Slobodna Dalmacija – 12. travnja, 2018

PROFESOR NIKOLA VISKOVIĆ GOVORI O RODNOJ IDEOLOGIJI, LJEVICI, RUSIJI I KATALONIJI

Spolnost kao čista biologija postoji samo kod životinja. Kod čovjeka se to dvojstvo komplicira, jer civilizacija i kultura sve što je prirodno razmrse. Najugledniji seksolozi tvrde da postoje ne dvije spolne orijentacije, nego šest-sedam

Professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković nedavno je proslavio 80. rođendan. To je bio povod da s ovim istaknutim pravnim teoretičarem, ključnom figurom hrvatske kritičke ljevice i jednim od bioetičkih pionira ovih prostora razmotrimo neke od „vrućih“ domaćih i svjetskih tema.

– Kako komentirate sukobe oko Istanbulske konvencije i rodne ideologije koja se tu tobože promiče?

– Jasno je da nikom nije jasno o čemu se tu radi. Veličanstveni sporovi oko Istanbulske konvencije su sasvim lažan problem, nastao iz neznanja ili nekih prikrivenih potreba. To je dosad najpotpunije formulirani pravni akt o sprečavanju nasilja nad ženama; pojedino spominjanje roda, odnosno rodne uvjetovanosti u aktu ima značenje sinonima spolnosti i ne ukazuje ni na kakvu posebnu ideologiju, već se tiče samo zaštite žena od diskriminacijskih uloga koje im pridaje muški poredak. Ali ako bismo napravili anketu među protivnicima Konvencije, ispostavilo bi se da nitko ne zna što je to rodna ideologija – jer zaista te ideologije uopće nema onako kako bi netko htio zamisliti. Dakle, lažni problem.

– A koji su to skriveni motivi koje spominjete?

– Vidim tri razloga skrivenih namjera. Prvo, konzervativcima smeta svako radikalnije poboljšanje položaja žene u društvu. A ova Konvencija upravo tome ide. Ovaj razlog objašnjava otpor Crkve, jer po njima žena mora stajati kući, biti dobra i rađati – previše se tu govori o ženama, pa će se povampiriti.

Druga skrivena namjera je što Konvencija obavezuje državu da pomogne udrugama za zaštitu žena. A te udruge su mahom lijevo orijentirane i konzervativcima smeta njihovo financiranje, što uključuje naročito hrvatsku Crkvu. Taj razlog je njima neugodno priznati, jer očito nema veze s rodnom ideologijom.

Treći razlog je da se konzervativci ovim putem bore protiv liberala Plenkovića. Tu mislim na Brkića, Stiera i druge radikale na desnici.

– Postoji li rodna ideologija, iako je nema u Istanbulskoj konvenciji?

– Muški i ženski spol kao čiste pojave jesu biološko-animalna stvar. Spolnost kao čista biologija postoji samo kod životinja. Kod čovjeka se to dvojstvo komplicira i postaje nejasno, jer civilizacija i kultura sve što je prirodno razmrse. Najugledniji seksolozi svijeta tvrde da postoje ne dvije spolne orijentacije, nego šest-sedam. U dvije čišće živi većina stanovništva, a možda oko deset posto populacije živi u ovim drugim, mješovitim orijentacijama: muški i ženski homoseksualci, biseksualci, transseksualci… Upravo ovi zadnji najviše smetaju onim konzervativcima koji misle. Oni se boje da će se to provući kroz Istanbulsku konvenciju.

– Zašto im smetaju transseksualci?

– To su muškarci koji se osjećaju kao žene i obrnuto. Njih u Parizu, Londonu i New Yorku ima na desetke tisuća, a u Hrvatskoj ih nema više od dvadeset. Tu se radi o organskim komponentama, odnosno o hormonskoj ravnoteži koja žene čini ženama, a muškarce muškarcima. Zato se tim osobama po njihovoj želji daju hormonske kure – pa muški dobiju sise, a žene dublji glas i dlakavost – koje su npr. u Francuskoj financirane od države, preko socijalnog osiguranja. Zadnji korak je operacija promjene spola, kojih bude nekoliko i jako su bolne, pa sad zamislite kroz što sve ti ljudi prolaze.

Konvenciji se ne može imputirati da pogoduje homoseksualcima, jer oni svoje zakone već imaju. Ostaju samo transseksualci i zato se rade ovi vicevi o WC-ima. Takva žena ide u ženski WC ne iz voajerstva, već zato što se osjeća ženom. A konzervativci se toga plaše. Zamislite to sitničarenje.

– Da pređemo na ljevicu. Kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj?

– Nemamo političko vodstvo ni program. Imamo negativnu selekciju kadrova koji su onda nesposobni rađati nove ideje i programe sukladno svom vremenu. Tapkaju u temama za HDZ-om. Prva tema ljevice mora biti socijala, odnosno sve vrste ugroženosti: nezaposleni radnici, izgradnja škola, zaštita žena… Dakle, zaštita slabih: tražiti minimalnu satnicu, štititi penzionere. SDP se pomirio s neoliberalnim konceptom kao da je to neminovnost. I sad čekaju da to prođe. Ne može proći na taj način. Nešto oni socijalno galame, ali nedovoljno.

Druga tema je ekologija: zaštita prirode i gradova, regulacija i čuvanje vode. To su najvažnije teme svijeta, uključujući i klimatske promjene. Mi smo još u fazi skupljanja smeća, a ne odvajanja, dok Beč i skandinavske države većinu električne energije dobijaju iz otpada. S ekologijom dobijamo i „zelenu ekonomiju“.

Tu je i pitanje LNG terminala, gdje SDP treba podržati Vjerana Piršića i druge ekološke aktiviste. Otpad, vode, terminal – to su problemi koje bi Bernardić trebao postaviti. I Pelješki most. To je simpatična ideja, ali za taj novac se može kupiti iks novih brodova za naše otoke, uključujući i Pelješac. Ideju mosta ostavimo za bolja vremena.

– Koje bi još teme SDP morao promovirati?

– Antiklerikalizam. SDP se mora javljati na svaku izjavu biskupa. Ne može se dopustiti da biskupi daju političke, stranačke i nacionalističke izjave na tragu Poljske, a bez reakcije SDP-a. Drugo, revidirati Vatikanske ugovore. Francuska ne daje ni pare Crkvi, ni za obnovu crkava ni za plaće svećenika, nego žive od milodara. To su oni riješili još u Francuskoj revoluciji i svaka vlada, čak i konzervativna, to poštuje. Ne moramo slijediti potpuno Francusku, ali barem dopola. Crkva mora dijeliti ovaj teški ekonomski trenutak s građanima. A Bernardić se plaši taknuti Crkvu. On nema zube ni za ekologiju ni za antiklerikalizam.

– Ima li još lijevih tema?

– Antimilitarizam. U Hrvatskoj je narastao militaristički duh, prije svega u našem podaničkom odnosu prema NATO-u, što ima veze s Kolindom. NATO odluči da moramo u Afganistan i baltičke zemlje i mi idemo, a zašto? To se ogleda i u kupnji oružja. Bernardić za ove vojne avione kaže da su „stare kante“. To je šminkersko kontriranje. Znači, SDP ne osporava avione, nego hoće bolje, skuplje avione.

Kao što je dobro imati Pelješki most, dobro je imati i mlazne avione, ali u ovakvoj krizi zaduživati se za toliko milijardi, to je nonsens. Taj novac valja prebaciti u sustav jaslica i vrtića, da se roditelje rastereti i omogući im se da nešto zarade, tako da ne idu u Irsku. Kao što bih novac za Pelješki most pretvorio u brodove, tako bih i novac za avione pretvorio u vrtiće i jaslice. Za demografiju treba uložiti pare.

I svakako bi se SDP morao založiti da Hrvatska primi nekoliko tisuća sirijskih izbjeglica, od pastira, preko građevinskih radnika do liječnika.

– Kakav je zaključak o SDP-u?

– Ne znaju birati teme, nesuvremeni su. A gdje su moralizatorska pitanja protiv skupe države, birokracije i korupcije? Na tome su dobili poene i Živi zid i Most. Sigurno je Živi zid uzeo pet-šest posto glasova SDP-u.

– Vidite li pozitivne stvari lijevo od SDP-a? Mislim na Radničku frontu i Novu ljevicu?

– Vidi ih se jedino u blogovima, ali to je samo za intelektualce. Ne kompenziraju slabosti SDP-a naročito, u navedenim temama nisu značajno bolji od SDP-a. I drugo, nemaju ljude koji bi se politički istaknuli. I pomalo sektaše. Dok se ne ujedine svi na ljevici, neće biti pomaka.

– Kako komentirate zapadno protjerivanje ruskih diplomata, čemu se pridružila i Hrvatska?

– Živi zid je rekao da je protjerivanje Rusa apsolutno neprihvatljivo. A Bernardić to ne može reći. Zašto? Hrvatska se ne usudi prkositi Bruxellesu, pa se svađa sa svim susjedima. To je podaništvo, to je čekanje milodara. Slovenija ne pristaje na englesko posve nedokazano optuživanje Rusije za upotrebu plina koji može proizvesti svaki bolji vojni laboratorij, pa može biti predmet provokacije.

– Kako gledate na problem Katalonije? Držite li da će Njemačka izručiti Madridu katalonskog vođu Carlesa Puigdemonta?

– U toj regiji se polovina stanovništva želi odcijepiti, a polovina ne želi. Držim da svaki narod ima pravo na odcjepljenje, uz dva uvjeta: da su tlačeni i da ih je više od 50 posto. Teško će Katalonci dobiti samostalnost, ali su tlačeni još u doba Franca, kad je katalonski jezik bio zabranjen. Franco je u Kataloniju naseljavao Španjolce, i tih 50 posto koji ne žele samostalnost su ti doseljeni Španjolci.

Sada tamo ima 20-ak političkih zatvorenika, vođa pokreta za nezavisnost. Njima će se suditi zbog „subverzije“, a u Njemačkoj taj delikt ne postoji, već postoji „izdaja“. A to nije isto: „subverzija“ je unutrašnji akt, a „izdaja“ je kolaboracija sa strancima.

– Što mislite o paralelama koje se povlače između Katalonije i Hrvatske, u smislu projekta osamostaljenja?

– Madrid tvrdi da katalonske vođe ne zatvara zbog političkog djelovanja već zbog vrijeđanja Ustava, koji ima odredbu o „nedjeljivosti Španjolske“, a to Ustav SFRJ nije imao, jer je vladao lenjinski princip samoopredjeljenja naroda.

– Slutim da su vaše simpatije na strani Katalonaca?

– U Španjolskoj imamo sukob dva žestoka nacionalizma, kastiljskog i katalonskog. Kastiljski je pandan politike Slobodana Miloševića: integralizam, jedinstvo. Tu se centralizirani nacionalizam tuče protiv decentraliziranog nacionalizma. Simpatiziram Katalonce zbog nedostatka pameti miloševićevskog centralizma Madrida koji ide nožem na prosvjednike, umjesto da pregovara.