Slobodna Dalmacija – 28.rujna, 2016

Povijest u naše zemlje navraća sve brže, sa sve manjim razmacima: osluškujući trijumfalne postreferendumske tonove čelnika Republike Srpske Milorada Dodika, čovjek čuje zlosutni eho smrtonosnog govora Slobodana Miloševića 1989. na Gazimestanu, kad je tadašnji šef srpskih komunista definitivno odbacio komunističku masku i stavio nacionalističku, pozvavši Srbe da se pripreme za rat.

“Šest vjekova kasnije, danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene” – rekao je tada Milošević, a Dodik danas kao da repetira te pogane riječi. Jedino se povijesna distanca radikalno smanjila: Milošević se u svom govoru referirao na historijski događaj iz 14. stoljeća (Kosovsku bitku), a Dodik se referira – izravno ili neizravno – na rat u BiH koji je Daytonskim sporazumom završen prije nepunih 20 godina. Rekosmo na početku: povijest se na Balkanu ubrzava.

Nedjeljni referendum u Republici Srpskoj pokazao je koliko jedan neodgovorni političar može napraviti štete i ugroziti krhku ravnotežu ne samo Bosne i Hercegovine, nego i cijelog Balkana. Mnogi se tješe da stvari danas ne mogu eskalirati kao početkom 1990-ih, ali valja se sjetiti da ni tada mnogi ljudi nisu vjerovali da je rat moguć, pogotovo ne u Bosni i Hercegovini.

Tko je lud razbijati Bosnu – govorili su tada ljudi. Tko je lud razbijati “leopardovu kožu” – govorili su misleći na impresivnu etničku i vjersku izmiješanost ljudi i naroda Bosne i Hercegovine, ovjerenu stotinama tisuća miješanih brakova, kumstava, prijateljstava. Pa ipak se dogodio najcrnji scenarij.

Prezir prema Bosni

Mnogi smatraju da se takav scenarij danas više ne može ponoviti, jer su društvene i političke okolnosti stubokom drukčije. Ukazuje se na činjenicu da Dodik referendum nije isprovocirao zbog ratnih namjera nego zbog predstojećih lokalnih izbora u BiH i svoje političke kalkulacije, kako bi njegovi kandidati pobijedili opoziciju. To stoji, ali ne poništava činjenicu da je referendumom iz boce pušten upravo onaj duh kojeg se svi na Balkanu plaše, jer se sjećaju do čega dovodi.

Sad se tvrdi da je referendumsko pitanje bilo relativno bezazleno i da je prijepor oko datuma entitetskog praznika pretjerano povezivati s tako radikalnim stvarima kao što je mogućnost novog izbijanja ratnih sukoba na Balkanu. Ali radi se o društvenoj atmosferi koju to referendumsko pitanje proizvodi, jer ono direktno poziva na neposluh prema Ustavnom sudu BiH, najvišoj juridičkoj instanci susjedne države.

Fakat da je preko 99 posto izašlih glasača na referendumsko pitanje odgovorilo pozitivno, zapravo znači da je iskazan plebiscitarni prezir i prkos bosanskih Srba i prema Ustavnom sudu BiH i prema državi koju Sud predstavlja. A to doista može biti prvi korak prema pokušaju secesije, koji rat čini neizbježnim.

Osim toga, taj je datum, deveti siječnja, za Bosnu i Hercegovinu sve samo ne bezazlen. Nije Ustavni sud BiH bez razloga ocijenio taj datum diskriminirajućim za Hrvate i Bošnjake. Tog 9. siječnja 1992. dio srpskih zastupnika u skupštini tadašnje Socijalističke republike BiH, predvođen kasnijim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, proglasio je uspostavu “republike srpskog naroda u BiH”, tražeći “teritorijalno razgraničenje” od Hrvata i Bošnjaka. Ono zbog čega je Karadžić u Haagu proglašen ratnim zločincem začelo se upravo tog dana 1992. u sarajevskoj skupštini.

Ta je odluka u pravnom smislu bila pokušaj protuustavne secesije dijela teritorija BiH (po Ustavu SFRJ pravo na samoodređenje do odcjepljenja imale su republike, a ne narodi), dok je u stvarnosti predstavljala uvod u rat i politiku etničkog čišćenja nesrpskih naroda, na kojoj je i nastala današnja Republika Srpska.

Genocid je tabu

Ovih se dana na portalima širom Balkana moglo pročitati dosta postova i komentara mladih žitelja Republike Srpske, koji se iskreno čude zašto se svi obrušavaju na njihov referendum, koji je demokratsko pravo svakog naroda, i zašto Hrvatima i Bošnjacima smeta da oni slave deveti siječnja kao dan svog entiteta. Mnogi od njih pritom čak i ne izražavaju neki pretjerani nacionalizam, naprosto su zbunjeni onim što smatraju “hajkom na referendum”.

Ti klinci u postdaytonskim školama Republike Srpske o tom 9. siječnju 1992. vjerojatno uče kao o herojskom danu recentne povijesti bosanskih Srba, kad su se njihovi politički zastupnici, predvođeni “herojem-a-ne-zločincem” Radovanom Karadžićem, hrabro oduprli balijsko-ustaškom teroru i stvorili republiku koja je Srbe zaštitila od mogućnosti novog Jasenovca. Nema u tom narativu svijesti o brutalnim progonima i zločinima na kojima je ta tvorevina nastala, nema svijesti o tome da je njihov strah od Jasenovca proizveo Srebrenicu.

Mladi naraštaj Republike Srpske ne zna ništa o genocidnoj osnovi svog entiteta: za njih je to tabu. Kako će to učiti u školama, ako predsjednik entiteta javno uporno negira ledenu pravnu činjenicu srebreničkoga genocida, pa je i nekidan za hrvatske medije izjavio da “oko Srebrenice ništa nije dokazano”? Za takve izjave, koje negiraju ili omalovažavaju genocid, u normalnim bi društvima bio zauvijek diskvalificiran iz javnog života, a u nekim razvijenim demokracijama završio bi u zatvoru, na višegodišnjoj robiji.

Ali na Balkanu takvi ljudi postaju predsjednici i narodni lideri (ni Hrvatska tu nije iznimka), a narodi ništa ne uče iz povijesnih grešaka koje su napravili ne prije tisuću godina, nego praktično u istoj generaciji. Dodik izravno ili neizravno ponavlja ono što je Karadžić radio prije samo 20-ak godina, a (pre)veliki dio naroda ga slijedi kao što je slijedio Karadžića. To je slika Balkana kada nema nad-ideje koja stvara miješane brakove.

Slobodna Dalmacija, 27. rujna, 2016

Britanski neomarksist Jeremy Corbyn ovog je vikenda premoćno potvrđen za lidera Laburističke stranke: od preko pola milijuna laburističkih glasača njegovo je ime zaokružilo njih 313 tisuća, odnosno 62 posto. U isto vrijeme, par tisuća kilometara jugoistočno, jedna balkanska inačica Laburističke stranke tetura i posrće u potrazi za novim vođom i novim ideološkim identitetom. Govorimo, jasno, o SDP-u.

Može li hrvatski pandan britanskih Laburista iz netom završenog kongresa Laburističke stranke u Liverpoolu izvući kakve ideološke pouke i smjernice za budućnost? Prije nego odgovorimo na ovo pitanje, vrijedi podsjetiti na sličnosti i razlike između hrvatskog i britanskog SDP-a.

Jeremy Corbyn na čelo najjače britanske opozicijske partije došao je krajem prošlog ljeta, uvjerljivo pobijedivši stranačke protukandidate od kojih se ideološki vrlo jasno razlikovao: dok su njegovi rivali u predizbornoj kampanji članstvu obećavali više-manje kontinuitet klasične socijaldemokratske politike, Corbyn je u svojim predizbornim nastupima govorio kako je Karl Marx “fascinantna figura od koje i danas možemo puno naučiti”.

Takvi i slični njegovi javni istupi – puno bliži iskonskoj ljevici nego njenoj socijaldemokratskoj varijanti – privukli su u redove Laburističke stranke desetine tisuća novih, mladih glasača, koji su tražili izlaz iz klopke neoliberalnog kapitalizma, sistema koji im je nudio samo beskrajnu stagnaciju i loše plaćene poslove na pola radnog vremena, umotane u staniolsku frazu o fleksibilizaciji tržišta rada. Upravo su glasovi mladih Britanaca doveli Corbyna na čelo Laburističke partije.

Dolje Marx, živjela Merkel!

U isto vrijeme hrvatski Jeremy Corbyn, koji se odazivao na ime Zoran Milanović, u javnosti je, umjesto Karla Marxa, kao svog socijaldemokratskog uzora isticao – njemačku demokršćanku Angelu Merkel (!?!), glavnu operativku neoliberalnog sistema u Europi.

Višegodišnjem vođi hrvatskog SDP-a ne samo što nije padalo na pamet da mladima ponudi izlaz iz klopke neoliberalnog kapitalizma, nego je on taj sistem zdušno branio i omogućavao mu da se u Hrvatskoj dobro osjeća, na “radost” hrvatske mladeži koja je na svojim kostima počela osjećati kako im taj sistem nudi samo beskrajnu stagnaciju i loše plaćene poslove na pola radnog vremena, umotane u staniolsku frazu o fleksibilizaciji tržišta rada. Zato su baš glasovi mladih Hrvata doveli Živi zid u Hrvatski sabor, presudivši da SDP nije zaslužio bolje od opozicije.

U britanskoj Laburističkoj stranci zadnjih je mjeseci vrilo, a unutarstranački razdor prijetio je i rasjepom partije. Naime, iako je Corbyn za predsjednika izabran nadmoćnom većinom glasova članstva, protiv njegovih “lijevih skretanja” pobunili su se parlamentarni zastupnici stranke: od njih 230, čak 172 se izjasnilo protiv Corbyna. Zato je i morao, jedva godinu dana nakon ustoličenja, na novu izbornu provjeru. I rezultat je bio isti kao lani: opet su ga glasovi mladih članova potvrdili za šefa partije. Opet su mladi Britanci obznanili da u klasičnoj socijaldemokraciji ne vide izlaz iz neoliberalne klopke.

A što za to vrijeme mladim biračima u Hrvatskoj nude kandidati za upražnjeno mjesto predsjednika Socijaldemokratske partije? Koliko se iz mlakih istupa može razabrati, njihova najprogresivnija ideološka ponuda svodi se na stidljivo obećanje da će, ako dođu na čelo partije, SDP vratiti klasičnoj socijaldemokraciji, upravo onome čemu su mladi Britanci i lani i ove godine jasno pokazali palac dolje.

Kontakt sa stvarnošću

Već je opće mjesto da je sumrak europske političke ljevice otpočeo onog trenutka kad je prije 20 godina jedan od Corbynovih prethodnika na čelu Laburista, koji se odazivao na ime Tony Blair, odveo socijaldemokratsku ideju i praksu udesno, u tamni vilajet neoliberalne ideologije, ostavivši mrtvu čistinu na ljevici. Nakon što je taj sistem 2008. proizveo globalnu ekonomsku krizu, čije posljedice još traju, i nakon što je u tom sistemu stasala i svoju budućnost spoznala prva generacija mladih, akcije i dionice socijaldemokratske opcije počele su kod tog naraštaja naglo opadati, u korist opcija koje im barem nude neku alternativu.

Jeremy Corbyn je, za razliku od Zorana Milanovića i njegovih nasljednika, shvatio da u čitavoj Europi – u Britaniji jednako kao u Hrvatskoj – na društvenu scenu stupa prva generacija mladih koja je osuđena da bude prekarijat, žrtveno janje neoliberalnog sistema, i da se ta generacija neće zadovoljiti klasičnim socijaldemokratskim floskulama koje postojeći sistem ne dovode u pitanje, nego ga, dapače, samo učvršćuju.

Sada se možemo vratiti na pitanje može li SDP iz netom završenog kongresa Laburističke stranke u Liverpoolu izvući kakve ideološke pouke i smjernice za budućnost. Odgovor glasi: naravno da ne može i neće. Za takvo nešto SDP-u bi trebao kontakt s prekarnom stvarnošću.

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 24.rujna, 2016

Nakon što su osvojili Ministarstvo kulture i Hrvatsku televiziju, sive eminencije konzervativne kontrarevolucije sada nastoje zauzeti i ključni punkt intelektualnog otpora u zemlji

Studenti se ne mogu slobodno kretati po vlastitom fakultetu. Ne smiju pristupiti dekanatu, referadi, knjižnici. Zaključali su im studentske prostorije i pojeli ključ. Na fakultet su im doveli zaštitare, koji ih ispituju tko su, kuda su pošli i zašto. Nisu im dali da u prostorijama fakulteta održe plenum, pa su ga morali održati na platou ispred fakulteta.

Kad se na putu između studenta i fakultetske knjižnice ispriječe zaštitari, onda znate da je situacija duboko bolesna i sasvim blizu negativne orwellovske utopije. Godina je 2016., mjesto radnje Zagreb, Republika Hrvatska, zemlja vječne uljudbe.

Uglavnom, bitka za Filozofski ovog se tjedna posve rasplamsala. Jedna od zadnjih oaza sekularne Hrvatske pokazuje se dostojna prosvjetiteljskog poslanja koje je upisano u smisao postojanja ovog fakulteta.

Ta modernistička i socijalistička zgrada u ulici Ivana Lučića ne rađa inženjere, biokemičare, programere ni tehnološke izumitelje (iako se nađe i takvih). To nije inkubator tehničkih umova koji će sutra unaprijediti proces proizvodnje nove vrijednosti i omogućiti nam opstanak u vrlom novom svijetu. Ne, to je inkubator humanističkih umova koji će vam objasniti suštinu eksploatacije u procesu proizvodnje nove vrijednosti i rastumačiti zašto je “vrli novi svijet” drugo ime za neoliberalni kapitalistički pakao.

Župnikom protiv testova

Zato ga se i boje. Zato su zaštitari strateški raspoređeni baš na tom fakultetu, a ne na nekom drugom. To je ključni rasadnik slobodarske misli u zemlji. Zato ga kreatori i operativci konzervativne kulturne kontrarevolucije (opravdano) smatraju opasnim. I zato bi svi slobodarski, dobronamjerni i misleći ljudi ove zemlje morali razmisliti na koji će način dati podršku studentima Fiozofskog fakulteta u Zagrebu. Jer tamo se vodi bitka za budućnost domovine.

Za one koji su se kasnije uključili u naš prijenos, sukob između studenata i sistema (kojeg na prvoj liniji fronte zastupaju dekan Filozofskog fakulteta Vlatko Previšić i rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras) razbuktao se nakon što se većina studenata pobunila zbog prijetećeg ugovora o suradnji Filozofskog fakulteta (FF) i Katoličko bogoslovnog fakulteta (KBF). Zašto prijetećeg?

Prvo, iz egzistencijalnih razloga i diskriminacije prema studentima Filozofskog fakulteta, koji bi tim ugovorom bili oštećeni i direktno ugroženi na tržištu rada, nakon što steknu diplomu. Jer gotovo svaki će ravnatelj srednje škole, ako može birati između dva profesora filozofije, izabrati onoga koji mu može predavati i vjeronauk, za što su KBF-ovci osposobljeni.

Drugo, iz logičkih razloga: kako mogu akademski surađivati, a da to ne bude smiješno i redikulozno, ljudi koji su fakultet upisali nakon položenih rigoroznih prijamnih ispita (na nekim smjerovima zagrebačkog FF-a omjer prijavljenih i upisanih znade biti i do 15:1) i ljudi koji su fakultet upisali na temelju preporuke lokalnog župnika? Ti ljudi mogu surađivati izvan akademske sfere, mogu se družiti, biti prijatelji, zaljubljivati se međusobno, spavati jedni s drugima, imati djecu i unuke, ali zaboga: njihova temeljna akademska i misaona polazišta u tumačenju svijeta su ne samo različita, nego se i međusobno potiru.

U najkraćem: na jednom od tih fakulteta Bog je stvorio čovjeka, a na drugom fakultetu taj stvaralački proces je obrnut, ili se barem podvrgava provjeri razuma. Jedan fakultet počiva na dogmi, drugi na kritičkom preispitivanju činjenica i spoznaja.

Revolucija pišljivog boba

I treće, a povezano s drugim: iz slobodarskih razloga. Nije teško proniknuti u krajnji cilj nametanja “neprincipijelne koalicije” FF-a i KBF-a: to je klerikalizacija Filozofskog fakulteta. Nakon što su osvojili Ministarstvo kulture i Hrvatsku televiziju, sive eminencije konzervativne kontrarevolucije sada nastoje zauzeti i ključni punkt intelektualnog otpora u zemlji, bez kojeg im svi njihovi hasanbegovići i esihovice neće vrijediti ni onoga što se u tuzemnoj gastronomiji naziva “pišljivi bob”.

Zbog svega toga bitka za Filozofski je bitka za hrvatsku budućnost, duhovni dvoboj između 21. i 18. stoljeća. Ako to izgubimo, sekularna Hrvatska opstat će samo u pjesmama i sjećanjima starijih građana.

Zato bi, da se vratimo na početak, svaki misleći, dobronamjerni i slobodarski građanin Hrvatske morao razmisliti na koji će način iskazati podršku studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu (plinske boce isključene). Pogotovo bi o tome morali razmisliti svi njegovi bivši studenti širom zemlje.

Ovo je mala zemlja: tko se odluči za sekularno hodočašće, Zagreb nije daleko. Ako me sjećanje ne vara, s Trga vozi “trinaestica” ravno za Filozofski: nakon što skrene iz Savske u Vukovarsku, treća stanica, pa pješke na jug. Inače ćemo svi završiti u slijepoj ulici katoličke džamahirije.

Isti članak Ustava RH koji Blanki jamči slobodno javno očitovanje vjere, jamči i njenim oponentima slobodno javno očitovanje njihova uvjerenja. Recimo, netko može imati uvjerenje da je vjera prevažna stvar da bi ju se učestalim javnim isticanjem banaliziralo

Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, Članak 40

Mnogo se zadnjih dana piše o Blanki Vlašić. Zapravo, o ovoj iznimnoj sportašici piše se već petnaestak godina, otkad je još na početku karijere pokazala ogromni atletski talent i potencijal. Dvostruka svjetska juniorska šampionka u skoku u vis i višestruka svjetska seniorska prvakinja od rane je mladosti bila magnet za novinare ne samo iz Hrvatske, nego iz čitavog svijeta.

Splitska cura koja je godinama trenirala u neuvjetnoj dvorani i svjetsku slavu stekla bez neke velike pomoći države, gotovo isključivo uz golemo žrtvovanje svoje obitelji, bila je predodređena da obori svjetski rekord bugarske skakačice Stefke Kostadinove od 209 cm, postavljen još 1987., kada je Blanka imala četiri godine. Sama Kostadinova više je puta izjavila da ne vidi tko bi osim Blanke mogao oboriti njen dugovječni rekord. Godinama su sportski novinari širom svijeta nagađali na kojem bi prvenstvu ili mitingu Blanka mogla postati prva žena u povijesti koja će preskočiti 210 cm. Pa ipak, to se (još) nije dogodilo.

Ali u posljednje vrijeme o Blanki se ne piše toliko zbog njenih nebeskih skokova, već zbog njenog vjerskog opredjeljenja. Odnosno, da budemo precizni: zbog njenog javnog – mnogi kažu: gotovo estradnog – iskazivanja vjerskog opredjeljenja.

Negdje oko 2013. godine, skrhana ozljedama koje su je skrenule s puta do žuđenog skoka od 210 cm, Blanka je otkrila Boga. Nema u tome ništa loše, mnogi otkriju Boga u nekom trenutku života. Kao što nema ništa loše ni u tome da netko nikad ne otkrije Boga. Ta božja stvar je, kako da kažemo, duboko individualna.

Satirični komentari

Za razliku od većine ljudi, koji pitanje vlastite vjere ili nevjere smatraju duboko intimnim i privatnim činom, te ga nerado ili samo iznimno iznose u javnost – znalci Biblije tvrde da se u svetoj knjizi vjernici upućuju da “ne spominju ime Božje uzalud” – Blanka je o svom vjerskom obraćenju od početka govorila naširoko i nadugačko, povezujući ga sa svojim sportskim uspjesima.

Ta (pre)naglašena javna komponenta njezina vjerskog življenja ponukala je mnoge komentatore – kako u medijima, tako i na društvenim mrežama – da dadu svoje osvrte na taj aspekt Blankina života. Neki su komentari bili blagonakloni, neki kritični, a neki i satirični, što je pred koji dan nagnalo skupinu od pedesetak naših sportaša da potpišu peticiju o zaštiti Blankinih građanskih i vjerskih prava, koja smatraju ugroženim. I tako je Blanka ponovo dospjela u žižu javnosti, neovisno o svojim skokovima.

Sretna je okolnost da ovo nije baš neki zakučasti problem, jer Ustav Republike Hrvatske, u poglavlju “Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda”, prilično precizno određuje ljudska i građanska prava i slobode po pitanju vjere.

Konkretno, u članku 40 Ustava RH jamči se “slobodno javno očitovanje vjere”. Prema tome, u svom gorljivom javnom vjerništvu Blanka ne samo da se nije ogriješila o Ustav Republike Hrvatske, nego joj taj temeljni dokument svake države i društva daje i jamči puno pravo da bude gorljiva javna vjernica.

Estradizacija vjere

Međutim, citirana rečenica iz Članka 40 Ustava RH ima i svoj nastavak, pa se u njoj zapravo jamči “slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja”. Prema tome, u svojim obraćanjima u medijima i na društvenim mrežama Blankini kritičari – koji po pitanju vjere iznose drugačija uvjerenja ili ih naprosto, kao vjernike, iritira Blankina estradizacija vjere – ne samo da se nisu ogriješili o Ustav Republike Hrvatske, niti su povrijedili Ustavom zajamčena vjerska prava Blanke Vlašić, nego im taj temeljni dokument svake države i društva daje i jamči puno pravo da budu kritični prema Blankinom vjerskom uvjerenju, čak i ako su i sami vjernici.

Recimo, netko može imati uvjerenje da je vjera prevažna stvar da bi ju se učestalim javnim isticanjem tako banaliziralo. I to je uvjerenje jednako legitimno i Ustavom zaštićeno kao i Blankino.

Drugim riječima, isti članak Ustava Republike Hrvatske koji Blanki jamči slobodno javno očitovanje vjere, istovremeno i Blankinim oponentima jamči slobodno javno očitovanje njihova uvjerenja.

I jedni i drugi, i vjernici i nevjernici, pritom se mogu pozvati i na Članak 38 Ustava Republike Hrvatske, koji svim građanima jamči “slobodu mišljenja i izražavanja misli”. Netko bi mogao reći da Članak 38 potencijalno može izazvati kaos u društvu, jer bi ga netko mogao shvatiti i primijeniti tako da javno pozove na istrebljenje vjernika, odnosno nevjernika.

Zato je tvorac Ustava između članaka 38 i 40 ubacio i Članak 39, koji vrlo jasno određuje granicu slobode mišljenja i izražavanja misli. Ta je granica po pitanju vjere formulirana na način da je “zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje (…) na vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”.

Elem, svak u ovoj državi može izražavati svoje misli i očitovati svoja vjerska i druga uvjerenja, u duhu članaka 38 i 40 Ustava RH, sve dok svojim izražavanjem misli i očitovanjem vjere ne krši Članak 39 Ustava RH. Pa da vidimo kako sukobljene strane stoje po tom pitanju.

Herojski protiv manjine

Rekosmo već da je Blankino neprestano isticanje vjere izazvalo dosta kritičnih i satiričnih komentara, ali potpisnik ovih redaka nije u tim komentarima – barem u tiskanim medijima – uspio pronaći “pozivanje ili poticanje na vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”, odnosno elemente kršenja Članka 39 Ustava RH.

Ali se zato elemente kršenja tog članka može pronaći u peticiji kojom skupina sportaša pokušava zaštititi tobože ugrožena vjerska prava Blanka Vlašić. Obratite pažnju na sljedeće dvije rečenice iz peticije: “Blankino je pravo da govori o svojim sportskim uspjesima, ali i o svojoj vjeri. Blankino je pravo da očekuje da se sankcionira svakoga tko joj to pravo oduzme.”

Dakle, potpisnici peticije traže sankcije za ljude koji o vjeri misle drukčije od Blanke, što je prilično blizu pozivanju ili poticanju na nesnošljivost prema takvim građanima. S druge strane, nitko od komentatora u medijima nije zatražio da se zbog iznošenja njenih vjerskih uvjerenja sankcionira Blanku, niti je itko od njih iznio stav da Blanki treba oduzeti pravo da govori o svojoj vjeri, kako se to u peticiji imputira.

Mora se primijetiti i da Blankini branitelji učestalo ističu kako svojim javnim vjerskim angažmanom Blanka nikoga nije uvrijedila ni povrijedila, što naprosto ne odgovara istini: itekako je poznato njeno aktivno učešće u kampanji za sramotni referendum udruge “U ime obitelji”, čiji je jedini cilj bio da se određenoj skupini građana, LGBT osobama, uskrate prava koja heteroseksualci neupitno imaju. Naša heroina se tom prilikom “herojski” stavila u službu (vjerske) većine, kako bi se napakostilo manjini.

Osobno, ne znam nikoga tko je prestao navijati za Blanku nakon što je otkrila Boga, pa čak ni nakon što je to svoje otkriće odlučila neprestano dijeliti s javnošću. Ali znam dosta ljudi koji su prema njenim sportskim uspjesima postali indiferentni upravo zbog njenog angažmana u toj protucivilizacijskoj kampanji.

Razočaranje bivših fanova Blanke Vlašić bilo je utoliko veće što se radi o ženi koja je proputovala cijeli planet te se natjecala i družila sa sportašicama i sportašima iz svih dijelova svijeta, od kojih je nezanemariv dio homoseksualne orijentacije. I u tim ljudima također čuči Bog: kako možeš pogledati Bogu u oči ako aktivno radiš na omalovažavanju njegove drugačije djece?

IZ NOVE KNJIGE DAMIRA PILIĆA ‘MARX NIJE MRTAV’INTERVJU S DR. ZVONKOM ŠUNDOVOM, BIVŠIM SREDNJOŠKOLSKIM PROFESOROM MARKSIZMA KOJI JE ZADNJU PLAĆU DOBIO PRIJE 24 GODINE

Ovih dana iz tiska je izašla nova knjiga Damira Pilića “Marx nije mrtav”, u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Jesenski i Turk, odnosno njihove novopokrenute biblioteke Arkzin. Knjiga je nastala u okviru međunarodne istraživačke stipendije “Balkan fellowship for journalistic excellence”, a sadrži dvadesetak intervjua koje je Pilić u svibnju i lipnju 2015. radio u Splitu, Zagrebu, Ateni i Londonu. Sugovornici su mu bivši hrvatski profesori marksizma koji su nakon 1990. ostali bez posla, kao i današnji europski marksisti, sveučilišni profesori, članovi i simpatizeri grčke SYRIZA-e, španjolskog Podemosa i slovenske Združene levice.

Za ovu prigodu iz knjige prenosimo intervju s dr. Zvonkom Šundovom, nekadašnjim srednjoškolskim profesorom marksizma u Zagrebu.

Profesor filozofije i marksizma dr. Zvonko Šundov rođen je 1952. godine. Nakon završenog studija filozofije i marksizma 1986. magistrira na temi “Marxovo prvo artikuliranje prakse u ‘Ranim radovima'”. Iste godine se zapošljava u srednjoj Elektrotehničkoj školi u Zagrebu, a doktorira 1990. na temu Lukácseve marksističke analize klasne svijesti. No dolaskom demokratskih promjena i ukidanjem marksizma 1991. ostaje bez posla. Otada traje njegova sudska borba da se vrati na posao koji više ne postoji.

Stoga nije čudno da je profesor Šundov na intervju, koji smo dogovorili u kavani zagrebačke Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, stigao s punom torbom sudskih spisa koji se odnose na njegov slučaj.

– Jeste li postali profesor marksizma, odnosno marksist, zato što ste vjerovali u to učenje ili iz nekog drugog razloga?

– Postao sam profesor marksizma iz svog vlastitog uvjerenja. Na studiju sam upisao filozofiju pod “A” i marksizam pod “B”.

– Zašto ste postali marksist? Kako je u Vama došlo do te odluke?

– Privuklo me prvenstveno to što je moj otac bio partizan, učesnik Narodnooslobodilačke borbe (NOB), pripadnik Druge dalmatinske divizije i sudionik časnih bitaka na Neretvi i Sutjesci. Dakle, jedan od korijena mog marksizma je utjecaj oca na mene. Već u toj dobi sam uočio da je marksizam humanizam, a prve ideje o tome usadio mi je moj otac. Najvažnija stvar u mom životu je uvijek bila borba protiv fašizma i ekstremizma. To je aktualno i danas, jer se opet u našem društvu javljaju različite natruhe tih negativnosti.

Prva knjiga koja me navela na marksizam bili su Marxovi “Rani radovi”. Tu je on rekao da je učenik Hegelov. Posebno su dva poglavlja važna iz tih Marxovih “Ranih radova”, to su “Prilog kritici Hegelove filozofije prava” i “Kritika Hegelove filozofije državnog prava”. Ta dva Marxova rada su me zaintrigirala, jer sam od svojih profesora bio instruiran da je Hegel najznačajniji filozof u povijesti čovječanstva, nastavljač starih Grka.

Takvo mišljenje je zastupao i moj profesor Milan Kangrga. Imao sam čast da tokom 30 godina budem njegov učenik i kućni prijatelj. Mnogo sam razgovarao s njim, a živi razgovor je u filozofiji vredniji nego napisani. Kao što bi rekao Mao Ce Tung: “Teorija je kad čitaš, a praksa je kad staviš živo prase na stol.”

– Jesu li se Vaša uvjerenja o marksizmu u međuvremenu, osobito nakon 1990. godine, promijenila?

– Neki su bili marksisti, pa su se odrekli toga. Ja nisam. Naravno da sam ostao vjeran tim idealima, ne mogu biti protiv sebe. Cijeli život sam odgajao učenike u tom duhu, i ostao sam na tom putu, iako su neki izjavljivali da je marksizam njihova mladenačka zabluda. Stvarnost je zamka za svakog mislioca.

Marksizam je jedini današnji odgovor na krucijalna pitanja ljudske povijesti. Rosa Luxemburg je rekla “Socijalizam ili barbarstvo”, a ovo što danas imamo nije ništa drugo nego barbarstvo. Marx je kazao da je kapitalizam mehanizam koji melje samog sebe. A onda će samljeti i nas. Danas je jedan posto ljudi vlasnik 99 posto bogatstva, a ide prema tome da budu vlasnici 100 posto. Narod će postati nekulturni višak. Marx rješava zagonetku ljudske povijesti.

– Što se dogodilo s Vama nakon što je marksizam 1990. ukinut u akademskim institucijama?

– Jako teško sam to doživio. U prvom trenutku se nisam mogao snaći, trebalo mi je vremena da sagledam stvari. Godine 1990. sam doktorirao, a 1991. dobio otkaz kao tehnološki višak. Direktor škole mi je dao otkaz, pa sam podnio tužbu protiv škole.

– Kako su te promjene utjecale na Vas osobno i profesionalno?

– Učenici su me pozdravljali na ulici, ali nastavnici iz zbornice, dojučerašnji prijatelji, okrenuli su mi leđa i pravili se da me ne vide. I tu moram citirati Hegela: “Tko u drugom čovjeku vidi samo lošu stranu, taj čovjek ne zaslužuje da se zove čovjek.”

– Pamtite li posebno neki događaj s početka 90-ih, u smislu da ste oko pitanja marksizma imali neke sukobe s okolinom (sa studentima, kolegama, prijateljima ili članovima obitelji)?

– Ja sam 1991. zastupao do kraja marksističke ideje i normalno da sam bio fizički napadnut. Išao sam u dućan u Branimirovoj ulici i razgovarao s ljudima u dućanu, govorio sam da nam je stigao fašizam. Iz duše sam to govorio. I dvojica su me zaskočila i napala me šakama, trčali su za mnom s dugačkim letvama. Ja sam trčao kroz park pored Ministarstva obrane u Branimirovoj, i jedan od njih je izvadio pištolj, a drugi mu kaže: “Nemoj pucati, pogodit ćeš naše!” Jer bilo je tamo nekih ljudi ispred Ministarstva. I to me spasilo.

I roditelje su mi vrijeđali u Đakovu, na ulici su mi napali oca: “Koliko si ustaša pobio, đubre partizansko?” Evo, sad mi se ruke tresu kad se toga sjetim (pokazuje mi ruke koje drhte, op. D.P.). Prosto ne mogu vjerovati da sam ostao živ i sve to izdržao. Pogotovo nakon razvoda 1995. godine, kada sam izbačen iz stana: bivša žena je tražila da izađem iz stana i ja sam se našao na ulici, bez ičega. Otada nemam više kontakt ni sa sinom.

– Kako ste preživljavali?

– Spavao sam na klupi na Željezničkom kolodvoru, a zimi u praznim vagonima, skupa s klošarima. Nije bilo mjesta ni u prihvatilištu za beskućnike. Osjećao sam se kao da mi se svijet srušio: dotad sam živio normalno, a sad odjednom na ulici, bez igdje ikoga, bez knjiga. Na to razdoblje sam vrlo ponosan, i dan-danas bih se tako ponašao.

– Kako ste se osjećali u vagonu?

– Nisam imao knjiga, ostale su u stanu. Izbačen sam iz stana u kratkim hlačama i ljetnim šlapama, ostao bez prijatelja. I tada se pokazala ona narodna poslovica: “U dobrim vremenima imat ćeš puno prijatelja, a u zlim vremenima ostat ćeš sam.” Ali Heraklit kaže: “Jedan je više od njih deset tisuća, ako je pravi.” A ja sam imao dvojicu: Hegela i Marxa.

– Kako ste se izvukli iz te situacije?

– Sadašnju ženu sam upoznao 1996. godine, ona mi je spasila život i odvela me u Križevce, gdje i sada živimo. Upoznali smo se kod odvjetnika: ja sam tužio školu, a ona je imala neku ostavinsku raspravu. Ali advokat je kasnio i ona me pozvala u kafić na čaj. A ja nemam kune u džepu. I nekako me nagovorila da ipak odemo na taj čaj. A kako ona nije iz Zagreba, ponijela je sendviče i ponudila mi jedan. A ja tri ili četiri dana ništa nisam jeo. Ali bilo mi je neugodno da uzmem sendvič, pogotovo što nisam mogao platiti ni čaj, i ja sam se nećkao, a ona me nagovorila da ipak uzmem sendvič. I eto, već 20 godina živimo zajedno.

Ona me spasila. Iste te 1996. godine objavio sam svoju doktorsku disertaciju o Lukácsu, u privatnom izdanju, kad se nitko nije usudio zucnuti o marksizmu i kad su se dojučerašnji marksisti distancirali od Marxa. To je ono što je još Lenjin rekao: “Uništit će nas mangupi u našim redovima.” I to je točno: “preobraćeni” marksisti su veće zlo i od nacionalista i od kapitalista.

– Što je bilo s tom tužbom protiv škole?

– Sud je 1996. presudio u moju korist, da je škola dužna vratiti me na posao. I ja sam došao u školu da se javim na posao, a direktor me odbio unatoč presudi, iako mu je Upravna inspekcija skrenula pozornost da me mora vratiti na posao.

– Budući da ste uoči rata doktorirali, mogli ste predavati i na fakultetu. Zašto vam sveučilišni profesori nisu pomogli?

– Da budem iskren, nisam ni tražio pomoć od drugih marksista.

– Kako danas živite?

– Objavio sam tri knjige o Hegelu, sad pišem četvrtu. I šetam svaki dan po pet kilometara, sve zahvaljujući svojoj ženi i njenom razumijevanju. Ona je divan i veliki čovjek.

– Za koji dio marksističkog učenja smatrate da je danas zastario? A koji dio tog učenja može biti relevantan i za ovo naše vrijeme?

– Ništa Marxovo nije zastarjelo. Nego se radi o tome da se nisu dovoljno prostudirala najvažnija njegova filozofska djela. Hegel je rekao da je životinja pametnija od metafizičara, jer on konzumira maglu apstraktnih pojmova, a životinja ukida svoj predmet interesa tako što ga ždere i fizički lišava života. Zato mislim da se moraju proučiti sva Marxova djela, da se čovjek teoretski izgradi, produhovi i oplemeni. Pogledajte samo ovu Marxovu misao: “Ideje postaju materijalna sila kad zahvate mase.” Dakle, Marxova filozofija u proletarijatu nalazi fizičku snagu, a proletarijat u marksizmu svoju duhovnu snagu.

– Danas se više ne govori o proletarijatu nego o prekarijatu?

– To ne mijenja ništa. Marksizam je aktualna i budućnosna znanost. Smatram da se nije dovoljno dobro razumjela njegova misao. Čak ni marksisti nisu razumjeli “Kapital” – to je kritika građanske ekonomije i otuđenja. Naprosto, socijalizam je nešto dobro. Vrijeme marksizma tek dolazi. Mi bismo i ranije shvatili Marxa, ali nas je ometala ta boljševičko-staljinistička linija Komunističke partije.

– Jeste li Vi bili član Komunističke partije?

– Ne. Nudili su mi, ali sam rekao: “Ne treba mi, kad sam ionako marksist.”

– Kako gledate i doživljavate izbornu pobjedu SYRIZA-e u Grčkoj i uspon neomarksističkih stranaka u drugim zemljama Europe (Podemos u Španjolskoj, Die Linke u Njemačkoj, Inicijativa za demokratski socijalizam i Združena levica u Sloveniji)?

– SYRIZA je neomarksistički pokušaj da se izađe iz ovog otuđenog i postvarenog svijeta. Neoliberalna politika u sprezi s krupnim kapitalom i bankarskom mafijom ide na to da uništi cijelo čovječanstvo. SYRIZA i Podemos predstavljaju humani akt pobune protiv toga. Čovjek se mora angažirati i izboriti se za svoja prava. Protiv apsurda se možemo boriti samo pobunom i revoltom, kako je rekao Camus. Hegel je rekao da u revoluciji ljudske glave vrijede kao glavice kupusa.

– Mora li eventualna socijalistička revolucija biti nasilna?

– Nasilje? To je neoliberalna floskula kojom se brani diktatura neoliberalnog kapitalizma i bankarske mafije, da bismo se mi sutra tukli oko kanti za smeće. Kapitalizam nema ozbiljnog neprijatelja, osim marksizma. Kapitalisti znaju: ako im itko može doći glave, to su marksisti. Jer što je marksizam? Revolucija. A revolucija smo vi i ja. Upravo zbog toga SYRIZA ima toliko problema u ovim pregovorima (intervju s dr. Šundovom je vođen u svibnju 2015. godine, dok se još nije znalo da će SYRIZA kapitulirati u pregovorima s EU, op. D.P.).

– Kako komentirate opasku bošnjačko-makedonskog marksista Ferida Muhića da ljudi samo žele sjediti s prijateljima uz vrč vina i kozji sir, a da ih pitanje slobode uopće ne zanima, odnosno da je Epikur u pravu više nego Marx?

– Ferid nije u pravu. Kapitalisti će mu uzeti i taj vrč vina i taj sir, i zadnju srdelu iz usta. To će popiti i pojesti kapitalist.

SLAVNI BRITANSKI EKONOMSKI PISAC PAUL MASON U ŠIBENIKU GOVORIO O POSTKAPITALISTIČKOJ BUDUĆNOSTI

Glavna zvijezda četvrtog Festivala alternative i ljevice (FALIŠ), koji je prošlog tjedna održan u Šibeniku, bio je britanski politolog i ekonomski novinar Paul Mason, čija je lanjska knjiga “Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost” u kratkom roku prevedena na dvadesetak jezika, te je mnogi drže svojevrsnim nastavkom megahita francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću”.

Mason je autor više knjiga o globalizaciji i radničkoj klasi, gostujući profesor na Sveučilištu Wolverhampton te bivši novinar i urednik britanskih javnih servisa BBC i Channel 4, a odnedavno radi za medijsku kuću ITN. Oponenti u domovini ga napadaju da je “revolucionarni marksist”.

Mason je u Šibeniku govorio o postkapitalizmu i nastupajućoj “ekonomiji dijeljenja” koja će dokusuriti neoliberalni kapitalizam kakav poznajemo. S njim smo razgovarali jutro nakon predavanja.

– Da najprije riješimo nedoumicu: jeste li marksist?

– Oko 70 posto.

– Što to znači?

– Marxova historijsko-materijalistička metoda je vrlo korisna za razumijevanje krize kapitalizma. Marx je shvatio da je kapitalizam nestabilan i krhak sustav, te je prepoznao važnost klasne dinamike, iako je klasna dinamika danas u svijetu smanjena zbog destruiranja radničkog pokreta. Ali marksizam je potcijenio sposobnost kapitalizma da se prilagodi novim uvjetima. To potcjenjivanje kapitalizma je jedna od historijskih grešaka ljevice. No informacijska tehnologija danas stvara nove uvjete i ona će onemogućiti kapitalizam da se na te uvjete prilagodi.

Kapitalistička ekonomija od samog početka postavlja pitanje: odakle dolazi vrijednost robe? A pojava informacijska tehnologija dodatno komplicira to pitanje, jer tom tehnologijom možeš kreirati stvari besplatno, što je veliki izazov za kapitalističku ekonomiju. Marksizam ima odgovor na to pitanje, u vidu Marxove radne teorije vrijednosti, koja kaže da izvor nove vrijednosti nisu strojevi nego rad, i da je vrijednost neke robe na tržištu određena količinom rada koji je potreban da se ta roba proizvede. Ta teorija je validna, ali informacijska tehnologija mijenja značenje riječi “tržište”.

Prema tome, uzimajući u obzir Marxovu metodu historijskog materijalizma i njegovu radnu teoriju vrijednosti, odgovor na vaše pitanje glasi: da, ja sam marksist.

– Kako ste postali marksist?

– U katoličkoj školi.

– Ne razumijem.

– Išao sam u katolički koledž, kod salezijanaca, i do marksizma sam došao kroz razgovore sa svećenicima koji su nam predavali. Naime, ništa što su mi oni govorili o svijetu nije baš imalo smisla, a imali su bogatu biblioteku u kojoj sam pronašao knjige o marksizmu. Tu sam našao i pročitao Marxov i Engelsov “Komunistički manifest”, koji mi je konačno dao odgovore na pitanja o svijetu koja su me zanimala.

– Otkud “Komunistički manifest” u biblioteci katoličke škole?

– Zato što se katolički socijalni nauk ne konfrontira s marksizmom. U okviru tog školskog predmeta svećenici su nam govorili o socijalnoj pravdi, a to je sadržaj i “Komunističkog manifesta”. Čak i razgovor o socijalnoj pravdi zapravo je razgovor o socijalizmu.

Ja sam odrastao 1970-ih godina u zaleđu Manchestera, u rudarskom i tvorničkom kraju, i marksizam je bio prisutan svuda oko mene: dobro, možda ne u katoličkoj školi, ali na ulici svakako. To je bilo desetljeće žestokih borbi između rada i kapitala: moj otac je bio vrlo aktivan u radničkim protestima i sindikalnoj borbi. Tako sam postao marksist i ljevičar.

– Zar je u Britaniji moguće da jedan marksist radi za vodeće mainstream medije, poput BBC-a i Channel 4?

– Postoje dva aspekta odgovora na vaše pitanje. Prvo, mainstrem mediji od vas zahtijevaju da ne unosite vlastita politička uvjerenja u svoje izvještavanje, što je relativno lako, pogotovo ako ste marksist, jer onda znate gdje je granica i gdje završava politika, a gdje počinje buržoaska ideologija. S obzirom da sam bio plaćen, i to dobro plaćen, da ostanem u granicama buržoaske ideologije, ja sam to zapravo godinama i činio, iako sam se uvijek držao na rubovima te ideologije.

I drugi aspekt, ja smatram da je najbolje novinarstvo o socijalnoj pravdi ono koje ne simplificira istinu. A da bi pisao o socijalnoj pravdi i otkrivao pojave i fenomene koji stvaraju socijalnu nepravdu, ne moraš biti marksist. A ja sam uvijek nastojao pisati o tim stvarima.

Sjećam se, kad sam 2012. za britanske medije izvještavao s 18. kongresa Komunističke partije Kine, bio sam u dvorani okružen tim starim kineskim komunistima. I kad je na kraju Kongresa intonirana Internacionala, moj kineski kolega novinar, koji je sjedio do mene, bio je šokiran kako to da ja znam sve riječi te pjesme. Naravno da znam.

– Kad već spominjete Kinu, u knjizi ste dosta kritični prema svjetskoj ljevici iz 20. stoljeća, uključujući i Kinu?

– Ljevica 20. stoljeća je bila pogrešna, uključujući i njene najuspješnije izdanke, poput jugoslavenskog eksperimenta, odnosno Titove verzije marksističkog socijalizma. Titov socijalizam i sovjetska planirana ekonomija dva su odgovora na isti problem – oskudicu. Ono što ja predlažem potpuno je suprotno: demontaža kapitalizma je moguća samo u uvjetima obilja. Marx je mislio da je to nemoguće, bio je uvjeren da se obilje ne može postići u klasnom društvu, jer vladajuća klasa uvijek uzima bogatstvo sebi. Ali glavna roba današnjeg svijeta je informacija, a mi danas imamo obilje informacija. Tek sada postoje uvjeti za zamjenu kapitalizma nečim drugim. Ljevica 20. stoljeća je bila žrtva svog vremena. Da ne nabrajam sad kako je Staljin pobio milijune ljudi, kako je u Španjolskom građanskom ratu Komunistička partija provodila represiju nad anarhistima itd. Takve stvari ne možete braniti.

– Glavna teza vaše knjige o postkapitalizmu je da će IT industrija dovesti do sloma kapitalizma. Možete li to malo objasniti?

– Informacijska tehnologija smanjuje broj raspoloživih poslova i smanjuje plaće. A mi imamo ekonomiju ovisnu o kreditu. Te kredite uzimamo na pretpostavci budućeg uspjeha ekonomije, ali ako nema ekonomskog rasta, nemate odakle vratiti kredit. I to je točka u kojoj će se klasična kapitalistička ekonomija slomiti.

Studije pokazuju da će do 2050. godine 50 posto poslova raditi roboti. Oni će zamijeniti ne samo tvorničke i fizičke radnike, nego će preuzeti i “mentalne poslove” poput odvjetničkih, liječničkih itd. A što će onda raditi odvjetnici i liječnici?

– Uslužne poslove?

– Nove uslužne poslove koje kapitalizam stvara zadnjih godina antropolozi u Engleskoj nazivaju “usranim poslovima”. To su poslovi nedostojni čovjeka. Nedostojanstveni su.

– Kao rješenje tog robotskog problema u knjizi predlažete uvođenje Bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD) za sve građane. Međutim, nedavno su na referendumu Švicarci odbili tu ideju?

– Finska sada uvodi BTD u neke svoje gradove, to će biti jedan kontrolirani pokušaj. Kanada je svojedobno aplicirala jednu od ranih verzija te ideje na primjeru Montreala, i to baš nije bilo uspješno. Ali to je stvar koja će doći. O tome se mnogo diskutira u Silicijskoj dolini, jer su tamo svjesni ovoga o čemu govorim. Ne postoji precizan model kako bi to trebalo točno izgledati, pa će biti nužno da ga se modelira u hodu, ali je moguće. Jer alternativa je da će ogroman broj ljudi postati siromašan, a siromaštvo je, između ostaloga, “okidač” za mnoge mentalne i duševne bolesti. Osim toga, čovjek bez posla ne samo što ne može biti građanin, nego ne može imati kreditnu karticu, a takav je neupotrebljiv za kapitalizam, ne može ništa kupovati.

– Uspoređuju vas s Thomasom Pikettyjem, vaša knjiga o postkapitalizmu se komparira s njegovim “Kapitalom u 21. stoljeću”. Kako to doživljavate?

– Piketty u svojoj knjizi nije tako radikalan. On je postao radikalniji tek nakon što je napisao tu knjigu. Značajna je njegova historijska evidencija i analiza kapitalizma; recimo, meni je fascinantno kako neoliberalne mainstrem ekonomiste povijest uopće ne zanima, oni to potpuno preskaču: za njih je tržište neprestana sadašnjost, bez prošlosti. Važno je i to što je Piketty empirijski dokazao da financijski kapitalizam stvara sve veću nejednakost. Ali on na tome ostaje, ne ide dalje. On vjeruje u mehanizme tržišta i nije zagovornik protestnih antisistemskih pokreta koji su se razvili posljednjih desetak godina.

– Rekli ste na početku da IT industrija mijenja zakonitosti tržišta? Možete li to malo pojasniti?

– Sama njena suština je suprotna suštini kapitalizma. Ona stvara uvjete za rast ekonomije dijeljenja, koja direktno ruši logiku profita, na kojoj kapitalizam počiva.

– Kakva je to “ekonomija dijeljenja”?

– Kao što govorim u knjizi, radna teorija koju je skicirao Marx predviđa da automatizacija može smanjiti nužni rad do tako male količine da bi rad postao prepušten slobodnom izboru. Marx kaže da će stvari koje se mogu napraviti tim malim količinama rada na kraju vjerojatno ispasti besplatne, djeljive i opće vlasništvo. I to se upravo događa, a najbolji primjer je Wikipedija, koja se uređuje besplatnim dobrovoljnim radom tisuća volontera.

Mislim da smo generalno došli do kraja kapitalističkog načina proizvodnje, koji će biti zamijenjen nečim što nismo očekivali. Socijalisti 20. stoljeća su očekivali dugotrajno umiranje kapitalizma u krvavim grčevima, a kao zamjenu su zamišljali planiranu ekonomiju, što se na primjeru SSSR-a pokazalo katastrofalnim. Sada vidimo da kapitalizam neće biti zamijenjen socijalizmom ili komunizmom – barem ne odmah i izravno – nego postkapitalizmom. U svakom slučaju, neoliberalizam je gotov.

– Ali doima se vrlo živim? Mi ga u Hrvatskoj živimo.

– Kad držim predavanja po Britaniji i Europi, moja publika obično su ljevičari. Ali često držim predavanja i poslovnim ljudima. I kad im kažem da je kapitalizam “gotov”, oni su zapanjeni. Osim bankara s Wall Streeta i ljudi iz Silicijske doline – oni su zabrinuti jer su svjesni da je kapitalizam u dubokoj krizi. Kad biste imali priliku biti na njihovim partyjima i zabavama, vidjeli biste da oni često razgovaraju o postkapitalizmu. Ali za elite iz Istočne Europe i s Balkana to je ogromno čuđenje, oni misle da je kapitalizam vječan. Oni su posljednji neoliberali na svijetu, kao posljednji Habsburzi.

Kazat ću to najjednostavnije što mogu: mi smo svi u vlaku koji srlja u provaliju i usporava, ali će svejedno završiti u provaliji. A zemlje Balkana i Istočne Europe se iz zadnjeg vagona žestoko guraju da se primaknu sredini vlaka, ne primjećujući dolazak katastrofe. A kad vlak padne u provaliju, bit će potpuno svejedno u kojem ste vagonu.

– Kad u Hrvatskoj netko pokuša pričati o socijalizmu, oponenti mu kažu da je Jugoslaven i krenu spominjati Slobodana Miloševića, koji je poveo rat na našu zemlju. Kako se u takvim uvjetima može razgovarati o alternativama kapitalizmu?

– Sličan je problem u drugim zemljama Istočne Europe, koje nisu imale rat, ali su imale staljinizam, i njih priča o socijalizmu asocira na Staljina. Koliko znam, Jugoslavija ne postoji već 25 godina, zato uzmimo mlade ljude u Hrvatskoj koji su rođeni nakon 1990. i Jugoslavije se uopće ne sjećaju. Oni imaju sasvim legitimno pravo da postave ključno pitanje: što meni kapitalizam može pružiti? Ti mladi ljudi moraju sebi odgovoriti na to pitanje.

– U knjizi predlažete unilateralni ili kontrolirani otpis državnih dugova, jer će inače, kako tvrdite, do 2050. bankrotirati oko 60 posto država, što bi moglo izazvati planetarni kaos. Ali SYRIZA je predlagala to isto za Grčku, a znamo kako je prošla?

– Slučaj SYRIZA-e je ekstreman, jer je na nju izvršen politički napad iz Berlina i Bruxellesa. U knjizi govorim kako su europski moćnici namjerno razorili Grčku kako bi naglasili centralnu poruku neoliberalizma, a to je da nema alternative i da svi pokušaji izgradnje nekapitalističkog društva završavaju kao nesreća koja je zadesila Sovjetski Savez. SYRIZA je namjerno skršena kako bi se svima u Europi poslala poruka da je revolt prema kapitalizmu zapravo revolt prema prirodnom i bezvremenskom tijeku stvari.

Međutim, i SYRIZA se pokazala nespremna: morali su očekivati taj politički napad i pripremiti se za njega, jer je bio predvidljiv. Trebali su stvoriti horizontalnu mrežu socijalnih inicijativa i spojiti se s tom mrežom. Jedan od problema ljevice je taj što se socijalni pokreti i lijeve vlade nikako ne spajaju, a trebali bi. Ja sam lani pitao ljude iz SYRIZA-e: ako vam zatvore ljekarne i mljekare, hoćete li izaći na ulice i pjevati “Bandierra Rossa” ili ćete preuzeti i voditi te ljekarne i mljekare?

– Kako tumačite Brexit?

– Mnogo ljudi u Velikoj Britaniji, u manjim naseljima i predgrađima, osjetili su se ostavljenima. A ljudi iz gradova su glasali za ostanak u Europskoj uniji. Globalizacija je isključila ili barem deklasirala sve te siromašne ljude iz naselja i predgrađa. Čak i siromašni ljudi iz gradova su glasali za ostanak u EU, jer im grad ipak pruža neke mogućnosti za izlazak iz siromaštva, ali ljudi iz ruralnih krajeva i suburbija su se osjetili ostavljenima, bez šanse.

Sada će se naša Konzervativna partija, koja je htjela Brexit, morati suočiti s ljudima iz gradova, što će im otežati vladavinu. U Engleskoj već imamo fenomen masovnog učlanjenja u lijeve partije, pogotovo u Laburiste. Kad su Laburisti u proljeće 2015. izgubili na izborima, imali su 40 tisuća članova. A kad se pojavio neomarksist Jeremy Corbyn, u vrlo kratkom roku se učlanilo još 40 tisuća ljudi, uglavnom mladih.

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 17.rujna 2016

Ovog tjedna u britanskom parlamentu dogodio se prolom istine iz vedra neba. Jedini je problem što ta istina više nikome ne koristi, jer su stvari u međuvremenu otišle predaleko i povratak na stari svijet više nije moguć. Istina se prolomila pet godina prekasno.

Elem, britansko parlamentarno vijeće za vanjske poslove objavilo je izvještaj u kojem se priznaje da je napad na Libiju 2011. godine – koji je, uz Ameriku i Francusku, predvodila upravo Britanija – pokrenut na temelju “pogrešnih obavještajnih podataka” te da je doveo do “političkog i ekonomskog kolapsa” ove države. U izvještaju se navodi i kako tadašnji britanski premijer David Cameron mora snositi odgovornost za razaranje Libije.

“Britanska akcija u Libiji bila je dio pogrešno započete intervencija koja je rezultirala situacijom kakva je i danas na snazi”, stoji u izvještaju, te se dodaje: “Britanska politika prema Libiji prije i nakon intervencije koja je započela u ožujku 2011. bila je zasnovana na pogrešnim pretpostavkama i nepotpunom shvaćanju situacije u toj zemlji.”

Tko radi, taj i griješi, rekli bi cinici. Netko za vrijeme nogometne utakmice krivo procijeni kretanje suigrača, pa doda loptu protivniku. Drugi pogrešno procijeni količinu praznog prostora u autobusu, pa nagazi suputniku na nogu. A treći, pak, zabunom povede imperijalistički rat na drugom kontinentu, razori jednu stabilnu državu i unesreći milijune ljudi. U svim tim slučajevima zajedničke su “pogrešne pretpostavke” i “nepotpuno shvaćanje situacije”. Što da se radi, dodali bi cinici: svakome se može dogoditi loš dan.

Loš dan bez kraja

Loš dan u Libiji traje već pet godina i ne nazire mu se kraja. Nekoć jedna od najprosperitetnijih zemalja Afrike, ova je država danas beznadno zaglavljena u spirali sektaških sukoba, nasilja i beznađa. Od zemlje u koju su odlazili europski gastarbajteri – od fizičkih radnika do inženjera – Libija se pretvorila u tužno i nesretno mjesto iz kojeg bježi tko god može.

Nesreća Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije – kako se ova zemlja zvala dok je po svijetu hodao rahmetli pukovnik Moamer Gaddafi – koju su prouzročile tri vodeće zapadne države, nije ostala samo u njenim granicama, već se prelila daleko izvan sjevernoafričke pustinje i “crnog kontinenta”. Nakon ubojstva Gaddafija – koje je pred TV kamerama oduševljeno blagoslovila današnja američka predsjednička kandidatkinja – i rušenja njegovog sekularnog režima, Libija je postala jedan od epicentara svjetskog kaosa, zborno mjesto afričkih i bjelosvjetskih džihadista, koji su po svijet puno opasniji nego što je to “diktator” Gaddafi ikada bio.

Libija je otada postala i jedno od ishodišta migrantske rijeke očajnika, koji s njenih obala kreću u pogibeljni bijeg u Europu: samo par sati nakon što je objavljen ovaj izvještaj britanskog parlamenta, izaslanik UN-a u Libiji Martin Kobler obznanio je u intervjuu za talijanski dnevnik La Stampa da je oko 235.000 migranata u Libiji “spremno krenuti za Italiju čim se ukaže prilika”. A Europa se upravo zbog tih migranata raspada po svojim temeljnim multi-kulti šavovima i zatvara u otuđeni lanac nacionalnih tvrđava, čime gubi smisao vlastitog postojanja.

Koliko god antiimigrantska retorika istočnoeuropskih vlada bila moralno odvratna i nepodnošljiva, u njoj ima zrnaca neke više pravde, nažalost usmjerene prema najslabijim akterima ove storije. U odurnoj ksenofobiji mađarskih, slovačkih i pojedinih balkanskih političara može se nazrijeti i pokoji stripovski oblačić u kojem piše: “Nisu naši avioni bombardirali Libiju, nisu naši islamistički pijuni ubili Pukovnika. Neka migrante i izbjeglice prime oni koji su ih svojom politikom stvorili.”

Satisfakcija bez smisla

Ovo je priča o beščašću europske i zapadne politike. Oni kojih se priznanje o britanskoj odgovornosti najviše tiče – građani Libije, afrički migranti i uplašeni građani Europe – nemaju od tog priznanja nikakve koristi. Određenu satisfakciju mogu dobiti oni – a nije ih bio mali broj – koji su još prije pet godina uzalud upozoravali nad kakvim demonima stražari pukovnik Gaddafi i što će se dogoditi ako taj stražar nestane. Ista bi se stvar dogodila i u Siriji da se u zadnji čas nije umiješala Rusija. Ali, nakon toliko mrtvih, što ikome znači ikakva satisfakcija?

Britansko priznanje o krivnji Davida Camerona za napad na Libiju povijesni je deja vu: na potpuno isti način, i jednako prekasno, iz Britanije je onomad stiglo i priznanje o krivnji Tonyja Blairea za napad na Irak. I tada su se u izvještaju navodili “pogrešni obavještajni podaci” i “nepotpuno shvaćanje situacije”, kao što ćemo jednog dana isti takav izvještaj dobiti i za Siriju.

Gospodari svijeta imaju nepogrešiv tajming za ovakve pokajničke izvještaje: uvijek ih objave tek kad je potpuno sigurno da se stvari koje su izazvali više ne mogu popraviti. To je taj slavni cinizam superiornog Zapada.

Intervju s Dr. Panagiotisom Sotirisom (45), markističkim sociologom s atenskog Sveučilšta i liderom grčke antikapitalističke ljevice “Antarsya” vođenim 2015

Intervju Sociolog s atenskog Sveučilišta, dr. Panagiotis Sotiris (r. 1970), osim kao istraživač na atenskom Fakultetu medijskih i komunikacijskih studija (Faculty of Media and Communication Studies), djeluje i kao jedan od lidera fronte grčke antikapitalističke ljevice “Antarsya”, koja je politički pozicionirana ljevije od SYRIZA-e i nije parlamentarna stranka, ali je na lokalnim izborima dobila ponešto zastupnika, osobito u pojedinim atenskim četvrtima.

S dr. Sotirisem sastajem se upravo u “oslobođenoj” anarhističkoj četvrti Exarchia. Kako kaže, Exarchia je za njega “vrlo dinamičan kvart, zanimljiv, borben, ali ne i opasan”.

– Jeste li postali profesor marksizma, odnosno marksist, zato što ste vjerovali u to učenje ili iz nekog drugog razloga?

– Specijalizirao sam se za socijalnu filozofiju, oduvijek sam bio marksistički orijentiran. I moja doktorska teza je o francuskom marksističkom filozofu Louisu Althusseru. Marksizam je veza između mog teorijskog rada i političkog angažmana, jer sam i član Koordinacijskog komiteta radikalno lijeve koalicije “Antarsya”. Dakle, marksizam za mene nije samo teorija, nego i način da budem politički uključen u društvena zbivanja.

– Zašto ste postali marksist? Kako je u Vama došlo do te odluke?

– Čim sam postao politički svjestan, kao tinejdžer, odmah sam bio na ljevici. Čitao sam marksističku literaturu kako bih razumio društvo. Ljudi postanu ljevičari iz puno razloga. Recimo, ja ne volim nejednakost i socijalnu nepravdu. Ali da bi razumio antagonizam u društvu, trebaš teorijske instrumente. Da bi mijenjao društvo, moraš poznavati teoriju.

– Sjećate li se koje ste prve marksističke knjige pročitali?

– Mislim da su to bile “Komunistički manifest” i Lenjinova “Država i revolucija”.

– Kako ste doživjeli slom socijalizma i marksističkih režima u Istočnoj Europi 1989. godine? Kako su te promjene utjecale na Vas osobno i profesionalno?

– Tada sam još išao u srednju školu. Bio sam orijentiran na antikapitalističku ljevicu, ali sam istodobno bio kritičan prema sovjetskom komunizmu zbog represije i opresije. Takozvane “socijalističke zemlje” Istočne Europe su bile autoritarne i zato su i došle u krizu. Kolaps tog socijalizma nisam doživio kao traumu, kao što su to doživjeli neki stariji ljudi oko mene.

Ali shvaćao sam da je to nešto negativno za budućnost, jer kolaps socijalizma nije bio rezultat pozitivnih socijalnih i društvenih procesa, nego se režim upleo u svoje kontradikcije. I nastupila je arogancija neoliberalnog kapitalizma. U bivšim socijalističkim zemljama pod maskom liberalne demokracije došao je reakcionarni nacionalizam, a u bivšoj Jugoslaviji i građanski rat. Iako se nikad nisam identificirao sa SSSR-om, bilo mi je jasno da slom socijalizma predstavlja poraz radničke klase i da to nije dobro za budućnost Balkana i Europe.

– Za koji dio marksističkog učenja smatrate da je danas zastario? A koji dijelovi tog učenja mogu biti relevantni i danas?

– Marksizam je kontradiktorna teorija. Uvijek je bio povezan s historijom radničkog pokreta, a znamo da je taj pokret nastao kao proleterska opozicija prema buržoaziji. Imamo povijest radničkog pokreta, ali i povijest poraza radničke klase.

Zastario je stari stil dijalektičkog materijalizma. Marksizam je poslužio za staljinizam. Mi sada znamo tragične posljedice staljinizma, čak i ekonomije koja je bazirana na modelu SSSR-a. Iz socijalističkog eksperimenta znamo da je ideja reprodukcije kapitalističkih odnosa u socijalističke uvjete zastarjela. Ali i danas moramo čitati Marxa zbog uloge države koja uvijek štiti vladajuću klasu.

Od Pariške komune znamo da radnička klasa ne može samo tako uzeti državni aparat i vladati. Jer u takvom modelu nema mjesta za proleterske organizacije i nezavisne inicijative. Socijalizam je također, u slučaju SSSR-a, pokazao imperijalizam. Stoga moramo ponovno razmisliti o politici inspiriranoj Marxom. Trebamo nove političke inicijative, trebamo “realnu demokraciju”.

– Kakve bi morale biti te “nove političke inicijative”?

– Lenjinov model jednopartijskog socijalizma pokazao se pogrešan. Novi socijalizam mora doći iz demokracije, ne birokratskim planiranjem nego samoorganiziranjem. Iskustvo 20. stoljeća nije dobra polazna točka za socijalizam 21. stoljeća.

To nema veze s kapitalističkim razvojem. Marx se obračunavao s kapitalističkom ideologijom 19. stoljeća, koja je bila usmjerena na razvoj industrije i ekonomije. Danas smo, u 21. stoljeću, puno svjesniji. Postoje granice rasta i to moramo poštovati. Kapitalizam ubija. (To je i papa Frane nedavno rekao, op. D.P.) Kad se spominje stari poklič Rose Luxemburg “Socijalizam ili barbarstvo!”, valja znati da je barbarstvo inherentan dio dinamike kapitalizma.

– Smatrate li da je socijalististički eksperiment u 20. stoljeću propao zato što se provodio u nerazvijenim i zaostalim zemljama, suprotno Marxovim idejama i naputcima?

– Mislim da problem nije bio u tome što je revolucija došla u zaostalim zemljama. Drugi svjetski rat je donio revolucionarni potencijal – u Italiji i Francuskoj je imao više veze s demokracijom. Pitanje nije jesu li okolnosti zrele. Revolucija je iznimka, ona nije normalna posljedica razvoja, nego se uvijek rađa kad je stanje teško.

Ne može se novo društvo izgraditi bez revolucionarnih promjena, ali revolucionarni proces mora imati demokratsku formu. Revolucija ne mora biti nasilna. Ali ne mislim da je moguća mirna tranzicija u socijalizam, jer se uvijek moraš konfrontirati s kapitalizmom i državom kao zaštitom vladajuće klase. Međutim, odbijam simplificirati revoluciju kao nogometnu utakmicu, u kojoj jedan tim čine buržuji, a drugi proleteri. Nije tako jednostavno, puno je kompleksnije.

– Kako gledate i doživljavate izbornu pobjedu SYRIZA-e u Grčkoj i uspon neomarksističkih stranaka u drugim zemljama Europe (Podemos u Španjolskoj, Die Linke u Njemačkoj, Inicijativa za demokratski socijalizam i Združena levica u Sloveniji)?

– U Grčkoj se događa povijesna stvar: prvi put je pobijedila ljevica koja nije socijaldemokratska. To je snažan politički primjer koji može promijeniti politički pejsaž Europe. Socijaldemokratski PASOK je u Grčkoj bio važan i snažan od 1981. do 2009. godine, nikad nije imao ispod 30 posto glasova, a 2009. je došao do čak 44 posto. A danas ima samo četiri posto, jer je u lijevi prostor ušla SYRIZA. To je historijska šansa.

Sada trebamo idući korak. OK, ljevica je pobijedila, ali ljudi u Europi moraju vidjeti da je promjena moguća, i to radikalna. Ali je problem što SYRIZA odbija radikalnu strategiju raskida, nego pokušava postići sporazum s kreditorima, i tu onda nema promjena. Samo raskid s EU može dati pozitivan primjer, jer time šaljemo poruku: “Evo, čak i u raskidu mi možemo napraviti pozitivno društvo.” A ovo je pogrešna poruka radničkoj klasi.

Još 2010. su nam rekli: “Ako odbacite euro, doći će vam recesija, nezaposlenost i pad životnog standarda.” I sada, pet godina kasnije, imamo upravo to, a zadržali smo euro. I zato mislim da ne može biti gore. Euro ti uzima suverenitet, više nemaš autonomnu politiku, prepušten si korporacijama i bankama. To je strukturni politički problem, a ne samo monetarni.

– Koje su glavne razlike između SYRIZA-e i vaše Antarsyje?

– U Grčkoj zadnjih godina imamo veliku socijalnu mobilizaciju, masovne pokrete zbog krize. Pitanje je bilo: “Kako?” Naše mišljenje je bilo da iskoristimo povijesnu priliku za radikalne političke poteze, odnosno raskid s Eurozonom i Europskom unijom, za razliku od SYRIZA-e. Oni su protiv štednje, ali za ostanak u Eurozoni. A to što žele je nemoguće postići unutar Eurozone, jer EU ne može postati solidarnija i humanija. Vidimo to po njihovu ponašanju prema Grčkoj, to je ta europska navodna humanost.

Pitanje je da li je moguće da Europska unija postane socijalistička. Samo jaki socijalni pokreti, koji će rastočiti ovakvu EU, mogu spasiti Europu. Ako ostaješ u EU i prihvaćaš njihove financijske i ostale uvjete, u nadi da ćeš nešto promijeniti, ti zapravo ostaješ u tom začaranom krugu. Ja vjerujem da je disolucija Europa jedini način da Europa postane bolja.

No, na vlasti je SYRIZA, a ne Antarsya. Mi nismo parlamentarna stranka, ali imamo podršku u sindikatima, a na lokalnim izborima dobili smo određeni broj zastupnika u nekim četvrtima Atene. Jaki smo na sveučilištima, među mladima. Uvijek smo aktivni u sindikatima, susjedstvu, lokalnim pokretima.

– Neki za vas iz Antarsyje kažu da ste militantni?

– Militantni smo u smislu organiziranja štrajkova.

– Vratimo se na SYRIZA-u. Kažete da njihova politika pregovora s Trojkom šalje krivu poruku radničkoj klasi?

– Pregovorima s Trojkom SYRIZA samo gubi vrijeme. Apsolutno je nužno inicirati promjene, što je SYRIZA pokušala, ali je zapela već na prvom koraku, a to je raskid s EU. Drugi korak mora biti nacionalizacija banaka, a treći je puni povratak radničkih prava. Četvrti korak je eksperimentiranje s novim ekonomskim formama, od samozapošljavanja do samoupravljanja.

Bitno je da se s kapitalističkom klasom vodi konstantna borba. To traži nove političke forme borbe i participacije radničke klase, kao i organizacije države, a može uključivati i nasilje, jer ne vjerujem da će buržoaska klasa mirno predati vlast. Moramo mobilizirati ne samo radnike, nego i intelektualce. Socijalizam se ne može uvesti dekretom.

– Hoće li SYRIZA-i biti lakše ostvarivati svoj neomarksistički program ako krajem ove godine (2015.) na izborima u Španjolskoj pobijedi stranka Podemos, koja se također protivi mjerama štednje, a izrasla je, kao i SYRIZA, iz uličnih demonstracija protiv kapitalizma?

– Naravno da će biti lakše, ali mi moramo postići da ljudi vide kako je u Grčkoj moguća promjena ne samo na izborima, nego i u stvarnosti. A mi u Grčkoj imamo puno ljudi na minimalnoj plaći. Od početka krize u javnom sektoru plaće su smanjene 25-30 posto, a u privatnom sektoru čak i više. Recimo, sveučilišni profesori su još uvijek dio srednje klase, ali zbog restrikcija budžeta žive sve lošije. Ja sam prekarijat.

– Grčka do kraja ovog mjeseca mora vratiti 1,6 milijardi eura duga (s profesorom Sotirisem razgovarali smo sredinom lipnja, nekoliko dana prije Tsiprasove odluke o referendumu, op. D.P.)? Kako to izvesti?

– Mislim da Tsipras mora hitno prekinuti pregovore i objaviti da nećemo platiti te dugove. A nakon toga mora početi implementirati svoj program: povući sve koncesije koje su dali kreditorima i kazati grčkom narodu da je nemoguće postići dogovor i da idemo ispočetka. Treba donijeti novo zakonodavstvo i zaustaviti sve privatizacije. Ne kažem da će biti lako, ali ovo samo produžava agoniju.

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 9.rujna, 2016

Tog 11. rujna 2001. sve je počelo zabijanjem putničkih aviona u najveće svjetske nebodere, a danas u plamenu nestaju najstariji sirijski i svjetski gradovi. Taj Jedanaesti rujan označio je početak kraja slobodnog svijeta

Sutra se navršava 15 godina od samoubilačkog napada al-Qaidinih pilota na Ameriku. Radikalni događaj rezultirao je rušenjem tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, pogibijom svih 19 terorista i 3000 američkih civila, trajnom američkom paranojom te posljedičnom pretvorbom svijeta u opasno i nesigurno mjesto, osobito ako ste tamnije puti, nosite bradu i zovete se Ahmed ili Abdullah.

Nesreća je htjela da u tom tragičnom trenutku u Bijeloj kući stoluje intelektualno možda i najpotkapacitiraniji američki predsjednik u povijesti, koji je požar išao gasiti benzinom i tako islamski svijet pretvorio u buktinju koja prijeti da će spržiti čitav planet. Serija osvetničkih ratova koju je George Bush pokrenuo kao vrhovni zapovjednik najjače svjetske armije dovela je do situacije u kojoj danas, 15 godina kasnije, cijela “zelena transverzala” od Libije do Afganistana izgleda kao gotovo neprekinuto bojno polje na kojem se ruše snovi čovječanstva o boljem i pravednijem svijetu.

Bujanje islamskog ekstremizma, kao direktna posljedica američkih intervencija u muslimanskim zemljama i rušenja njihovih sekularnih režima – koji su imali snažne autoritarne crte, pa i pokoju diktatorsku, ali su činili neprobojni bedem za islamske fašiste – stvorila je i milijunske kolone izbjeglica koji danas preplavljuju europske zemlje, na radost svih europskih ekstremista i fašista novog doba, koji sada pronalaze svoj smisao postojanja i poganom antiimigracijskom retorikom privlače mase uplašenih Europljana, pa tako i naš kontinent ubrzano gubi progresivne značajke koje su ga činile najboljim mjestom za život. Umjesto multikulturalnog filma u boji, gledamo crnu-bijelu seriju nacionalističkih priča, od Britanije do Ukrajine, od Finske do Austrije.

Dobro jutro, brate Orwelle

No Europa nije samo kolateralna žrtva američkog 11. rujna. U svakoj priči o današnjem stradanju Europe vazda valja ponavljati da je Europa i sukrivac tog stradanja, jer su njene najmoćnije zemlje i njihove armade – od ratnih aviona do kopnenih specijalaca – dale ruku Americi u destruiranju Bliskog Istoka i sjeverne Afrike.

Samoubilačka akcija sunitskih ekstremista otprije 15 godina dovela je i do dramatičnog porasta ovlasti američkih špijunskih agencija, što je suzilo granice privatne slobode samih građana Amerike, a posredno i svih stanovnika planeta. Upravo zahvaljujući političkoj panici koja je u SAD-u izbila nakon 11. rujna, tamošnje obavještajne agencije – pogotovo one koje prisluškuju elektroničke komunikacije – izmaknule su svakom nadzoru i upustile se u beskrajno špijuniranje (ne samo) svojih građana.

Time je američko društvo od nekadašnje blistave uzor-demokracije uplovilo u zonu sna svakog totalitarizma: apsolutno nadziranje svih komunikacija svih članova društva. O tome nas je obavijestio narodni heroj Edward Snowden, bivši pripadnik američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), koji u jednom trenutku više nije mogao podnijeti spoznaju da živi u Orwellovoj distopiji, pa je tu spoznaju odlučio podijeliti sa svijetom, žrtvujući mnogo više od vlastite karijere.

Sarah u Šibeniku

Onaj tko je čitao knjigu nagrađivanog Guardianovog novinara Lukea Hardinga “Snowden: Dosjei”, morao je zapaziti naoko zbunjujući detalj: Snowden ne samo da nije nikakav ljevičar, pogotovo ne marksist, nego nije niti pristalica američke Demokratske stranke. Suprotno tome, taj čovjek je, barem u ranim mladenačkim godinama, izražavao snažna republikanska uvjerenja, a u ekonomskom smislu stajao je još desnije i zastupao stavove koje nazivamo libertarijanskim.

Njegovi mailovi iz “ranih dana” – objavljeni u Hardingovoj knjizi – pokazuju čovjeka koji ne samo da se snažno zalaže za slobodu nošenja oružja američkih građana (uključujući i poluautomatsko naoružanje), nego i duboko prezire svaki oblik socijalne države. Ako je tako zadrti tip ustao protiv onoga u čemu je sudjelovao, onda možemo samo zamišljati što je sve vidio. Ponešto o tome zasigurno znade novinarka i aktivistica WikiLeaksa Sarah Harrison, koja ga je izvela iz Hong Konga i dovela u moskovski azil, provevši s njim nekoliko moskovskih mjeseci. Harrison upravo večeras gostuje na festivalu FALIŠ u Šibeniku, pa bi šibenska publika mogla štogod doznati o onome što je Snowden vidio.

Prije 15 godina sve je počelo namjernim zabijanjem putničkih aviona u najveće svjetske nebodere, a danas, kao posljedica nepromišljenih američkih reakcija, u plamenu i ruševinama nestaju najstariji sirijski i svjetski gradovi, koje pod američkim štitom napadaju i ruše upravo ideološka braća i rođaci onih koji su prije 15 godina srušili tornjeve u New Yorku. Taj Jedanaesti rujan označio je početak kraja slobodnog svijeta.

Damir Pilić o novoj knjizi Yanisa Varoufakisa “Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost” – Slobodna Dalmacija, 3 rujna, 2016

Vrata lifta su se otvorila pred dugačkim, hladnim hodnikom na čijem me je kraju čekao taj veliki čovjek u svojim čuvenim invalidskim kolicima. Kad sam prišao, nije prihvatio pruženu ruku. Umjesto da se sa mnom rukuje, znakovito me sav užurban uveo u svoju kancelariju.

Usprkos tome što su se moji odnosi s dr. Schäubleom poboljšali u mjesecima koji su uslijedili, neostvareni stisak ruke u velikoj mjeri simbolizira ono što nije u redu s Europom.

Varoufakis, str. 11

Slavni grčki ekonomist i bivši SYRIZA-in ministar financija Yanis Varoufakis objavio je novu knjigu, koja je u izdanju zagrebačkog Sandorfa dostupna i u hrvatskom prijevodu, pod naslovom “Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost”. U njoj autor detaljno, britkim i jasnim stilom, rekonstruira uspon i pad svjetskog kapitalizma nakon Drugog svetskog rata (od dolarskog sustava iz Breton Woodsa, preko tzv. Nixonovog šoka iz 1971. do eksplozije financijskog kapitalizma krajem 90-ih, koja je dovela do sloma 2008. godine), analizira “crne točke” Europske unije i globalnog financijskog poretka, te obrazlaže svoj strah od totalitarne budućnosti našeg kontinenta.

Naslov knjige odražava jednu od ključnih Varoufakisovih teza, onu o suštinskoj nedemokratičnosti Europske unije: autor otvoreno tvrdi da pravila po kojima se moraju ponašati europske vlade stvaraju najmoćnije članice EU-a (prije svih Njemačka), dok su slabije članice – s njegovom Grčkom kao najdrastičnijim primjerom – primorane trpjeti štetne posljedice tih nametnutih pravila, upravo zato što su slabe. Citirajući starogrčkog filozofa Tukidida (“Moćni zapravo čine ono za što im se pruži prilika, dok slabi trpe ono što moraju”), Varoufakis zapravo opisuje današnje europske “igre prijestolja”, u kojima glavnu ulogu ne igraju legitimno izabrane europske vlade nego tajanstvena financijska sekta poznata pod imenom Eurogrupa, čiji članovi za svoje odluke ne odgovaraju nikome, iako te odluke presudno određuju živote i budućnost europskih građana.

Na jednom mjestu Varoufakis takvu dogmatsku strukturu odlučivanja u europskim institucijama uspoređuje s nekadašnjom Komunističkom partijom SSSR-a: “Službenici iz Bruxellesa, njemački i francuski dužnosnici, predstavnici Europske centralne banke, svi su naučili očekivati od predstavnika manjih država članica da se podrede odlukama jakih, baš kao što se od predstavnika sovjeta očekivalo da podignu svoje karte tijekom zasjedanja Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza.”

Knjigu je Varoufakis počeo pisati još 2012. godine. I taman kad je bio pred finalizacijom prve verzije, u siječnju 2015., na prijevremenim izborima u Grčkoj dogodila se povijesna promjena, jer je prvi put nakon pada Berlinskog zida u jednoj europskoj zemlji voljom naroda na vlast došla izvorna lijeva stranka, s krajnjim programskim ciljem ostvarenja demokratskog socijalizma – SYRIZA. Poziv njenog lidera Alexisa Tsiprasa da bude ministar financija i da pokuša spasiti Grčku iz kreditne omče Varoufakis nije mogao odbiti, i tako je knjiga šest mjeseci stajala na čekanju, sve dok u srpnju, nakon mučnih i neuspješnih pregovora s europskim kreditorima, Varoufakis nije podnio ostavku.

Tako je knjiga dobila novu dimenziju, jer je autor u međuvremenu, na brojnim ministarskim pohodima u Bruxelles i Berlin, stekao uvid u “srce europske krize”, te je prepravio ranije napisana poglavlja i dodao novi materijal. Iako, Varoufakis ističe kako je pazio da u knjigu ne uvrsti vlastita iskustva iz pregovora u kojima je sudjelovao kao SYRIZA-in ministar, dodajući da će “taj triler morati pričekati novu knjigu”.

Pa ipak, već i u ovoj knjizi Varoufakis daje niz nagovještaja i pikantnih sličica o tome kako su europski krokodili brutalno slomili grčke ljevičare. Tako na više mjesta opisuje svoje sastanke s europskim glavešinama i hladni cinizam kojim su redom odbijali sve njegove prijedloge, čak i kad su mu priznavali da je potpuno u pravu.

“Bilo mi je rečeno da o osnovnim parametrima programa nisam mogao pregovarati, ali da smo ih mogli implementirati s ‘maksimalnom fleksibilnošću’. Što je zvučalo gotovo prihvatljivo, sve dok nisam uvidio da je ‘maksimalna fleksibilnost’ značila izbor između rezanja dječjeg dodatka i smanjenja minimalnih mirovina. Značila je također potpunu slobodu u okviru odluke koliko će grčkog jogurta biti iskorišteno za 30 grama tzatzikija”, izvještava Varoufakis. Neki temperamentniji Grk, s manje samokontrole, u takvim bi se trenucima zasigurno potukao s nadmenim sugovornikom, ali Varoufakis se zadovoljio time da sve zapamti i da jednom o tome izvijesti europsku javnost.

Knjiga počinje dirljivom reminiscencijom iz autorova djetinjstva u Ateni, za vrijeme vladavine grčke fašističke vojne hunte (1967.-1974.), kada su njegovi roditelji svake večeri oko devet sati uzimali radioaparat i slušali specijalne emisije o Grčkoj koje je redovno emitirala njemačka radiostanica Deutche Welle, pokrivajući se pritom crvenom dekom, kako njihov subverzivni čin ne bi otkrio susjed Grigoris koji je kao doušnik špijunirao za huntu.

Te radijske seanse dječak Yanis doživljavao je kao “prozor koji je gledao u daleku, demokratsku Europu”, a nakon emisije roditelji bi se izvukli ispod deke i sjeli za stol u blagovaonici, skupa s dječakom, te pretresali ono što su upravo čuli. U nekoj psihološkoj analizi Yanisa Varoufakisa moglo bi se ispostaviti da su baš te tajnovite radijske večeri iz djetinjstva stvorile od njega “političku životinju” kakav je danas.

“Iako nisam u potpunosti razumio o čemu govore (…), bio sam očaran osjećajem uzbuđenja pred čudnim događajem u kojem smo sudjelovali: ukoliko smo željeli saznati što se događalo u našem vlastitom gradu, morali smo samo otputovati na krilima radiovalova – pokriveni našom zaštitničkom crvenom dekom – do zemlje koja se zove Njemačka”, piše Varoufakis u predgovoru.

Stoga možemo samo zamisliti koliko je bilo Varoufakisovo razočaranje kad je pedeset godina kasnije, u veljači 2015., kao grčki ministar financija otišao u svoj prvi službeni posjet Berlinu i tamo naišao na, blago rečeno, hladan prijem.

“Grčka ekonomija je kolabirala pod planinom duga, a Njemačka je bila njezin glavni kreditor. Moja prva stanica je svakako bilo njemačko savezno Ministarstvo financija, gdje sam se trebao sastati s ministrom, legendarnim doktorom Wolfangom Schäubleom. Za njega i njegove podčinjene predstavljao sam puko smetalo”, evocira Varoufakis, opisujući kako ga je Schäubleov zamjenik drsko pitao “Kada mogu dobiti natrag svoj novac?”

Varoufakis piše kako je bio svjestan da se radikalno ljevičarska SYRIZA ne uklapa u planove doktora Schäublea i kancelarke Angele Merkel, jer je njihov politički favorit i vjerni suradnik u Grčkoj dotad bila stranka desnog centra Nova demokracija, koju je SYRIZA upravo porazila na izborima. Tada se odigrala scena koju spominjemo na početku ovog teksta, kada doktor Schäuble na hodniku ispred svoje kancelarije nije prihvatio ponuđenu Varoufakisovu desnicu, odbivši rukovanje s ljevičarskim ministrom čije su fotografije na kojima pozira na velikom motociklu već obigrale svu europsku štampu i učinile ga novim, nekonvencionalnim licem europske politike, nekom postmodernom verzijom Che Guevare. Varoufakis je bio šokiran potezom doktora Schäublea.

“Ta gesta je predstavljala simboličan dokaz da se tijekom polovice stoljeća koja je dijelila moje noći provedene ispod crvene deke od tog mog prvog službenog susreta u Berlinu Europa suštinski promijenila”, piše on i dodaje: “Moj domaćin nikako nije mogao zamisliti da sam došao u njegov grad s glavom prepunom uspomena iz djetinjstva u kojima je Njemačka bila moj predmet utjehe.”

Varoufakisovo otrežnjenje iz “njemačkog sna” bilo je brzo, bolno i surovo: bila je to borba između Davida na motoru i Golijata u invalidskim kolicima. Tog berlinskog dana, na sve njegove argumente o neodrživosti grčkog duga, visoki dužnosnici Savezne Republike Njemačke odgovarali su mu obeshrabrujućom rečenicom: “U svakom slučaju, dug je dug!” Uzalud ih je Varoufakis podsjećao da je na međunarodnoj konferenciji 1953. u Londonu upravo Njemačkoj oprošten najveći dio njenog ratnog duga prema drugim državama (uključujući i prema Grčkoj), i da je baš taj oprost dugova omogućio impresivan ekonomski rast Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. “U svakom slučaju, dug je dug!” ponavljali su visoki njemački dužnosnici.

“Moj odgovor u Berlinu glasio je da bi restrukturiranje javnog duga Grčke bilo od suštinskog značaja za stvaranje ekonomskog rasta koji je neophodan da bi nam pomogao isplatiti dugove; u suprotnom Grčka ih neće imati čime otplatiti”, piše Varoufakis, te zaključuje: “Ovaj prijedlog nije se svidio ama baš nikome.”

Nasuprot raširenog mita da su za grčku krizu krivi lijeni Grci koji samo južnjački češu testise i žive na kreditnoj grbači vrijednih građana zapadne i sjeverne Europe, Varoufakis donosi detaljnu i trezvenu ekonomsku analizu uzroka krize, u kojoj najmanje podjednaku odgovornost snose i velike njemačke i francuske banke koje su u eri financijskog kapitalizma, prije sloma 2008. godine, Grčkoj i drugim južnim i manje razvijenim europskim državama plasirale kredite bez ikakvih razumnih garancija i jamstava, isključivo zato da bi profitirale na visokim kamatnim stopama.

U tom smislu indikativan je dio knjige – zapravo jedna prava beletristička dionica – u kojem Varoufakis opisuje svoje putovanje avionom 2011. godine od Frankfurta do New Yorka i razgovor sa suputnikom Franzom, višedesetljetnim zaposlenikom velike njemačke banke. Čovjek mu se požalio da se u svom poslu do 1998. “osjećao kao kralj”, a da mu je otada značajno opala kvaliteta života i zadovoljstvo poslom, sve do sloma 2008. godine. Varoufakis se začudio, jer su upravo godine između 1998. i 2008. bile “zlatno doba” bankara i financijskog kapitalizma. I Franz se otvorio.

Prije 1998. njegov posao je podrazumijevao službena putovanja po europskim metropolama, u cilju odobravanja kreditne sposobnosti vlada, lokalnih vlasti, komunalnih poduzeća, građevinskih poduzetnika, lokalnih banaka i velikih poduzeća. Potencijalni klijenti na sve su načine podilazili njegovom egu: vodili bi ga u najbolje restorane, u operu i na druga mondena mjesta, pritom se trudeći dokazati svoju kreditnu sposobnost. Po povratku u Frankfurt Franz bi analizirao dobivene podatke i dokumente, te donosio odluke tko će i koliko novca dobiti od njegove banke.

Uvođenjem eura kao zajedničke europske valute i razmahom financijskog kapitalizma, Franz je od svojih šefova dobio novi naputak: “Posuđuj, posuđuju, posuđuj!” Više nije bilo važno jesu li primatelji kredita solventni: Franz je dobio tjednu kvotu zajmova koje mora izdati bez obzira na kreditnu sposobnost njegovih klijenata. Znajući da će kredit sigurno dobiti, potencijalni klijenti više nisu vodili Franza ni u najbolje restorane, ni u operu. Od vrhunskog bankarskog analitičara postao je trgovački pomoćnik koji prodaje kredite po kućama. Kad bi šefove pokušao upozoriti na kreditne rizike takve prakse, dobio bi mrgodne poglede i javno iskazane sumnje u njegovu lojalnost.

Let od Frankfurta do New Yorka trajao je dugo i Franz je Varoufakisu ispričao mnoge stvari. A možda najvažniju stvar ostavio je za kraj razgovora, dok su na njujorškom aerodromu čekali prtljagu: “Grčka je bila naše glavno tržište visokorizičnih hipotekarnih kredita. Svako dobro, prijatelju.” A Varoufakis na to komentira: “Nijedan od nas dvojice nije mogao zamisliti da ću se četiri godine kasnije boriti da svojim kolegama ministrima financija objasnim da je neotplativi dug Grčke bio simptom kolektivne gluposti eurozone.”

Kao što znamo, kapitalističku krizu europske su glavešine pokušale rješiti rigoroznim mjerama štednje, koje su najviše pogodile zadužene mediteranske zemlje (Grčka, Španjolska, Portugal, Italija) i Irsku. Mnogo je stranica u knjizi Varoufakis potrošio da objasni uzroke tih dugova i posljedice nametnute politike štednje, ali jasnije od svega govori brutalna tablica na str. 363, koja prikazuje kako u svih tih pet najzaduženijih država surova višegodišnja politika štednje ne samo da nije smanjila njihove dugove, nego ih je još i znatno povećala.

Iz spomenute tablice se vidi da su već 2008. tri od navedenih pet država imale javni dug veći od onog koji dozvoljava sporazum iz Maastrichta, po kojem taj dug ne smije prelaziti 60 posto nacionalnog BDP-a. U tom trenutku, na početku krize, samo su Irska (25%) i Španjolska (36%) ispunjavale taj kriterij, dok je portugalski dug iznosio 68 posto BDP-a, talijanski 104 posto, a grčki 105 posto.

Dvije godine kasnije dug se u svim navedenim državama povećao i samo je još Španjolska (54%) bila ispod granice. Irski dug je s 25 skočio na 64 posto BDP-a, portugalski sa 68 na 84 posto, talijanski sa 104 na 116 posto, a grčki sa 105 na 130 posto.

Podaci iz 2014. još su porazniji: sada više nitko nije bio ispod granice od 60 posto. Španjolski dug porastao je na 92 posto BDP-a, irski na 123 posto, portugalski i talijanski na 130 posto, dok se grčki dug vinuo u nebesa, sve do 175 posto grčkog BDP-a. I to nakon šest godina rigorozne štednje koja je uništila socijalnu državu i živote velikog broja građana ovih zemalja, a naročito Grčke, učinila traumatičnim i nedostojanstvenim. Ali ni tako očite i egzaktne brojke nisu bile dovoljne da kreatori europskog poretka odstupe od promašene politike.

Varoufakis pri kraju knjige upozorava da – analogno s velikom krizom u Njemačkoj 1930-ih godina – prolongirana bijeda i siromaštvo širokih slojeva europskog stanovništva može dovesti do novog uspona nacizma i fašizma u Europi. Autor kroz cijelu knjigu nacizam naziva “zmijskim jajem”, a njegove elemente u današnjoj Europi, više ili manje maligne, nalazi u nizu zemalja: Francuskoj, Mađarskoj, baltičkim zemljama, Ukrajini, Srbiji, Hrvatskoj i Albaniji. A pritom najmanje štedi svoju zemlju, jedinu europsku državu u kojoj su nacisti ušli i u parlament: “Samo je u mojoj zemlji jedna bestidna nacistička partija, Zlatna zora, uspjela zabilježiti impresivni izborni rezultat.”

Glasno se pitajući zašto su nacisti prodrli baš u grčki parlament, Varoufakis sam i odgovara: zato što je u Grčkoj kriza bila najveća, ekonomski kolaps najozbiljniji, a posljedice štednje najdrastičnije. Stoga predlaže naputak za spas Europe od mogućeg totalitarizma: “Manje mjera štednje, pliće recesije, manje prostora da nacizam pusti korijenje.” I dodaje: “Europa je previše značajna da bi bila ostavljena svojim vladarima koji nemaju pojma.”

U tom duhu Varoufakis u dodatku knjige donosi dokument pod naslovom “Skromni prijedlog za rješavanje krize eurozone”, koji je uobličio u suradnji s dvojicom svjetski poznatih ekonomista, bivšim britanskim parlamentarcem Stuartom Hollandom i američkim stručnjakom Jamieom Galbraithom. Posrijedi je plan koji je usredotočen na četiri glavna pitanja: krizu javnog duga, krizu banaka, nedovoljno investiranje i eksploziju siromaštva u Europi.

Varoufakis ga titulira “skromnim” jer, kako kaže, za njegovo provođenje nisu potrebne nikakve nove institucije ni pravila, ali je nužna decentralizacija i demokratizacija postojećih europskih institucija. Jer, kako u knjizi tvrdi: “Nije prekasno. Još uvijek možemo sve izgubiti.”