Neosporno je glasao za ratove, čime je suodgovoran za masovna stradanja. U sadržaju njegove politike zasigurno ima elemenata s kojima se nijedan demokratski nastrojen čovjek i protivnik rata ne može složiti – drži dr. Dražen Lalić

Američki republikanski senator i bivši predsjednički kandidat John McCain umro je u subotu u 82. godini od tumora mozga. No sudeći po medijskim odjecima, čini se da tog dana nije umro jedan, nego dva Johna McCaina.

Jedni pišu da je umro „veliki američki patriot“, „istinski demokrat“, „borac za ljudska prava“, „heroj civiliziranog diskursa u politici“, „uvjereni idealist i antifašist“, te čovjek koji je „u američku politiku desetljećima unosio poštenje, požrtvovnost, dostojanstvo i brigu za druge“.

Drugi pak tvrde da je umro „okorjeli ratni huškač“ i čovjek koji je „proveo život zagovarajući američki imperijalizam, hegemoniju, smjene režima, vojne intervencije, uplitanje u unutarnja pitanja i demokratske procese drugih zemalja…“, odnosno „gorljivo zagovarajući ratove, prevrate i uništenje drugih država.“

No tko je, ukratko, bio taj kontroverzni John McCain?

Poklonici ga slave kao američkog heroja iz Vijetnamskog rata – koji je kao zarobljeni pilot pet godina proveo u logoru, izvrgnut mučenju i torturi – i političara koji je bio posve predan američkim vrijednostima i interesima.

Kritičari, pak, drže da McCain uopće nije kontroverzan, budući da njegova kontinuirana rabota u američkoj vanjskoj politici – gdje je bio i predsjednik Senatskog odbora za oružane snage – predstavlja dosljedan i koherentan niz poteza koji su direktno prouzročili brutalne ratove i milijunske ljudske žrtve.

Agent Orange

U Siriji je od početka podupirao islamističke militante koji su se borili protiv sekularne sirijske države. Naoružavao ih je i opremao, uključujući i razne ogranke al-Qa’ide – odnosno lobirao da im se pošalje oružje – pa čak i ilegalno ulazio u Siriju kako bi se sastao s njima.

U Libiji je, za vrijeme NATO agresije 2011. godine, bio glavni američki „jastreb“ koji je podržavao tu intervenciju, nakon čega je Libija uništena. Od najprosperitetnije afričke zemlje postala je mjesto gdje djeca više ne idu u školu i gdje se odvija trgovina robljem u čistom srednjovjekovnom stilu.

Ukratko: kuda ovaj „uvjereni idealist i antifašist“ prođe sa svojim „civilizacijskim diskursom“, mrtvi i ranjeni se broje u milijunima, unesrećene da ne spominjemo. Na neki način, sličnu vrstu patnje i torture koju je osobno prošao u vijetnamskom logoru, McCain je priuštio čitavim narodima Afrike i Azije.

Njegova slava u SAD-u počiva na statusu „heroja iz Vijetnama“, koji je „za američku stvar“ pretrpio pet godina komunističkog mučenja, pri čemu se baš i ne preispituje kako se ta „američka stvar“ zatekla s druge strane oceana, u nekakvom Vijetnamu, i što je uopće tamo radila.

Svjetskoj javnosti odavno je poznato da su američki piloti u Vijetnamu bacali zloglasni Agent Orange, zbog čega se i dan-danas u toj zemlji rađaju deformirane bebe, a mnoga stabla su i danas vidljivo narančasta. John McCain je bio jedan od tih pilota, čiji „darovi s neba“ i pola vijeka kasnije sakate i vijetnamske ljude i vijetnamsku prirodu. Izvlačiti iz te priče isključivo herojsku komponentu o McCainovim patnjama u logoru, vjerojatno je moguće samo u američkom društvu.

 ‘Klasni neprijatelj dostojan poštovanja’

Naš sociolog i politolog dr. Dražen Lalić izravno je 2008. pratio američku predsjedničku kampanju, te je i osobno svjedočio McCainovom predizbornom nastupu u Springfiledu. Danas kaže da mu je senator iz Arizone tada ostavio vrlo pozitivan dojam, kao i u cijeloj toj kampanji i izbornom procesu, koji je na kraju izgubio od Obame:

– Zagovarao je militarističku vanjsku politiku i tu mu se svakako mogu uputiti kritike, ali što se tiče njegovog odnosa prema političkim protivnicima i političkog stila, on je fascinantan političar. Odmah je čestitao Obami na pobjedi i time mu dao legitimitet, za razliku od Trumpa koji je unaprijed rekao da neće čestitati Hillary Clinton, odnosno da neće priznati njezinu pobjedu. Većina Amerikanaca ga iznimno poštuje, on je jedan od najdugovječnijih senatora, otvoren prema medijima, otvoreno se suprotstavljao Trumpu… Za njega bih upotrijebio onu sintagmu da je bio „klasni neprijatelj vrijedan poštovanja“ – ocjenjuje Lalić.

No naš sugovornik se slaže da je vanjskopolitičko djelovanje McCaina u najmanju ruku problematično:

– Neosporno je glasao za ratove i na neki način je suodgovoran za masovna stradanja. U sadržaju njegove politike zasigurno ima elemenata s kojima se nijedan demokratski nastrojen čovjek i protivnik rata ne može složiti. Kada se gleda njegova karijera u cjelosti, činjenica je da je podržavao rat u Iraku i drugim zemljama, isključivo zbog američkih interesa vezanih uz naftu ili geopolitiku – zaključuje dr. Lalić.

Slobodna Dalmacija – 24. kolovoza, 2018

Želimo oživjeti potisnutu tradiciju intelektualnih društveno-humanističkih rasprava u Korčuli, te odgovoriti na sve veću potrebu da se o današnjem svijetu progovori s promišljenih lijevih pozicija – poručuje Dragan Markovina

Korčula, pedeset godina kasnije. I ovog ljeta staze drevnog otoka vrve turistima, od kojih malo tko zna da su prije nekoliko desetljeća tuda redovito šetali i diskutirali vodeći filozofi i sociolozi svijeta.

Bilo je to doba glasovite „Korčulanske ljetne škole“, koja je punih deset godina (1964.-1974.) svakog ljeta na dva tjedna okupljala hrvatske, jugoslavenske i svjetske marksističke i nemarksističke mislioce, koji su u atmosferi arkadijskog otoka – kao u vrtu kakve starogrčke akademije – po danu na plenumima i sekcijama u Domu kulture (ujutro) i prostorijama Gimnazije (popodne) mrsili čovjekov i društveni bitak, pretresali glavna pitanja tadašnjice i analizirali konfliktne točke epohe, a navečer po restoranima, pjacetama i plažama u neformalnom tonu nastavljali rasprave koje su imale međunarodni odjek.

Ovog ljeta na Korčuli se sprema svojevrsna posveta – moguće i obnova – te manifestacije. U suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i Udruge antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule, na otoku će se posljednjeg ljetnog vikenda (21.-23. rujna) održati „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“, pod višeznačnim kodnim imenom „Korčula after PARTY“ (KaP). U programskom dokumentu koji je sastavio predsjednik Nove ljevice, povjesničar dr. Dragan Markovina, stoji da to ime predstavlja i pitanje i poruku: „Što s idejom ljevice nakon nestanka Partije i je li ona u stanju ići u korak s modernim društvom, uglavnom željnim after partyja?“

– Forum pokrećemo iz dva glavna razloga. Želimo oživjeti potisnutu tradiciju intelektualnih društveno-humanističkih rasprava u Korčuli, te želimo odgovoriti na sve veću potrebu da se o današnjem svijetu, koji i kod nas i u Europi jednako klizi u nove oblike totalitarnog nacionalizma, klerikalizma, populističke isključivosti i zatiranja radničkih prava, progovori s promišljenih lijevih pozicija – kaže Markovina.

Fromm, Marcuse, Bloch, Habermas…

Prije no što kažemo nešto više o ovom „uskrsnuću“ Korčulanske ljetne škole, nužno je ukratko opisati njen nastanak, uspon i pad. U najkraćem, Škola je bila godišnji filozofski skup koji je 1964. pokrenula skupina marksističkih filozofa i sociologa sa Sveučilišta u Zagrebu, okupljenih oko časopisa Praxis (Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Danilo Pejović, Gajo Petrović, Rudi Supek i Predrag Vranicki), kojima će se uskoro pridružiti profesori iz Beograda i drugih jugoslavenskih gradova.

Izvorno zamišljena kao mjesto na kojem će domaći sveučilišni profesori, uz nešto međunarodnih predavača, držati ljetne seminare za dopunsko obrazovanje srednjoškolskim nastavnicima filozofije i sociologije, te zainteresiranim studentima tih struka, Škola je brzo prerasla zamišljeni format i postala široka intelektualna tribina međunarodnog značaja, na kojoj su se okupljali vodeći svjetski lijevi mislioci.

Iz Meksika je dolazio psihoanalitičar i sociolog Erich Fromm, autor slavnih knjiga „Bijeg od slobode“ i „Umijeće ljubavi“. Iz Amerike je stizao filozof i sociolog Herbert Marcuse, autor kapitalnih djela „Eros i civilizacija“ i „Čovjek jedne dimenzije“, u to doba prozvan „Ocem nove ljevice u SAD-u“: dio „vrućeg ljeta“ 1968. – kad je pobunjena omladina u Parizu i drugim gradovima Zapada na barikadama skandirala njegovo ime i policiju gađala primjercima njegovih knjiga – Marcuse je proveo upravo na Korčuli.

Iz Francuske je dolazio filozof i sociolog Henri Lefebvre, odmetnik od tamošnje Komunističke partije, a iz Njemačke su stizali filozof utopije Ernst Bloch, kojeg je Komunistička partija DDR-a zbog „revizionizma“ protjerala u Zapadnu Njemačku, i tada mladi filozof i sociolog Jürgen Habermas, vodeći suvremeni predstavnik Frankfurtske škole. Iz ČSSR-a je dolazio filozof Karel Kosik (po gušenju Praškog proljeća završio u zatvoru), a iz Poljske teoretičar marksizma Leszek Kolakowski (1966. isključen iz poljske Komunističke partije i emigrirao na Zapad).

Nastavak Krležine borbe

Ukratko: na Korčulu su dolazili nedogmatski marksisti s Istoka i Zapada, počesto u sukobu s komunističkim partijama svojih zemalja. Njihovi domaćini na Korčuli bili su u ambivalentnom odnosu sa Savezom komunista Jugoslavije, držeći da je primarni zadatak jugoslavenskih marksista kritički raspravljati upravo o jugoslavenskom socijalizmu: ne zato da ga svrgnu, već da ga korigiraju u skladu sa svojom vizijom humanog socijalizma, onog „s ljudskim likom“.

U knjizi „Praxis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa)“ – koju je 2014. objavio umirovljeni korčulanski profesor političke ekonomije dr. Ante Lešaja – filozof Lino Veljak ocjenjuje da se „praksisovski“ pokušaj humaniziranja jugoslavenskog socijalizma može gledati kao svojevrsni nastavak „Sukoba na ljevici“ koji se uoči Drugog svjetskog rata vodio između Partije i Miroslava Krleže, kada je Krleža tražio da se Partija distancira ne samo od socrealizma u umjetnosti, nego i od staljinizma u ideologiji, što tada objektivno nije bilo moguće.

U tom smislu Veljak ističe da „nema, naime, dvojbe u pogledu utjecaja tadašnjeg osporavanja dogmatizma na intelektualno formiranje Rudija Supeka, jednoga od najznačajnijih likova Praxisa i Škole, a ne treba zanemariti ni svjedočenje Milana Kangrge o utjecaju koji je na njega kao gimnazijalca vršio Miroslav Krleža, vodeći predstavnik kritike dogmatizma u sukobu na književnoj ljevici“.

No valja reći da Krleža nije javno simpatizirao „praksisovce“, a pred svojim kroničarom Enesom Čengićem znao je gunđati da ti buntovni filozofi ne shvaćaju „sovjetsku opasnost“, tj. mogućnost da njihovu kritiku marksizma – makar i s lijevih pozicija – SSSR uzme kao povod za intervenciju poput onih 1956. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj.

Referent iz Vatikana

Iako su većinu sudionika Škole činili marksisti, na otok su dolazili i mislioci drugih orijentacija, od fenomenologa do analitičkih filozofa. Predrag Matvejević u tekstu „Requiem za jednu ljevicu“ piše da je na Korčuli sretao mađarske marksiste i talijanske eurokomuniste, trockiste, anarhiste i slobodne mislioce koji su „zastupali svatko svoju herezu“.

Znali su banuti i predavači iz Vatikana. Jedan od osnivača Škole, zagrebački filozof Milan Kangrga, u svojoj se knjizi „Izvan povijesnog događanja: Dokument jednog vremena“ prisjeća kako je 1965. na Korčulu pozvao i vatikanskog patera Gustava Wettera, „koji se vrlo rado odazvao pozivu, održao referat i kasnije izjavio da se po prvi puta našao u jednoj socijalističkoj državi kao predavač, i to s kritičkim referatom protiv nekih stavova marksizma“.

Brzo je Korčula došla na dobar glas među svjetskim filozofima. Pročulo se da u toj neobičnoj socijalističkoj zemlji na Balkanu ima neki čudesni otok i na njemu ljetna škola nedogmatskog marksizma, u kojoj se može slobodno i kritički govoriti o svemu, pa i o samom marksizmu. Poseban čar Školi davali su neformalni susreti i razgovori koji su se u večernjim i noćnim satima odvijali pod korčulanskim nebom, u ležernim šetnjama ili u kakvom restoranu uz čašu crnog vina, što Kangrga također notira: „Zbog te specifične mediteranske atmosfere ove je diskusije pod vedrim nebom francuski filozof Henri Lefebvre nazvao ‘dionizijskim socijalizmom’.“

Ubrzo su u Korčulu počeli pristizati i strani studenti. Lešaja u knjizi donosi pismo kojim se grupa studenata iz Danske krajem lipnja 1972. obratila Rudiju Supeku, nakon što ih je na njega uputila jugoslavenska ambasada u Kopenhagenu:

„… 8 nas je studenata koji studiramo sociologiju na univerzitetu u Kopenhagenu. Tokom nekoliko posljednjih godina zanimaju nas filozofija znanosti, marksizam i industrijska sociologija, a sada pripremamo završne ispite. Planiramo doći u Korčulu oko 24. augusta. Veselimo se predavanjima na ljetnoj školi i nadamo se da ćemo također imati priliku naučiti ponešto o jugoslavenskoj sociologiji…“

Krivi za studentske demonstracije

Tako je Korčulanska škola iz ljeta u ljeto privlačila sve više gostiju, pa je brojka sudionika uskoro postala troznamenkasta: Lešaja u knjizi citira „Izvještaj o radu Korčulanske ljetne škole 1971. godine“, gdje se kod pregleda sudionika navodi kako se „ukupni broj sa studentskim grupama iz Beča, Kölna i domaćih popeo tako na oko četiri stotine“.

Paralelno je rastao i interes zapadnih medija za Školu, što se vidi iz nastavka istog izvještaja: „Ovogodišnji rad škole pratili su urednici i dopisnici strane štampe: Fierra litteraria (Rim), Rinascita (Rim), Das Tagebuch (Beč), Das Taagespost (Graz), Der Spiegel (Hamburg), Le Monde (Pariz), te radiotelevizije Austrije, Belgije, Francuske, Njemačke i Švedske.“

Partija nije bila načisto kako da se odnosi prema praxisovcima i korčulanskoj Školi, iako je od početka financirala njen rad, putem Savjeta za znanstveni rad Socijalističke Republike Hrvatske. S jedne strane, vrh SK je shvaćao da pohod zapadnih studenata na Korčulu i njihova želja da upoznaju jugoslavenski samoupravni sistem, te interes zapadnih medija za „korčulanski eksperiment“ – kao filozofsku varijantu „jugoslavenskog eksperimenta“ – čine odličnu ideološku reklamu za sistem: Korčula je u svijet slala poruku da ima jedna socijalistička zemlja u kojoj se slobodno sastaju mislioci Istoka i Zapada, da u Europi postoji jedan socijalizam izvan staljinizma, koji nasuprot sivog „real-socijalizma“ SSSR-a i satelita pokušava kreirati nedogmatski „socijalizam s ljudskim likom“, privlačan zapadnoj omladini i tamošnjoj ljevici.

S druge strane, Partija je podozrivo gledala na taj liberalni otklon u vlastitom krilu, osobito nakon što se suočila s teškim društvenim iskušenjima: 1968. s pobunjenim studentima u glavnim gradovima (koji su tražili „čisti socijalizam“), a 1971. s pobunjenim hrvatskim komunistima (koji su iskali „čiste nacionalne račune“). Praxisovci nisu mogli biti optuženi za poticanje hrvatskog nacionalizma, ali jesu za poticanje bunta kod studenata. Imputiralo im se da su svojim kritičkim analizama „postojećeg stanja“ ideološki pripremili studentske demonstracije, a nisu nedostajale ni sumnje u suradnju sa zapadnim agenturama.

Uspon desnice, kriza ljevice

U „konzervativnom zaokretu“ na koji se Partija odlučila – kada su u kratkom roku smijenjene vodeće garniture komunista u Hrvatskoj (1971.) i Srbiji (1972.), prva zbog nacionalizma, a druga zbog liberalizma – stradala je i praxis filozofija: 1974. je održana zadnja Korčulanska ljetna škola (s pomalo vizionarskom temom „Umjetnost u tehnificiranu svijetu“), a iste se godine ugasio i časopis Praxis. Partija pritom nije upotrijebila silu: samo je obustavila sredstva.

To je priča o Korčulanskoj ljetnoj školi, čiju tradiciju hrvatska ljevica sada želi obnoviti. Za razliku od nekadašnjih izdanja Škole, ovog ljeta jedini inozemni gosti – ako se ne računa hrvatski filozof Boris Buden koji živi u Berlinu – bit će iz bivših jugoslavenskih republika: Slovenije (ljubljanski profesor Mitja Velikonja), BiH (kazališni redatelj Dino Mustafić, politolog Nerzuk Ćurak) i Srbije (kazališni redatelj Zlatko Paković, povjesničar Srđan Milošević).

Uz desetak hrvatskih sudionika (osim Lešaje, Markovine i Budena, predavanja će održati filozofkinja Nadežda Čačinović, sociolog Toni Prug, povjesničar Hrvoje Klasić, aktivistkinja Vedrana Bibić, te publicisti i novinari Vuk Perišić, Boris Postnikov i Viktor Ivančić), ti će gosti evocirati uspomene na Korčulansku školu, ali i secirati čemerno stanje današnje ljevice, ne samo hrvatske. To sugeriraju izabrane teme skupa: prvog dana govorit će se o studentskom pokretu iz 1968., Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi, drugog dana tema glasi „Uspon radikalne desnice“, a trećeg „Opća kriza ljevice“.

– Ne organiziramo Forum slučajno baš na 50. godišnjicu gibanja iz 1968., jer želimo vidjeti koliko nam kritička analiza događaja iz te revolucionarne 1968. i općenito nasljeđe ljevice može pomoći u današnjem vremenu. Bez toga ne možemo shvatiti zašto današnja ljevica još uvijek nije u stanju uvjerljivo odgovoriti na izazove današnjeg svijeta, pa se stoga gotovo u čitavoj Europi nalazi u defenzivi i na marginama – zaključuje Markovina.

Hrvatski filozofi ostali marksisti, pola srpskih otišlo u nacionaliste

Krajem 80-ih gotovo svi zagrebački praksisovsi podržavali su zadnjeg saveznog premijera Antu Markovića, a u velikom političkom preokretu nakon 1990. većina ih je ostala vjerna marksističkim idealima iz mladosti. No dio bivših beogradskih marksista preobrazio se u srpske nacionaliste, sudjelujući u stvaranju Memoranduma SANU ili dajući podršku Slobodanu Miloševiću (Mihailo Marković, Ljubo Tadić, Dragoljub Mićunović, Svetozar Stojanović), nasuprot sugrađanima koji nisu promijenili uvjerenja iz doba Praxisa (Zagorka Golubović, Nebojša Popov, Veljko Korać, Božidar Jakšić), i koji su kritiku staljinističkih devijacija u SFRJ nakon 1990. nastavili kritikom ratne politike Srbije i velikosrpskog nacionalizma.

Slobodna Dalmacija – 18. kolovoza, 2018

INOVATOR IZ SPLITA

PETAR REIĆ, AUTOR NAGRAĐIVANOG START-UPA ZA KOMUNIKACIJSKE ALATE, GOVORI O DRUŠTVENOM PODUZETNIŠTVU

Ovih dana u više hrvatskih medija objavljena je priča o 43-godišnjem splitskom stručnjaku za vizualne komunikacije Petru Reiću, osnivaču i vlasnika studija OmoLab, koji je s timom eksperata iz raznih područja razvio poseban font za djecu s disleksijom, nazvan OmoType. Ovaj neobični i jedinstveni start-up već je pobijedio na više poduzetničkih natječaja, a za koji dan pojavit će se i mobilna aplikacija OmoReader koja će disleksičnoj mladeži omogućiti lakše čitanje.

Tim povodom s gospodinom Reićem porazgovarali smo ne samo o njegovom hvaljenom projektu, nego i o stanju društvenog poduzetništva u Hrvatskoj.

– Kaže se da na početku svakog uspješnog projekta stoji ideja. No prije ideje obično imamo motiv. U vašem slučaju taj motiv je prilično osoban?

– I moja supruga i naša kćer su disleksičari. Supruga mi je često pričala koliko je teškoća zbog toga imala tokom školovanja, a kad nam je kćer prije pet godina pošla u drugi razred osnovne škole, otkrili smo da i ona ima isti problem.

– Možete li ukratko opisati suštinu disleksije? Većina ljudi zna tek da je riječ o smetnjama čitanja.

– Disleksija se manifestira kao smetnje čitanja, ali zapravo se radi o različitom načinu kodiranja i dekodiranja informacija, o drukčijem kognitivnom stilu. Taj poremećaj ima i niz benefita.

– Kojih?

– Jedan od nadimaka za disleksičare je „vizualni mislioci“, jer svijet doživljavaju u slikama. Imaju drukčiji pristup i način rješavanja problema, zbog čega, recimo, američka NASA zapošljava 50 posto disleksičara.

– Je li istina da je Albert Einstein bio disleksičar?

– Način na koji je vidio i rješavao probleme upućuje na zaključak da je bio vizualni mislioc. A je li bio disleksičar, to ne možemo znati, jer se o disleksiji nešto više zna tek zadnjih 20-30 godina.

– Na vašim web-stranicama stoji da u Hrvatskoj od disleksije pati oko 60.000 učenika. Kako ste došli do te brojke?

– U zemljama u kojima se govore slavenski jezici disleksija pogađa oko deset posto populacije. Kako u Hrvatskoj od prvog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole imamo oko 600.000 učenika, proizlazi da je disleksičara oko 60 tisuća. Prosječno ih u svakom razredu ima dvoje-troje.

– Kakva je situacija u drugim zemljama, odnosno u drugim jezicima?

– Najviše disleksičara ima u engleskom jeziku, zbog velike razlike između pravopisa i izgovora – tamo čak i do 25 posto populacije pati od nekog oblika disleksije. U Francuskoj taj problem pogađa 13-14 posto stanovništva, u Njemačkoj 17 posto. S druge strane, u Kini i Japanu, gdje se koristi slikovno pismo, manifestacije disleksije su ispod jedan posto.

– Vratimo se na početke vašeg projekta. Dakle, 2013. ste otkrili da vam kćer ima disleksiju. Što je bio sljedeći korak?

– Krenuo sam istraživati što je na tom polju napravljeno. Uočio sam da postojeći fontovi za disleksičare nisu zadovoljavajući, jer se previše razlikuju od uobičajenih fontova, pa bi brzo postali iritantni čak i disleksičarima. Stoga mi je cilj bio napraviti font koji se što manje razlikuje od mainstream fontova, tako da bude privlačan i ljudima koji nemaju disleksiju.

Nadalje, te fontove radili su uglavnom dizajneri koji su i sami disleksičari, ali kako disleksija ima puno različitih manifestacija, a oni su mahom nastojali riješiti svoj specifični problem, pokazalo se da ti fontovi mogu pomoći samo ograničenom broju disleksičara. Zato pismo koje smo mi razvili ima 48 inačica.

– Kako ste to postigli?

– Ključni dio je bio u pristupu, jer je font dotad bio statičan i nepromjenjiv, a mi smo ga počeli gledati kao nešto aktivno. I tako smo krenuli razvijati aplikaciju.

– Oprostite, stalno govorite u množini. Tko smo to „mi“? S kime ste razvijali projekt?

– Bilo mi je jasno da, ako želim napraviti kvalitetan projekt, moram ga raspisati i strukturirati. Najprije sam napravio model, odnosno odredio koje bi bile glavne značajke fonta. Potom sam pitao logopede što o tome misle, a treći korak je bilo spajanje s dizajnerima i tipografima, konkretno s Markom Hrastovcem, jednim od naših najboljih tipografa: on je koautor fonta koji se koristi u pariškom muzeju Louvre.

– Kada ste stupili u kontakt s Hrastovcem?

– Prije dvije godine. A potom sam lani započeo suradnju sa splitskom developerskom tvrtkom Locastic, koja razvija našu aplikaciju.

– Nakon toga ste se počeli javljati na natječaje?

– Na prvi natječaj sam se javio prije dvije godine, i nisam ga dobio. Bio je to natječaj koji je u okviru programa „Pokreni nešto svoje“ raspisala ACT Grupa iz Čakovca, vodeći konzorcij društvenih poduzeća u Hrvatskoj. Taj neuspjeh mi je pomogao, jer sam shvatio da projekt nije bio dovoljno dobro razrađen. Na isti natječaj sam se prijavio i lani, i tada sam ga dobio.

– No to nije bio jedini natječaj koji ste osvojili?

– Prije toga sam dobio i natječaj švedske zaklade „Reach for Change“, što mi je omogućilo početni kapital za razvoj projekta.

– Koji je bio naredni korak?

– Tada sam angažirao Locastic, koji i inače dio svojih prihoda i vremena odvaja za društveno korisne projekte. Štoviše, ljudi iz Locastica su mi u međuvremenu postali i partneri u projektu, budući da su u razvoj aplikacije uložili i više vremena nego što sam im mogao platiti. Hoću reći, a to bi možda bila i poruka za sve pokretače start-upova: ako je vaš projekt dobar, onda će se u njega uključiti i drugi akteri, koji će prepoznati ono što radite.

– A da nije bilo natječaja? Kako biste onda?

– Ne znam kako bih u tom slučaju uspio razviti projekt. Možda i bih, ali bi proces razvoja sigurno trajao puno dulje.

– Imate li kakvih povratnih informacija od dosadašnjih korisnika fonta OmoType?

– Više angažiranih roditelja i učitelja me nazvalo i zahvalilo na onome što radimo. Jedna splitska učiteljica mi je rekla: „Hvala što ste meni olakšali rad s tom djecom.“ Javio nam se i jedan studio iz Rovinja koji izdaje publikacije za djecu i sada namjeravaju uključiti naš font. Čak nam se javio i jedan američki modni brand za djevojčice od sedam do 14 godina, koji bi uključio OmoType u svoju aplikaciju. Takve pozitivne reakcije nam puno znače.

– Koja je sljedeća etapa projekta?

– Pri kraju smo razvoja aplikacije, koja bi trebala biti dostupna za desetak dana, negdje početkom rujna, pod nazivom „OmoReader“. U suradnji s Bulaja nakladom i CARNET-om, planirano je da kroz aplikaciju budu dostupni i lektirni naslovi, kao i djela hrvatskih klasika. Ona olakšava, poboljšava i potiče čitanje kod djece s disleksijom, te će biti besplatna za korisnike.

– Ali prvi aksiom kapitalizma veli da nema besplatnog ručka?

– Kako bi naši komunikacijski alati bili dostupni svima, morali smo naći održivi biznis-model. Taj model nazvali smo „permanentna crowfunding kampanja“, gdje prodajom raznih OMO-proizvoda, baziranih na jedinstvenom vizualnom jeziku, financiramo razvoj tih alata, a ujedno time podižemo svijest o komunikacijskim problemima osoba s disleksijom.

– Što točno prodajete? Kakvi su to „OMO-proizvodi“?

– Grafike, posteri i majice. Često me pitaju zašto nisam osnovao udrugu i kroz nju razvijao ovaj projekt. Nisam, zato što se udruge uglavnom oslanjaju na donacije, i kad one prestanu, projekt se često gasi. A ja mislim da svaki projekt mora imati i svoje tržišno opravdanje.

– Najavili ste da ćete se za pomoć u daljnjem razvoju projekta obraćati i domaćim državnim institucijama?

– Ministarstvo znanosti i obrazovanja otvorilo je natječaj za povezivanje malog poduzetništva i Sveučilišta, kroz koji planiramo ostvariti suradnju s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu, koji bi trebao provesti znanstveno istraživanje o komparativnim prednostima OMO fonta. Mi smo već proveli inicijalno istraživanje na skupini od 15 djece disleksičara u dobi 10-14 godina – u suradnji sa splitskom logopedicom Ninom Kupusović, županijskom udrugom Dyxy za djecu/mlade s teškoćama čitanja i Školskom poliklinikom – koje je dalo pozitivne rezultate, u smislu da se pokazalo da djeca, koristeći naš font, čitaju znatno brže i s manje grešaka nego s drugim fontovima, ali bismo htjeli i znanstvenu verifikaciju projekta.

– Zašto se niste odmah obratili državnim institucijama?

– Za bilo kakvu akciju koja je usmjerena na mali dio populacije ili na neku deprivilegiranu skupinu – kao što su djeca s disleksijom – vrlo je teško naći model koji će generirati profit, jer se novac uložen u razvoj projekta ne može oploditi, pogotovo ako finalni proizvod daješ besplatno. Moj cilj zapravo i nije bio profitni, već sam htio popuniti tu prazninu u komunikacijskim alatima za disleksičare.

– Zato vas i pitam zbog čega se niste odmah obratili državi. Zar nije interes države i društva da se takvi alati razviju, ako pomažu desetini populacije?

– Problem s dobivanjem potpore od državnih institucija ili EU fondova je u tome što se većina vremena izgubi na administrativne poslove, a malo energije ostane za razvoj projekta. Ovo mi se činilo brže i efikasnije.

– Kako gledate na ono što se naziva „društveno poduzetništvo“, a gdje očito spada i vaš projekt?

– Društvena poduzeća su ona koja dijelom preuzimaju neku od uloga društva. Po meni, takvi projekti morali bi dobiti društvenu podršku, jer neke stvari društvo ne može razvijati.

– Zašto ne može? Zašto, recimo, država nema neki znanstveni institut koji bi razvijao komunikacijske alate?

– Da bi se razvilo nešto ovako, nužan je multidisciplinarni pristup. Osobno, ja se slažem da bi to trebao biti zadatak društva. Ali očekivati od hrvatskog društva – koje nema razvijene ni temeljne institucije i ne može osigurati ni vladavinu prava – da rješava problem djece s disleksijom, držim da je potpuno nerealno. U hrvatskom društvu imamo vladavinu mediokriteta, a očekivati da mediokritetsko društvo proizvede nešto korisno i progresivno, mislim da je utopija. To bi bio eksces.

– Što biste onda savjetovali drugim pokretačima start-upova? Da se i oni okrenu poduzetničkim natječajima?

– Svakako. Ti natječaji su višestruko korisni: čak i ako ne prođete iz prvog pokušaja, dobijete neku povratnu informaciju. U svakom slučaju, prvi korak bilo kojeg projekta mora biti ideja, koja jasno uočava neki problem i nudi rješenje za njega. Svim mladim poduzetnicima preporučujem da se uhvate nečega što dobro poznaju i da se u okviru toga fokusiraju na nove niše.

– A što da rade ljudi koji nemaju znanje da razviju nekakvu aplikaciju? Od čega će oni živjeti u nastupajućem svijetu automatizacije i digitalizacije?

– Ne moraju svi projekti biti vezani za IT sektor. Jedan od projekata koje sam vidio na ovim natječajima odnosio se na razvoj mounty bikea, kao prilog promociji zdravog života. Drugi projekt je bio razvoj kreme za lice na bazi maslinova ulja, s predviđenim zapošljavanjem većeg broja žena. Treći projekt se odnosio na pomoć u tugovanju.

– Dobro, što da rade i od čega da žive oni koji naprosto nemaju nikakvu ideju za neki poduzetnički projekt?

– Po meni je idiotski da mi stvaramo društvo u kojem će svi imati jednake šanse za dostojanstveni život, umjesto da svi u startu imaju dostojanstveni život.

– Kako to postići?

– Jedan od načina je uvođenje bezuvjetnog temeljnog dohotka. No društvo se najprije mora dogovoriti što hoće i kamo ide. Onda tek dolaze na red metode i alati kako to ostvariti. Ali mi zapinjemo već na tom prvom koraku, jer ne znamo što hoćemo od svog društva.

– Nemate visoko mišljenje o našem društvu?

– Snaga društva se mjeri snagom najslabije karike. Odnosno, kvaliteta društva se mjeri po tome jesu li najslabije karike dovoljno zaštićene. Inače je društvo besmisleno.

– Može li društveno poduzetništvo pomoći u ostvarenju tog cilja?

– Ne mora čitavo poduzetništvo biti društveno. Ali zamislimo da je Agrokor svoju društvenu pojavnost – umjesto da ulaže milijune u marketing – realizirao kroz društveno korisne projekte. Možete li zamisliti kako bi hrvatsko društvo tada izgledalo? Ne moraju svi biti društveni poduzetnici, ali svi poduzetnici moraju biti društveno odgovorni. Todorić nije stvorio sam sebe, stvorili su ga hrvatski proizvođači i kupci. Da je tako postupio, onda bi se u konačnici i ovo društvo drukčije odnosilo prema njemu.

 Na početku bijaše OMO

– Temeljni vizualni simbol vašeg projekta je OMO. Font vam se zove OmoType, aplikacija je OmoReader, čak se i vaš studio zove OmoLab. Možete li opisati što je taj mistični OMO?

– OMO je bazični vizualni element koji nije izvorno vezan za ovaj projekt o disleksiji, već sam ga još prije razvio kao temelj nekakvog novog vizualnog jezika koji će biti komunikacijski jednostavan, bez društvenih deformacija. Uzor mi je bila geometrijska apstrakcija hrvatske likovne avangarde iz sredine 20. stoljeća, odnosno umjetnika koji su pripadali grupama EXAT 51, Gorgoni i Novim tendencijama. Govorimo, dakle, o Juliju Kniferu, Ivanu Picelju i drugima.

Sâm naziv „Omo“ nastao je parafrazom latinske izreke „Nomen est omen“ („Ime je znak“) u „Omen est omen“ („Znak je znak“). Pišući kraticu „OEO“ rotirao sam slovo „E“, a moja partnerica, koja stvari vidi na drukčiji način, to je pročitala kao „OMO“. U to vrijeme sam otkrio da mi je i kćer disleksičarka, pa sam fuzirao OMO i ovaj projekt o disleksiji.

Igra je put do čitanja

– U medijima ste najavili i novu aplikaciju za disleksičare, koja bi slova povezivala s glazbenim jinglovima. Možete li nam što reći o tome?

– To je plan za budućnost. Temeljni uzrok teškoća čitanja kod disleksičara je nemogućnost povezivanja fonema i grafema, odnosno zvuka i slike slovnog znaka. Zato smo počeli razvijati aplikaciju koja bi povezivala animaciju pravilnog ispisivanja slova i zvuk, na način da bi svako slovo imalo svoj jingl, odnosno zvučnu sliku, pa bi svaka riječ imala svoju melodiju. Time bi se humanizirala slova, što bi disleksičnu djecu potaknulo da se igraju slovima i otkrivaju značenja riječi, čime bi se prevenirao razvoj fobične reakcije prema čitanju, koja je vrlo česta kod takve djece.

Slobodna Dalmacija – 15. kolovoza, 2018

Jedan bauk kruži HDZ-ovim dijelom svemira – bauk ženskog roda. O tome svjedoči aktualna afera oko Zakona o udžbenicima u osnovnim i srednjim školama.

Nacrt spomenutog zakona HNS-ova ministrica obrazovanja Blaženka Divjak pripremila je u ženskom rodu. Tako se u njemu ne spominju „učitelji“ i „nastavnici“, nego „učiteljice“ i „nastavnice“, kao što nema „ravnatelja“ i „ministara“, ali ima „ravnateljica“ i „ministrica“. Ukratko: ministrica je izvela simbolički udar na patrijarhat naš svagdašnji.

Njezin pokušaj uzbunio je demokršćanske duhove. HDZ-ov ministar uprave Lovre Kuščević takav je nacrt vratio ministrici s naputkom da ga vrati u muški rod, pozivajući se na Jedinstvena metodološka-nomotehnička pravila za izradu akata koje donosi Sabor, a koja nalažu da se hrvatski zakoni pišu u muškom rodu, te samo iznimno u ženskom.

HDZ-ovce je dodatno iziritiralo to što se interna prepiska između dva ministarstva našla u medijima, pa je ministrica Divjak optužena da je „nekorektna“, „neozbiljna“ i „nedorasla funkciji“. A ona je, pak, svoj postupak objasnila željom da se napravi „još jedan korak u smjeru razbijanja stereotipa, kojih je još jako puno u našem društvu“, pozivajući se na činjenicu da u obrazovnom sustavu većinom rade žene. I doista, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u hrvatskim osnovnim školama učiteljice čine 81,5 posto nastavnog kadra, a u srednjim školama 66,1 posto.

Za komentar nastalog spora zamolili smo, između ostalih, i jedinu dosadašnju hrvatsku premijerku Jadranku Kosor:

– Mislim da nikakvog spora tu nema, jer je ministrica odmah podvila politički repić čim je HDZ-ov ministar podviknuo da ne može, umjesto da inzistira na svom prijedlogu, do te mjere da zaprijeti ostavkom ukoliko prijedlog ne prođe – kaže nam bivša predsjednica vlade.

Ženski rod u duhu zakona

Što se tiče merituma stvari, Kosor drži da postojeći propisi itekako dopuštaju pisanje zakona u ženskom rodu:

– Ministričin nacrt je u duhu Zakona o ravnopravnosti spolova, kao i Zakona o suzbijanju diskriminacije koji sam 2008. pisala kao ministrica obitelji. Upotreba ženskog roda je potpuno u skladu s tim zakonima. Tumačenje zakona apsolutno omogućava pisanje u ženskom rodu – ocjenjuje Kosor, dodajući da je ministrica Divjak davno mogla predložiti Saboru izmjenu nomotehničkih pravila na koje se poziva HDZ-ov ministar Kuščević, ali to nije učinila.

Valja reći kako ovo nije prvi pokušaj da se u hrvatsku legislativu uvede „ženska terminologija“: to je 2012. godine, za vrijeme vlade Zorana Milanovića, pokušala tadašnja SDP-ova ministrica zaštite okoliša Mirela Holy, kada je u Uredbi o unutarnjem ustrojstvu ministarstava za sve službenike navela i muški i ženski rod. No i ona je doživjela sudbinu ministrice Divjak: kako reče ovih dana, taj njezin prijedlog Ministarstvo uprave odbilo je zbog „nezgrapnog izričaja“. A ministar uprave tada je bio njezin stranački kolega i aktualni SDP-ov saborski zastupnik Arsen Bauk.

– Vidio sam što je kolegica Holy rekla, ali da budem iskren, ja se toga ne sjećam – kaže nam Bauk, dodajući da podržava ideju ministrice Divjak:

– Očekujem da ona taj zakonski prijedlog u ženskom rodu pošalje Vladi, pa neka premijer odluči, jer to zapravo i jest sukob između nje i premijera. Ako to ne učini HNS, ja ću osobno u Saboru predložiti amandman da se riječ „učitelj“ mijenja u „učiteljica“. Ne znam je li hrvatsko društvo zrelo za takav iskorak, ali držim da Sabor mora biti malo ispred društvenih tokova. Simbolički bi bilo dobro da se baš taj zakon donese u ženskom rodu, jer žene čine većinu u obrazovnom sustavu.

 Finski poučak

Professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković drži, pak, da se radi o „petorazrednom problemu“:

– Rodna zatucanost dolazi s vrha religije, politike i kulture, žena je neravnopravna ekonomski, nema dovoljno jaslica i slično: to su pravi uzroci neravnopravnosti žena, a ne jezik. Ako ćemo se boriti za ravnopravnost žena, onda treba ići u srž stvari, a ovo je više folklor. Ženski problem se ne rješava na taj način, nego da žene lupnu šakom o stol i kažu da nećemo kupiti ove izraelske avione, nego da ćemo za te pare napraviti cjelodnevne vrtiće i jaslice – smatra dr. Visković.

Naš sugovornik potom dodaje kako, naravno, nema ništa protiv da se Zakon o udžbenicima donese u ženskom rodu.

– Ali ako stavite samo ženski rod, može izgledati kao da pretjerujete u feminističkoj terminologiji. Rješenje može biti da se jednom upotrijebi ženski rod, a drugi put muški, odnosno da se rodovi variraju. Ako je ovo pitanje negdje riješeno na progresivan način, to su Švedska i Finska, ali to ovisi i o gramatici pojedinog jezika – veli dr. Visković.

Iskustvo življenja u Finskoj ima naša poznata feministička aktivistkinja i osnivačica Ženskih studija Rada Borić, inače potpredsjednica Nove ljevice, koja kaže da u Finskoj do ovakvog spora ne bi moglo doći baš iz gramatičkih razloga:

– Finski jezik ne poznaje razlike u gramatičkom rodu, pa se tako zamjenica „hän“ koristi za sva tri gramatička roda, a o kojem se rodu radi znamo iz konteksta – tumači nam.

Naša sugovornica ukazuje da je Zakon o ravnopravnosti spolova organski zakon koji je iznad propisa na koje se poziva ministar Kuščević. Također drži da upotreba rodno osviještenog jezika neće automatski poboljšati položaj žena u društvu, ali može biti korak u razumijevanju ravnopravnosti spolova.

– Pošto ne postojimo izvan jezika, činjenicom da danas u jeziku bilježimo „pilotkinju“, „vatrogaskinju“ ili „redateljicu“ pokazujemo da su žene prisutne i u područjima rada koje su do jučer bile privilegij jednog roda – kaže Borić, dodajući kako je ovaj pokušaj ministrice Divjak mogao biti dobar pokazatelj da smo kao društvo spremni pokazati da se ravnopravnost spolova može promicati i jezikom, ali se „nažalost pokazalo da još nismo spremni“.

 

 MARIJANA PULJAK, PREDSJEDNICA STRANKE PAMETNO

 Kuščević nas vraća u Srednji vijek

 

– Ministru Kušćeviću ima puno toga problematičnog u ženskom rodu. Taj rod ga ugrožava, nije i nikada ne smije biti ravnopravan muškom rodu, to nije ono kako su ga učili. Apsolutno je razumljivo što jedan predstavnik konzervativne snage koja sve više jača u našem društvu s gnušanjem odbija ikakav pravilnik, zakon ili bilo kakav dokument napisan u ženskom rodu. Žene su po njemu tu da budu lijepe i samo ukras snažnim muškarcima. Još nije shvatio da živi u jednoj europskoj zemlji u 21. stoljeću, u kojem su svi ljudi ravnopravni i rodna ravnopravnost je davno usađena u temelje našeg društva. No on je dio snaga koje te temelje žele uzdrmati i vratiti nas u Srednji vijek, u doba lova na vještice. Ministricu treba biti sram što se druži s takvim likovima i pomaže im da naše društvo vraćaju u mrak – smatra predsjednica stranke Pametno Marijana Puljak.

 

 

SLAVNI BRITANSKI NOGOMETNI PISAC JAMES MONTAGUE POSJETIO JE SPLIT I POLJUDSKI STADION U SKLOPU REPORTAŽE ZA BBC

Što je Aleksandar Holiga za Hrvatsku, to je James Montague za zapadni svijet: autor koji briljantnim stilom piše o nogometu. O „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“ izvještavao je iz više od 60 zemalja, njegove članke i eseje objavljuju brojni svjetski listovi u rasponu od New York Timesa do World Soccera, a časopis Sports Illustrated opisao ga je kao „Indianu Jonesa nogometnog novinarstva“. Sve tri njegove knjige o nogometu ovjenčane su prestižnim nagradama.

Prvu knjigu, pod naslovom „Kad dođe petak: Nogomet u ratnoj zoni“, objavio je 2008. kao 29-godišnjak, da bi naredne godine za nju dobio nagradu British Sports Book Awards za najbolju debitantsku knjigu o sportu. U njoj opisuje svoje sedmogodišnje putovanje širom Bliskog istoka, gdje je istraživao relacije nogometa, politike i religije.

Druga knjiga, pod naslovom „31:0 – Na putu s nogometnim autsajderima, odiseja Svjetskog prvenstva“, posvećena je svim reprezentacijama koje se nikad nisu i nikad neće plasirati na Mundijal. I sam naslov te knjige posveta je momčadi Američke Samoe koja je 2001. godine, u kvalifikacijama za Mundijal 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, izgubila od Australije s tim rekordnim rezultatom. Knjiga je objavljena 2014. godine, a 2015. je u Britaniji proglašena najboljom nogometnom knjigom godine.

I konačno, treća Montagueova knjiga, pod naslovom „Klub milijardera: Nezaustavljivi uspon super-bogatih vlasnika nogometa“, opisuje svijet arapskih šeika i njihove enormne investicije u svjetski nogomet. Objavljena lani, i ta je knjiga pred koji mjesec u Britaniji proglašena najboljom knjigom godine o nogometu.

Uza sve to, Montague na BBC-u ima redovnu emisiju o nogometu. Proteklog tjedna boravio je u Hrvatskoj upravo iz tih poslovnih razloga, kako bi za BBC napravio emisiju o postmundijalskoj atmosferi u zemlji svjetskih viceprvaka. Tom prilikom posjetio je i Split, gdje je prisustvovao nogometnoj utakmici Hajduk-Lokomotiva, a s njim smo razgovarali dan kasnije, netom je pomno razgledao Hajdukov stadion na Poljudu.

– Kakve su vam impresije nakon obilaska našeg stadiona?

– Jako mi se sviđa. Moderni stadioni su uglavnom svi jednaki, ali Poljud je kombinacija novog i starog, na zanimljiv način je uklopljen u okolicu. Neobičan i lijep stadion.

– Znate li da se u newyorškom Muzeju modernih umjetnosti (MoMA) upravo održava velika izložba jugoslavenske arhitekture, gdje je kao jedan od glavnih eksponata izložen baš poljudski stadion?

– Znam, čitao sam. I jasno mi je zašto je Poljud izložen.

– A kako komentirate Hajdukovu utakmicu protiv Lokomotive?

– Atmosfera je bila lijepa, prava navijačka, iako je nogomet bio nešto najdosadnije i najgore što sam vidio u zadnje vrijeme. Rekao bih da Hajduk nema pravog strijelca, iako moram reći da je Hajdukov gol bio fantastičan (utakmica je završila 1:1, a gol za Hajduk postigao je mladi veznjak Stanko Jurić udarcem s preko 25 metara, op. D.P.).

– Jeste li bili ranije u Splitu?

– Ne. Pratim hrvatski nogomet već godinama, bio sam u Zagrebu i Puli, a u Splitu sam prvi put. Došao sam u Split jer znam da je vaš grad epicentar navijačke borbe protiv Hrvatskog nogometnog saveza i Zdravka Mamića.

– Upoznati ste, dakle, s tom borbom?

– Da. Pričao sam s predsjednikom vašeg Nogometnog saveza Davorom Šukerom, kao i navijačima koji su ogorčeni i na Šukera i na HNS zbog korupcije i drugih stvari. Poznato mi je i da su Modrić i Lovren, ali i neki drugi vaši igrači, uključeni u Mamićeve poslove, zbog čega osobito u Splitu i Dalmaciji postoji određeni otpor prema nogometnoj reprezentaciji, koju mnogi navijači doživljavaju kao poligon za Mamićev biznis.

– Imate li dojam da je uspjeh reprezentacije na Mundijalu u Rusiji donekle ublažio taj otpor?

– Vidim da su ljudi ponosni na osvojeno srebro. Uočio sam da su u ostatku Hrvatske ljudi optimistični, odnosno da vjeruju kako bi taj nogometni uspjeh mogao promijeniti hrvatsko društvo i smanjiti frustracije zbog loše ekonomske situacije, ali u Splitu su skeptičniji oko toga.

– A što vi mislite?

– Obožavam nogomet i pišem o nogometu, ali ne mislim da nogomet može mijenjati društvene tokove. Nogomet jest ogledalo društva, ali nije društvo.

– Jeste li očekivali takav uspjeh hrvatske momčadi na Mundijalu?

– Jesam. Ja sam i na BBC-u uoči polufinala Engleska-Hrvatska upozorio britansku javnost da je hrvatska reprezentacija izuzetno jaka i da ima kvalitetne, iskusne i veoma borbene igrače. Za mene je pravo iznenađenje vrlo niska kvaliteta Hrvatske nogometne lige. Teško je povezati tako moćnu reprezentaciju s tako lošom ligom.

– Nekadašnja jugoslavenska liga bila je nesumnjivo jača od današnje hrvatske, ali reprezentacija Jugoslavije nikad nije došla do finala Svjetskog prvenstva. Je li to paradoks?

– Da, isto je i sa Španjolskom, koja je uvijek imala jaku nacionalnu ligu, ali prije ove tika-taka generacije nikad ništa nije osvojila.

– I engleska Premier liga je puno jača od hrvatske, ali reprezentacija Engleske nije ništa osvojila već pola stoljeća. Je li razlog u tome što je Premier liga puna stranaca, pa se engleski igrači ne mogu normalno razvijati?

– Ne mislim da je to problem. Veći je problem to što premalo engleskih nogometaša ide igrati u inozemstvo. Pogledajte male zemlje poput Hrvatske ili Islanda – mnogo igrača iz tih zemalja igra vani i zato su te reprezentacije snažne. Na ovom Mundijalu samo su Rusija i Saudijska Arabija imale momčadi sastavljene od igrača koji nastupaju u domaćoj ligi.

– Po struci ste politolog. Otkud interes za nogomet?

– Studirao sam politiku i međunarodne odnose. Međutim, nogomet angažira mnogo širi krug ljudi od politike. Pokušavam razumjeti društvo kroz nogomet, jer nogomet je internacionalan više od drugih sportova.

– Za koji klub osobno navijate?

– Za West Ham. Ja sam frustrirani navijač, budući da moj klub nije nikad bio prvak Engleske, a zadnji FA Cup smo osvojili 1980. godine, kad sam imao godinu dana, tako da ja zapravo nisam nikad ništa osvojio.

– Je li to razlog što ste napisali knjigu „31:0“, koja se bavi nogometnim autsajderima?

– Mislim da jest. Ja sam i inače loš nogometaš, pa sam bio golman. Moj tim na Sveučilištu u dvije godine natjecanja imao je samo jednu pobjedu, i mi smo tu pobjedu slavili kao ludi, ne mogu vam opisati tu euforiju. Priča o nogometu je priča o ljudima koji ne igraju zbog novca ili slave, koji znaju da će izgubiti i da se neće plasirati na Svjetsko prvenstvo, a ipak igraju. Nicky Vitolio Salapu, golman Američke Samoe koji je na toj znamenitoj utakmici protiv Australije primio 31 pogodak, pravi je primjer toga o čemu vam govorim. Deset godina nakon te utakmice radio sam s njim intervju, i on je još uvijek branio za Američku Samou i uživao u igri.

– Sedam godina ste putovali po Bliskom istoku i proučavali tamošnji nogomet. Koji su vam klubovi iz te regije najdraži?

– Al-Ahly iz Kaira i Persepolis iz Teherana. Al-Ahly je najveći tim iz Egipta i njegovi navijači su za vrijeme Arapskog proljeća bili na barikadama. Ta revolucija je propala, ali oni su dali sve od sebe za bolje i demokratskije egipatsko društvo.

– U kvalifikacijama za ovo Svjetsko prvenstvo pratili ste i reprezentaciju Sirije. Je li to „Pepeljuga svjetskog nogometa“?

– I jest i nije. Njihova zemlja je uništena, tako da oni igraju za puno više od nogometa. Oni su simbol Assadova režima, čak i nastupaju s Assadovom slikom na majicama ispod dresa. Mnogi od njih su u početku odbili igrati za tu reprezentaciju, ali su kasnije ipak pristajali ući u momčad, kako se rat u Siriji mijenjao.

– Neki pišu da im je Assadova vlast prijetila odmazdoma prema obiteljima ako ne nastupe za reprezentaciju, pa da su zato ipak zaigrali?

– To nije dokazano. Prije bih rekao kako su oni vremenom shvatili da Assad ipak jedini simbolizira ujedinjenu Siriju, i da su zato odlučili zaigrati za reprezentaciju. Slično je bilo i s timom Iraka iz 2007. godine, koji je uspio okupiti i sunite i šijite i kršćane, baš kao i ova Assadova reprezentacija. Ti sirijski igrači žive i treniraju u egzilu, bez novca, nastupajući za uništenu zemlju, tako da ipak na neki način jesu Pepeljuga svjetskog nogometa.

– Što naam možete reći o momčadi Hezbollaha u Libanonu, koju ste također upoznali?

– Vrlo zanimljiv tim, zove se Al Ahed i stacioniran je u Bejrutu. Iako je Hezbollah šijitska organizacija, nisu svi igrači šijiti. To je nešto kao tim Bosne i Hercegovine – mozaik različitih etnija i vjera. Kao što je u društvenom uređenju Libanona predsjednik države uvijek kršćanin maronit, premijer uvijek sunit, a šef parlamenta šijit, na isti način je strukturirana i nogometna momčad Hezbollaha.

– Što, znači golman mora biti kršćanin, srednji vezni sunit, a centarfor šijit?

– Ne tako striktno, ali u svakom slučaju oni imaju misiju da pokažu kako reprezentiraju cijelo libanonsko društvo.

– U jednoj svojoj kolumni napisali ste da je najbolja reprezentacija Azije ona iranska?

– Da, to se vidjelo i na Mundijalu u Rusiji, iako tamo nisu pokazali sav svoj potencijal. Mnogi njihovi igrači nastupaju u europskim zemljama i mislim da ta reprezentacija odskače od ostatka Azije.

– Pisali ste i tome kako je u Iranu ženama zabranjen ulazak na nogometne stadione, kao i u Saudijskoj Arabiji?

– U Iranu sam upoznao mnoge žene aktivistkinje koje se bore da uđu na stadion – prerušavaju se u muškarce, stavljaju lažne brade i slično, pa ih policija hvata i izbacuje s tribina. S druge strane, u iranskom društvu imate jako puno dobro obrazovanih ljudi širokog svjetonazora, puno više nego u saudijskoj Arabiji, i to je paradoks u odnosu na vjerski fundamentalizam koji vlada u Iranu.

– Dolazite iz kolijevke nogometa i nogometnih navijačkih skupina. Poznato je da su prije Margaret Thatcher glavninu navijača na engleskim stadionima činili muškarci iz radničke klase. Gdje su oni danas?

– Oni više nemaju mjesto na stadionima, jer su im ulaznice odavno postale preskupe. Englesko društvo nije sretno mjesto za život. Mnogo je siromašnih, nezaposlenih i potplaćenih, što i jest glavni uzrok Brexita. To što je poduzela Thatcher bilo je rebrendiranje nogometa u Britaniji. Mladi ljudi, osobito siromašni, isključeni su s nogometnih stadiona. Britanski nogomet sada postaje stvar za turiste, i to za bogate turiste: oni su upali na mjesto radničke klase. I tu nogomet također pokazuje da je ogledalo društva, jer je u britanskom društvu sve više isključenih. Sada se javljaju inicijative da se na stadione vrate jeftinija stajaća mjesta i da gornji limit cijene ulaznica za gostujuće navijače bude 20 funti.

– Mislite li da bi ta inicijativa mogla proći?

– Britanska vlada to zasad odbija, iz dva razloga. Prvo, sva sjedeća mjesta osiguravaju da se ne ponove tragedije poput one na stadionu Hillsborough u Sheffieldu 1989. godine, kada je u stampedu poginulo 96 navijača Liverpoola. I drugo, naša konzervativna vlada se boji povratka huliganizma na stadione. U svakom slučaju, na ovom primjeru se vidi raskorak između vlade i radničke klase.

– Da završimo s Hajdukom i utakmicom protiv Lokomotive koju ste u nedjelju gledali na Poljudu. Je li stvarno bio tako loš nogomet?

– Kažem vam iskreno: to je bila najgora utakmica koju sam gledao u ne znam koliko vremena. Teren je bio užasan, a igra očajna. Ne znam može li se uopće igrati lošije od toga. Ali moram reći da sam impresioniran količinom Torcidinih grafita i murala o Hajduku širom Splita. Vidim da Hajduk potpuno dominira vašim gradom. To se doista rijetko viđa.

Šeici i oligarsi

– Knjigu „Klub milijardera“ posvetili ste novim vladarima svjetskog klupskog nogometa – arapskim šeicima. Zašto oni kupuju europske i druge klubove? Što zapravo žele od nogometa?

– To je ono što se u engleskom jeziku naziva „soft-power“, odnosno „meka moć“ ili „meka sila“. Kupovinom nogometnih klubova i ulaganjem ogromnih količina novca u izgradnju kvalitetnih momčadi oni se prvenstveno žele rebrendirati kao privlačni europskoj javnosti. Nogomet je njima sredstvo za nešto više i veće od nogometa, što ne znači da ne vole nogomet, dapače. No arapski šeici nisu pioniri u tome poslu: to su prvi započeli ruski oligarsi još u doba Jeljcina, a nastavili su Putinovi oligarsi. To što oni rade financijski nema smisla, jer bi puno više zaradili da te novce ulože npr. u aluminij. Ali oni time kupuju ugled, status i utjecaj, ne samo ekonomski nego i politički. Sada na primjeru Kine, koja zadnjih godina snažno investira u nogomet, vidimo da to može biti i vladina politika. Naprosto, vjetar puše u tom pravcu, a glavni razlog definitivno nije njihova ljubav prema nogometu.