Slobodna Dalmacija – 18. veljače, 2017

Neistine i šutnja, a pogotovo šutnja – to je sila koja omogućava procvat jednodimenzionalne istine i koja ugrožava građansku slobodu i manjinska prava. Naprosto: šljam reagira na šutnju i kreće u akciju, jer tu šutnju shvaća kao dozvolu

Buran tjedan u Republici Hrvatskoj: seizmografski uređaji registrirali su više ozbiljnih podrhtavanja slobodarskog i ljudskopravaškog tla. Pa da notiramo samo najveće “topovske udare” na ustavne i građanske vrijednosti.

U Zagrebu je suzavcem napadnut klub koji figurira kao okupljalište gay-scene, gdje se u trenutku napada nalazilo nekoliko stotina građana, uglavnom ljudi manjinske seksualne orijentacije. To se dogodilo samo koji dan nakon što je hrvatski šef diplomacije Davor Stier za svog posebnog savjetnika za ljudska prava uzeo jednog od najglasnijih homofoba u zemlji.

Točnije i preciznije: napad na gay-klub se dogodio već prvi vikend nakon što je taj tip postao savjetnik za ljudska prava. Ako mislite da šljam ne prati vijesti, eto efektnog demantija.

Dalje, moćna i bogata konzervativna udruga “U ime obitelji” ovog je tjedna nasrnula na novinski tjednik najveće nacionalne manjine, nastavljujući svoju misiju huškanja na manjine te stvaranja i produbljivanja podjela u društvu. Podsjetimo da je upravo ta udruga organizirala onaj sramni antipederski referendum iz 2013. godine, koji je označio početak snažnih društvenih podjela. Podsjetimo, također, da za napadnuti tjednik pišu neki od najboljih i međunarodno najnagrađivanijih hrvatskih novinara.

Dalje, jedan od najboljih i međunarodno najnagrađivanijih hrvatskih znanstvenika ovog je tjedna napustio našu zemlju, uvrijeđen i povrijeđen, ostavivši za sobom pismo.

Bager kontrarevolucije

Uza sve to, ona ploča u Jasenovcu s nacističkim pozdravom – kojim su u WW2 završavala naređenja o slanju ljudi u Jasenovac i druge nacističke logore, te pod kojim je proveden genocid nad Židovima i Romima, uz masovna ubojstva Srba i hrvatskih antifašističkih domoljuba – još uvijek stoji u središtu toga gradića, svega nekoliko minuta daleko od nepojmljivog nacističkog stratišta.

Kako nam se sve ovo dogodilo? Kako smo se uspjeli srozati na ovo?

I ima li kakva “tajna veza” između ovih tužnih događaja, osim one koja je toliko evidentna da je vide i slabovidni vrapci, naime da bager konzervativne kontrarevolucije i dalje razgrće nejake temelje građanskih sloboda i u simboličku crnu jamu zatrpava sve što je manjinsko i progresivno?

Tko je pročitao pismo znanstvenika Ivana Đikića, u kojem objašnjava zbog čega napušta Hrvatsku, mogao je vidjeti da se ovaj natprosječni učenjak žali kako je “izložen napadima vrlo sumnjivih ljudi, koji se nazivaju neprijateljskom emigracijom, žive u prošlosti i citiraju pozdrav ‘Za Dom spremni'”. Potom ide ključna Đikićeva rečenica: “Bojim se da neistine iznesene u Saboru i šutnja premijera Plenkovića daju poticaj tima i takvima da me još bezočnije i opasnije napadaju.”

Vrhunski prirodni znanstvenik svojim pismom potvrđuje maksimu da su vodeći umovi oni koji sagledavaju cijelu društvenu sliku, sliku koja je neumitno šira od znanstvene discipline što su je specijalizirali. Neistine i šutnja, a pogotovo šutnja – to je sila koja omogućava procvat jednodimenzionalne istine i koja ugrožava građansku slobodu i manjinska prava.

Naprosto: šljam reagira na šutnju i kreće u akciju, jer tu šutnju shvaća kao dozvolu.

Odrastanje u Argentini

Usput, Đikić nam, možda i nehotice, otkriva “tajnu vezu” između svih nabrojenih nasrtaja na manjine i na sve koji misle drukčije: to je onaj nacistički pozdrav koji još uvijek stoji u Jasenovcu i kojeg sada Đikiću osobno isporučuju oni koji, kako je napisao, “žive u prošlosti”.

Taj nacistički pozdrav kliču i podržavaju vojnici konzervativne kontrarevolucije, s kojima udruga “U ime obitelji” – ona koja je upravo napala glasilo onih koji su pod tim pozdravom stradali – stupa u istoj koloni.

Pod tim pozdravom odgojene su i formirane cijele generacije hrvatskih klinaca u emigraciji, uključujući i čovjeka iz Argentine koji je glavnog homofoba u državi nedavno uzeo za savjetnika, da bi već prvi sljedeći vikend u gay-klub u metropoli doletio suzavac. O načinu i posljedicama odrastanja pod tim pozdravom u Argentini doznali smo iz novinskih tekstova i knjiga Drage Pilsela, jednog od rijetkih koji je dolaskom u Hrvatsku spoznao što taj pozdrav zapravo znači i simbolizira.

Taj ustaški pozdrav polako postaje nešto više od opskurnog nacističkog simbola iz Drugog svjetskog rata – postaje borbena egida za sve one koji u 21. stoljeću ne mogu podnijeti Hrvatsku kao suvremenu, demokratsku i tolerantnu državu, utemeljenu na uvažavanju različitosti, antifašizmu i poštivanju znanosti. Tako je danas u Hrvatskoj postalo normalno da školski ravnatelji zabranjuju da se ustaše prikazuju kao zločinci, kako je to ravnatelj šibenske Tehničke škole Josip Belamarić nedavno učinio prilikom izložbe o Anne Frank.

Zato nam Hrvatska danas izgleda točno onako kako veli ovotjedni šibenski grafit, koji je osvanuo na Facebook stranici organizacije Antifa Šibenik: “Đikić odlazi, Belamarić ostaje”. Ako natprosječni odlaze, postajemo zemlja gubitnika, ne prvi put u povijesti.