Blamaža pred Kamenim cvijetom

Slobodna Dalmacija – 22. travnjam 2017

U demokratskim zemljama nije moguće da na javnim mjestima stoje nacistički pozdravi i simboli. Kako nada umire posljednja, nadajmo se da će i Hrvatska jednom ući u to prestižno demokratsko društvo. A dotad neka se državna vrhuška sramoti sama u Jasenovcu

Ona ploča u Jasenovcu i dalje stoji. Jedna od posljedica je da se danas pred Kamenim cvijetom ponovila ista sramota kao lani: državna komemoracija povodom 72. godišnjice proboja logoraša iz tog ustaškog logora opet je prošla bez predstavnika žrtava, baš kao što je lani prošla 71. godišnjica.

Židovske, srpske i antifašističke organizacije lani su komemoraciju bojkotirale zbog relativizacije ustaštva u društvu, koju je tadašnja Karamarkova vlada tolerirala, ako ne i poticala. Iako je Karamarko nedugo potom politički pao, u međuvremenu se u Jasenovcu pojavila HOS-ova spomen-ploča s ustaškim sloganom “Za Dom spremni” – i to upravo na mjestu gdje je u WW2 bila smještena ustaška komanda logora – pa je jasno da stvari danas stoje još gore nego prošle godine.

Spomenuta ploča s nacističkim sloganom u Jasenovcu je osvanula 5. studenog 2016., a šira javnost za nju je doznala početkom prosinca. Već 14. prosinca tim se povodom sastao saborski Odbor za Ustav, konsenzualno prihvativši zaključak kojim se od nadležnih tijela vlasti traži uklanjanje ploče s nacističkim pozdravom. Nadležna tijela taj zaključak nisu provela do dana današnjeg.

Prve kritike iz inozemstva pojavile su se u drugoj polovini siječnja ove godine, kada su o sramoti u Jasenovcu izvijestili izraelski mediji i agencija Reuters. Povod je bila odluka Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj da neće prisustvovati komemorativnim skupovima koje povodom Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust organizira hrvatska vlast (kao što je poznato, Dan sjećanja na Holokaust obilježava se 27. siječnja, na dan kad je Crvena armija 1945. oslobodila Auschwitz).

Kao razlog za bojkot židovska zajednica navela je upravo jasenovačku ploču, odnosno “nespremnost službenih organa Hrvatske da primjereno, službeno i javno reagiraju na postavljanje spomenika s ustaškom porukom ‘Za Dom spremni!’ na mjestu gdje je nekad bilo ustaško zapovjedništvo u Jasenovcu”.

“Ako su crvena zvijezda i ustaško ‘U’ isto, nemamo o čemu razgovarati”, kazao je tada čelnik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus, a te njegove riječi prenio je i najstariji izraelski dnevni list Haaretz.

Između poricanja i stvarnosti

O skandalu u Jasenovcu tih je dana javio i Reuters, konstatirajući da se na spornoj ploči nalazi “pozdrav koji su koristili pobornici ustaškog režima kad je u koncentracijskom logoru Jasenovac ubijeno na desetke tisuća Židova, Srba, Roma i Hrvata antifašista”. Taj su Reutersov tekst prenijeli brojni svjetski i izraelski mediji, među njima i Jerusalem Post, dok je Times of Israel tim povodom podsjetio da je od 40 tisuća hrvatskih Židova za vrijeme NDH pobijeno njih 75 posto.

Nakon toga o jasenovačkoj ploči počelo se pisati i s druge strane Atlantika. Tako je New York Times početkom veljače u svom online izdanju objavio tekst “Hrvatski Židovi u znak protesta bojkotirali Dan sjećanja na Holokaust”: odmah u prvoj rečenici članka NYT ocjenjuje da “konzervativna hrvatska vlada ne čini dovoljno da obuzda pronacističke sentimente u najnovijoj članici Europske unije”, da bi već u idućoj rečenici najpoznatiji list na svijetu čitateljima objasnio kako je bojkot židovske zajednice uslijedio zato što “vlasti nisu iz grada Jasenovca uklonile ploču s hrvatskim pronacističkim pozdravom iz Drugog svjetskog rata”.

Pritom je NYT informirao čitatelje da je u Jasenovcu za vrijeme WW2 djelovao “logor smrti u kojem su ubijeni deseci tisuća Židova, Srba i Roma”, da su pozdrav “Za Dom spremni” koristile “hrvatske fašističke trupe pronacističkog marionetskog režima postavljenog za vrijeme rata”, da se taj pozdrav nalazio “na nalozima kojima su se ljudi u Hrvatskoj slali u logore” i da je, eto, baš taj pozdrav “upisan na ploči u gradu Jasenovcu”.

Istog tjedna o bojkotu židovske zajednice u Hrvatskoj pisao je i ugledni časopis Smithsonian iz Washingtona, kojeg izdaje istoimeni najveći muzejski kompleks na svijetu: u tom je članku srž hrvatskog problema iznesen već u podnaslovu: “Dok u Hrvatskoj raste neofašizam, zemlja se nalazi na raskršću između poricanja i stvarnosti”.

Nakon što je u uvodu teksta podsjetila da se Danom sjećanja na Holokaust obilježava strašna sudbina milijuna ljudi ubijenih u genocidu koji je proveden u Europi od 1939. do 1945. godine, Smithsonianova novinarka Erin Blakemore je konstatirala: “No, u jednoj zemlji Židovi ove godine nisu bili prisutni na svečanosti u njihovu čast.”

Tri riječi mržnje

Potom je notirala da su hrvatski Židovi bojkot izabrali “zbog neuspjeha hrvatske vlade u borbi protiv suvremenog nacizma”, odnosno “zbog postavljanja memorijalne ploče u Jasenovcu koja uključuje frazu ‘Za Dom spremni'”, te je čitatelje Smithsoniana uputila da se radi o “sloganu koji su koristili ustaše, fašistička organizacija koja je surađivala s nacistima i vodila Nezavisnu Državu Hrvatsku, marionetsku državu koju je nacistička Njemačka 1941. uspostavila u okupiranoj Jugoslaviji”.

Novinarka Blakemore je članak zaključila ocjenom da za hrvatske Židove izraz “Za Dom spremni” nije samo sintagma od tri riječi, nego “slogan mržnje koji se čuje sve više kako se neofašizam širi u Hrvatskoj”.

O ploči u Jasenovcu tih je dana izvijestio i austrijski javni servis ORF, navodeći da je na ploči uklesan “slogan ustaša u Drugom svjetskom ratu”, te ocijenivši kako su “u Hrvatskoj fašistički simboli zakonom zabranjeni, ali su u javnosti i dalje vrlo rašireni”.

Tako smo, zbog ploče u Jasenovcu, u očima međunarodne štampe na više kontinenata označeni kao štovatelji nacifašizma.

Sredinom veljače objavljen je i godišnji izvještaj Amnesty Internationala – koji provodi monitoring ljudskih prava u 169 zemalja svijeta – gdje se za Hrvatsku ističe “porast broja slučajeva u kojima su mediji i javni dužnosnici oživljavali fašističku ideologiju iz prošlosti promičući korištenje provokativne ikonografije”, s neskrivenom aluzijom na ploču u Jasenovcu.

U ožujku je već postalo jasno da će se lanjska sramota iz Jasenovca – kada su održane tri odvojene komemoracije – ponoviti i ove godine, jer je Koordinacija židovskih općina objavila da će opet bojkotirati državnu komemoraciju, budući da se stanje u zemlji nije popravilo.

Šutnja šteti ugledu Hrvatske

“Ne samo da se ništa nije promijenilo u odnosu na situaciju kakva je bila prije godinu dana, nego stvari i dalje eskaliraju”, kazao je tada predsjednik KŽO Ognjen Kraus, dodajući da problem nije samo HOS-ova ploča s nacističkim natpisom u Jasenovcu, nego i “neprihvatljivi marševi” koji prolaze bez adekvatne reakcije narodne vlasti.

Takvom stavu židovske zajednice pridružilo se i Srpsko narodno vijeće, iz kojeg su poručili da bi došli na državnu komemoraciju ako se održi “u dostojanstvenim okolnostima” koje neće vrijeđati žrtve genocida i holokausta, odnosno ako se natpis “Za Dom spremni” ukloni s ploče u Jasenovcu, što se nije dogodilo.

Sredinom ožujka britanski povjesničar Rory Yeomans – ekspert za razdoblje NDH i autor više knjiga i historiografskih radova o tom sramnom dijelu hrvatske povijesti – uputio je pismo čelnicima hrvatske države, a u intervjuu zagrebačkim Novostima objasnio je zbog čega je to učinio:

“Osim zabrinutosti zbog sve prisutnije rehabilitacije ustaškog režima, veći se dio pisma odnosi na spomen-ploču u Jasenovcu s pozdravom koji se koristio jedino u NDH, nikad prije toga. Stoga sam apelirao da se odlučno reagira. Šutnja političara ozbiljno šteti ugledu Hrvatske. Što duže bude trajala, situacija će se pogoršavati.”

Krajem ožujka šef hrvatske diplomacije Ivo Stier otputovao je na konferenciju Fondacije Heritage u Washington, gdje ga je dočekalo neugodno iznenađenje: američki evangelistički pastori uputili su organizatoru konferencije otvoreno pismo, tražeći od njih da otkažu gostoprimstvo ministru iz “antisemitske Vlade”, podsjetivši na nacističke simbole i židovski bojkot državne komemoracije u Jasenovcu.

Istog dana našeg ministra pravosuđa Antu Šprlju posjetio je posebni izaslanik američkog State Departmenta za pitanja holokausta Tom Yazdgerdi, zanimajući se za povrat židovske imovine i ploču s ustaškim sloganom u Jasenovcu, pozvavši hrvatsku vladu da “jasno osudi svaki govor mržnje”.

“Mislim da su simboli važni, znamo da je ta ploča osobito uvredljiva za preživjele Holokausta i članove njihovih obitelji”, kazao je tom prilikom novinarima Yazdgerdi.

Lažni hrvatski pozdrav

Početkom travnja bojkotu židovske i srpske zajednice pridružila se i Koordinacija udruga antifašista i antifašističkih boraca iz sve četiri dalmatinske županije. I njihov razlog bojkota također leži u jasenovačkoj ploči:

“Koordinacija se pridružuje svima koji ne žele sudjelovati na komemoraciji žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu, dok se tamo nalazi spomen ploča HOS-a s ustaškim pozdravom”, poručili su dalmatinski antifašisti, dodajući kako odbijanje vlasti da ukloni fašistički simbol iz Jasenovca smatraju “bezobzirnim”, a posebno “pravdanje lažnom tvrdnjom da je to stari hrvatski pozdrav”, čime se “rehabilitira najmračniji dio hrvatske povijesti”.

Uglavnom, ploča u Jasenovcu stoji i dalje, iako je od zaključka saborskog Odbora za Ustav da ju se ukloni prošlo više od četiri mjeseca. Nadležna tijela vlasti ne obaziru se ni na Ustavni sud, koji je zadnjih godina više puta jasno utvrdio da poklič “Za Dom spremni” predstavlja “pozdrav nacističke NDH” i “manifestaciju rasističke ideologije”, te da se upotrebom tog pozdrava potiče mržnja na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti.

Prije nekoliko dana na to je podsjetila i pučka pravobraniteljica Lori Vidović, ustvrdivši u intervjuu za Jutarnji list da “taj pozdrav uopće nije kontroverzan, on je posve i jasno – nezakonit”, pozvavši se pritom na analizu sudskih presuda u vezi s tim pozdravom koju je proveo njen ured.

“U svakoj od dostavljenih osuđujućih presuda meritorno je odlučeno da je pozdrav ‘Za Dom spremni’ vezan uz rasističku ideologiju NDH koja nije u skladu s hrvatskim pravnim sustavom, ni s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava”, poručila je pravobraniteljica, dodavši da je taj pozdrav sankcioniran ne samo na prvostupanjskim prekršajnim sudovima, nego i na Visokom prekršajnom sudu i na Ustavnom sudu, zbog čega je javno pozvala Ured državne uprave da prihvati odluke hrvatskih sudova, odnosno da poništi svoje ranije odluke kojima se HOS-ovim udrugama dopustila registracija tog nacističkog pozdrava.

U demokratskim zemljama poruke javnih pravobranitelja imaju ne samo moralnu težinu, nego i praktičnu težinu. To su one zemlje u kojima nije moguće da na javnim mjestima stoje nacistički pozdravi i drugi simboli. Kako nada umire posljednja, moramo se nadati da će i naša zemlja jednom ući u to prestižno demokratsko društvo. A dotad neka se državna vrhuška sramoti sama pred Kamenim cvijetom.

Čast spašavaju Radnička fronta i Inicijativa mladih

Čast hrvatskog društva proteklih su mjeseci spašavali tek članovi pojedinih političkih stranaka i nevladinih udruga. Tako su već u prosincu, čim se doznalo za jasenovačku ploču, momci i cure iz Radničke fronte otišli do Jasenovca i ispod ploče s ustaškim pozdravom postavili transparent “Kada trune kapitalizam, smrdi na fašizam”.

Tjedan kasnije na uklesani fašizam reagirali su i momci i cure iz Inicijative mladih za ljudska prava, koji su također došli u Jasenovac i preko ploče prelijepili pismo upućeno članovima HOS-a, u kojem su im poručili da su “isticanjem simbola mržnje stali protiv temeljnih postulata naše zajedničke države”, jer su “možda nenamjerno, iskoristili svoje poginule” tako što su “njihove smrti instrumentalizirali za promociju nastojanja suprotnih ustavnim načelima Republike Hrvatske”.

“I još ste to učinili na način kojim relativizirate i zapravo ismijavate žrtve ustaškog fašističkog terora koji je baš ovu zemlju ovdje natopio njihovom krvlju”, poručila je naša mladost ustašofilima iz HOS-a, nakon čega ih je policija iz Novske privela na obavijesni razgovor.

Ako niste dobro razumjeli, ponovit ćemo: nisu privedeni oni koji su postavili ploču s fašističkim natpisom, nego oni koji su je prelijepili u svrhu zaštite ustavnog poretka.

Njemačko-austrijski poučak

Kako odgovorne zemlje reagiraju na javno isticanje nacifašističkih simbola i pozdrava, pokazuju recentni primjeri iz Njemačke i Austrije. Tako je pred koji tjedan njemačko ministarstvo obrane objavilo da je njihova vojna protuobavještajna služba (MAD) započela s istragom 275 prijavljenih slučajeva ultradesničarskog ekstremizma u redovima vojske, među kojima su i vojnici koji su kolege pozdravljali nacističkim pozdravom “Heil Hitler!”.

U Njemačkoj se, naime, nacistički simboli – uključujući verbalne pozdrave i gestikulaciju – kažnjavaju zatvorom do tri godine.

Prošlog listopada jedan je 29-godišnji austrijski policajac osuđen jer je pola godine ranije, točnije 27. travnja, na graničnom prijelazu Nockelsdorf u Gradišću, prilikom kontrole granice s Mađarskom, uzviknuo “Heil Hitler”. Osuđeni policajac, kojeg je prijavio kolega iz patrole, tog je dana zaustavio mađarskog vozača i obratio mu se nacističkim pozdravom. Iako se na sudu branio tvrdeći da ga je kolega krivo čuo, osuđen je na devet mjeseci uvjetno zbog “veličanja nacionalsocijalizma”.

Pritom je još i dobro prošao, jer je za to kazneno djelo u Austriji još od 1947. predviđena kazna i do deset godina zatvora.

Prijeti nam ‘grčki scenarij’

Slobodna Dalmacija – 22.travnja, 2017

SOCIOEKONOMSKI ANALITIČAR DR. TONI PRUG GOVORI O UZROCIMA SLOMA AGROKORA I POSLJEDICAMA ZA HRVATSKO GOSPODARSTVO

Najrazvijenije zemlje svijeta, čije vlade imaju najveći utjecaj na međunarodna tržišna pravila, istih se pravila drže parcijalno i s figom u džepu. Razvojnu logiku otvorenih tržišta, koju nam nameću kao univerzalni garant napretka, sami nisu slijedili kroz povijest

Socioekonomski analitičar dr. Toni Prug u posljednje je vrijeme javnim istupima na Televiziji N1 i drugdje, govoreći o Agrokoru i drugim temama, privukao pažnju javnosti kao novo ime na našoj analitičarskoj sceni. Rođeni Splićanin, dr. Prug je 20 godina živio u Londonu, gdje je doktorirao na School of Business and Managament na Sveučilištu Queen Mary. Nedavno se vratio u Hrvatsku, gdje živi na relaciji između Zagreba i Splita.

– Kako biste ljudima bez ekonomskog obrazovanja objasnili što se točno dogodilo s Agrokorom i zašto je cijela država u panici?

– Agrokor je uz potporu i prešutno odobravanje dosadašnjih vlada u značajan dio hrvatske ekonomije unio veliku količinu rizika koja je poskupila i otežala poslovanje velikom broju firmi, pogotovo proizvođačima dobavljačima. Već od sredine 2000-ih, moguće i ranije, koncern je poslovao s malom količinom raspoloživog novca, dobavljače je često plaćao s višemjesečnim kašnjenjima, a kupovinu drugih firmi i plaćanje starih dugova financirao je novim kreditiranjima po visokim kamatama. Od svojih velikih dobavljača je povremeno tražio otpis dijela duga za isporučenu robu, a manje je ponekad samo obavještavao dopisom o jednostranoj odluci o smanjivanju duga. Takav, dugoročno neodrživ način poslovanja, prenijet je i na kompanije koje su kasnije kupljene.

Istovremeno, proizvođači dobavljači su akumulirali neplaćene i otpisane Agrokorove dugove, ulazeći tako u probleme s likvidnošću, što im je otežavalo funkcioniranje i razvoj. Ako su značajan dio prodaje ostvarivali preko Agrokora, i sami su postali rizičniji i stoga podložni višim kamatama. Agrokor je dakle raširio dugoročno neodrživo visoko rizično poslovanje koje znatno otežava funkcioniranje i razvoj proizvodnje. Problemi su još povećani širenjem prakse uvođenja mjenica s regresnim pravom, kojima su dobavljači kreditirali Agrokor, prebacujući tako rizik Agrokorovog poslovanja na sebe.

– Poznato je da je tvrtka “Alvarez&Marsal”, koja je prvobitno dovedena da spasi Agrokor, prije nekoliko godina odradila najveći bankrot u američkoj povijesti i “ugasila” banku Lehman Brothers. Vi ste na Televiziji N1 ustvrdili da je taj posao tvrtka naplatila 1,4 milijarde dolara. Otkud Vam ti podaci?

– Javno su dostupni na webu kao poslovne vijesti, poput Bloomberg-a, čak i CCN-a. Tih 1,4 milijarde je ipak u određenom trenutku bio trošak cjelokupnog gašenja, a ne naplata Alvarez&Marsal firme. Zadnji podaci koje sam pronašao su iz 2013. godine: dotad je cjelokupni trošak narastao do 2,2 milijarde dolara, a u tom trenutku su se Alvarez&Marsal naplatili s oko 650 milijuna dolara.

– Dok se još mislilo da će Agrokor spašavati Alvarez III., vi ste javno upozorili da će njegov primarni interes biti da izvuče što više novca iz ove situacije i naplati sebe, dok će mu manje važno biti kako će točno Agrokor završiti. Na čemu temeljite svoju tezu?Bi li novi upravitelj Agrokora Ante Ramljak trebao pozvati Alvareza III. u svoj tim?

– Alvarez III. radi za privatnu firmu, profit je njihov jedini krajnji interes. Sve ostalo su međukoraci, koji mogu, ali ne moraju biti u interesu hrvatskih proizvođača dobavljača i u interesu hrvatske ekonomije u cjelini. Zbog veličine Agrokora i posljedica njihovog poslovanja, opasnost od domino efekta i dugoročnijih negativnih posljedica za Hrvatsku nije mala. Strane vjerovnike, ukoliko se u određenom momentu naplate, to ne mora zanimati. Dapače, takva opasnost se može iskoristiti kao mehanizam pritiska na hrvatsku vladu.

Iskustvo Alvarez&Marsal firme može biti korisno, no to ovisi o načinu na koji se s njima radi, kome su podređeni, a i cijena njihove usluge nije zanemariv faktor – to su izgleda shvatili i u Vladi, obzirom na izjavu ministrice Dalić da će se razmotriti i druge ponude.

– Iz prvih Alvarezovih izjava dalo se naslutiti da se čak ni tako iskusan stručnjak, koji je restrukturirao firme na više kontinenata, nikad nije susreo s tako složenom situacijom kao u Agrokoru, u kojoj su isprepleteni glomazna privatna kompanija, država, banke i dobavljači. Što to govori o hrvatskom kapitalizmu?

– Možda se radi o vrsti kompleksnosti na koju do sada nije naišao, no to što govori ne može biti točno. U bankrotu Lehman Brothers je potrebno namiriti ogroman broj vjerovnika iz velikog broja država širom svijeta, financijski instrumenti su daleko kompleksniji, a vrijednost neusporedivo veća. Kompanija njegovog oca uključena je u proces od 2008. i posao i dalje traje. Za očekivati je da će proces saniranja Agrokora također biti maratonski, te da tek svjedočimo prvoj epizodi.

– Hrvatski kapitalizam utemeljen je na Tuđmanovoj ideji o 200 obitelji kojima je dodijeljeno svo društveno bogatstvo koje su generacije radnih ljudi stvarale u socijalizmu. U tom sistemu Todorići su funkcionirali kao obitelj broj jedan. Znači li njihov slom da je došlo i do sloma takvog modela kapitalizma? Je li ovo kraj hrvatske tranzicije, ili početak kraja?

– Pod tranzicijom se podrazumijeva da je u bivšoj državi vladao potpuno drugačiji društveno ekonomski sistem, oprečan poželjnom kapitalističkom parlamentarizmu i poslovanju diktiranom tržišnim odnosima, te da je cilj tranzicija iz jednog u drugo. U stvarnosti, bivša se država već od sredine 1960-ih okretala tržištima, interno i prema vani. Mnoge su firme upravo izvozom gradile svoje uspjehe, dok su nam zemlje nesvrstanih bile komparativna prednost kao tržište na kojom su naše firme bile znanjem i tehnologijom naprednije.

No ni to nije spasilo državu od dugova, ralja vjerovnika i internih problema. Osamdesetih je sklopljeno nekoliko stand-by aranžmana s MMF-om, kojima su uvedene mjere štednje, što je vodilo do nezaposlenosti, osiromašivanja, nezadovoljstva ljudi, te na kraju i do velikog vala štrajkova radnika. Dakle, Hrvatska je prije samostalnosti već prošla kroz dva i pol desetljeća razvoja bitno podređenog okretanju međunarodnim tržištima i logici kapitala, došla u krizu i suočila se s nametanjem volje vjerovnika koja je vodila do eskalacije krize i finalnog uništenja države.

– Želite reći da je Hrvatska već u socijalizmu iskusila neke forme kapitalizma, uključujući i njegove negativne nuspojave?

– Iako je bilo jako puno bitnih razlika u upravljanju firmama i državom, pogotovo u tadašnjem odnosu prema proizvodnji i tehnologiji kao strateškoj točki razvoja, ako gledamo najšire makro uvjete – poput međunarodnih tržišta i političkih mehanizama odlučivanja koji ta tržišta kreiraju i nad kojima imaju značajan utjecaj – već se tada pokazalo da imamo velikih problema u postojećoj međunarodnoj konstelaciji snaga. Takozvana tranzicija je stoga promjena interne društveno-ekonomske forme kroz koju se suočavamo sa sličnim međunarodnim makro okruženjem.

U tom smislu, trenutnu situaciju vidim kao pokazatelj nastavka sličnih problema s kojima su se hrvatske firme i društvo, tada kao dio druge države, već suočavali od sredine 1960-ih. Opasnost je da nam se ne desi i ponavljanje slične sudbine, da ne budemo opet prisiljeni slijediti volju vjerovnika, a vidimo u Grčkoj zadnjih godina kako to danas izgleda. Uvođenje eura koje nam se sprema jest bitan korak prema nemogućnosti Hrvatske da se odupre takvom scenariju.

– Kako komentirate Vladino imenovanje Ante Ramljaka za povjerenika za Agrokor, pogotovo s obzirom na njegove dobre poslovne veze s Tuđmanovim ministrom financija Borisavom Škegrom, jednim od glavnih operativaca privatizacije u Hrvatskoj?

– Generalno pozdravljam što se Vlada uključila u situaciju i što spominju važnost stabilnosti ekonomije i ulogu financijskih regulatora, bez obzira na bolno očitu ključnu odgovornost prijašnjih vlada i financijskih regulatorskih tijela. No zasad vidim premale znakove promjene u retorici oko načina korištenja poluga državne moći. Tako da me strah kako će se opet raditi s prevelikim povjerenjem u neutralnost i automatsku progresivnost tržišnih mehanizama i privatnih vlasničkih modela kao garancije ekonomskog i društvenog napretka.

– Ne vjerujete u automatski progresivni potencijal tržišta i privatnog vlasništva?

– Danas nam interno državno tržište znatno manje pomaže, jer je malo i siromašno, a obzirom na odustajanje svih hrvatskih vlada od strategije razvoja proizvodnje i tehnološkog napretka domaćih firmi, trenutna mi se situacija čini teža nego ikad prije. Uvučeni smo u natjecanje, pogotovo preko EU članstva, čija pravila ne razumijemo ispravno. Dojma sam da veliki dio stručnih kadrova u Hrvatskoj kapitalizam shvaća i dalje kao reakciju na bivšu državu, kao njenu suprotnost, te iz raznih udžbenika. No takvi mainstream materijali nisu pisani kako bi se razumjela kapitalistička društva, već kako bi ih se idealiziralo.

– Kako to mislite?

– Najrazvijenije zemlje svijeta, one čiji stručnjaci sastavljaju udžbenike, pogotovo one iz ekonomije, te čije vlade imaju najveći utjecaj na sastavljanje međunarodno raširenih tržišnih pravila, istih se pravila drže parcijalno i s figom u džepu. Primjerice, subvencije, formalno velikim dijelom zabranjene i osuđivane, praktično su i dalje naširoko korištene zaobilaznim načinima.

Razvojnu logiku otvorenih tržišta, koju nam nameću kao univerzalni garant napretka, sami nisu slijedili kroz povijest. Protekcionizam, zaštita strateških važnih industrija te velika uloga države su povijesno ključni elementi razvoja istih onih država koje se danas – kad im to odgovara, jer imaju najrazvijenije ekonomije – zaklinju u univerzalnost potrebe brisanja barijera trgovini, kapitalu i vlasništvu.

– Vidimo da država na sve načine pokušava spasiti Agrokor, kao što je prije desetak godina i vlada SAD-a spašavala posrnule banke. Kakav je to kapitalizam ako država intervenira u privredu? Zar to nije prezrena socijalistička metoda?

– Uloga je države u ekonomijama najrazvijenijih zemalja velika, kontinuirana, i što je najvažnije konstitutivna. Bez funkcija države te se zemlje ne bi razvile, niti zauzele vodeće uloge. Tržišta se stvaraju te kontinuirano – regulacijama, i po potrebi intervencijama – razvijaju. To rade državna tijela, komisije, stručnjaci, vlade. Mada tržištima ne upravljaju, na njihovo funkcioniranje i smjer razvoja imaju velik, često i najveći utjecaj. Osim politološkom ili sociološkom analizom, to je vidljivo i iz povijesti razvoja makroekonomskih pokazatelja, te iz promjena stanja tih parametara nakon velikih državnih odluka, poput sanacije iz 2008./2009. u SAD-u.

Najbogatije države strateški utječu na tržišta, kako bi njihove ekonomije zadržale vodeću poziciju, što uključuje i nastavak podređene pozicije periferije. Povrh tog rada na konstrukciji i razvoju tržišta, te vlasničkog udjela u nekim strateškim firmama, države u OECD zemljama određuju gdje se troši i alocira oko 42% BDP-a, brojka o kojoj se rijetko razgovara, a koja također ukazuje na važnost države.

– Znači li to da krivo shvaćamo ulogu države u ekonomiji?

– Naše nerazumijevanje uloge države koči mogućnosti osmišljavanja razvojnih strategija. A to je opet usko povezano s tom idejom tranzicije preko koje se naglašava negativna uloga države na ekonomiju, kako u bivšoj, tako i sadašnjoj državi. Tako se bolje sutra, sasvim pogrešno i oprečno povijesnom razvoju najrazvijenijih zemalja, zagovara kao put prema što potpunijem oslobađanju tržišta.

No sama aktivnost države nije garant ničega. Problem je u vrsti i kvaliteti državnih aktivnosti, dakle što i kako država radi. S obzirom na iskustva s političkim odlukama i aktivnostima države zadnjih četvrt stoljeća – što se dobro vidi i u načinu poslovanja za koji se toliko dugo pogodovalo Agrokoru – te s obzirom na tragično loše vođenje bivše države 1980-ih, nije čudno što vizije o maršu k slobodnim tržištima kao rješenju za dobrobit svih padaju na plodno tlo. Ljudi nemaju povjerenja u državu jer im tako iskustvo nalaže. No privatni se sektor također nije iskazao, dijelom zbog države, a dijelom zbog naše povijesno određene pozicije. Tako da je ljudima danas prostor za optimizam jako sužen. Ni državu ni privatni sektor ne vide kao dobru okladu.

OKVIR: Osuđeni smo na kapitalizam periferije

Budući da ste 20 godina živjeli u Londonu, jednom od središta svjetskog kapitalizma, možete li reći koje su glavne razlike između “kapitalizma periferije” i “kapitalizma centra”? Mogu li Hrvatska i druge zemlje Balkana izbjeći sudbinu kapitalizma periferije?

Razlike su istovremeno velike i nepostojeće. Nepostojeće, jer je pokretačka logika kapitala u svojoj osnovi jednako neumoljiva. Velike, jer su neki društveni i materijalni oblici kroz koje se ta logika manifestira dosta različiti. Specifičnosti postoje uglavnom s obzirom na ulogu Velike Britanije u razvoju svjetskog kapitalizma.

Britansko društvo je istovremeno izuzetno otvoreno, dobrim dijelom za strani kapital, a pogotovo za strane visoke stručnjake i bogataše, no zatvoreno za vlastite siromašne kojih je puno, po nekim studijama čak trećina stanovništva. Raslojavanje je višestoljetni proces koji se kod kraćih posjeta teško uočava. Državom i firmama generacijama upravljaju kadrovi iz skupih privatnih škola koje pohađa tek sedam posto učenika. Velika većina stanovništva perifernih zemalja, poput naše, ima minimalne šanse da im se pruže prilike dostupne bogatijem stanovništvu u centru poput Britanije.

Kao društvo u cjelini, s trenutno dominantnim razumijevanjem uloge tržišta i države, nemamo nikakvu šansu izbjeći sudbinu siromašne periferije. Istovremeno, centri su oduvijek izuzetno otvoreni bogatašima s periferije i njihovoj djeci, dok siromašnija djeca centara prečesto ostaju siromašna generacijama. Tako da je podjela periferija-centar ovisna o osobnom i obiteljskom bogatstvu, a ne o tome živi li netko u Hrvatskoj ili Britaniji. London i Britanija su prepuni siromaštva i svojih vlastitih periferija. Isto vrijedi i obrnuto, bogatstvo i bogati Hrvatske su sve više integrirani u centre i njihovu pokretačku logiku.

Tri minute NDH

Slobodna Dalmacija – 15. travnja, 2017

Ustaška smotra na glavnom zagrebačkom trgu nije samo bolestan performans izgubljene generacije, nego i najava ozbiljno crnih vremena, koja nastaju kad se službeno pobrka dobro i zlo

Sunce izlazi na istoku. Konj ima četiri noge. Pčele proizvode med. U Hrvatskoj je u porastu diskriminacija građana.

Četiri aksioma iz gornjeg pasusa predstavljaju neke od istina svijeta u kojem živimo. I dok prva tri spadaju u pitanja prirode – subjekti su jedna zvijezda i dvije životinje – četvrti aksiom potječe iz sfere društva. Od svih navedenih aksiomatskih istina, jedino u ovu posljednju možemo ozbiljno intervenirati.

Ako ljudi i državne vlasti nemaju prevelik utjecaj na činjenice iz prirode, s činjenicama iz društva stvari stoje posve drukčije: one su gotovo isključivo određene postupcima ljudi i državnih vlasti. Zato nećemo govoriti o suncu, konjima i pčelama, nego o diskriminaciji građana Republike Hrvatske.

Ta je činjenica – vidljiva i golim okom – potvrđena aktualnim godišnjim izvještajem pučke pravobraniteljice Lori Vidović, koji je autorica nekidan uputila Saboru. Izvještaj se uglavnom sastoji od zabrinjavajućih podataka o kršenju prava građana pred tijelima državne uprave i hrvatskim sudovima tokom 2016. godine. Između ostaloga, zabilježen je rekordan broj građana koji se žale na diskriminaciju, čak 36 posto veći nego 2015. godine.

Nezakonit, a ne kontroverzan

U intervjuu koji je tim povodom pravobraniteljica dala za Jutarnji list dotaklo se i problema nejednakog postupanja institucija državne vlasti kad je posrijedi fašistički pozdrav “Za Dom spremni!”, kojeg neki drže “kontroverznim”, neki “delikatnim”, a neki primjerenim da stoji uklesan na ploči u Jasenovcu, nedaleko fašističkog logora iz Drugog svjetskog rata.

“Taj pozdrav uopće nije kontroverzan, on je posve i jasno – nezakonit”, poručila je pravobraniteljica, čiji je ured proveo analizu sudskih presuda u vezi s tim pozdravom.

“U svakoj od dostavljenih osuđujućih presuda meritorno je odlučeno da je pozdrav ‘Za Dom spremni’ vezan uz rasističku ideologiju NDH koja nije u skladu s hrvatskim pravnim sustavom, ni s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava”, obznanila je pravobraniteljica, dodavši kako je taj pozdrav sankcioniran ne samo na prvostupanjskim prekršajnim sudovima, nego i na Visokom prekršajnom sudu i na Ustavnom sudu, i to u recentnim odlukama.

Iz toga slijedi i logična preporuka pravobraniteljice Uredu državne uprave da prihvati odluke Visokog prekršajnog i Ustavnog suda, odnosno da promijeni svoje ranije pogrešne odluke kojima se nekim udrugama dopustilo da se s tim pozdravom registriraju.

“Sudovi su svoje rekli, pravo je svoje reklo. Zašto politika to ne želi jasno reći, ne znam. To je stvar političke volje. No, mislim da smo u posljednjih 25 godina u obrazovanju djece propustili priliku za dijalog, razgovor. Nažalost, niz generacija je izgubljen za uspostavljanje dijaloga i tolerancije”, zaključila je pravobraniteljica, uočivši najtežu posljedicu političke šutnje nad relativizacijom ustaštva: izgubljene generacije.

Te su generacije izgubljene za toleranciju zato što su taj fašistički pozdrav – pa onda i ono što kao ideologija stoji iza njega – počele doživljavati kao simbol patriotizma i nešto pozitivno, nešto na čemu se može graditi dijalog i tolerancija. Tim generacijama nedostaje temeljna spoznaja: fašizam je jedina stvar na svijetu s kojom nema dijaloga i tolerancije. U tome i jest poanta. Zato i jesu opasni njegovi simboli, jer kroz njih zločinačka ideologija dobiva pravo građanstva.

Ubij Srbina demokratski

Zato ilegalna ustaška smotra koja se u ponedjeljak navečer, na dan osnivanja zločinačke NDH, dogodila na glavnom zagrebačkom trgu u trajanju od tri minute, nije samo moralno bolestan performans izgubljene generacije – vijorile su se tamo ustaške zastave i nosio transparent “Ubij Srbina” – nego i najava ozbiljno crnih vremena, koja nastaju kad se službeno pobrka dobro i zlo.

To vidimo, među ostalim, i po javnom stavu dopredsjednika proustaškog HČSP-a Ivana Iličića, koji je svoje oduševljenje fašističkom smotrom na Trgu bana Jelačića, kako su prenijeli mediji, izrazio i na Facebooku: “Iduće godine bit će nas na tisuće, javno, otvoreno demokratski izrazit ćemo svoju volju i politički stav.”

Naravno da će ih dogodine biti na tisuće, kad vide da fašistički simboli prolaze i u Jasenovcu: da sam kojom nesrećom ustaša, i ja bih se ohrabrio nakon toga. I naravno da će na njihovim transparentima pisati “Ubij Srbina” – pa neće valjda pisati “Čitaj knjige” ili “Ljubi bližnjega svog”? I naravno da će ta rulja mahati ustaškim zastavama – pa neće valjda hrvatskim?

Tako to biva kad fašizam i njegovi simboli postupno, tri po tri minute, zadobivaju pravo građanstva. Promjene su na početku uvijek male: sunce neće početi izlaziti na sjeveru, konj neće dobiti petu nogu, pčele neće krenuti s proizvodnjom piva. Ali diskriminacija građana, za početak, bit će u porastu.

Rušio Titovu Jugoslaviju, a danas plače za njom

Slobodna Dalmacija – 11.travnja,2017

U fantazijskom projektu ‘Velike Srbije’ – koji je proizveo stotine tisuća mrtvih i milijune raseljenih ljudi – Aleksandar Vučić je sudjelovao dušom, tijelom, huškačkim govorima i besramnim postupcima, što mu nikad ne smije biti zaboravljeno

Aktualni premijer i novi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nalazi se u zanimljivoj psihološkoj situaciji. Iako je na izborima potukao sve protukandidate – osvojivši 55 posto glasova već u prvom krugu – ulicama najvećih gradova svaku večer mu se valja tisuće studenata i drugih demonstranata koji protestiraju zbog bijede u kojoj živi većina građana Srbije.

U tim okolnostima Vučić je prvi veliki postizborni intervju dao europskom izdanju američkog magazina “Politico”, čiji su urednici u naslov stavili jednu njegovu misao: “Aleksandar Vučić: Tito je bio vrlo pametan čovjek”. Ukratko: suočen s ekonomskom stagnacijom i niskim stopama rasta – što su obilježja i drugih balkanskih zemalja, osim Turske – srpski premijer poželio je ekonomsku uniju koja bi obuhvaćala bivšu Jugoslaviju i Albaniju, a u kojoj kamioni s robom ne bi gubili dragocjeno vrijeme na državnim granicama.

“Dat ću vam vrlo praktičan primjer: recimo, imamo mljekaru koja izvozi jogurt, mlijeko i sir u Bosnu. Njeni kamioni moraju čekati 36 sati na granici Bosne i Srbije zbog svih inspekcija i ne znamo zašto. Sve naše kompanije bi spasile najmanje sedam posto svih operativnih troškova ako ovo dogovorimo”, kazao je Vučić, dodavši da bi se time stvorilo značajno tržište od 20 milijuna ljudi, što bi svim balkanskim zemljama olakšalo vabljenje investitora.

‘Bravar, zamislite!’

Na logično pitanje novinara “Politica” kako to misli izvesti s obzirom na velike tenzije između pojedinih zemalja u regiji, nekadašnji četnički junoša odgovara pozivajući se na nekadašnjeg komunističkog vođu Jugoslavije Josipa Broza Tita:

“Titu je to uspjelo. On je bio komunistički diktator, ali vrlo pametan čovjek. Bravar, zamislite! No, bio je vrlo pametan, znao je kako povezati ljude… To nama treba, da se povežu ljudi.”

Manje upućeni čitatelj, koji ne zna ništa o Vučićevoj prošlosti, mogao bi pomisliti da se na Balkanu konačno pojavio političar širokih demokratskih pogleda, lišen nacionalizma, koji na stvari gleda racionalno i pokušava baštiniti pozitivne stvari iz ranijih društveno-političkih sistema. Na koži tog čitatelja vidimo da je neupućenost majka svih pogrešnih zaključaka.

Točno je da je Titova Jugoslavija u kamionskom smislu bila puno protočnija od današnjeg Balkana, jer na unutrašnjim granicama republika nisu stajali carinski ni bilo kakvi drugi inspektori koji bi usporavali kretanje kamiona od točke A do točke B. Ali je Vučićev intervju svejedno lažan od prvog do zadnjeg zareza, jer je srpski premijer prešutio glavnu stvar: da su tu Titovu tvorevinu s tržištem od 20 milijuna ljudi prvi išli rušiti upravo srpski četnici kojima je i on u mladosti pripadao.

Upravo je radikalni srpski nacionalizam buknuo prvi, potpirivši i ostale balkanske nacionalizme, tako da bravarovoj Jugoslaviji nije bilo spasa. A u tom fantazijskom projektu “Velike Srbije” – koji je proizveo stotine tisuća mrtvih i milijune raseljenih ljudi – Aleksandar Vučić je sudjelovao dušom, tijelom, huškačkim govorima i besramnim postupcima, što mu nikad ne smije biti zaboravljeno.

Slobodna Kamionska Republika

“Tito je znao kako povezati ljude”, kaže danas Vučić, ostavljajući dojam da je taj Tito imao neku magičnu formulu kojom je tajanstveno povezao balkanske ljude raznih etnija i vjera, pa kad su ti balkanski ljudi popili taj čarobni Titov napitak, odmah se stvorilo značajno tržište od 20 milijuna ljudi.

Ta formula, međutim, nije nimalo misteriozna: bratstvo i jedinstvo. To je bio taj čarobni napitak, koji je posljedično doveo do nesmetanog kamionskog prometa po Balkanu i uštede od sedam posto na operativnim troškovima. A tu jednostavnu – i zato krhku – osnovu Slobodne Kamionske Republike Jugoslavije uništili su upravo ljudi kao što je Aleksandar Vučić.

Bratstvo i jedinstvo je, između ostaloga, umrlo onog dana kada se mladi Aleksandar Vučić s oružjem i u uniformi – u istom kadru sa svojim duhovnim i političkim mentorom Vojislavom Šešeljom – slikao na srpskim položajima iznad Sarajeva, s kojih su tri godine ubijani građani Sarajeva. Bratstvo i jedinstvo ponovo je umrlo za vrijeme Vučićeva govora 1995. u tada okupiranoj Glini, kada je srpskom narodu poručio da “nikad Glina neće biti hrvatska”. Da skratimo: Jugoslavije više ne može biti upravo zato što su Vučić i njegovi prvi ubili bratstvo i jedinstvo.

Mladi četnik koji je prije 25 godina rušio bravarevu tvorevinu danas je sredovječni demokratski gospodar Srbije, koji s te pozicije traži način kako da srpski kamioni slobodno putuju po Balkanu. Kod čovjeka njegove visine od stražnjice do glave ima stotinjak centimetara: znači da je spoznaja Aleksandra Vučića o bijedi nacionalističkog projekta putovala brzinom od četiri centimetra godišnje. Na Balkanu je to dobar rezultat.

Lekcija iz Maribora

Slobodna Dalmacija – 8.travnja, 2017

Naši političari od mariborskog poteštata mogu naučiti kako se osuđuje fašizam. Bez ‘ali’. Bez floskule o osudi ‘svakog totalitarizma’. Bez nasilnog trpanja komunizma gdje mu nije mjesto

Za dva tjedna, sva je prilika, dogodit će se velika državna i društvena blamaža: pred Kamenim cvijetom u Jasenovcu, na komemoraciji povodom 72. obljetnice proboja logoraša, neće biti nikog od predstavnika žrtava. Židovska i srpska zajednica već su ranije obznanile da neće sudjelovati na državnoj komemoraciji (romske udruge još se nisu oglasile), a ovog im se tjedna pridružila i Koordinacija udruga antifašista i antifašističkih boraca iz sve četiri dalmatinske županije.

Dalmatinski antifašisti bojkotirat će komemoraciju iz istog razloga kao i hrvatski Židovi i Srbi: zato što u Jasenovcu već pet mjeseci stoji ploča s ustaškim pozdravom, istim onim pod kojim je u tom istom Jasenovcu ubijeno preko 83 tisuće ljudi. I kao da već ta činjenica nije dovoljno barbarska, ploča s ustaškim pozdravom nalazi se upravo na zgradi u kojoj je u WW2 bila komanda ustaškog logora, koja je baš u toj zgradi, baš pod tim službenim pozdravom, izdavala naređenja za egzekucije hrvatskih građana.

“Koordinacija se pridružuje svima koji ne žele sudjelovati na komemoraciji žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu, dok se tamo nalazi spomen ploča HOS-a s ustaškim pozdravom”, poručuju dalmatinski antifašisti, dodajući kako odbijanje vlasti da ukloni fašistički simbol iz Jasenovca smatraju “bezobzirnim”, a posebno “pravdanje lažnom tvrdnjom da je to stari hrvatski pozdrav”, čime se “rehabilitira najmračniji dio hrvatske povijesti”.

Antifašisti iz Dalmacije ističu da je pod tim pozdravom u Jasenovcu ubijeno ne samo preko 70.000 Židova, Srba i Roma, nego i oko 8.000 hrvatskih rodoljuba i antifašista.

Opet na stupu srama

Sva je, dakle, prilika da će se ponoviti lanjska sramota s odvojenim komemoracijama, o čemu se pročulo po svijetu. Ako ne uspije najnovija inicijativa člana saborskog Odbora za Ustav Milorada Pupovca – koji je prekjučer zatražio od Odbora da na hitnu sjednicu o fašističkim simbolima u antifašističkom svetištu pozove MOST-ovog ministra uprave Ivana Kovačića – opet ćemo se naći na međunarodnom stupu srama.

“Predlažem da Odbor obveže hrvatsku Vladu da uklanjanjem sporne ploče omogući dostojanstveno komemoriranje i da se ovogodišnja komemoracija žrtvama logora održi zajedno s narodima žrtava i hrvatskim antifašistima”, navodi Pupovac, podsjećajući da je Odbor još 14. prosinca 2016. konsenzualno prihvatio Zaključak kojim se od nadležnih tijela vlasti traži uklanjanje ploče s ustaškim pozdravom, što nadležna tijela nisu učinila do dana današnjeg.

Poznavajući nespremnost MOST-ovih ministara da se bilo čime zamjere radikalnoj desnici (od svih tzv. ideoloških tema MOST-ovce zanima samo otvaranje komunističkih arhiva), nije previše vjerojatno da će ministar Kovačić preuzeti na sebe taj tobožnji “vrući krumpir” i potpisati nalog za uklanjanje fašističkog simbola iz Jasenovca. Sličan stupanj revnosti u ovom žalosnom slučaju možemo očekivati i od MOST-ovih ministara policije i pravosuđa, Vlahe Orepića i Ante Šprlje.

Svemir je htio da svi resori koji su nadležni za denacifikaciju Jasenovca budu u rukama bratije iz MOST-a, ali njihovi će ministri, umjesto da u jednom radnom danu obave taj civilizacijski zadatak, šmugnuti u sigurnu zavjetrinu “Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima”, bizarnog Vladinog tijela u kojem najumniji hrvatski muževi trebaju odlučiti je li fašistički pozdrav primjeren na poprištu fašističkog zločina.

Protupovijesni blud

S druge strane, u susjednoj Sloveniji – nama najbližoj zapadnoj zemlji – političarima ne trebaju nikakva vijeća ili povjerenstva da bi se odredili prema simbolima fašizma. Ovotjedni primjer stiže nam iz Maribora, sat vremena vožnje od Zagreba, gdje je gradonačelnik Andrej Fištravec zatražio zabranu koncerta jednog hrvatskog pjevača (koji koncerte voli započinjati baš onim pozdravom koji je uklesan na ploči u Jasenovcu), s obrazloženjem da taj pjevač promovira ustaštvo. Gradonačelnikovu inicijativu peticijom je podržalo više od 500 javnih osoba iz slovenskog društvenog života.

“U Mariboru nema mjesta za one koji ikonografijom i simbolikom izazivaju nove podjele vezane uz Drugi svjetski rat, kao ni za fašizam. Osobno najoštrije odbacujem i osuđujem svaki oblik nacizma i fašizma, što je posebno važno danas kada u Europi jačaju desne snage, koje imaju uzore u najmračnijem razdoblju povijesti”, izjavio je mariborski gradonačelnik, bez ikakvih konzultacija sa slovenskim povjesničarima, vijećima i povjerenstvima.

Hrvatski bi političari iz gornjih rečenica mariborskog poteštata mogli vrlo jeftino – dapače: besplatno – naučiti značajnu moralnu i civilizacijsku lekciju o tome kako se točno osuđuje nacizam i fašizam. Bez “ali”. Bez floskule o osudi “svakog totalitarizma”. I najvažnije: bez nasilnog i protupovijesnog trpanja komunizma tamo gdje mu nije mjesto.

Kad je frka, sjeti se ZAVNOH-a

Bez ZAVNOHA-a – odnosno bez antifašističke partizanske borbe čiji je ZAVNOH bio politički izraz – Hrvatska bi se sa svojom katastrofalnom ustaškom avanturom našla na strani poraženih nacističkih zemalja, te bi njena sudbina nakon Drugog svjetskog rata bila teška i neizvjesna

Kad se nekidan doznalo da je prošlog svibnja više osoba na Okružnom sudu u Chicagu podiglo tužbu protiv Republike Hrvatske zbog ustaških zločina u NDH, odnosno pokrenulo postupak u kojem za žrtve ustaških logora u Drugom svjetskom ratu od Hrvatske traže odštetu od 3,5 milijardi dolara, iz našeg Ministarstva vanjskih i europskih poslova reagirali su dvojako: službeno i neslužbeno.

Neslužbeno, iz MVEP-a je novinarima poručeno kako “Hrvatska počiva na temeljima suverenosti izraženima u odlukama ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH”.

Službeno, MVEP je dan kasnije medijima poslao kratko priopćenje u kojem se kaže da “Hrvatska nije sljednica NDH, što izričito stoji u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske”.

Nagradno pitanje glasi: zašto je u službenom priopćenju MVEP-a, sročenom dan nakon prve neslužbene reakcije, misteriozno iščezao svaki spomen ZAVNOH-a, umjesto čega se javnost upućuje na “izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske”?

Pa da konzultiramo te izvorišne osnove Ustava, koje definiraju da moderna Hrvatska pravno počiva, između ostaloga, “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)…”.

Eto, dakle, ZAVNOH-a u izvorišnim osnovama Ustava, ali ga nema u formulacijama Ministarstva vanjskih i europskih poslova, osim neslužbeno. Nije valjda da se u MVEP-u stide ZAVNOH-a?

Stierov kukavičluk

Taj kukavičluk Stierova ministarstva proizveo je kontraefekt: odjednom je riječ “ZAVNOH” iskrsla u naslovima novinskih kolumni i postova na društvenim mrežama, gdje su se autori uglavnom sprdali s desničarskom vladom koja tolerira ustašizaciju zemlje i prijeti zabranom antifašističkih simbola, da bi se suočena s golemom tužbom navrat-nanos sjetila ZAVNOH-a i antifašističkih korijena vlastite državnosti, upisanih u izvorišne osnove Ustava.

Stoga je prilika da starije čitatelje podsjetimo, a mlađe upoznamo s tom škakljivom riječi “ZAVNOH”, njezinim značenjem i posljedicama za današnju Hrvatsku.

Ukratko: ZAVNOH je akronim za “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske”, a bez ZAVNOH-a ne bi bilo današnje Hrvatske (više o tome na kraju teksta). Može se reći da je to bio ratni sabor antifašističke Hrvatske, odnosno politički izraz partizanske borbe. Također se može reći da je ZAVNOH bio nositelj državnog suvereniteta hrvatskog naroda i najviše tijelo narodne vlasti u zemlji, osnovano od antifašističkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Najznačajniji datumi u radu ZAVNOH-a su tri njegova ratna zasjedanja: prvo u Otočcu i na Plitvičkim jezerima (13., odnosno 14. lipnja 1943.), drugo u Plaškom (12.-15. listopada 1943.) i treće u Topuskom (8. i 9. svibnja 1944.).

Na Prvom zasjedanju u Otočcu ZAVNOH je formalno preuzeo funkciju najvišeg političkog tijela Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u Hrvatskoj, ali je obavljao i zadaće najvišeg tijela vlasti u Hrvatskoj: ova će dvojnost pratiti ZAVNOH sve do kraja rata, pa će on u sebi objedinjavati i zakonodavnu i izvršnu vlast, odnosno imati ovlasti i vlade i parlamenta, što je i razumljivo u ratnim okolnostima.

Na tom Prvom zasjedanju formiran je 11-člani Izvršni odbor, a predsjednik ZAVNOH-a postaje slavni hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, koji je usprkos poodmakloj dobi veći dio rata – od konca 1942. pa sve do oslobođenja 1945. godine – proveo u partizanima, obrazloživši u svom ratnom dnevniku (objavljenom nakon rata pod naslovom “S partizanima”) zbog čega je to učinio:

“Pobjegao sam iz ropstva i sramote tako zvane Nezavisne Države Hrvatske, da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva.”

Antifašistički svećenik Rittig

Na Drugom zasjedanju u Plaškom ZAVNOH je donio Odluku o priključenju Hrvatskoj svih onih dijelova zemlje koje su okupirali talijanski fašisti, odnosno koje je ustaški zločinac i poglavnik NDH Ante Pavelić predao Rimskim ugovorima fašističkoj Italiji. Tako su Hrvatskoj vraćeni Istra, kvarnerski otoci i veliki dio Dalmacije. Granice današnje Hrvatske upravo su one koje je označio i izborio ZAVNOH, nasuprot ustaškoj prodaji Dalmacije.

Na Trećem zasjedanju u Topuskom formalno je utemeljena Federalna Država Hrvatska, te je odlučeno da ZAVNOH postane vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo, kao i najviši organ državne vlasti te Federalne Države Hrvatske, koja na temelju prava na samoodređenje dobrovoljno ulazi u Demokratsku Federativnu Jugoslaviju. Donesena je i “Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske”, koja jamči ravnopravnost Srba i Hrvata u federalnoj državi, izjednačavanje prava žena i muškaraca, slobodu vjeroispovijesti te besplatno obrazovanje i prosvjećivanje za sve građane.

Tom zasjedanju je prisustvovalo 105 vijećnika iz svih društvenih slojeva i svih krajeva Hrvatske, pa ih se dobar dio do Topuskog morao probijati kroz ustaški teritorij. Umjesto Izvršnog odbora izabrano je Predsjedništvo od 31 člana, na čelu s Nazorom, gdje je ušlo 15 članova Komunističke partije Hrvatske (KPH), 10 članova Hrvatske seljačke stranke (HSS), tri člana Srpske demokratske stranke (SDS) i tri nestranačke osobe: uz Nazora i odvjetnika Antu Mandića, treći neovisni član bio je katolički svećenik Zvonimir Rittig, župnik crkve Svetog Marka u Zagrebu. Nazor je imao i tri potpredsjednika: Andriju Hebranga (KPH), Franju Gažija (HSS) i Radu Pribićevića (SDS).

Bez obzira na ideološke razlike, ono što je povezivalo članove Predsjedništva ZAVNOH-a bio je antifašizam – svi su sudjelovali, kao borci ili aktivni pomagači, u antifašističkom partizanskom pokretu kojeg su vodili Titovi komunisti. Upravo antifašistički doprinos svećenika Rittiga potvrđuje da nisu svi Stepinčevi svećenici podržavali zločinački ustaški režim, odnosno da je i u katoličkom kleru bilo časnih pojedinaca koji su u tim vremenima umjeli prepoznati koja strana predstavlja dobro, a koja zlo.

Prva hrvatska vlada u Splitu

Treće zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom zanimljivo je i po tome što je donijelo snažnu osudu politike HSS-ovog vođe Vladka Mačeka, i to upravo od strane prisutnih članova HSS-a. Tako je Pavao Krce, ugledni HSS-ovac iz sinjskog kraja, u svom govoru istaknuo kako je narod uvidio da se može pouzdati jedino u Narodnooslobodilačku vojsku (NOV) na čelu s Titom.

Konačno, u srpnju 1945. godine, dva mjeseca nakon oslobođenja Hrvatske, na Markovom trgu u Zagrebu održano je četvrto i posljednje zasjedanje ZAVNOH-a pod tim imenom, jer ZAVNOH tada mijenja ime u Narodni sabor Hrvatske, a njegovim predsjednikom postaje, naravno, Vladimir Nazor, koji će na toj dužnosti ostati do smrti 1949. godine.

Krajem rata konačno dolazi do razdvajanja zakonodavne i izvršne vlasti, budući da uoči oslobođenja Nazor – još kao predsjednik ZAVNOH-a – povjerava mandat za sastav vlade Titovom ideologu Vladimiru Bakariću, a ovaj sastavlja višestranačku Narodnu vladu koju čine četiri komunista, pet HSS-ovaca, četiri predstavnika hrvatskih Srba i jedan izvanstranački ministar.

Ta je Narodna vlada, prva u slobodnoj Hrvatskoj, formirana 14. travnja 1945. u Splitu, na što nas danas podsjeća spomen-ploča na Pjaci. Time počinje 45-godišnja era socijalističke Hrvatske, koju je omogućio upravo ZAVNOH, čije su odluke imale presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su bile ustavno-pravni temelj suvremene Republike Hrvatske. Aktualni Ustav RH iz 1990. godine nadovezao se i oslonio upravo na demokratske vrijednosti sadržane u odlukama Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, te se u izvorišnim osnovama izričito pozvao na te odluke, “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”.

I na kraju: što bi s Hrvatskom bilo da ZAVNOH-a nije bilo?

Bez ZAVNOHA-a – odnosno bez antifašističke partizanske borbe čiji je ZAVNOH bio politički izraz – Hrvatska bi se sa svojom katastrofalnom ustaškom avanturom našla na strani poraženih nacističkih zemalja, te bi njena sudbina nakon Drugog svjetskog rata bila teška i neizvjesna.

Ako bi Jugoslavija nakon rata pripala Zapadu, Britanci bi doveli dinastiju Karađorđevića i obnovili Kraljevinu Jugoslaviju, gdje bi kraljevsku vojsku činili četnici Draže Mihailovića: u takvim uvjetima – zbog golemih ustaških zločina nad Srbima – vladao bi veliki revanšizam prema Hrvatima. U slučaju, pak, da bi poslijeratnu Jugoslaviju dograbili Crvena armija i SSSR, imali bismo 45 godina staljinizma i ruske čizme. Kako god okrenemo, bio bi pakao.

A dripci se stide ZAVNOH-a.

Evanđelje po Čičku

Slobodna Dalmacija – 1.travnja, 2017

Čičak sugerira da su katolici ljudi ‘uskih vizura’ i bez ‘humanističke vizije’, s čime se ne možemo složiti. Po njemu, svi katolici su ljudi poput Ivana Zvonimira Čička, a tek se s tim apsolutno ne možemo složiti

Izgleda da ipak ima Boga: nakon mnogo godina jedna je utakmica naše nogometne reprezentacije protekla bez ustaškog skandiranja s tribina – ona protiv Ukrajine prošlog petka u Zagrebu. Čak se ni Joe Šimunić s trenerske klupe nije zaderao onim fašističkim pozdravom za koji su ga u Australiji, dok je bio mali, učili da je domoljuban.

Teološko tumačenje odsustva fašističkog klicanja na Maksimiru dao je Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. Gostujući na Televiziji N1, Čičak je rekao da su skandiranje ZDS sprečavali “ubačeni agenti i branitelji”, koji su bili strateški raspoređeni širom maksimirskih tribina, te su svaki neželjeni poklič ušutkavali već u začetku.

Prije nego analiziramo implikacije ovog uvida, valja upozoriti da se Čičku ne može bezrezervno vjerovati, jer taj nesumnjivo pametan čovjek – svojedobni studentski šampion u govorništvu, kojeg su zbog oratorskih sposobnosti strani mediji nazivali “zagrebačkim Ciceronom” – povremeno ispaljuje teško shvatljive budalaštine.

Na primjer, nedavno je na promociji jedne antikomunističke knjige o komunizmu izvalio da su Pablo Picasso, Pablo Neruda i Thomas Mann “idioti”, a koji dan kasnije u intervjuu “Novom listu” u to je probrano “idiotsko društvo” uvrstio i Miroslava Krležu.

Ponovimo: u evanđelju po Čičku “idioti” su Pablo Picasso, Pablo Neruda, Thomas Mann i Miroslav Krleža.

Četiri ‘idiota’

Španjolski slikar, čileanski pjesnik, njemački pisac i hrvatski enciklopedist za Čička su osobe niže inteligencije i obrazovanja, iako se među tom četvorkom kriju najveći svjetski slikar i dva književna nobelovca, dok četvrti član “idiotskog kvarteta” Nobela nije dobio samo zato što je bio uvjereni komunist iz jedine netotalitarne komunističke zemlje, što je za kapitalistički žiri Švedske akademije bio prevelik politički uteg.

Četiri genija, četiri kulturna univerzuma, u Čičkovoj viziji svijeta su četiri “idiota”. A zašto? Zato što su bili ljevičari, antifašisti i komunisti, ili su barem glorificirali komunizam. Zato su “idioti”.

Čičak to kaže otvoreno, nema kod njega skrivanja iza suptilnih aluzija. Evo što je rekao za “Novi list”: “Pitam: kako takvi ljudi koji su imali humanističku viziju mogu pristati uz evidentne zločine? To je idiotizam. Ne mogu shvatiti kako su se ljudi koji imaju tako široke vizure mogli praviti da ne znaju što se zbivalo u Sovjetskom Savezu i drugdje.”

Zapravo je neobično kako intelektualac Čičkova formata ne vidi da je odgovor na vlastito pitanje dao upravo u tom vlastitom pitanju: naprosto, ljudi humanističke vizije i široke vizure glorificiraju komunizam baš zbog njegove humanističke vizije i široke vizure. Socijalizam u suštini i nije drugo do humanizam. A komunizam je viša faza socijalizma, koje još nikad nigdje nije ni bilo.

Dobro, a što ćemo sa zločinima “u Sovjetskom Savezu i drugdje”?

Odlično pitanje. Ako je točno da se za vrijeme studentskog štrajka 1971. Čičak deklarirao kao “katolički titoist” – o čemu pišu neki njegovi biografi – onda na to Čičkovo pitanje možemo odgovoriti analogijom s katoličkom idejom.

Agenti pomažu za svijest

Po Čičkovoj logici nijedan čovjek “široke vizure”, koji ima “humanističku viziju”, ne bi smio biti katolik, zbog brojnih zločina koji su kroz povijest počinjeni u to ime, u milenijskom rasponu od križarskih ratova do genocida u Ruandi prije dvadeset godina (za ulogu i postupanje katoličkog klera u Ruandi nedavno je Vatikan izrazio javno kajanje).

Drugim riječima, Čičak sugerira – što mu vjerojatno nije bila namjera – da katolici mogu biti samo ljudi “uskih vizura” i oni bez “humanističke vizije”, s čime se nikako ne možemo složiti. Po njemu, dakle, svi katolici su ljudi poput Ivana Zvonimira Čička, a tek se s tim apsolutno ne možemo složiti.

No vratimo se na utakmicu protiv Ukrajine i Čičkovo tumačenje odsustva fašizma u Maksimiru. Navijačka apstinencija od ustaškog pokliča – kakav je uklesan na ploči u Jasenovcu – za Čička je dokaz “da se među ljudima razvija svijest te da je to ono najvažnije”.

Već nam je i neugodno difamirati čovjeka, ali moramo reći: i ovo je očita besmislica, izrečena vjerojatno uslijed dekoncentracije. Jer, ako doista raste svijest hrvatskih navijača, čemu su potrebni ubačeni agenti na tribinama?

Inače, što se ploče s fašističkim natpisom u Jasenovcu tiče, valja priznati da se Čičak od početka u tom žalosnom skandalu postavio na humanističku stranu, zahtijevajući javno da se fašistički simbol ukloni iz Jasenovca. To su oni njegovi povremeni momenti kad ne ispaljuje teško shvatljive budalaštine.