Slobodna Dalmacija – 29. rujna, 2018

ANALIZA ‘FORUMA ZA RASPRAVU O IZAZOVIMA I NASLJEĐU LJEVICE’ KOJI SE PROŠLOG VIKENDA ODRŽAO NA KORČULI

Korčulanski Forum postavio je više pitanja nego što je dao odgovora, što je i očekivano. Kad bi odgovori na društvene probleme bili jednostavni, ne bi ni bilo potrebe za ljevicom. Crno-bijeli svijet je privilegij drugih opcija i ideologija

ok su turisti u Korčuli prošlog vikenda uživali u posljednjim ljetnim danima, u tamošnjem ljetnom kinu održavao se gusti politički program satkan od izlaganja, rasprava, diskusija, polemika i tribina. Trodnevni „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“ – u suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i Udruge antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule – okupio je 15-ak predavača iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije, koji su od petka do nedjelje raspravljali o revolucionarnoj jugoslavenskoj prošlosti, tmurnoj hrvatskoj i europskoj sadašnjosti i neizvjesnoj svjetskoj budućnosti.

O tome govore i glavne teme skupa: prvog dana govorilo se o studentskom pokretu iz 1968. godine, tadašnjem časopisu Praxis i Korčulanskoj ljetnoj školi (koja je od 1964. do 1974. okupljala vodeće marksističke i nemarksističke mislioce iz cijelog svijeta), drugog dana se pričalo o usponu radikalne desnice (i kod nas i u Europi), dok se u nedjelju raspravljalo o općoj krizi ljevice. Glavni voditelj i moderator čitavog skupa bio je predsjednik Nove ljevice, povjesničar dr. Dragan Markovina.

Forum je privukao pažnju i domaćih ljudi, pa su brojna pitanja iz publike redovito pomicala predviđene termine za naredno izlaganje, tako da bi program – koji je svakog dana započinjao oko 17 sati – u pravilu završavao tek oko ponoći. Dobroj atmosferi uvelike su kumovali mladi korčulanski antifašistički volonteri koji su se brinuli da gosti i posjetitelji ne budu ni gladni ni žedni, pri čemu valja istaknuti da je cijela manifestacija organizirana bez lipe državnog ili općinskog novca, već isključivo donacijama korčulanskih ugostitelja i trudbenika.

Bodljikava žica lijevog centra

Organizatori nisu skrivali namjeru da Forum simbolički povežu s nekadašnjom glasovitom i svjetski poznatom Korčulanskom ljetnom školom, iako je i njima bilo jasno da je mudri Heraklit bio u pravu kada je iskazao da se ne može dvaput u istu rijeku. Jer od vremena održavanja Korčulanske ljetne škole, prije ravno pola stoljeća, društvene prilike u Hrvatskoj i svijetu drastično su se promijenile: tada je pola planeta mahalo socijalističkim zastavama, a upravo je jugoslavenski samoupravni sistem slovio kao najliberalniji, najmekši i najotvoreniji od svih socijalističkih svjetova, pa je i Korčulanska ljetna škola privlačila filozofe i sociologe sa svih kontinenata.

U međuvremenu se socijalistički svijet slomio, a raspadom SSSR-a i Berlinskog zida prije trideset godina ljevica je otišla na margine društvenih zbivanja, dok su politički primat preuzele liberalne i nacionalističke ideologije. O tome je, između ostalih, u Korčuli govorio gost iz Slovenije dr. Mitja Velikonja, profesor kulturoloških studija i direktor Centra za kulturološke i vjerske studije Sveučilišta u Ljubljani:

– Prije trideset godina bili smo naivni, nismo znali što će sve izaći iz Pandorine kutije postsocijalizma, a izašli su etnonacionalizam i neoliberalizam, koji ne samo što kohabitiraju, već se i nadopunjuju. I nije samo Istočna Europa postsocijalistička, nego i cijela Europa i cijeli svijet žive postocijalizam. Britanski laburistički premijer Tony Blair je po nekim stvarima bio čak i desniji od neoliberalne ikone Margaret Thatcher, a Obamina politika prema izbjeglicama bila je restriktivnija od Bushove. Ili uzmimo Sloveniju: bodljikavu žicu protiv izbjeglica na našim granicama je postavila vlada lijevog centra, a ne desnica. Uz takvu ljevicu, desnica nam i ne treba – kazao je Velikonja u izlaganju na temu „Politika ‘ekstremnog centra’ u postsocijalističkoj tranziciji“.

Karamarkova fašizacija društva

Govoreći o „ekstremnom centru“, Velikonja je naglasio kako ta politička ideologija u praksi znači da metode i ciljevi ekstremne desnice uđu u parlamente i postanu dio političkog mainstreama.

– Ekstremni centar nivelira sve klasne i društvene konflikte, i pretvara se da brani društvo od ekstremista, a sâm promovira te ekstremističke vrijednosti: umjesto da se borimo protiv društvenih nepravdi, mi se borimo protiv izbjeglica. Umjesto utopije, imamo kraj povijesti. Umjesto klasnog sukoba, imamo sukob civilizacija. Umjesto Marxa, tu je Huntington. Ekstremni centar je zapravo desnica, tako da danas u parlamentima ustvari imamo desnicu i ekstremnu desnicu – poručio je slovenski kulturolog.

S obzirom na taj prevladavajući desničarski društveni okvir, jedan od najintrigantnijih događaja na ovogodišnjem korčulanskom Forumu bila je tribina na temu „Nasljeđe jugoslavenske ljevice“, na kojoj su sudjelovali 88-godišnji umirovljeni korčulanski ekonomist Ante Lešaja (najstariji učesnik Foruma), filozofkinja Nadežda Čačinović, filozof Boris Buden, publicist Vuk Perišić i književni kritičar Boris Postnikov, uz moderiranje Markovine, koji je od sudionika tribine zatražio da iznesu što je po njihovu mišljenju pozitivno, a što negativno iz tog socijalističkog nasljeđa bivše države.

– Marx nije imao niti je dao recept za izgled društva, ali je dao analizu i kritiku kapitalizma, čime je otvorio prostor za drukčije promišljanje društva. U tom smislu, jugoslavenska revolucija je otvorila perspektive za razvoj društva, a socijalističko samoupravljanje je povijesna pouka za budućnost – kazao je Ante Lešaja, ukazavši da je po njegovom sudu u Jugoslaviji bila veća demokratska atmosfera nego danas, što je potkrijepio nedavnim razdobljem HDZ-ove vlasti kada je Hrvatskom „vedrio i oblačio“ Tomislav Karamarko, te je podsjetio na Karamarkove zloguke prijetnje da „svatko u svoja četiri zida može misliti što hoće, ali ne i javno“.

– Pa imate li veći dokaz fašizacije društva? – zapitao se Lešaja.

Drukčiji tip socijalizma

Nadovezujući se na Lešaju, filozof Boris Buden rekao je da je jugoslavensko socijalističko društvo po mnogočemu bilo „avangarda u svijetu“, odnosno da su Jugoslavija i njen socijalizam bili „svjetski fenomeni“, apostrofiravši pritom nesvrstanost u vanjskoj politici („Jugoslavija je bila antimilitaristička država, a današnja Hrvatska sudjeluje u kriminalnim ratnim aktivnostima SAD-a u Afganistanu“) te samoupravljanje kao „zamišljanje drugačijeg načina proizvodnje“.

Samoupravljanje su – kao pozitivnu ostavštinu jugoslavenske ljevice – istaknuli i Nadežda Čačinović i Boris Postnikov. Čačinović je primijetila kako je omogućavanje radnim ljudima da odlučuju o svom radnom dohotku i rezultatima svog rada dalo „pouku za buduće pokušaje“, dodavši kako su „sve te tvornice stvorile modernizacijski pomak“, a Postnikov je prisnažio da je jugoslavenski samoupravni socijalizam, karakteriziran „uvođenjem demokracije u ekonomsku sferu“, svijetu predstavio „drugačiji tip socijalizma od sovjetskog“.

Kao pozitivan doprinos jugoslavenskog socijalizma Postnikov je nadalje naveo i poboljšani položaj žena u odnosu na Karađorđevićevu Kraljevinu Jugoslaviju („što je pokrenuo Antifašistički front žena u Drugom svjetskom ratu, a danas se to uzima zdravo za gotovo“), potom opće pravo glasa, republikansko uređenje i hrvatske državne granice, zaključivši kako zapravo „mi svakodnevno živimo nasljeđe Jugoslavije“.

– Sve nove države na prostoru bivše Jugoslavije su potpuno određene komunizmom. Prvo, nisu u stanju proizvesti ništa izvan onoga što im je komunizam ostavio. I drugo, i same se definiraju kao negacija komunizma – poručio je Postnikov.

Antropološki misterij nacionalizma

Vuk Perišić je ukazao da socijalistička Jugoslavija nije izgradila veliku mrežu autocesta (osim dionice Zagreb-Beograd), ali da jest izgradila „tisuće kilometara običnih cesta, škole, bolnice, domove zdravlja, sveučilišta i tvornice“, poantirajući da je bivša država svojim narodima priredila „civilizacijski skok koji se 90-ih izrodio u civilizacijski slom“.

Govoreći o negativnim stranama Komunističke partije Jugoslavije (od 1952. Savez komunista Jugoslavije), Perišić je kao glavni problem istaknuo činjenicu što je u Jugoslaviji vladao jednostranački sistem, odnosno što je KPJ bila jedina partija u Jugoslaviji.

– Ali realno su 1945. godine i morali biti jedini, jer tko je drugi tada imao moralnu težinu da preuzme vlast? Zar ustaše i četnici, odnosno predratne građanske partije koje, za razliku od komunista, nisu pozvale narod na ustanak protiv fašizma? Ta Komunistička partija je u sebi imala raspon od staljinističkih mračnjaka do istinskih humanista, tako da priča o toj Partiji nije jednostavna. Pa sâm Tuđman je dugo bio unitarist: dok je bio u Generalštabu JNA, on je išao na živce drugima svojim jugoslavenstvom – kazao je Perišić, koji je uoči tribine održao izlaganje na temu „Odnos ljevice prema naciji i nacionalizmu“.

U tom izlaganju riječki publicist je naglasio kako su u Jugoslaviji postojala samo dva politička projekta, oba kolektivistička: komunizam i nacionalizam, od kojih se prvi bazirao na konceptu klase, a drugi na konceptu nacije.

– Nije bilo ni liberala, ni demokratskih konzervativaca, ni demokršćana. No mislim da su jugoslavenski komunisti napravili najbolje što su mogli u suočenju sa zvijeri nacionalizma, čiju narav dokraja ne razumijemo, jer se radi o antropološkom misteriju – zaključio je Perišić.

Komunisti krivi za rat

Ta je njegova opaska potaknula raspravu o negativnim aspektima nasljeđa jugoslavenske ljevice, pri čemu je opet apostrofiran nacionalizam, budući da se njegov uspon u osamdesetim godinama – koji je na kraju doveo do krvave disolucije i zemlje i sistema – odvijao upravo u okrilju Komunističke partije, pri čemu je glavni pečat dao vođa srpskih komunista Slobodan Milošević, koji je svojom nacionalističkom politikom prema ostalim jugoslavenskim narodima omogućio bujanje snaga i ideja poraženih u Drugom svjetskom ratu, što je eskaliralo brutalnim ratovima u devedesetim godinama, kao pokušajem da se Jugoslavija zamijeni Velikom Srbijom.

Trodnevni korčulanski Forum završen je još jednom tribinom, ovaj put na temu „Kamo ide moderna Europa“, na kojoj je prevladavao stav da je aktualna izbjeglička kriza posljedica kolonijalnog stava Europe i Zapada prema Trećem svijetu, koji je zadnjih 15-20 godina eskalirao imperijalističkim ratovima u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, a što je rezultiralo jačanjem radikalne desnice i opasnim porastom fašističkih tendencija na našem kontinentu.

Na toj tribini bilo je vidljivo da su u kritikama Europske unije najsuzdržaniji gosti iz Bosne i Hercegovine (Nerzuk Ćurak) i Srbije (Srđan Milošević, Zlatko Paković), što je i razumljivo, budući da iz vizure tih intelektualaca EU predstavlja jedinu nadu da će se njihova matična društva izvući iz sadašnjeg nacionalističkog gliba. No primjer Hrvatske jasno govori koliko je ta nada varljiva, što je na tribini zorno iskazala splitsko-zagrebačka aktivistkinja Vedrana Bibić:

– Nekad se govorilo da moramo ući u EU jer će nam inače eksplodirati fašizam u zemlji, a sad vidimo koliko fašizma ima u samoj EU.

Zaključno možemo reći da je korčulanski Forum u svom prvom izdanju – organizatori priželjkuju da ovo okupljanje postane tradicionalno – postavio mnogo više pitanja nego što je dao odgovora, ali to je i bilo očekivano. Kad bi odgovori na društvene probleme bili jednostavni, onda ne bi ni bilo potrebe da ljevica postoji. Crno-bijeli svijet je privilegij nekih drugih političkih opcija i ideologija.