POVODOM MUNDIJALA U RUSIJI PODSJEĆAMO NA NAJSRAMNIJI MEČ U POVIJESTI KVALIFIKACIJA ZA SVJETSKO PRVENSTVO

Tim SSSR-a nije došao na revanš na Nacionalni stadion u Santiagu, jer je vojna hunta na čelu s generalom Pinochetom pretvorila Nacionalni stadion u logor u kojem su mučeni i ubijani pristaše likvidiranog predsjednika Allendea

Fantastičan gol Čilea,nevidljiva obrana SSSR-a

Bila je to antologijska akcija, neviđena u povijesti nogometa: četiri napadača Čilea krenuli su s centra i u 17 sekundi izveli deset točnih dodavanja, da bi kapetan momčadi Francisco „Camacho“ Valdés zabio gol u mrežu SSSR-a sa same gol-crte. Austrijski sudac Erich Linemayr pokazao je na centar, a na semaforu Nacionalnog stadiona u Santiagu osvanulo je 1:0 za Čile. Potom je utakmica prekinuta.

Sudac Linemayr je prvo čekao da igrači SSSR-a dođu na centar i nastave igru. No kako s druge strane terena nitko nije stizao, Linemayr je već u prvoj minuti označio kraj susreta. Jedini strijelac Valdés otišao je povraćati u svlačionicu, a FIFA je registrirala susret rezultatom 2:0 za Čile. Urugvajski autor Eduardo Galeano nazvat će taj meč „najpatetičnijom nogometnom utakmicom ikad odigranom“.

Roje se pitanja: zašto je Valdés išao povraćati i zašto se „Zbornaja komanda“ nije pojavila na centru igrališta? Zar su Sovjeti bili toliko demoraliziranigolom primljenim u prvoj minuti da nisu mogli nastaviti meč? Da ne spominjemo taktički upitnik: kako su uopće dopustili da im čileanski napadači naprave takav dar-mar i zabiju im pogodak s gol-linije?

Valja reći da nitko od igrača SSSR-a nije vidio taj Valdésov gol. Nisu ga ni mogli vidjeti, jer su tog časa bili tisućama kilometara daleko: tko u Moskvi, tko u Lenjingradu, tko na Bajkalskom jezeru, a tko u Sočiju. Nijedan igrač SSSR-a nije tog 21. studenog 1973. bio fizički prisutan na Nacionalnom stadionu u Santiagu. Vjerojatno u tom odsustvu i leži tajna poroznosti sovjetske obrane u prvoj minuti utakmice.

Kobni rudnici bakra

Bila je to ključna utakmica dodatnih kvalifikacija za Mundijal 1974. u Zapadnoj Njemačkoj. Nakon što su redovne kvalifikacije završene, prema tadašnjim propisima FIFA-e ostalo je još da pobjednici 9. europske kvalifikacijske skupine (SSSR) i 3. južnoameričke skupine (Čile) u dvije međusobne utakmice odluče tko ide u Njemačku, a tko ostaje kući.

Prva utakmica, odigrana 26. rujna 1973. na stadionu Lenjin u Moskvi (danas stadion Lužniki), završila je 0:0, a revanš je okončan nakon opisanih 17 sekundi, jer momčad SSSR-a nije doputovala na Nacionalni stadion u Santiagu. Razlog bojkota leži u ubojstvu marksističkog predsjednika Čilea Salvadora Allendea, koje se zbilo 11. rujna 1973., te u faktu da je vojna hunta na čelu s generalom Augustom Pinochetom – koja je tog dana bombardirala predsjedničku palaču La Monedu, ubila Allendea i pučem preuzela vlast – pretvorila Nacionalni stadion u koncentracijski logor u kojem su mučeni i ubijani čileanski komunisti, ljevičari i ini Allendeovi pristaše.

Da bismo razumjeli, dakle, zašto je kapetan Čilea tog 21. studenog 1973. nakon pobjedonosnog gola SSSR-u išao povraćati u svlačionicu, moramo se vratiti tri godine unatrag, kad je Allende 1970. izbornom pobjedom postao prvi legalno izabrani marksistički lider neke države na zapadnoj hemisferi.

Kao i svaka socijalistička vlast, i Allendeova je počela opsežne socijalne programe koji su trebali popraviti položaj većinske sirotinje čileanskog društva. Da bi se ti programi mogli financirati, moralo se posegnuti za nacionalizacijom čileanskog bogatstva – od banaka do rudnika bakra – dotad koncentriranog u rukama imućne kaste i multinacionalnih kompanija. U tom smislu, mnogi drže da je Allendeovu sudbinu zapečatilo nacionaliziranje rudnika bakra, u vlasništvu velikih američkih korporacija Kennecot i Anaconda, koje su od Bijele kuće zatražile intervenciju.

Ubili Che Guevaru, stigao im Allende

Allendeova pobjeda bila je i empirijska potvrda teze tadašnjeg jugoslavenskog komunističkog ideologa Edvarda Kardelja da na Zapadu socijalizam ne mora na vlast doći revolucijom, već parlamentarnim putem. Stoga je – osim krupnog kapitala, Katoličke crkve i multinacionalnih tvrtki – Allende stekao još jednog moćnog neprijatelja: Sjedinjene Američke Države, čiji je predsjednik Richard Nixon prekinuo diplomatske i ekonomske odnose s Čileom.

Američki strah može se razumjeti: nakon što je dekadu ranije vlast na Kubi revolucionarnim putem preuzeo Fidel Castro, sada im se u dvorištu porodio još jedan marksistički sistem, i to začet parlamentarnom demokracijom. Stratezi u Washingtonu su škrgutali zubima: taman su 1967. u Boliviji uspjeli ubiti Che Guevaru, a već im se tri godine kasnije u susjednom Čileu dogodio Allende, koji uopće nije skrivao borbene namjere prema krupnom kapitalu, što se vidi i iz njegova govora u UN-u 1972. godine, nedugo prije nego što će biti ubijen:

„Svi smo pred golemim sukobom velikih međunarodnih korporacija i država, koje moraju podnositi uplitanje u vlastite poslove tih kompanija, kad se radi o najvažnijim politikama (…) koje se odnose na ekonomiju zemlje ili na vojnu politiku, o čemu odlučuju svjetske kompanije koje ne pripadaju nijednoj državi. One ne odgovaraju nijednoj vladi i njih ne kontrolira nikakav parlament i institucija koja bi zastupala kolektivni interes.“

Diverzije i sabotaže protiv Allendeove vlade počele su odmah. Već na dan inauguracije ubijen je šef čileanske vojske, general René Schneider – koji je odbio vojno spriječiti tu inauguraciju – a uskoro su zemlju potresali štrajkovi i protestni mitinzi u organizaciji desnice i buržoazije. Kasnije se otkrilo da je CIA u tom razdoblju uložila osam milijuna dolara za svrgavanje Allendea, a 2001. je državni tajnik SAD-a Colin Powell, upitan za angažman CIA-e u Allendeovom rušenju, priznao da „to nije dio američke povijesti na koji možemo biti ponosni“.

Zadnji govor uz bombe i pucnjeve

Nakon što na izborima u ožujku 1973. desnica nije uspjela detronizirati Allendea – koji je imao snažnu podršku radnika i seljaka – imperij je izvukao posljednji adut: vojni puč. U zoru 11. rujna čileanski vojni zrakoplovi bombardirali su palaču La Moneda, a vojni vrh je od Allendea zatražio da podnese ostavku, što je ovaj odbio, te se preko radija oprostio s narodom Čilea:

„U ovom finalnom času, zadnjem kada vam se još mogu obratiti, želim da iz ovih događaja izvučete pouku: strani kapital, imperijalizam, ujedinjen s reakcijom, stvorio je takvu klimu kako bi oružane snage prekinule tradiciju, onu tradiciju koju im je pokazao general Schneider i koju je potvrdio komandant Ayala: oni su žrtve iste one socijalne sredine koja danas iščekuje, uz pomoć stranaca, da ponovo osvoji vlast kako bi nastavila braniti vlastite profite i privilegije“, rekao je Allende tog jutra, dok su se u pozadini njegova glasa čule eksplozije bombi i sve bliži pucnjevi.

Hunta je poslije objavila da se Allende tog jutra ubio kalašnjikovom AK-47, koji mu je poklonio Fidel Castro, dok je Allendeova udovica iz meksičkog azila izjavila da su njenog muža ubili čileanski vojnici, nakon što su prodrli u palaču. Kako bilo, pomorski vojni ataše SAD-a u Čileu Patrick Ryan mogao je tog 11. rujna poslati depešu Pentagonu: „Naš Dan D uspio je skoro savršeno.“

Pinochet je odmah poništio Allendeove reforme i stao hapsiti i ubijati: samo u prvih mjesec dana uhapšeno je 130.000 ljdi, a tisuće su ubijene. Glavni koncentracijski logor postao je upravo Nacionalni stadion u Santiagu, kroz koji je prošlo oko 40.000 ljudi. Odmah je mučen i ubijen ikonički pjesnik i kantautor Victor Jara, član Komunističke partije Čilea, a 12 dana nakon puča u čudnim okolnostima umire i slavni čileanski nobelovac, pjesnik i komunist Pablo Neruda, bliski Allendeov prijatelj i politički savjetnik.

Sudac antikomunist

Pinochetov režim tvrdio je da je Neruda umro od kljenuti srca, ali je ostalo uvjerenje da je smaknut zbog svog komunizma, što se mnogo kasnije i potvrdilo: Ministarstvo unutarnjih poslova Čilea izdalo je 2015. priopćenje u kojem priznaje kako je „jasno moguće i vrlo vjerojatno“ da je Neruda ubijen kao rezultat „intervencije trećih strana“. Tih zadnjih dana Neruda je stigao napisati pjesmu „Satrapi“, u kojoj Pinocheta i njegovu kamarilu naziva „pohlepnim hijenama naše historije“ i narodnim „izdajicama što ih nahuškaše vukovi New Yorka“.

To su bile okolnostima u kojima su nogometne reprezentacije Čilea i SSSR-a trebale odlučiti o putniku za Zapadnu Njemačku. U dvotjednom razmaku između ubojstva Allendea i prve utakmice u Moskvi SAD je priznao Pinochetovu vojnu huntu kao legitimnu vlast, dok je SSSR prekinuo diplomatske odnose s Čileom.

Kako je tadašnje čileansko društvo bilo raslojeno, takva je bila i nogometna reprezentacija: mnogi igrači i sami su bili ljevičari i socijalisti, poput Leonarda Véliza ili Carlosa Caszelyja, najboljeg i najpopularnijeg čileanskog nogometaša. Uoči odlaska u Moskvu hunta je igračima zaprijetila da u SSSR-u ne smiju davati nikakve izjave o Pinochetovim zločinima u domovini, jer će im inače obitelji završiti na Nacionalnom stadionu u Santiagu.

Ta prva utakmica u Moskvi završila je 0:0 unatoč velikoj premoći SSSR-a. Hugo Gasc, jedini čileanski novinar koji je tada bio na stadionu Lenjin, kasnije će priznati da je povoljnom ishodu po njegov tim kumovao brazilski sudac Armando Marques:

„Srećom, sudac je bio fanatični antikomunist. Zajedno s predsjednikom delegacije Franciscom Fluxáom, uvjerili smo ga da ne smije dopustiti da izgubimo u Moskvi, a istina je da nam je značajno pomogao.“

Beatlesima protiv krikova

Revanš u Čileu bio je zakazan za 21. studenoga, ali se u međuvremenu svijetom proširila istina o Pinochetovim masovnim likvidacijama i mučenjima zatvorenika, a pročulo se i da su svlačionice Nacionalnog stadiona u Santiagu pretvorene u ćelije i da stadionom odjekuju krikovi mučenih žrtava. Doduše, to za odjekivanje krikova možda i nije posve točno: vojna vozila oko stadiona, prema svjedočenjima preživjelih, maksimalnom su jačinom emitirala glazbu Beatlesa i Rolling Stonesa, upravo da ti krikovi ne bi odjekivali.

SSSR je zatražio od FIFA-e da se revanš odigra u neutralnoj trećoj zemlji, no FIFA je to odbila, pristavši poslati u Čile delegaciju koja će ispitati glasine o nekakvim zatvorenicima i torturi na Nacionalnom stadionu u Santiagu. Delegacija je, na čelu s potpredsjednikom FIFA-e Abiliom d’Almeidom i glavnim tajnikom Helmuthom Kaeserom, stigla u Santiago 24. listopada. U tom času na stadionu je bilo zatočeno oko 7000 ljudi.

„Spustili su nas dolje i sakrili u svlačionicama i tunelima. Držani smo dolje pred uperenim puškama, jer su gore iznad nas novinari slijedili dužnosnike FIFA-e… Bilo je kao da smo u dva različita svijeta“, reći će poslije jedan od preživjelih, tada 19-godišnji Jorge Montealegre. Kako je svjedočio drugi preživjeli zatvorenik, socijalistički političar Gregory Mena Barrales, ta FIFA-ina komisija je „posjetila teren, šetala oko igrališta (…) i dala mišljenje: ‘Na stadionu se može igrati'”.

Sedmog studenog – dva tjedna nakon posjeta FIFA-ine komisije, a isto toliko prije predviđenog uzvrata – hunta je zatvorenike prebacila s Nacionalnog stadiona u pustinju Atacama uz Tihi ocean, ali je SSSR ostao pri stavu da ne može igrati na stadionu koji je bio poprište mučenja, ubojstava i torture.

Hoćemo li igrati u Dachauu?

„Iz moralnih razloga, SSSR ne može u ovom trenutku igrati na Nacionalnom stadionu u Santiagu, koji je obojen krvlju čileanskih patriota“, napisali su Sovjeti u pismu FIFA-i. Puno godina poslije neki će sovjetski igrači izjaviti da je Moskvu na taj moralni čin nagnao strah da reprezentacija u revanšu ne izgubi od „ideološkog neprijatelja“.

Kako bilo, Moskvu su podržale zemlje Varšavskog ugovora, a Nogometni savez DDR-a poslao je FIFA-i cinični prijedlog da se utakmica odigra u Dachauu, mjestu na kojem je 1933. otvoren prvi nacistički koncentracijski logor. Istočni Nijemci usput su zaprijetili da, ako FIFA ne promijeni odluku, neće ići na Mundijal u Zapadnoj Njemačkoj, iako su izborili plasman.

I FIFA i SSSR ostali su pri svojim stajalištima, pa se tako i dogodilo da tog 21. studenog 1973. kapetan Čilea Francisco „Camacho“ Valdés već u 17. sekundi utakmice zabije gol u praznu mrežu, i da potom otrči u svlačionicu.

„Kapetan Francisco Valdes, koji je postigao gol, kasnije je povraćao u svlačionici od srama“, razjasnit će 2015. u članku „Trajna mrlja na Čileu i svjetskom nogometu“ novinar „World Soccera“ Chris Etchingham.

„Taj tim je napravio najgluplju stvar. Osramotili smo se pred cijelim svijetom“, potvrdit će i najbolji čileanski igrač Carlos Caszely, koji je „nastupio“ na tom susretu u Santiagu, a čija je majka bila mučena za vrijeme Pinochetove diktature.

“Ova utakmica je izvan metafore, njeno zlo je stvarno”, zaključit će britanski sociolog David Goldblatt u svojoj knjizi „Globalna povijest nogometa“.

Ostatak priče je poznat: na Mundijal u Zapadnu Njemačku otišao je Čile i ispao već u grupnoj fazi. Pinochetova diktatura trajala je do 1990. godine (godinu potom raspao se i SSSR), dok je sâm Pinochet 2006. umro od starosti, a da nikad nije odgovarao za zločine. Tokom 1980-ih dopustio je Washingtonu da Čile postane prvi eksperimentalni laboratorij neoliberalnog kapitalizma, koji je u međuvremenu doveo svijet u današnje nakazno stanje, baš kako je Allende upozorio 1972. u UN-u, nedugo prije ubojstva. A na renoviranom Nacionalnom stadionu u Santiagu napravljen je spomenik od starih drvenih tribina za sve žrtve koje su tu stradale.