Intervju s Dr. Panagiotisom Sotirisom (45), markističkim sociologom s atenskog Sveučilšta i liderom grčke antikapitalističke ljevice “Antarsya” vođenim 2015

Intervju Sociolog s atenskog Sveučilišta, dr. Panagiotis Sotiris (r. 1970), osim kao istraživač na atenskom Fakultetu medijskih i komunikacijskih studija (Faculty of Media and Communication Studies), djeluje i kao jedan od lidera fronte grčke antikapitalističke ljevice “Antarsya”, koja je politički pozicionirana ljevije od SYRIZA-e i nije parlamentarna stranka, ali je na lokalnim izborima dobila ponešto zastupnika, osobito u pojedinim atenskim četvrtima.

S dr. Sotirisem sastajem se upravo u “oslobođenoj” anarhističkoj četvrti Exarchia. Kako kaže, Exarchia je za njega “vrlo dinamičan kvart, zanimljiv, borben, ali ne i opasan”.

– Jeste li postali profesor marksizma, odnosno marksist, zato što ste vjerovali u to učenje ili iz nekog drugog razloga?

– Specijalizirao sam se za socijalnu filozofiju, oduvijek sam bio marksistički orijentiran. I moja doktorska teza je o francuskom marksističkom filozofu Louisu Althusseru. Marksizam je veza između mog teorijskog rada i političkog angažmana, jer sam i član Koordinacijskog komiteta radikalno lijeve koalicije “Antarsya”. Dakle, marksizam za mene nije samo teorija, nego i način da budem politički uključen u društvena zbivanja.

– Zašto ste postali marksist? Kako je u Vama došlo do te odluke?

– Čim sam postao politički svjestan, kao tinejdžer, odmah sam bio na ljevici. Čitao sam marksističku literaturu kako bih razumio društvo. Ljudi postanu ljevičari iz puno razloga. Recimo, ja ne volim nejednakost i socijalnu nepravdu. Ali da bi razumio antagonizam u društvu, trebaš teorijske instrumente. Da bi mijenjao društvo, moraš poznavati teoriju.

– Sjećate li se koje ste prve marksističke knjige pročitali?

– Mislim da su to bile “Komunistički manifest” i Lenjinova “Država i revolucija”.

– Kako ste doživjeli slom socijalizma i marksističkih režima u Istočnoj Europi 1989. godine? Kako su te promjene utjecale na Vas osobno i profesionalno?

– Tada sam još išao u srednju školu. Bio sam orijentiran na antikapitalističku ljevicu, ali sam istodobno bio kritičan prema sovjetskom komunizmu zbog represije i opresije. Takozvane “socijalističke zemlje” Istočne Europe su bile autoritarne i zato su i došle u krizu. Kolaps tog socijalizma nisam doživio kao traumu, kao što su to doživjeli neki stariji ljudi oko mene.

Ali shvaćao sam da je to nešto negativno za budućnost, jer kolaps socijalizma nije bio rezultat pozitivnih socijalnih i društvenih procesa, nego se režim upleo u svoje kontradikcije. I nastupila je arogancija neoliberalnog kapitalizma. U bivšim socijalističkim zemljama pod maskom liberalne demokracije došao je reakcionarni nacionalizam, a u bivšoj Jugoslaviji i građanski rat. Iako se nikad nisam identificirao sa SSSR-om, bilo mi je jasno da slom socijalizma predstavlja poraz radničke klase i da to nije dobro za budućnost Balkana i Europe.

– Za koji dio marksističkog učenja smatrate da je danas zastario? A koji dijelovi tog učenja mogu biti relevantni i danas?

– Marksizam je kontradiktorna teorija. Uvijek je bio povezan s historijom radničkog pokreta, a znamo da je taj pokret nastao kao proleterska opozicija prema buržoaziji. Imamo povijest radničkog pokreta, ali i povijest poraza radničke klase.

Zastario je stari stil dijalektičkog materijalizma. Marksizam je poslužio za staljinizam. Mi sada znamo tragične posljedice staljinizma, čak i ekonomije koja je bazirana na modelu SSSR-a. Iz socijalističkog eksperimenta znamo da je ideja reprodukcije kapitalističkih odnosa u socijalističke uvjete zastarjela. Ali i danas moramo čitati Marxa zbog uloge države koja uvijek štiti vladajuću klasu.

Od Pariške komune znamo da radnička klasa ne može samo tako uzeti državni aparat i vladati. Jer u takvom modelu nema mjesta za proleterske organizacije i nezavisne inicijative. Socijalizam je također, u slučaju SSSR-a, pokazao imperijalizam. Stoga moramo ponovno razmisliti o politici inspiriranoj Marxom. Trebamo nove političke inicijative, trebamo “realnu demokraciju”.

– Kakve bi morale biti te “nove političke inicijative”?

– Lenjinov model jednopartijskog socijalizma pokazao se pogrešan. Novi socijalizam mora doći iz demokracije, ne birokratskim planiranjem nego samoorganiziranjem. Iskustvo 20. stoljeća nije dobra polazna točka za socijalizam 21. stoljeća.

To nema veze s kapitalističkim razvojem. Marx se obračunavao s kapitalističkom ideologijom 19. stoljeća, koja je bila usmjerena na razvoj industrije i ekonomije. Danas smo, u 21. stoljeću, puno svjesniji. Postoje granice rasta i to moramo poštovati. Kapitalizam ubija. (To je i papa Frane nedavno rekao, op. D.P.) Kad se spominje stari poklič Rose Luxemburg “Socijalizam ili barbarstvo!”, valja znati da je barbarstvo inherentan dio dinamike kapitalizma.

– Smatrate li da je socijalististički eksperiment u 20. stoljeću propao zato što se provodio u nerazvijenim i zaostalim zemljama, suprotno Marxovim idejama i naputcima?

– Mislim da problem nije bio u tome što je revolucija došla u zaostalim zemljama. Drugi svjetski rat je donio revolucionarni potencijal – u Italiji i Francuskoj je imao više veze s demokracijom. Pitanje nije jesu li okolnosti zrele. Revolucija je iznimka, ona nije normalna posljedica razvoja, nego se uvijek rađa kad je stanje teško.

Ne može se novo društvo izgraditi bez revolucionarnih promjena, ali revolucionarni proces mora imati demokratsku formu. Revolucija ne mora biti nasilna. Ali ne mislim da je moguća mirna tranzicija u socijalizam, jer se uvijek moraš konfrontirati s kapitalizmom i državom kao zaštitom vladajuće klase. Međutim, odbijam simplificirati revoluciju kao nogometnu utakmicu, u kojoj jedan tim čine buržuji, a drugi proleteri. Nije tako jednostavno, puno je kompleksnije.

– Kako gledate i doživljavate izbornu pobjedu SYRIZA-e u Grčkoj i uspon neomarksističkih stranaka u drugim zemljama Europe (Podemos u Španjolskoj, Die Linke u Njemačkoj, Inicijativa za demokratski socijalizam i Združena levica u Sloveniji)?

– U Grčkoj se događa povijesna stvar: prvi put je pobijedila ljevica koja nije socijaldemokratska. To je snažan politički primjer koji može promijeniti politički pejsaž Europe. Socijaldemokratski PASOK je u Grčkoj bio važan i snažan od 1981. do 2009. godine, nikad nije imao ispod 30 posto glasova, a 2009. je došao do čak 44 posto. A danas ima samo četiri posto, jer je u lijevi prostor ušla SYRIZA. To je historijska šansa.

Sada trebamo idući korak. OK, ljevica je pobijedila, ali ljudi u Europi moraju vidjeti da je promjena moguća, i to radikalna. Ali je problem što SYRIZA odbija radikalnu strategiju raskida, nego pokušava postići sporazum s kreditorima, i tu onda nema promjena. Samo raskid s EU može dati pozitivan primjer, jer time šaljemo poruku: “Evo, čak i u raskidu mi možemo napraviti pozitivno društvo.” A ovo je pogrešna poruka radničkoj klasi.

Još 2010. su nam rekli: “Ako odbacite euro, doći će vam recesija, nezaposlenost i pad životnog standarda.” I sada, pet godina kasnije, imamo upravo to, a zadržali smo euro. I zato mislim da ne može biti gore. Euro ti uzima suverenitet, više nemaš autonomnu politiku, prepušten si korporacijama i bankama. To je strukturni politički problem, a ne samo monetarni.

– Koje su glavne razlike između SYRIZA-e i vaše Antarsyje?

– U Grčkoj zadnjih godina imamo veliku socijalnu mobilizaciju, masovne pokrete zbog krize. Pitanje je bilo: “Kako?” Naše mišljenje je bilo da iskoristimo povijesnu priliku za radikalne političke poteze, odnosno raskid s Eurozonom i Europskom unijom, za razliku od SYRIZA-e. Oni su protiv štednje, ali za ostanak u Eurozoni. A to što žele je nemoguće postići unutar Eurozone, jer EU ne može postati solidarnija i humanija. Vidimo to po njihovu ponašanju prema Grčkoj, to je ta europska navodna humanost.

Pitanje je da li je moguće da Europska unija postane socijalistička. Samo jaki socijalni pokreti, koji će rastočiti ovakvu EU, mogu spasiti Europu. Ako ostaješ u EU i prihvaćaš njihove financijske i ostale uvjete, u nadi da ćeš nešto promijeniti, ti zapravo ostaješ u tom začaranom krugu. Ja vjerujem da je disolucija Europa jedini način da Europa postane bolja.

No, na vlasti je SYRIZA, a ne Antarsya. Mi nismo parlamentarna stranka, ali imamo podršku u sindikatima, a na lokalnim izborima dobili smo određeni broj zastupnika u nekim četvrtima Atene. Jaki smo na sveučilištima, među mladima. Uvijek smo aktivni u sindikatima, susjedstvu, lokalnim pokretima.

– Neki za vas iz Antarsyje kažu da ste militantni?

– Militantni smo u smislu organiziranja štrajkova.

– Vratimo se na SYRIZA-u. Kažete da njihova politika pregovora s Trojkom šalje krivu poruku radničkoj klasi?

– Pregovorima s Trojkom SYRIZA samo gubi vrijeme. Apsolutno je nužno inicirati promjene, što je SYRIZA pokušala, ali je zapela već na prvom koraku, a to je raskid s EU. Drugi korak mora biti nacionalizacija banaka, a treći je puni povratak radničkih prava. Četvrti korak je eksperimentiranje s novim ekonomskim formama, od samozapošljavanja do samoupravljanja.

Bitno je da se s kapitalističkom klasom vodi konstantna borba. To traži nove političke forme borbe i participacije radničke klase, kao i organizacije države, a može uključivati i nasilje, jer ne vjerujem da će buržoaska klasa mirno predati vlast. Moramo mobilizirati ne samo radnike, nego i intelektualce. Socijalizam se ne može uvesti dekretom.

– Hoće li SYRIZA-i biti lakše ostvarivati svoj neomarksistički program ako krajem ove godine (2015.) na izborima u Španjolskoj pobijedi stranka Podemos, koja se također protivi mjerama štednje, a izrasla je, kao i SYRIZA, iz uličnih demonstracija protiv kapitalizma?

– Naravno da će biti lakše, ali mi moramo postići da ljudi vide kako je u Grčkoj moguća promjena ne samo na izborima, nego i u stvarnosti. A mi u Grčkoj imamo puno ljudi na minimalnoj plaći. Od početka krize u javnom sektoru plaće su smanjene 25-30 posto, a u privatnom sektoru čak i više. Recimo, sveučilišni profesori su još uvijek dio srednje klase, ali zbog restrikcija budžeta žive sve lošije. Ja sam prekarijat.

– Grčka do kraja ovog mjeseca mora vratiti 1,6 milijardi eura duga (s profesorom Sotirisem razgovarali smo sredinom lipnja, nekoliko dana prije Tsiprasove odluke o referendumu, op. D.P.)? Kako to izvesti?

– Mislim da Tsipras mora hitno prekinuti pregovore i objaviti da nećemo platiti te dugove. A nakon toga mora početi implementirati svoj program: povući sve koncesije koje su dali kreditorima i kazati grčkom narodu da je nemoguće postići dogovor i da idemo ispočetka. Treba donijeti novo zakonodavstvo i zaustaviti sve privatizacije. Ne kažem da će biti lako, ali ovo samo produžava agoniju.