Slobodna Dalmacija – 16. rujna, 2017

U Ukrajini nisu znali što da rade s tim kipovima: zakon nalaže da se spomenici uklone, ali ne kaže kako. Seljaci bi samo sklonili kip iza prve kuće, pa smo pitali: ‘Znači, čuvate ga?’ A oni kažu: ‘Za svaki slučaj, ako se zakon promijeni’

Glavni gost jubilarnog petog Festivala alternative i ljevice u Šibeniku (FALiŠ), posvećenog stogodišnjici Oktobarske revolucije, bio je britanski umjetnik Phil Collins. Za razliku od slavnog imenjaka i prezimenjaka iz nekadašnje rock-grupe Genesis, umjetnički alat ovog “šibenskog” Phila Collinsa nisu vokal i bubnjevi, već kamera. Ovaj Collins pretežno se bavi videom i filmom, a za svoje radove – često situirane u dramatične političke kontekste, od Kosova do Iraka, od Palestine do Indonezije i Kolumbije – bio je nominiran za prestižnu Turnerovu nagradu.

Već prvim radom iz 1999. godine, 11-minutnim videom pod naslovom “Kako napraviti izbjeglicu” – snimljenom u izbjegličkim kampovima Stenkovec i Čegrane za vrijeme rata na Kosovu – Collins je pokazao autorsku sklonost za političke teme. Najpoznatiji njegov rad je “I konje ubijaju, zar ne?”, remake istoimenog filma Sydneya Pollacka iz 1969. godine, čija se radnja odvija na plesnom maratonu za vrijeme Velike depresije 1930-ih u SAD-u, ali je Collins izmijenio politički kontekst: on disko-maraton snima u palestinskom Ramallahu, a glavni akteri su mladi Palestinci.

Političku crtu Collins je iskazao i u svom posljednjem radu, zbog kojeg je i pozvan na FALiŠ: iz Ukrajine u Manchester kamionom je prevezao 3,5-metarski spomenik njemačkom filozofu i suosnivaču znanstvenog socijalizma Friedrichu Engelsu, svečano ga 16. srpnja otkrio na Manchester International Festivalu (MIF), te ga nakon festivala ostavio na jednom od manchesterskih trgova.

S britanskim artistom razgovarali smo u subotu, neposredno prije nego je novinar i književnik Jurica Pavičić na krcatom šibenskom Trgu Ivana Pavla II. (Mala loža) s njim održao javni intervju na temu “Moj put s Engelsom”.

– Otkud Engels u vašem životu?

– Prvo ključno djelo, “Položaj radničke klase u Engleskoj”, Engels je napisao u Manchesteru. Knjiga je 1845. objavljena u Parizu, ali je većinu bilješki Engels prikupio u Manchesteru, radeći za očevu tvrtku. Tu je on uvidio bijedu radničke klase: nezaposlenost, teške radne uvjete, male nadnice. A ja sam studirao u Manchesteru, te sam uočio da u cijelom gradu nema nijednog znaka sjećanja, nikakvog vizualnog simbola da je taj čovjek tu živio i da je u tom gradu napisao svoje kapitalno djelo. A od 2008. i početka krize sve više ljudi trpi posljedice slične onima koje je on opisao još 1840-ih, pa mi je postala jasna veza između Engelsa i današnjice.

– Vi držite da je Engels zaslužio spomenik u Manchesteru?

– Apsolutno. Pa on je tamo živio više od dva desetljeća. Imao je 22 godine kad je došao u Manchester i to ga je manchestersko iskustvo formiralo kao čovjeka i mislioca. Nakon Manchestera on upoznaje Marxa u Parizu i postaje njegov najbliži suradnik, pa je i dovršio “Kapital” nakon Marxove smrti. Ima nešto u Engelsu što ljude tjera da ga vole. On je po danu kapitalist koji zarađuje, a po noći komunist koji piše o rušenju kapitalizma. Financirao je Marxa i bio mu odani prijatelj sve do kraja života.

– Ali Manchester je jedan od simbola kapitalizma. Malo je neobično vidjeti Engelsa u takvom ambijentu?

– Manchester je prvi moderni industrijski grad, zapravo prvi kapitalistički grad, sa svom magijom kapitalizma, ali i s proturječnostima kapitalizma. Manchester je točka susreta tih borbenih krajnosti: taj grad simolizira magiju kapitalizma, ali i otpor kapitalizmu, od čartističkog pokreta nadalje. No ta druga, buntovna i radikalna strana Manchestera nije uopće zastupljena u gradskim simbolima i spomenicima. Stoga će Engelsov spomenik barem malo ublažiti tu neravnotežu.

– Kako ste došli do Engelsova spomenika?

– Kad su u Ukrajini počeli rušiti kipove, bilo mi je logično da ga dovedem kući. Tražio sam Engelsa po selima i gradovima, bio sam u Saratovu, na Volgi, po Bjelorusiji i na kraju širom Ukrajine, gdje je 2015. donesen zakon o uklanjanju simbola sovjetske ere. Tamo nisu znali što da rade s tim kipovima, jer je zakon bio nedorečen: nalaže da se spomenici uklone, ali ne kaže kako. Seljaci bi samo sklonili kip iza prve kuće, pa smo ih pitali: “Znači, čuvate ga?” A oni kažu: “Da, za svaki slučaj, ako se zakon promijeni.”

– Gdje ste na kraju našli spomenik?

– U selu Mala Pereshchepina u istočnoj Ukrajini. Na kraju su mi ga dali besplatno. Mislim da smo svi bili zadovoljni: oni sretni što Engels ide, a mi sretni što smo ga dobili.

– Kako je izgledalo to putovanje? Pretpostavljam da je trajalo više dana?

– Nekoliko tjedana.

– Jeste li i vi putovali s Engelsom, bar dio puta?

– Naravno da sam bio cijelo vrijeme s Engelsom. On je išao kamionom, a ja u automobilu pored njega.

– A kakav je bio doček u Manchesteru?

– Događaj inauguracije spomenika je bio besplatan, organizatori su pustili u promet pet tisuća karata koje su otišle unaprijed. Teško mi je reći koliko se točno ljudi pojavilo, ali sigurno ih je bilo nekoliko tisuća.

– Što će biti s tim spomenikom? Jeste li imali dozvolu da ga postavite na manchesterskom trgu?

– Dobio sam dozvolu općine, koja je podržala ideju, kao i od privatnog vlasnika prostora. Engels je sada trajno u Manchesteru.

– Ne mislite da je Engels odgovoran za zločine staljinizma?

– To me često pitaju. Ako je tako, što ćemo s Kristom? Katastrofe i zločini kršćanstva ne povezuju se s Isusom. Na to pitanje trebao bi odgovoriti Engels, ali on je umro 1895. godine, više od dva desetljeća prije Oktobra. Mislim da je intelektualno nepošteno povezivati Engelsa i Staljina.

– Ipak, staljinizam je, barem službeno, bio nadahnut marksizmom?

– Marx nikad nije napisao kako bi aplikacija komunizma konkretno trebala izgledati u društvenim i socijalnim institucijama. S druge strane, zašto se kapitalizam nikad ne optužuje za zločine kolonijalizma? Službena Britanija uvijek piše kako je školovala i obrazovala Indijce, a nikad ne piše o genocidu koji je počinila u Indiji. Gdje god je kapitalizam, tu su često i masovni zločini i katastrofe, ali o tome se ne govori.

– Što danas možemo naučiti od Engelsa?

– Cilj našeg projekta i jest reflektirati kontinuitet Engelsovih analiza iz 19. stoljeća na današnje vrijeme, jer su životni uvjeti ljudi koji žive od svog rada sve sličniji onima iz Engelsova doba. To je učinila politika štednje. Sve više ljudi u Britaniji pada na socijalno dno i s nostalgijom se sjećaju razdoblja socijalne države. To je život na dug, na kreditne kartice…

– Čujemo da ste za BBC snimili i film o putovanju s Engelsom?

– Snimao sam i te današnje manchesterske beskućnike i prekarne radnike, koji pate zbog politike štednje. U konačnoj verziji filma o Engelsu umetnut ćemo i te sekvence. Film je u fazi montaže, BBC će ga emitirati na godišnjicu Oktobarske revolucije.

– Nije li Engels pogriješio u predviđanju urušavanja kapitalizma, koji se, vidimo, dobro drži i 120 godina nakon Engelsove smrti?

– Engels je uživo gledao jačanje čartističkog pokreta, uvjeren da gleda agoniju kapitalizma, pa je očekivao da će se kapitalizam brzo urušiti. Marx i Engels nisu bili bogovi, nego analitičari društvene situacije. Nevjerojatno je kako su i danas njihove analize relevantne.

– Je li onda pogriješio Lenjin, kad je Marxov i Engelsov nauk pokušao oživotvoriti prerano, već 1917. godine?

– Nije samo Lenjin bio među akterima. To je bila magija trenutka – eksplozija kreativnosti u muzici, umjetnosti, literaturi. Kasnije je to sve ubijeno, ali u tom trenutku oni su iskreno vjerovali da mogu preobraziti svijet. Osim toga, Lenjin nije baš dugo živio pa da ga možemo okrivljavati za sve što je nastalo.

– Svojedobno ste snimili film “Marksizam danas”, gdje ste intervjuirali bivše profesore marksizma iz DDR-a. Sada ste doveli Engelsa iz Ukrajine. Gospodine Collins, jeste li marksist?

– Ne znam. Moram razmisliti. Možemo li se kasnije vratiti na to?

– Kako je došlo do vašeg poznatog rada o disko-maratonu u Ramallahu iz 2004.?

– Godinu prije bio sam u Palestini. Većina medijskih prizora i scena iz Palestine bili su vezani za Intifadu, nasilje, bombaše samoubojice, islam, Hamas, pa sam htio naći nešto što će njihov život prikazati s druge strane. Disko-maraton također reflektira svakodnevni život u Palestini – solidarnost, prijateljstvo, druženje, hedonizam. Vidiš ljude umorne od plesa kako pomažu jedni drugima: neki odlaze kući jer ujutro rade, neki ostaju. Taj ples je bio pražnjenje prostora od politike, da bi se izvela politička gesta. To je bila borba ljudi za normalan život.

– Važnu ulogu u vašem radu ima pop-muzika i općenito pop-kultura?

– Pop-kultura je pokazala sposobnost da u suvremenoj historiji osvijetli razne aspekte naše egzistencije. Glam-rock i David Bowie su pokazali da postoje potencijali za radikalno preispitivanje onoga tko smo i što smo. Ali taj je potencijal u zadnjih dvadeset godina apsorbiran od mainstreama i uvelike poništen. Mi ne vidimo Irak, Siriju, Afganistan, već pop-zvijezde kao glavnu medijsku atrakciju. Pop-kultura danas služi da maskira stvarno stanje i tragedije današnjeg svijeta. Evo, što Britanija izvozi u svijet?

– Ne razumijem.

– Britanija izvozi zabavu – TV serije i filmove, muziku. Ali realnost većine ljudi u Britaniji nije zabavna i svodi se na ugovore od danas do sutra. Danas imaš posao, a sutra je sutra. No mi to ne vidimo u britanskoj produkciji: tip TV-serija koje se bave radničkom klasom, poput “Mućki”, nestao je s horizonta. A muzika je izgubila subverzivnu oštricu: više nema socijalnih tekstova – sada se slavi romantika.

– Možemo li se vratiti na ono pitanje: jeste li marksist?

– Nadam se.