I SVIJET I LATINSKA AMERIKA PODIJELJENI OKO VENEZUELANSKE KRIZE

Nakon što je čelnik venezuelanskog parlamenta Juan Guaido 23. siječnja u neviđenom uličnom performansu sâm sebe proglasio predsjednikom Venezuele, došlo je do oštre polarizacije među svjetskim i latinoameričkim vladama oko toga tko podržava Guaida, a tko aktualnog socijalističkog predsjednika Nicolasa Madura.

Od tri najveće svjetske sile, dvije stoje uz Madura (Rusija, Kina), a jedna uz Guaida (SAD). No ako ćemo sintagmu „najveće svjetske sile“ proširiti na pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, tada je skor 3:2 za Guaida (SAD, Britanija i Francuska protiv Rusije i Kine).

Od 19 zemalja Latinske Amerike, ne računajući samu Venezuelu, 11 ih podržava Guaida (Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Gvatemala, Honduras, Kolumbija, Kostarika, Panama, Paragvaj i Peru), a šest se protivi Madurovoj smjeni (Bolivija, Kuba, Meksiko, Nikaragva, Salvador i Urugvaj), dok se Dominikanska Republika i Haiti zasad nisu izjasnili.

Slične su podjele zabilježene i drugdje. Recimo, od regionalnih sila na Bliskom istoku, Izrael podržava Guaida, dok Turska i Iran stoje iza Madura. Ugrubo bi se moglo reći da većina država koje geopolitički i kulturološki pripadaju Zapadu stoji iza samoproglašenog predsjednika, dok većina zemalja Istoka podržava socijalističkog šefa države.

Pritom ni zapadni mediji nisu jednodušni, jer su tekstove protiv američke intervencije u Venezueli proteklih dana objavili agencija Reuters te britanski listovi Guardian i Independent.

Udar američke desnice

Reuters u tekstu pod naslovom „Dok je Venezuela u grču krize, Trumpovi jastrebovi poduzimaju dramatičan obrat“ tvrdi da se u Venezueli odvija državni udar u režiji američke desnice. Navodi se da su Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i potpredsjednik SAD-a Mike Pence danima uoči Guaidovog samoproglašenja intenzivno komunicirali s budućim „predsjednikom“ te istodobno „frenetično telefonirali latinoameričkim vođama kako bi osigurali njihovu podršku“. Tako se i dogodilo da su sve desničarske vlade u Latinskoj Americi u manje od sat vremena od samoproglašenja priznale Guaida kao predsjednika Venezuele.

Guardian, pak, piše kako je Trumpova zabrinutost za kršenje ljudskih prava i diktaturu u Venezueli „prilično licemjerna“, s obzirom na njegove poznate simpatije prema autokratima, od Putina do saudijskog princa Mohammada bin Salmana, „posebno ako uzmemo u obzir to da Venezuela sasvim slučajno leži na najvećim rezervama nafte na svijetu“.

A Independent donosi intervju s bivšim specijalnim izvjestiteljem UN-a Alfredom de Zayasom, koji je nakon posjeta Venezueli izjavio da glavni razlog ekonomske katastrofe u toj zemlji leži u nezakonitim sankcijama koje su SAD nametnule socijalističkoj vladi u Caracasu, a koje je usporedio sa srednjovjekovnom opsadom gradova:

„Sankcije ubijaju“, kazao je Zayas, dodajući da od američkih ekonomskih mjera najviše stradaju najsiromašniji slojevi stanovništva Venezuele, koji umiru bez hrane i lijekova.

Kud vojska, tu i vlast

U razgovoru za Independent Zayas iznosi da je nakon posjeta Venezueli podnio izvještaj UN-u, u kojem je predložio da Međunarodni kazneni sud istraži predstavljaju li američke sankcije zločin protiv čovječnosti, pogotovo jer su donesene bez odobrenja UN-a. No visoki komesar UN-a za ljudska prava odbio se sastati sa Zayasom, koji tvrdi da je njegov izvještaj bojkotiran zato što nije u skladu s američkim stavom da je Venezueli nužna promjena režima.

Čak i u SAD-u čuju se glasovi protiv američkog forsiranja smjene vlasti u Caracasu. Tako je bivši republikanski senator i predsjednički kandidat na izborima 2012. Ron Allen ovih dana u intervjuu za RT oštro osudio Trumpove „jastrebove“:

„Američko uplitanje u unutarnja pitanja Venezuele nije samo licemjerno već i jako opasno – bit će to skupo, protuzakonito, a ako se pretvaraju da trebamo ući unutra kako bismo širili američke vrednote, to nisu moje vrednote! SAD kritizira druge zemlje zbog navodnog ‘uplitanja’, no kad mi to radimo onda sve može, sve je ok, gotovo sveto!“, kazao je Allen.

U ovom času posve je neizvjesno hoće li državni udar u Venezueli uspjeti. Neki to smatraju „pitanjem od 100 milijardi dolara“, jer otprilike toliko novca su Kina i Rusija zadnjih godina uložile u posrnulu venezuelansku ekonomiju, pa se drži da neće mirno gledati Madurovu smjenu.

Mnogi drže da Madurova sudbina, a time i sudbina bolivarske revolucije – a posredno i sudbina kinesko-ruskih ulaganja – ovisi o tome kome će se prikloniti venezuelanska vojska. Zasad ona stoji uz Madura, ali SAD iza sebe ima bogatu povijest uspješno organiziranih prevrata u Latinskoj Americi, što ne treba podcijeniti.

Nakon što je američki predsjednik Donald Trump najavio povlačenje SAD-a iz Sirije, Kurdi očito shvaćaju da je njihov san o vlastitoj državi mrtav, te se pripremaju kroz pregovore s Assadom postići što veći stupanj autonomije

Kurdska Autonomna uprava na sjeveru Sirije i vlada u Damasku već neko vrijeme pregovaraju o uvjetima pod kojima bi se sirijski Kurdi vratili pod ingerenciju Damaska.

Proteklog vikenda novinska agencija sirijskih Kurda Hawar News potvrdila je da visoko kurdsko izaslanstvo vodi službene pregovore s vladom u Damasku, te je objavila ključne stavke o kojima se pregovara. Među tim temama najvažnije su jedinstvo i obrana sirijskog teritorija, te obrazovanje na kurdskom jeziku na područjima samoproglašene Demokratske autonomne uprave Sjeverne Sirije.

Tako u prvoj stavci kurdski pregovarači priznaju „jedinstvo sirijske zemlje“, a potom u nekoliko narednih stavki nastoje od Damaska ishoditi određeni oblik autonomije. „Politički sustav u Siriji je demokratska republika, a Autonomna uprava je dio tog sustava“, stoji u drugoj stavci, dok se u trećoj traži da „Autonomne uprave imaju predstavnike u parlamentu u Damasku“, a u četvrtoj se predlaže da bi „zajedno sa sirijskom zastavom trebale postojati zastave koje predstavljaju Autonomne uprave“.

Potom slijede dvije stavke koje će vjerojatno izazvati najveći otpor vlade u Damasku. „Diplomacija na području Autonomnih uprava neće se voditi u suprotnosti s interesima sirijskog naroda i ustavom zemlje“, kaže se u petoj stavci, što implicira da bi kurdska samouprava na sjeveru Sirije imala vlastitu diplomatsku službu.

„Sirijske demokratske snage (SDF) dio su sirijske vojske, koja je odgovorna za zaštitu sirijske granice“, stoji pak u stavci broj šest, što bi podrazumijevalo da SDF nastavi postojati kao vojni entitet, ali uklopljen u državnu Sirijsku arapsku armiju (SAA).

Nastava na kurdskom jeziku

Ni sedma stavka vjerojatno neće olako proći kod vladinih pregovarača, jer se u njoj traži da Autonomna uprava zadrži svoje policijske jedinice: „Unutarnje sigurnosne snage u područjima Autonomne uprave djeluju pod lokalnim vijećima na način koji nije u suprotnosti sa sirijskim ustavom.“

Potom slijede dvije stavke koje se odnose na obrazovanje na kurdskom jeziku. Tako se u stavci broj osam kaže: „Učenje na materinjem jeziku temelj je obrazovanja na području Autonomne uprave, a arapski je službeni jezik u cijeloj Siriji.“ A u devetoj stavci se dodaje: „U područjima Autonomne uprave obrazovanje se provodi na lokalnim jezicima koji se uče na fakultetima povijesti, kulture, jezika, književnosti i slično.“

Konačno, deseta i posljednja objavljena stavka kaže sljedeće: „Distribuiranje sirijskog bogatstva se u sirijskim regijama mora provesti na pravedan način.“ Ova stavka se vjerojatno primarno odnosi na sirijska naftna polja koja se mahom nalaze na području istočno od Eufrata, a koja su kurdske vojne jedinice SDF, uz pomoć američkih snaga, zauzele tokom ratnih godina, čime su sirijski Kurdi okupirali dijelove teritorija Sirije na kojima nikad prije nisu živjeli, odnosno na kojima je prije rata živjelo isključivo arapsko stanovništvo.

Stoga se ova stavka može protumačiti na način da su sirijski Kurdi spremni vratiti naftna polja vladi u Damasku, ali zauzvrat traže da i kurdska područja dobiju „svoj dio kolača“ od prodaje nafte.

Damask Kurde spašava od Erdogana

Kako primjećuju analitičari, objavljeni kurdski zahtjevi imaju izvjesne nedorečenosti. Na primjer, nigdje se ne precizira koji bi dijelovi Sirije činili tu kurdsku Autonomnu upravu, no pretpostavlja se da bi to bila područja kurdskih enklava na sjeveru Sirije, od Manbija i Kobanija pa do iračke granice na istoku, dok je neizvjestan status kurdske enklave Afrin na sjeverozapadu zemlje, jer je to područje nedavno zauzela turska vojska, odnosno turski proxiji na terenu.

No, usprkos tome, generalno se ocjenjuje da su kurdski zahtjevi znatno blaži od maksimalističkih ideja o odcjepljenju od Sirije i proglašenju nezavisnog Kurdistana, što je bila skoro javna agenda sirijskih Kurda u godinama dok su ih podržavali Amerikanci. Sada, kad američki predsjednik Donald Trump najavljuje povlačenje SAD-a iz Sirije, Kurdi očito shvaćaju da je njihov san o Velikom Kurdistanu po svoj prilici mrtav, barem u ovoj povijesnoj epohi, te se pripremaju kroz pregovore s Assadom postići što veći stupanj autonomije.

Ako se Kurdi i vlada u Damasku uspiju dogovoriti oko budućeg statusa dvomilijunske kurdske manjine u Siriji – koja čini deset posto sirijske populacije – to će biti veliki korak prema potpunom okončanju rata u Siriji. U tom slučaju je apsolvirano pitanje teritorija istočno od Eufrata, i ostaje samo pitanje sjeverozapadne provincije Idlib, koju trenutno drže – međusobno zakrvljeni – proturski i prosaudijski militanti. A to će pitanje Damask i Rusi vjerojatno riješiti pregovorima s Erdoganom.

KATARINA PEOVIĆ, KANDIDATKINJA RADNIČKE FRONTE ZA PREDSJEDNICU REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednička funkcija je protokolarna, ali ovlasti koje ima predsjednica redom koristi u zaštiti kapitala, tajkunskih prijatelja, za militarizaciju društva i prakticiranje sluganske politike prema Bruxellesu

Radnička fronta (RF) nedavno je objavila da će njena kandidatkinja na ovogodišnjim predsjedničkim izborima biti dr. Katarina Peović, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje predaje kolegije iz medijske i kulturne teorije. Jedna od rotacijskih zastupnica RF-a zagrebačkoj Gradskoj skupštini, Peović je dugogodišnja politička aktivistica i autorica dviju knjiga: „Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije“ (Zagreb, 2012.) i „Marx u digitalnom dobu: dijalektički materijalizam na vratima tehnologije“ (Zagreb, 2016.).

– Koji su, po vama, najveći problemi našeg društva?

– Najviše o našem društvu govore podaci o siromaštvu, iseljavanju i umirovljenicima. Čak 27,9% stanovništva u RH živi na rubu siromaštva, 14% radno sposobne populacije je iseljeno – prosjek u EU je 3,8% – a više od 180.000 umirovljenika prima mirovinu manju od tisuću kuna.

Čak i oni koji rade u velikom su postotku također polu-nezaposleni i siromašni. Udio radnika koji primaju minimalnu plaću od 2007. do 2014. više se nego utrostručio, s 3 na 10%, i to najviše među mladima i visokoobrazovanima. Hrvatska je i uvjerljivi rekorder u Europi po broju radnih ugovora u trajanju do tri mjeseca: imamo 8,4% takvih ugovora, dok je EU prosjek 2,3%. Dakle, ili smo siromašni, ili osuđeni na iseljavanje; ili smo nezaposleni ili kvazi-zaposleni: u svakom slučaju, vladajući nam poručuju da smo – nebitni.

A tko je bitan? Sudeći po Vladi, to su oni koji imaju plaću iznad 17.500 kuna i poduzetnici kojima se uvode porezne olakšice, očekujući valjda da će te elite spasiti one koje je država osudila na siromaštvo, iseljavanje ili nedostojanstvenu starost. To se „spuštanje“ bogatstva nigdje nije dogodilo, pa se neće dogoditi ni kod nas.

– Kako ocjenjujete dosadašnji mandat aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednička funkcija je protokolarna, ali ovlasti koje ima predsjednica redom koristi u zaštiti kapitala, tajkunskih prijatelja, za militarizaciju društva, prakticiranje sluganske politike prema Bruxellesu, a u zadnjoj epizodi i za potpuno srozavanje institucije odlikovanja, koje je za „zasluge u ratu“ dodijelila Tanji Belobrajdić – osobi protiv koje je podignuta kaznena prijava koja sadrži svjedočanstva 24 zarobljenika o brutalnom premlaćivanju u vojnom istražnom centru Lora u Splitu.

Pomilovanja dodjeljuje osuđenima za gospodarski kriminal koji su povezani s njezinim donatorima. Za savjetnike angažira ljude koji su reprezentanti brutalne neoliberalne politike otpuštanja u javnom sektoru. Vodi antiimigrantsku politiku, koja upotpunjuje njezine napore u smjeru militarizacije društva i osnaživanja uloge RH u NATO-u, što nam ne donosi baš nikakve koristi.

Prema EU, SAD-u, MMF-u i Svjetskoj banci vodi politiku „dobre učenice“, stajući protiv svog naroda, zagovarajući „bolne rezove“ i „nužne reforme“ iako te mjere štednje – kako vidimo na primjeru Makedonije, koja je sprovela sve reforme, pa ljudi svejedno žive u bijedi – narodu ne donose ništa dobro.

– Kažu da ste „uvjereni egalitarist“. Što to točno znači?

– Egalitarizam je politička ideja prema kojoj svi ljudi trebaju biti tretirani kao jednaki. To je jedan od temelja demokratskog socijalizma, koji je vizija društva jednakih. No kako jednakih? I kapitalistički parlamentarizam počiva na ideji da su svi ljudi jednaki, pa u društvu vidimo da to nije tako. Ističu se ljudska prava i pravo na kulturalne razlike, možemo biti sve što želimo i mijenjati identitete, zadržavati i odbacivati životne stilove, poštivati i tolerirati jedni druge, sve dok ne postavimo temeljna pitanja – vlasništva, načina proizvodnje u kapitalizmu, reprodukcije klasnih odnosa i klasnih razlika.

To su razlike između onih koji žive od vlastita rada i onih čiji je život koncentriran na menadžeriranje onih koji rade i proizvode – kao i na menadžeriranje onim što oni proizvode – a u konačnici na prisvajanje profita nastalog kao nusproizvod tuđeg rada.

– Programski cilj Radničke fronte je „demokratski socijalizam za 21. stoljeće“. Koja su obilježja tog tipa socijalizma?

– Demokratski socijalizam koji zastupamo temelj jednakosti nalazi u društvenom vlasništvu – viziji društva u kojem će ekonomija i imovina biti dominantno u vlasti čitavog društva, a ne kapitalističkih elita. To je vizija društva u kojem je društvena proizvodnja organizirana od radnika, a proizvodi se za potrebe, a ne za profit. Ta tri kuta socijalističkog trokuta – društveno vlasništvo, radničko samoupravljanje i proizvodnja za potrebe – osiguravaju egalitarnost, odnosno mogućnost da svi imaju zadovoljene moralno važne potrebe: javno dostupno i besplatno zdravstvo, besplatno obrazovanje, stanovanje, prehranu.

O demokratskom socijalizmu 21. stoljeća se sve više čuje, pa ga možemo u nekim inačicama naći i u programima političara poput Bernieja Sandersa i Alexandrije Ocasio-Cortez u Americi, kao i Jeremyja Corbyna u Velikoj Britaniji.

– Je li SDP lijeva stranka?

– SDP nije lijeva stranka. To je jasno puno prije 2004. godine, ali tada se SDP-ov program sasvim jasno počinje temeljiti na proturječnim određenjima socijalnog i liberalnog, odnosno lijevog i pro-tržišno orijentiranog, pri čemu su govorili da su „za tržišnu ekonomiju, ali ne i za tržišno društvo“. Takva spajanja „tržišta“ s terminima „socijalnog“ i „društvenog“, koji trebaju ublažiti njegove učinke, najbolje su dokazala svoj besmisao u trenutku kada SDP dolazi na vlast i donosi Zakon o radu koji dodatno degradira radnike, a i u svim drugim poljima su uspostavili takav institucionalni okvir koji je omogućavao kapitalu još lakšu eksploataciju onih društvenih klasa i skupina koje SDP nominalno predstavlja.

Ne treba puno filozofije da proniknete floskule iz njihova programa o tome da „nema sukoba između kapitala i rada“, te da će ono što je dobro za kapital biti dobro za radnike. Dovoljno je pitati radnike Uljanika koji od prosinca nisu primili plaću, a prije toga tri mjeseca samo minimalac, ima li sukoba između kapitala i rada. Je li Končar, koji još uvijek izvlači profit iz Uljanik grupe, na istoj strani kao radnici Uljanika, Brodotrogira i 3. maja?

– Radnička fronta se dosta angažira oko problema radnika naših brodogradilišta. Kako biste se postavili prema problemima hrvatske brodogradnje?

– Brodogradnja je primjer apsurda i egzemplar do čega nas dovode neoliberalne politike u kombinaciji s politikama štednje na periferiji EU. To je jedna od rijetkih izvoznih industrija u kojoj smo i nakon godina devastacije još uvijek 10. u svijetu, koja svake godine vraća više poreza nego što država uplati subvencija – iako se uporno ponavlja suprotna priča – koja predstavlja primjer jednog od rijetkih kompleksnih proizvoda koje znamo raditi, za koji imamo stručnjake, koja predstavlja i temelj za famozni STEM kojeg smo postavili kao znanstveno-gospodarski imperativ, koja na sebe „vuče“ visoko pofitabilne popratne industrije i koja zapošljava tisuće radnika. A domaći političari misle da tu granu treba ugasiti?!

Brodogradnju bi trebalo subvencionirati kako rade sve vodeće velesile u toj industrijskoj grani, od Kine i Južne Koreje do Italije. Evropska komisija nam ograničava mogućnosti ugovorima koje smo potpisali, no i pregovori o stavkama ugovora, kao i postojeće mogućnosti tzv. horizontalnih financiranja mogli bi spasiti brodogradnju. No vladajući, lokalna politika u sprezi s privatnim kapitalom, to blokiraju. Radnici su prodani jer vlada koristi taktiku iscrpljivanja.

– Lani ste šest mjeseci bili rotacijska zastupnica RF-a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, te ste jednom bili izbačeni sa sjednice. Kako se to dogodilo?

– Sedmog svibnja prošle godine je na inicijativu Radničke fronte u Gradskoj skupštini izglasano da Grad radnicima tvrtki Kamensko i DIOKI pomogne tako da će otkupiti dio radničkih potraživanja u iznosu u kojem su te tvrtke u stečaju Gradu platile komunalnu naknadu. Dva tjedna potom Milan Bandić saziva izvanrednu sjednicu sa samo jednom točkom – odbacivanje već izglasanog prijedloga. U tome su mu pomogli vijećnici Neovisnih za Hrvatsku, koji su u prvom glasanju prijedlog podržali.

Na idućoj sjednici na aktualnom satu čitala sam pismo radnika DIOKI-ja u kojem se obraćaju Bandiću. Predsjednik Skupštine Andrija Mikulić me prekinuo, a ja sam odbila napustiti govornicu, zbog čega sam izbačena. Od pokretanja stečaja umrlo je 26 radnika DIOKI-ja, a novci koje je Grad mogao dati radnicima i tako im pomoći potrošeni su na besmislene stvari prije nego što se osušila tinta na odbačenom prijedlogu. Bandićeva stranka „solidarnosti i rada“ svakim svojim potezom pljuje radnicima i solidarnosti u lice.

– Jeste li u Gradskoj skupštini uspjeli oko nekog pitanja naći zajednički jezik s desnicom okupljenom oko Hasanbegovića?

– Jasno je, a prethodni primjer je paradigmatski, da nacionalizam „Neovisnih“ za Hrvatsku, kako se nazivaju, predstavlja paravan iza kojeg ti rodoljubi „delaju posao“ s Bandićem ili bilo s kim drugim. Neovisni za Hrvatsku se toliko pozivaju na suverenizam, a izdali su radnike i radnice DIOKI-ja i Kamenskog – glasali su najprije za radnike, a onda protiv – i to zbog mjesta pročelnice Ureda za kulturu, koje je u tih dva tjedna pripalo njihovoj članici kao nagrada. U nizu drugih primjera pokazuju kako se suverenizam NZH svodi na mržnju i simbole, dok s ekonomskom deprivacijom naroda nemaju nikakvih problema. Dovoljno je vidjeti kako glasaju za sve brutalne neoliberalne privatizacije, deregulacije, da nemaju problema s nametanjem tržišnih principa svemu.

– Radničkoj fronti se često zamjera nedostatak radnika, jer su u prvom ešalonu stranke mahom sveučilišni profesori i intelektualci poput vas. Kako to komentirate?

– Radnik je svak tko živi od svog, a ne od tuđeg rada. No u RF-u ima puno više nezaposlenih, blokiranih, umirovljenika, studenata – onih koji jedva preživljavaju. Radnička fronta upravo u Gradskoj skupštini ima Miljenku Ćurković – prvu blokiranu vijećnicu. Razlog zašto u politici općenito ima više visokoobrazovanih, onih koji pripadaju srednjoj klasi pa i bogatih, jest to što je danas većina društva deprivilegirana: ljudima je oduzeto pravo da se bave politikom. Onda ne čudi da politika služi perpetuiranju moći vladajuće klase.

– Mnogi drže da nam Marx nema što reći u 21. stoljeću, budući da se radi o ideologiji nastaloj u 19. vijeku. Vi ste 2016. baš na tu temu objavili knjigu „Marx u digitalnom dobu: dijalektički materijalizam na vratima tehnologije“. Kakav je vaš zaključak: je li Marx relevantan i za naše digitalno doba?

– Šire se floskule da je Marx „prevladan“ novim tehnologijama, ali to mogu reći samo oni koji ga nisu čitali. Marx se manje bavio historijskim i geografskim specifičnostima pojedinog oblika kapitalizma, a više onim što je nazvao „idealnim presjekom“, onim što je nužno da bismo definirali kapital, kapitaliste, kapitalizam. Neke stvari jesu drukčije, no mi smo deficitarni upravo u shvaćanjima temeljnih pojmova kao što su rad, višak rada, eksploatacija – zbog toga i vladaju floskule da će „poduzetnici“ i kapitalisti osigurati svima bolji standard, otvarati radna mjesta, povisiti plaće ako se snize porezi i slično. Kao posljedica toga se javljaju i pokreti poput Živog zida koji predstavljaju u sebi proturječne i neizvedive političke programe.

– Pošto se kandidirate za predsjednicu države, javnost bi trebala doznati i o vašem privatnom životu. Koje knjige volite, kakvu muziku slušate, jeste li strogi prema studentima? Je li točno da imate dalmatinske korijene?

– Rad sa studentima smatram privilegijom, mislim da nisam stroga. Muzika je predstavljala dio mog života, pa u muzici volim sve. Izuzetno sam ponosna na svoje dalmatinske korijene – mama mi je Splićanka, a tata iz Segeta Gornjeg kod Trogira – kao i na činjenicu da su mi i otac i bake i djedovi sudjelovali u narodnooslobodilačkoj borbi, tom važnom trenutku povijesti u kojem smo prekinuli stoljeća onoga što bi, kad me pitate za literaturu, Miroslav Krleža opisao puno grubljim riječima, a zadržimo se samo na „autokolonijalnim perspektivama“.

KINA NUDI MARKSISTIČKO RJEŠENJE MASOVNE NEZAPOSLENOSTI KOJU STVARA ROBOTSKA REVOLUCIJA

‘Što AI više prožima sve pore života, sve je besmislenije da ostane u privatnim rukama. Masovna nezaposlenost potaknut će ideju podruštvljenja ili nacionalizacije AI’, predviđa dr. Feng Xiang sa Sveučilišta Qinghau

Robotska stvarnost stiže brzim koracima: u operacijskim salama metalni entiteti već izvode kompleksne zahvate, seks-industrija nudi robotske modele za zabavu i razonodu, a samovozeći automobili bremzaju iza ugla. Treći planet od Sunca prolazi kroz revolucionarne tehnološke promjene.

Neželjena nuspojava je masovna nezaposlenost, pošto robotska revolucija uništava više poslova nego što ih stvara. Američka konzultantska tvrtka „Mackenzie global“ predviđa da će do 2030. zbog robotizacije proizvodnje i radnih procesa bez posla širom svijeta ostati oko 800 milijuna ljudi. Istraživači s Oxforda već su prije nekoliko godina procijenili da će razvoj umjetne inteligencije i automatizacije u bliskoj budućnosti uništiti 50 posto svih poslova.

Takva situacija, u kojoj cijeli društveni slojevi ostaju bez posla i plaće, vjerojatno bi dovela do urušavanja svjetske ekonomije, gdje su lako mogući socijalni nemiri globalnih razmjera.

To je ekonomski i filozofski paradoks našeg doba. Činjenica da je robotski rad jeftiniji od ljudskog omogućava dosad nezamislivu akumulaciju društvenog bogatstva, a pruža i povijesnu priliku da se veliki broj ljudi oslobodi mehaničkih i zamornih poslova. Ali ako robotska revolucija ostavi milijune ljudi bez prihoda, takve bi posljedice bile pogubne za veliki dio čovječanstva. To je težina ovog paradoksa: nikad više bogatstva, a nikad više potencijalne bijede.

Nedavno se ovom temom pozabavio i britanski političar i bivši laburistički gradonačelnik Londona (2000.-2008.) Ken Livingstone. U članku „Umjetna inteligencija & roboti: Blagoslov za čovječanstvo ili koristan kapitalistički alat?“, objavljenom prošlog mjeseca na RT-u, Livingstone konstatira „zapanjujući napredak u korištenju robota širom svijeta“, te zaključuje da bi, ako se politika svjetskih vlada ne promijeni, roboti i AI mogli postati velika prijetnja životnom standardu običnih ljudi.

Roboti na trgu Tiananmen

U uvodu članka, kao pravi poteštat, Livingstone ističe rastuću ulogu robota u održavanju sigurnosti svjetskih gradova. Doznajemo da „naoružani roboti već patroliraju Kinom“: na trgu Tiananmen u Pekingu roboti imaju elektrošokere dok nadgledaju gužvu, a na nekim kineskim željezničkim kolodvorima stražare roboti s kamerama i softverom za prepoznavanje lica, kako bi u masi otkrili tražene kriminalce ili pratili sumnjive osobe.

Vlada u Dubaiju planira da roboti do 2030. čine četvrtinu tamošnjih policijskih snaga. U indijskom Uttar Pradeshu gradsko vijeće raspolaže dronovima s glasnim zvučnicima i stroboskopskim svjetlima, koji mogu ispaljivati suzavac te se koriste za razbijanje prosvjeda. U SAD-u policija u New Jerseyu, Los Angelesu i još 90 gradova koristi algoritme umjetne inteligencije kako bi utvrdila gdje će se dogoditi sljedeći zločin. I u japanskom gradu Kyotu računala su proučavala više od 100.000 ranijih zločina kako bi predvidjela gdje će slični zločini dogoditi u budućnosti.

Livingstone kaže: „Nikad nisam vidio ovakve stvari na ulicama Londona, gdje smo vidjeli ogroman porast kriminala. Pretpostavljam da neće proći dugo prije nego što će gradonačelnik Londona poslati osoblje u Kinu i Los Angeles kako bi vidjeli mogu li se tamošnje taktike koristiti i ovdje.“

Potom se bivši londonski gradonačelnik sa sigurnosnog prebacuje na socioekonomski teren, odnosno na „predviđanja da bi roboti mogli izbrisati milijune radnih mjesta i masovno povećati siromaštvo“. Poziva se na nobelovca Josepha Stiglitza, bivšeg glavnog ekonomista Svjetske banke, koji je ovog rujna u Kraljevskom društvu u Londonu održao govor o tome kako će umjetna inteligencija transformirati naše živote.

Tom prilikom Stiglitz je kazao da razvoj umjetne inteligencije može dovesti do „boljeg društva, u kojem bi ljudi mogli raditi manje nego dosad“, ali samo ako postoji odgovarajuća kontrola nad velikim tehnološkim tvrtkama koje razvijaju AI. Ako ta kontrola izostane, upozorava Stiglitz, razvoj AI bi mogao smanjiti kvalitetu našeg života i potkopati demokraciju. „AI i robotizacija imaju potencijal povećati produktivnost gospodarstva i… to bi sve moglo učiniti boljim…, ali samo ako se time dobro upravlja“, rekao je Stiglitz.

Opomena iz 19. stoljeća

Većina rizičnih radnih mjesta odnosi se na niskokvalificirane radnike – one u call-centrima, blagajnike, šofere – pa američki nobelovac sugerira mogućnost stvaranja novih radnih mjesta u skrbi za starije osobe i djecu s problemima mentalnog zdravlja, ali naglašava da vlade moraju povećati porez na globalne korporacije kako bi osigurale stvaranje tih novih radnih mjesta, umjesto milijuna starih poslova koje će AI i roboti uništiti u nadolazećim godinama.

Ako ne napravimo te promjene, Stiglitz upozorava da „idemo ka većoj nejednakosti plaća, većoj nejednakosti dohotka i bogatstva, vjerojatno više nezaposlenosti i podijeljenijem društvu. Promjenom pravila mogli bismo doći do bogatijeg društva, s podjednako podijeljenim plodovima, gdje bi ljudi vrlo vjerojatno mogli imati kraći radni tjedan. Možemo ići do trideset ili dvadeset pet sati tjedno.“

Livingstone uočava da Svjetska banka ima posve drukčiji stav od Stiglitza, jer tvrdi da bi vlade trebale smanjiti zakone i propise o radu, kako se ne bi ograničavale tvrtke koje koriste robote umjesto ljudi. Taj stav stručnjaci Svjetske banke iznijeli su u dokumentu World Development Report 2019, koji je pod naslovom „Promjena prirode rada“ objavljen ovog proljeća.

Indikativno je da taj izvještaj – koji se bavi utjecajem tehnologije na budućnost rada i radnih mjesta – počinje citatom iz Marxova „Kapitala“ da „strojevi ne djeluju samo kao superiorni konkurent radniku, uvijek na način da ga čine suvišnim. To je i najmoćnije oružje za suzbijanje štrajkova“.

U ostatku dokumenta postaje jasno zašto stručnjaci Svjetske banke potežu Marxa. Najprije konstatiraju da „neovisno o mogućnostima koje stvara tehnologija, zamjenjivanje radnika strojevima stvara anksioznost, baš kako je to činilo i u prošlosti“, potom se osvrću na ludistički pokret s početka 19. stoljeća u Britaniji – kad su radnici masovno uništavali strojeve koji su im uzimali posao – te poantiraju znakovitim upozorenjem: „Uslijedile su socijalističke i komunističke revolucije.“

Drugim riječima, Svjetska banka na povijesnim primjerima podsjeća gospodare kapitalističkog svijeta – svjetske vlade i velike korporacije – što se može dogoditi ako previše ljudi odjednom ostane bez posla i prihoda.

Ugroženi i ‘bijeli ovratnici’

Pritom Svjetska banka priznaje da će zbog brzog tehnološkog razvoja mnogi poslovi zauvijek nestati, te da je strah radnika od robota i umjetne inteligencije opravdan. Kao primjer se navodi Foxconn Technology Group iz Tajvana, najveći svjetski proizvođač elektronike, koji je po uvođenju robota u proizvodnju 2012. u naredne četiri godine otpustio 30 posto radne snage, pa je bez posla ostalo gotovo pola milijuna radnika: 2012. ih je bilo 1,3 milijuna, a krajem 2016. manje od 900 tisuća. Samo 2016. tvrtka je čak 60.000 tvorničkih radnika zamijenila robotima.

Dokument ukazuje da se u SAD-u od 1990. do 2016. broj radnih mjesta u proizvodnji smanjio za 31 posto, mahom zbog automatizacije proizvodnje. Prema podacima iz SAD-a, jedan dodatni robot na tisuću radnika smanjuje zaposlenost populacije za 0,2-0,3 posto, a plaće za 0,3-0,5 posto. A broj robota raste: Svjetska banka procjenjuje da je samo ove godine u pogone uvedeno 1,4 milijuna novih industrijskih robota, čime ih na svijetu trenutno ima 2,6 milijuna. Po broju robota po radniku prednjače Južna Koreja, Singapur, Njemačka i Japan.

Nisu ugrožena samo radna mjesta u proizvodnji. Automatizacijom i razvojem AI u opasnost dolaze i radna mjesta nekih dojučerašnjih „bijelih ovratnika“ – recimo, financijskih analitičara i pravnih stručnjaka. Dokument Svjetske banke tako spominje najveću rusku banku Sperbank, koja se kod donošenja odluka o zajmovima i kreditima već danas u 35 posto slučajeva oslanja na umjetnu inteligenciju, s ciljem da u pet godina taj udio poveća na 70 posto. U pravnom odjelu Sperbanke „robotski advokati“ već su preuzeli 3.000 radnih mjesta, te se predviđa da će ukupan broj uredskog osoblja banke 2021. pasti na tisuću, što je 59 puta manje nego 2011. godine.

Iako stručnjaci Svjetske banke tvrde da razvoj tehnologije neće samo uništavati stare poslove, već će i stvarati nove, i sami priznaju da omjer neće biti proprocionalan. „Uzevši sve skupa, poslovi izravno stvoreni tehnologijom čine relativno mali postotak ukupnog zaposlenja“, stoji u izvještaju, te se kao rješenje predlaže preinaka društvenog ugovora.

„Kako bi se odgovorilo na rastuće zabrinutosti zbog nezaposlenosti, nejednakosti i nepravednosti koje prate te promjene, nužni su novi elementi društvenog ugovora“, navodi se u dokumentu, pri čemu eksperti Svjetske banke drže da taj „novi društveni ugovor“ ovisi o boljoj poreznoj politici: među ostalim, ističe se kako „treba postići da internetske i globalne tvrtke plate jednak udio korporativnog poreza u svakoj zemlji“.

Napad AI na srednju klasu

No Svjetska banka smatra da je tehnološka prijetnja za radna mjesta „pretjerana“, dok je, „nasuprot tome, zabrinutost zbog rastuće nejednakosti podcijenjena“. Tu ističu kako je pokret Occupy prosvjedovao protiv porasta dohodovne nejednakosti, jer 1 posto najbogatijih ima neproporcionalnu korist od tehnološkog napretka, u odnosu na ostalih 99 posto populacije. Citirajući nekadašnjeg premijera Indije Jawaharlala Nehrua da „snage u kapitalističkom društvu, ako se ne kontroliraju, nastoje učiniti bogate bogatijima i siromašne siromašnijima“, autori dokumenta zaključuju da „adresiranje nejednakosti mora biti fokus političara“.

I doista, kako primjećuje Livingstone, sve više političara u svijetu govori o problemu rastuće nejednakosti. Tako je bivši američki državni tajnik John Kerry – za kojeg Livingstone navodi da razmišlja o kandidiranju za predsjednika SAD-a na izborima 2020. godine – nedavno istaknuo da 51 posto bogatstva stvorenog u Americi odlazi u ruke 1 posto najbogatijih ljudi, dok je šefica MMF-a Christine Lagarde upozorila da „1 posto onih s najvećim prihodima ima dvostruko više dobitka od gospodarskog rasta nego donjih 50 posto ljudi“.

A u svibnju ove godine MMF je objavio izvještaj „Trebamo li se bojati robotske revolucije?“, u kojem ističe da je ova tehnološka revolucija – s robotima koji preuzimaju naše poslove i obavljaju ih brže i jeftinije – različita od onih iz prošlosti: produktivnost će se povećati, ali plaće će se smanjiti. Tvrtke koje posjeduju robote postat će bogatije, a radnici će postati siromašniji. U izvještaju se zaključuje da je „automatizacija dobra za rast i loša za jednakost“.

U završnici članka Livingstone se okreće Britaniji, navodeći da njegova zemlja već trpi posljedice automatizacije, koje se ogledaju u rastu nezaposlenosti i siromaštva, što je nedavno priznao i glavni ekonomist Bank of England Andy Haldane, izjavivši da su „veliki dijelovi britanske radne snage suočeni s nezaposlenošću, jer AI i druge tehnologije automatiziraju sve više radnih mjesta“.

Livingstone navodi i porazne izvještaje izvjestitelja UN-a za ekstremno siromaštvo i ljudska prava Philipa Alstona, koji je upozorio na rast siromaštva u Velikoj Britaniji. Alston ističe kako je Britanija peto po veličini gospodarstvo u svijetu, ali razina dječjeg siromaštva „nije samo sramota, već društvena nesreća i ekonomska katastrofa“. Prema Alstonovim podacima, čak 14 milijuna Britanaca, odnosno petina stanovništva, živi u siromaštvu, a 1,5 milijuna u krajnjoj bijedi.

U izvještajima UN-ovom Vijeću za ljudska prava u Ženevi Alston piše da je u Britaniji siromaštvo „politički izbor“, jer je zadnjih osam godina politika štednje torijevske vlade, praćena ukidanjem socijalnih beneficija, pogoršala stanje onih koji se bore za preživljavanje. Iznosi da je Britanija nedavno donijela velike porezne olakšice za bogate, umjesto da taj novac koristi za ublažavanje posljedica politike štednje, te tvrdi da postoji „upečatljivi disbalans između onoga što vlada tvrdi i onoga čemu je svjedočio dok je putovao duž Britanije“.

„Ne događa se samo u Britaniji da vlada gazi siromašne“, komentira Livingstone, jer se „isto događa i u Americi i zemljama širom svijeta“. Njegov zaključak nije optimističan: „Ako ne uspijemo promijeniti politiku naših vlada, roboti i AI bit će sljedeći udarac na životni standard običnih radničkih i srednjoklasnih obitelji.“

Oligopol IT-milijardera

Moguće rješenje problema o kojima piše Livingstone stiže iz Kine. U eseju „AI će prouzročiti kraj kapitalizma“, objavljenom u Washington Postu ovog svibnja, profesor pravnih znanosti dr. Feng Xiang sa Sveučilišta Qinghua predviđa da će umjetna inteligencija dovesti do konačnog trijumfa socijalizma i okončati kapitalizam, odnosno da će se pokazati kako AI može biti uspješnije primijenjena u uvjetima centralizirane planske privrede nego u tržišnoj ekonomiji. „AI će pokazati da je Karl Marx bio u pravu“, drži profesor Feng.

„Najvažniji izazov današnjice s kojim se suočavaju socio-ekonomski sustavi je dolazak umjetne inteligencije. Ako AI ostane pod nadzorom tržišnih snaga, to će neumoljivo rezultirati super bogatim oligopolom IT-milijardera koji žanju bogatstvo stvoreno radom robota koji zamjenjuju ljudski rad, sijući masovnu nezaposlenost u radničkim redovima“, piše dr. Feng, tvrdeći da umjetna inteligencija nikako ne bi smjela pasti u ruke privatnih struktura, jer bi tada nova vrsta oligarha privatizirala svo bogatstvo stvoreno robotskim radom, dok bi ljudi koji će ostati bez radnih mjesta neizbježno postali društveni autsajderi.

Stoga Feng drži da se svijet mora okrenuti planskoj privredi, koja može pravedno rasporediti ne samo resurse i faktore proizvodnje, već i dodatnu vrijednost koju su stvorili ljudi. Time bi marksističke ideje dobile novu priliku da ožive u digitalnom 21. stoljeću i postanu rješenje mnogih problema koji postoje, ili će se tek pojaviti daljnjim razvojem umjetne inteligencije, smatra kineski profesor.

„Kineska socijalistička tržišna ekonomija mogla bi pružiti rješenje za to. Ako AI racionalno alocira resurse kroz veliku analizu podataka, i ako robusne povratne petlje mogu zamijeniti nesavršenosti „nevidljive ruke“ dok pravedno dijele veliko bogatstvo koje AI stvara, planirano gospodarstvo koje funkcionira moglo bi napokon biti ostvarivo“, piše Feng, te dodaje:

„Što AI više prožima svaki kutak života, sve je manje smisleno dopuštati da ostane u privatnim rukama, gdje bi služila interesima manjine, umjesto interesima svih. Više od svega, neizbježnost masovne nezaposlenosti i potražnja za univerzalnim blagostanjem potaknut će ideju podruštvljenja ili nacionalizacije AI.“

U tom duhu, Feng sugerira da čuvenu Marxovu izreku „Svak prema mogućnostima, svakome prema potrebama“ treba ažurirati za 21. stoljeće: „S obzirom na nesposobnost AI ekonomije da osigura posao i plaću za sve, svakome prema potrebama.“

Feng protiv Hayeka

Komentirajući zapadni kanon da nacionalizacija znači atak na privatno vlasništvo, koje se pak uzima aksiomom ljudske slobode, Feng iznosi bitnu razliku između zapadnog i kineskog modela:

„Zapadne tvrtke nesmetano izbjegavaju društvenu odgovornost, jer su pravni sustav i njegove puškarnice na Zapadu usmjerene da zaštite privatnu imovinu iznad svega. Naravno, u Kini imamo velike privatne tvrtke kao što su Alibaba i Tencent. Ali, za razliku od Zapada, država ih nadzire i one su svjesne da ne mogu biti iznad ili izvan društvene kontrole.“

Za Fenga tržište može razumno funkcionirati ako industrija stvara mogućnosti zapošljavanja za većinu ljudi. No kad industrija proizvodi samo nezaposlenost, jer roboti sve više preuzimaju teren, nema dobre alternative osim da država uđe u igru. „Regulacija privatnih tvrtki postat će nužna za održavanje stabilnosti u društvima koja su potaknuta stalnim inovacijama“, zaključuje Feng.

Kineski profesor time napada temeljnu paradigmu neoliberalnog ideologa Friedricha Hayeka da je slobodno tržište „pametnije“ od centralno planirane ekonomije, jer mreža investitora, poduzetnika i zainteresiranih kupaca ima više informacija o konkretnom biznisu od središnjih planera, koji se bore s političkim predrasudama i zastarjelim informacijama. Kineska ideja je da će AI konačno dopustiti središnjim planerima da prevladaju te deficite, stvarajući visokotehnološku ekonomsku cjelinu u kojoj su prosperitet i socijalna pravednost uravnoteženi.

Zanimljivo je da Fengove marksističke ideje podržava i jedan od vodećih kineskih kapitalista Jack Ma, osnivač tehnološkog diva „Alibaba“. Ma je nedavno izjavio da pojava velikih skupova podataka („big data“) može u narednih nekoliko godina „izroditi novu plansku ekonomiju koja bi bila vrlo efikasna“.

Prema Maovim riječima, zadnjih sto godina se smatralo da ne postoji alternativa tržišnoj ekonomiji, jer „nevidljiva ruka“, kao specifični regulatorni mehanizam, postoji samo u uvjetima slobodnog tržišta, dok zagovornici liberalne ekonomije pritom tvrde da je u uvjetima planske privrede nemoguće optimalno rasporediti resurse.

No osnivač Alibabe smatra da je uloga planiranja u ekonomiji iznimno važna, te da će u idućih trideset godina rasti, jer će analiza velikih baza podataka, uz pomoć umjetne inteligencije, omogućiti da se operativno donose optimalne odluke o investiranju resursa. Tako bi glavni minus planske ekonomije bio uklonjen.

Tko ne ostane bez posla, pričat će.