobina Nogomet je zaveo milijarde ljudi.

Trijumf defanzivnog uma

Mauricio Babilonio umire već na 238. stranici, jer je aristokratski um zaključio da čovjek iz radničke klase ne zadovoljava obiteljske ambicije, te naručuje njegovo ubojstvo: metak, doduše, nije ubio Babilonija, ali mu je polomio kičmu i zauvijek ga prikovao uz krevet. Jedini svjedok zločina bila su bića iz drugih sfera – žuti leptiri.

Pedeset godina kasnije leptiri iz Márquezova Maconda preletjeli su Atlantik i osvanuli u Parizu, da nadziru još jedno brutalno ubojstvo nečega što je izvorno poteklo iz radničke klase i bilo razigrano i maštovito. EURO 2016. nije, doduše, zauvijek ubio Nogomet, ali mu je polomio kičmu. Pobijedila je inženjerska verzija igre, oličena u strategu pobjedničkog Portugala, inženjeru elektrotehnike Fernandu Santosu, čiji tim je svjesno, po njegovim uputama, prezentirao Nogomet kao “trijumf defanzivnog uma”.

Usporedbe radi, vratimo se načas u vrijeme dok je Nogomet još bio živ. Recimo, u srpanj 1982., kad je magični Zicov i Falcãov Brazil u Španjolskoj igrao četvrtfinale Svjetskog prvenstva protiv Italije, a Brazilu je za polufinale bio dovoljan remi. I došla je 68. minuta, kad je Falcão izjednačio za 2:2, točno 22 minute prije kraja. Što bi u tom trenutku učinio novi bog europskog nogometa, inženjer Fernando Santos?

Nema sumnje da bi don Santos, kao i 99 posto današnjih trenera, “zatvorio” utakmicu i odlučio se za fanatičnu defanzivu: treći gol mu nije potreban, s 2:2 ulazi u polufinale.

Poražena magija

Ali trener Brazila te 1982. je nogometni filozof Telê Santana, a magičnu momčad na terenu kao kapetan predvodi doktor Sócrates, sin profesora filozofije i diplomirani liječnik koji je nakon karijere doktorirao filozofiju: ideja defanzive potpuno je strana i Santani i Sócratesu; te ideje naprosto nema u njihovim filozofskim konceptima. Stoga Brazil i nakon 68. minute juriša po treći gol, i naravno, u kontri treći gol daje Italija: magična momčad Brazila ide kući, a dekadentna Italija potom osvaja Mundijal.

Santana daje čuvenu izjavu: “Gorak je okus poraza, ali važno je da smo prezentirali najbolji nogomet.” A doktor Sócrates će godinama kasnije reći: “Izgubili smo boreći se za ideale. To je kao i današnje društvo: izgubili smo čovječnost, ljude danas pokreće samo rezultat. Meni je uvijek važnija bila ljepota nego pobjeda.”

Tako su 1982. zborili filozofi Santana i Sócrates: iste godine Márquez za žute leptire Mauricija Babilonija dobiva Nobela. A što je 34 godine kasnije, kad su ga novinari u Francuskoj optužili za ružnoću portugalske igre, rekao inženjer Santos, fizički dvojnik kolumbijskog maga (dodajte mu brkove i imate pljunutog Márqueza)?

“Ni mene, ni moje igrače ne diraju komentari o ružnoći”, kazat će Santos. “Radije ću biti ružan i na EURU nego lijep, a sjediti doma.”

Očito se između 1982. i 2016. dogodio trenutak u kojem su inženjeri pregazili filozofe. Tada je počela agonija Nogometa i suvremenog svijeta bez ideala, jer je istodobno počeo i neoliberalni kapitalizam: reži troškove, otpuštaj ljude, smanjuj plaće – bitan je profit! U nogometnom prijevodu: reži kreaciju, otpuštaj napadače, smanjuj individualizam – bitan je rezultat!

Zato je leptir u Parizu sletio na Ronaldovo lice, noseći poruku iz viših sfera: ne plači, sine Cristiano, Nogomet je ionako mrtav.

Do istrage crne ili bijele

Slobodna Dalmacija, 10.srpnja, 2016

Pokret ‘Životi crnaca su važni’ zasad se zadovoljava vođenjem kampanja i prosvjeda protiv nasilja nad crncima, ali ako se to nasilje ubrzo ne smanji, nitko ne jamči da Micah Johnson neće postati mučenički uzor novim generacijama gnjevnih Afroamerikanaca

Nakon masakra u Dallasu i pet ubijenih (bijelih) policajaca rasne tenzije su narasle do američkog neba, pa The New York Post na svojoj naslovnici konstatira: “Građanski rat”. A bivši zastupnik američkog Kongresa Joe Walsh otišao je i korak dalje, pa je – kao da provodi križarsku mobilizaciju “bijele Amerike” – na jednoj od društvenih mreža ostavio sljedeći post: “Ovo je sada rat. Čuvaj se Obama. Čuvajte se nasilnici iz pokreta ‘Životi crnaca su važni’. Prava Amerika dolazi po vas.”

To je reakcija. Da budemo precizniji u ovoj rasnoj nejednadžbi: to je bjelačka reakcija na crnačku reakciju nastalu povodom bjelačkog ubojstva crnog čovjeka, puta dva.

Jer, dva su Afroamerikanca prethodnih dana ubijena od policije – Alton Sterling u utorak u Louisiani, Philando Castile u srijedu u Minnesoti – i to je bio “okidač” za “krvavi četvrtak” u Dallasu, kada je Afroamerikanac Micah Xavier Johnson, ratni veteran iz Afganistana, poluautomatskom puškom ubio pet i ranio sedam američkih policajaca, prije nego ga je policija ubila eksplozijom robota bombe. Višestruki ubojica prethodno je policijskim pregovoračima rekao da je ljut zbog policijskih ubojstava crnaca i da želi “ubiti bijelce, prvenstveno bijele policajce”.

Tko god je u četvrtak na internetu vidio snimku policijskog ubojstva Philanda Castilea (koje je njegova djevojka sa suvozačkog sjedišta prenosila preko Facebooka praktično u realnom vremenu, dok je njena četverogodišnja kćer izbezumljeno vrištala na zadnjem sjedištu), a samo u noći sa srijede na četvrtak tu je snimku vidjelo tri milijuna ljudi, nije mogao biti pretjerano iznenađen kad je nekoliko sati kasnije na portalima vidio vijest o afroameričkoj osveti u Dallasu.

Glineni golubovi tamne kože

Ne radi se tu o relativiziranju ubojstva policajaca, nego o razumijevanju uzročno-posljedične veze između policijske brutalnosti prema Afroamerikancima i brutalne osvete za kojom je posegnuo jedan od Afroamerikanaca. Ruku na srce, bilo je samo pitanje vremena kada će iz afroameričke zajednice SAD-a stići ovakva vrsta reakcije na policijsko nasilje kojim su izloženi pripadnici te zajednice.

Brojni primjeri zadnjih godina svjedoče da na američkim ulicama od policijskih metaka Afroamerikanci ginu kao glineni golubovi, često bez ikakva povoda i opravdanja. Objavljene su statistike koje kazuju da američki građanin tamne kože ima devet puta veću šansu da bude ubijen od policije nego njegov bijeli parnjak. I guverner Minnesote Mark Dayton je u četvrtak – dan nakon ubojstva Philanda Castilea, a nekoliko sati prije pokolja u Dallasu – izjavio da je Castilo izgubio život “barem djelomično zbog boje kože”.

Čak je i generalni tajnik UN-a Ban Ki-moon zatražio “duboku i nepristranu istragu” o ubojstvima Castilea i Sterlinga, naglasivši da “ti incidenti još jednom ističu potrebu dubinskog rješavanja problema diskriminacije, koja uključuje i rasne nejednakosti u primjeni zakona”, dok je predsjednik SAD-a Barack Obama pozvao Ameriku da se nužno suoči s “pojavama rasnih predrasuda” u policijskim redovima. Poznati afroamerički aktivist i propovjednik Jesse Jackson optužio je, pak, Donalda Trumpa i njegove pristaše da su “odgovorni za širenje straha koji je pridonio ovoj tragediji”.

Gnjev s dna piramide

Nakon što je objavljeno da je ubijeni ubojica policajaca djelovao sâm i nepovezan s bilo kojom radikalnom skupinom ili terorističkom organizacijom, američkim vlastima kao da je laknulo: očito su strahovale da je bijes Afroamerikanaca možda već porodio takvu skupinu ili organizaciju. Ali to ne znači da takva organizacija neće biti ustrojena već sutra ili prekosutra, ako se nešto bitno u američkom društvu ne promijeni.

Afroamerički bunt zbog policijske brutalnosti tako zasad ostaje kanaliziran u okviru protestnog pokreta “Životi crnaca su važni” (“Black Lives Matter”), koji je nastao 2013. kao reakcija na prekomjernu policijsku silu prema Afroamerikancima. Ovaj pokret zasad se zadovoljava time što vodi kampanje i prosvjede protiv nasilja nad crncima, ali ako se to nasilje ubrzo ne smanji, nitko ne može jamčiti da Micah Xavier Johnson neće postati mučenički idol i uzor novim generacijama gnjevnih Afroamerikanaca, koje će stvari postaviti na stari balkanski način, “do istrage vaše ili naše”.

I ne radi se tu samo o policijskom nasilju prema Afroamerikancima, nego i o njihovom općenito podređenom društvenom položaju i statusu u Sjedinjenim Državama, o što se može svojim očima uvjeriti svaki posjetitelj SAD-a, već i prema poslovima koje Afroamerikanci pretežno obavljaju. Čak i u najkozmopolitskijem američkom gradu, dakle New Yorku, ta rasno-socijalna podjela vidljiva je od aerodroma John. F. Kennedy do kapitalističkih ulica Manhattana: točno se vidi da su bijelci na vrhu, a Afroamerikanci na dnu socioekonomske piramide.

Kaže naš narod: “Krčag ide na vodu dok se ne razbije.” Ili tako nekako.

Zadnja pošta Švicarska

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 1. srpnja, 2016

Iako se naizgled radi o nepovezanim predmetima, svak tko prati situaciju u našem nogometu shvaća da istrage protiv Mamića u Švicarskoj i protiv huligana u Hrvatskoj čine nerazmrsivo uzročno-posljedično klupko

Sportska napetost traje: nakon što nam je reprezentacija tragično ispala s Europskog prvenstva u nogometu, ucviljeni građanin Lijepe naše može se prebaciti na praćenje Europskog prvenstva u pravosuđu. I može biti optimističan: dok je na nogometnom EURU Hrvatska između 24 momčadi neslavno zapela u osmini finala, na pravosudnom EURU aspiracije naše zemlje su mnogo veće. Stručnjaci čak tvrde da nam u najgorem slučaju ne gine srebrna medalja.

Razlog tom optimizmu je podatak da na pravosudnom EURU, koje je počelo u ponedjeljak, nastupaju (zasad) samo dvije zemlje: Hrvatska i Švicarska. U ponedjeljak su, naime, hrvatski i švicarski mediji gotovo istodobno objavili priopćenja svojih tužiteljstava o pravosudnim predmetima koji se odnose na uzroke i repove nereda koje su u Francuskoj priredili hrvatski tifosi.

Državna odvjetništva u Splitu i Šibeniku tog su dana na svojim internetskim stranicama obznanili hapšenja više navijača zbog izazivanja nereda i huliganskog ponašanja na stadionu Geoffroy Guichard u Saint-Étienneu, dok je javna tužiteljica švicarske regije Obwalden, gospođa Esther Omlin, iznijela švicarskim medijima da njeno tužiteljstvo preuzima dio istrage o (ne)legalnim financijskim transakcijama braće Mamić kod inozemnih transfera igrača Dinama. Švicarska tužiteljica je potvrdila da se istraga protiv Mamića vodi u tri tamošnja kantona – Zürichu, Ticinu i Ženevi – te da je posrijedi “vrlo opsežan i težak slučaj”.

Kapuljačama protiv odijela

Iako se naizgled radi o nepovezanim predmetima, svak tko iole prati situaciju u našem nogometu shvaća da ove dvije istrage čine nerazmrsivo uzročno-posljedično klupko, odnosno da huligana s kapuljačama na francuskoj tribini ne bi ni bilo da u svečanoj loži nema kršitelja zakona u odijelima. To ne može biti olakšavajuća okolnost ni opravdanje za huliganizam, ali je nužno znati cijelu priču da bi se razumjelo zašto je dio navijača bio spreman izbaciti Hrvatsku s EURA.

Interesantno je kako se pokazalo da švicarski novinari bolje razumiju kontekst huliganskih ispada hrvatskih navijača nego mnogi hrvatski novinari. Tako tog znamenitog ponedjeljka 27. lipnja, na dan otvaranja Europskog prvenstva u pravosuđu, švicarski list Neue Luzerner Zeitung u članku “Nogometni skandal: Tragovi vode u Švicarsku” izvještava svoje čitatelje o Mamićevom klanu i nudi im opsežni CV “vulgarnog vladara hrvatskog nogometa zbog kojeg bijesni navijači na Euru prekidaju utakmice bakljama”. Istog dana naši mediji prenose priopćenja odvjetništava u Splitu i Šibeniku o uhapšenim huliganima, ali u tim napisima Mamića baš i nema.

Ispada da hrvatski građanin, ako želi biti informiran o pozadini i kontekstu hrvatskog huliganizma u Francuskoj, mora čitati švicarske novine.

Ali nisu u pitanju samo mediji u Švicarskoj. Čitav niz europskih novina i portala, pa čak i američkih, izvijestio je svoju publiku o uzrocima francuskih nereda i motivima hrvatskih huligana, neizbježno se referirajući na Mamića, dok u Hrvatskoj dio medija potpuno ignorira kontekst događaja i piše o besmislenom i nemotiviranom nasilju; ako se ponegdje i spominju mogući motivi, nalazi ih se u namjeri osumnjičenih da nanesu materijalnu štetu Nogometnom savezu i ugledu Republike Hrvatske.

Pravda je okrugla

Ovdje se neizbježno nameću paralele s tehničkim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem. I u njegovim su djelovanju brojni europski i svjetski mediji relativno brzo prepoznali ekstremni nacionalizam (da ne upotrijebimo koju težu kvalifikaciju) te ministra smjestili u kontekst ozbiljnog narušavanja ugleda Republike Hrvatske, dok su istovremeno mnogi mediji u Hrvatskoj ignorirali ili pokušavali relativizirati taj kontekst.

No, kao što su peticije hrvatskih kulturnjaka protiv Hasanbegovića i njihov angažman na ukazivanju javnosti zbog čega je takav državni činovnik poguban za Hrvatsku napokon urodile plodom, pa su nakon negativnog međunarodnog publiciteta stigle i odgovarajuće političke packe iz Washingtona i drugih centara moći, tako će biti zanimljivo vidjeti hoće li i ovaj negativni međunarodni publicitet – koji su huligani svojim ponašanjem na stadionu Geoffroy Guichard nesumnjivo postigli – utjecati na rasplet koji bi bio u najdubljem interesu Republike Hrvatske.

Sportskim rječnikom kazano: valja vidjeti hoće li na aktualnom Europskom prvenstvu u pravosuđu Hrvatska, u konkurenciji uvijek neugodne Švicarske, osvojiti prvo ili drugo mjesto. Znate kako je: danas se svak bavi pravosuđem, a pravda je okrugla, pa je doista teško prognozirati konačan ishod. Ali valjda ćemo ostaviti srce na terenu. Pardon, u sudnici.