Slobodna Dalmacija – 11 kolovoza, 2016

Priča o olimpijskom primirju, stara tri tisuće godine, nadaje se kao bajka iz sretnije prošlosti. Mlađi ljudi uopće ne znaju za tu tradiciju, jer nitko više niti ne govori o tome

Lijepo je vidjeti kako su Olimpijske igre u Rio de Janeiru, sukladno drevnim olimpijskim običajima, donijele privremeni prekid ratova na planetu. Užitak je gledati kako su zaraćene strane u Siriji na mjesec dana zakopale ratne sjekire, pa sada u rovovima prate satelitske prijenose iz Brazila. Divota je uočiti kako je mir zavladao i u Jemenu, gdje obje strane – i “Božji partizani” Hutiji i saudijska vojska – motre zbivanja na Olimpijadi, neometani minobacačkim granatama. Radost prožme ljudsko srce kad vidi da i na Krimu vlada idilična atmosfera, jer su i braća Ukrajinci i braća Rusi odlučili poštovati olimpijsko primirje.

Nažalost, prethodni pasus potpuna je izmišljotina. Ništa se od toga nije dogodilo: na Krimu se opet puškara, u Jemenu granate izoravaju pustinju, a u Aleppu je od otvorenja Olimpijade na obje strane, i kod Assadovih vojnika i kod islamskih ekstremista, izginulo na tisuće boraca, uz nepoznat broj civila.

Priča o olimpijskom primirju, tradicija stara tri tisuće godine, nepovratno se nadaje kao bajka iz sretnije prošlosti. Mlađi ljudi uopće ne znaju za tu tradiciju, jer nitko više niti ne govori o tome.

Sparti kazna, Gruziji ništa

Legenda veli da se olimpijsko primirje definira kao “razdoblje mira i prekida sukoba između grčkih polisa u antičko doba”. Stupalo je na snagu početkom Olimpijskih igara i trajalo do kraja Igara. Za to vrijeme prekidale su se sve vrste sukoba između polisa, svi ratovi, svađe i nemiri.

U ta čudna vremena poziv na Olimpijske igre automatski je značio i poziv na Sveti mir – Ekeheiriju, kako bi se sportašima iz svih polisa omogućio slobodan prolaz i sudjelovanje na Igrama, kao i povratak kući. Kršenje Svetog mira strogo je kažnjavano, pa se spominje slučaj kad su Spartanci za vrijeme Igara napali elejsku utvrdu Lepreum, zbog čega su kažnjeni s tada basnoslovnih 200.000 drahmi.

Ništa od toga nije ostalo u današnjem svijetu. Kad je nekoliko sati uoči otvaranja Olimpijade u Pekingu 2008. Gruzija napala odmetnute proruske pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju (zbog čega se ruski predsjednik Vladimir Putin morao hitno vratiti iz Pekinga), nije niti s jednom simboličnom drahmom kažnjena ni Gruzija, ni zapadni mentori koji su je nagovorili da Olimpijadu iskoristi za tenkovsko-topovski biatlon.

Mirotvorna olimpijska tradicija iz antičke Grčke teorijski je oživjela 1993. godine, otkad Generalna skupština Ujedinjenih naroda pred svake zimsku i ljetnu Olimpijadu usvaja rezoluciju o primirju. Doduše, taj je dokument implementiran samo jednom, za vrijeme Zimske Olimpijade 1994. u norveškom Lillehameru, kad je tadašnji šef Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch prekinuo Igre i došao u opkoljeno Sarajevo iskazati podršku i dostaviti pomoć za sarajevsku djecu.

Iako te UN-ove rezolucije u praksi nisu značile ništa, svijet se barem mogao tješiti da negdje netko vodi računa o progresivnim tradicijama iz davnih vremena. Ali ni te teorijske utjehe više nema. Zadnju takvu rezoluciju UN je donio 2011. godine, uoči Ljetne Olimpijade 2012. u Londonu. Uoči ove Olimpijade u Riju takva rezolucija nije donesena. Nitko se nije ni sjetio.

Dobrodošli u stravični svijet

Ili se možda netko i sjetio, pa malo razmislio i odmahnuo rukom: svijet ionako odlazi kvragu, nikakvih principa u međunarodnoj politici više nema (osim financijskih i tzv. geostrateških), a sama organizacija Ujedinjenih naroda – zamišljena kao vrhovno političko tijelo slobodnog svijeta – postala je mrtvi paravan za samovolju jedine supersile. Čemu se onda zajebavati s nekakvom rezolucijom koja vrijedi koliko i obećanje NATO-pakta da se neće širiti na istok?