Slobodna Dalmacija – 18. kolovoza, 2018

INOVATOR IZ SPLITA

PETAR REIĆ, AUTOR NAGRAĐIVANOG START-UPA ZA KOMUNIKACIJSKE ALATE, GOVORI O DRUŠTVENOM PODUZETNIŠTVU

Ovih dana u više hrvatskih medija objavljena je priča o 43-godišnjem splitskom stručnjaku za vizualne komunikacije Petru Reiću, osnivaču i vlasnika studija OmoLab, koji je s timom eksperata iz raznih područja razvio poseban font za djecu s disleksijom, nazvan OmoType. Ovaj neobični i jedinstveni start-up već je pobijedio na više poduzetničkih natječaja, a za koji dan pojavit će se i mobilna aplikacija OmoReader koja će disleksičnoj mladeži omogućiti lakše čitanje.

Tim povodom s gospodinom Reićem porazgovarali smo ne samo o njegovom hvaljenom projektu, nego i o stanju društvenog poduzetništva u Hrvatskoj.

– Kaže se da na početku svakog uspješnog projekta stoji ideja. No prije ideje obično imamo motiv. U vašem slučaju taj motiv je prilično osoban?

– I moja supruga i naša kćer su disleksičari. Supruga mi je često pričala koliko je teškoća zbog toga imala tokom školovanja, a kad nam je kćer prije pet godina pošla u drugi razred osnovne škole, otkrili smo da i ona ima isti problem.

– Možete li ukratko opisati suštinu disleksije? Većina ljudi zna tek da je riječ o smetnjama čitanja.

– Disleksija se manifestira kao smetnje čitanja, ali zapravo se radi o različitom načinu kodiranja i dekodiranja informacija, o drukčijem kognitivnom stilu. Taj poremećaj ima i niz benefita.

– Kojih?

– Jedan od nadimaka za disleksičare je „vizualni mislioci“, jer svijet doživljavaju u slikama. Imaju drukčiji pristup i način rješavanja problema, zbog čega, recimo, američka NASA zapošljava 50 posto disleksičara.

– Je li istina da je Albert Einstein bio disleksičar?

– Način na koji je vidio i rješavao probleme upućuje na zaključak da je bio vizualni mislioc. A je li bio disleksičar, to ne možemo znati, jer se o disleksiji nešto više zna tek zadnjih 20-30 godina.

– Na vašim web-stranicama stoji da u Hrvatskoj od disleksije pati oko 60.000 učenika. Kako ste došli do te brojke?

– U zemljama u kojima se govore slavenski jezici disleksija pogađa oko deset posto populacije. Kako u Hrvatskoj od prvog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole imamo oko 600.000 učenika, proizlazi da je disleksičara oko 60 tisuća. Prosječno ih u svakom razredu ima dvoje-troje.

– Kakva je situacija u drugim zemljama, odnosno u drugim jezicima?

– Najviše disleksičara ima u engleskom jeziku, zbog velike razlike između pravopisa i izgovora – tamo čak i do 25 posto populacije pati od nekog oblika disleksije. U Francuskoj taj problem pogađa 13-14 posto stanovništva, u Njemačkoj 17 posto. S druge strane, u Kini i Japanu, gdje se koristi slikovno pismo, manifestacije disleksije su ispod jedan posto.

– Vratimo se na početke vašeg projekta. Dakle, 2013. ste otkrili da vam kćer ima disleksiju. Što je bio sljedeći korak?

– Krenuo sam istraživati što je na tom polju napravljeno. Uočio sam da postojeći fontovi za disleksičare nisu zadovoljavajući, jer se previše razlikuju od uobičajenih fontova, pa bi brzo postali iritantni čak i disleksičarima. Stoga mi je cilj bio napraviti font koji se što manje razlikuje od mainstream fontova, tako da bude privlačan i ljudima koji nemaju disleksiju.

Nadalje, te fontove radili su uglavnom dizajneri koji su i sami disleksičari, ali kako disleksija ima puno različitih manifestacija, a oni su mahom nastojali riješiti svoj specifični problem, pokazalo se da ti fontovi mogu pomoći samo ograničenom broju disleksičara. Zato pismo koje smo mi razvili ima 48 inačica.

– Kako ste to postigli?

– Ključni dio je bio u pristupu, jer je font dotad bio statičan i nepromjenjiv, a mi smo ga počeli gledati kao nešto aktivno. I tako smo krenuli razvijati aplikaciju.

– Oprostite, stalno govorite u množini. Tko smo to „mi“? S kime ste razvijali projekt?

– Bilo mi je jasno da, ako želim napraviti kvalitetan projekt, moram ga raspisati i strukturirati. Najprije sam napravio model, odnosno odredio koje bi bile glavne značajke fonta. Potom sam pitao logopede što o tome misle, a treći korak je bilo spajanje s dizajnerima i tipografima, konkretno s Markom Hrastovcem, jednim od naših najboljih tipografa: on je koautor fonta koji se koristi u pariškom muzeju Louvre.

– Kada ste stupili u kontakt s Hrastovcem?

– Prije dvije godine. A potom sam lani započeo suradnju sa splitskom developerskom tvrtkom Locastic, koja razvija našu aplikaciju.

– Nakon toga ste se počeli javljati na natječaje?

– Na prvi natječaj sam se javio prije dvije godine, i nisam ga dobio. Bio je to natječaj koji je u okviru programa „Pokreni nešto svoje“ raspisala ACT Grupa iz Čakovca, vodeći konzorcij društvenih poduzeća u Hrvatskoj. Taj neuspjeh mi je pomogao, jer sam shvatio da projekt nije bio dovoljno dobro razrađen. Na isti natječaj sam se prijavio i lani, i tada sam ga dobio.

– No to nije bio jedini natječaj koji ste osvojili?

– Prije toga sam dobio i natječaj švedske zaklade „Reach for Change“, što mi je omogućilo početni kapital za razvoj projekta.

– Koji je bio naredni korak?

– Tada sam angažirao Locastic, koji i inače dio svojih prihoda i vremena odvaja za društveno korisne projekte. Štoviše, ljudi iz Locastica su mi u međuvremenu postali i partneri u projektu, budući da su u razvoj aplikacije uložili i više vremena nego što sam im mogao platiti. Hoću reći, a to bi možda bila i poruka za sve pokretače start-upova: ako je vaš projekt dobar, onda će se u njega uključiti i drugi akteri, koji će prepoznati ono što radite.

– A da nije bilo natječaja? Kako biste onda?

– Ne znam kako bih u tom slučaju uspio razviti projekt. Možda i bih, ali bi proces razvoja sigurno trajao puno dulje.

– Imate li kakvih povratnih informacija od dosadašnjih korisnika fonta OmoType?

– Više angažiranih roditelja i učitelja me nazvalo i zahvalilo na onome što radimo. Jedna splitska učiteljica mi je rekla: „Hvala što ste meni olakšali rad s tom djecom.“ Javio nam se i jedan studio iz Rovinja koji izdaje publikacije za djecu i sada namjeravaju uključiti naš font. Čak nam se javio i jedan američki modni brand za djevojčice od sedam do 14 godina, koji bi uključio OmoType u svoju aplikaciju. Takve pozitivne reakcije nam puno znače.

– Koja je sljedeća etapa projekta?

– Pri kraju smo razvoja aplikacije, koja bi trebala biti dostupna za desetak dana, negdje početkom rujna, pod nazivom „OmoReader“. U suradnji s Bulaja nakladom i CARNET-om, planirano je da kroz aplikaciju budu dostupni i lektirni naslovi, kao i djela hrvatskih klasika. Ona olakšava, poboljšava i potiče čitanje kod djece s disleksijom, te će biti besplatna za korisnike.

– Ali prvi aksiom kapitalizma veli da nema besplatnog ručka?

– Kako bi naši komunikacijski alati bili dostupni svima, morali smo naći održivi biznis-model. Taj model nazvali smo „permanentna crowfunding kampanja“, gdje prodajom raznih OMO-proizvoda, baziranih na jedinstvenom vizualnom jeziku, financiramo razvoj tih alata, a ujedno time podižemo svijest o komunikacijskim problemima osoba s disleksijom.

– Što točno prodajete? Kakvi su to „OMO-proizvodi“?

– Grafike, posteri i majice. Često me pitaju zašto nisam osnovao udrugu i kroz nju razvijao ovaj projekt. Nisam, zato što se udruge uglavnom oslanjaju na donacije, i kad one prestanu, projekt se često gasi. A ja mislim da svaki projekt mora imati i svoje tržišno opravdanje.

– Najavili ste da ćete se za pomoć u daljnjem razvoju projekta obraćati i domaćim državnim institucijama?

– Ministarstvo znanosti i obrazovanja otvorilo je natječaj za povezivanje malog poduzetništva i Sveučilišta, kroz koji planiramo ostvariti suradnju s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu, koji bi trebao provesti znanstveno istraživanje o komparativnim prednostima OMO fonta. Mi smo već proveli inicijalno istraživanje na skupini od 15 djece disleksičara u dobi 10-14 godina – u suradnji sa splitskom logopedicom Ninom Kupusović, županijskom udrugom Dyxy za djecu/mlade s teškoćama čitanja i Školskom poliklinikom – koje je dalo pozitivne rezultate, u smislu da se pokazalo da djeca, koristeći naš font, čitaju znatno brže i s manje grešaka nego s drugim fontovima, ali bismo htjeli i znanstvenu verifikaciju projekta.

– Zašto se niste odmah obratili državnim institucijama?

– Za bilo kakvu akciju koja je usmjerena na mali dio populacije ili na neku deprivilegiranu skupinu – kao što su djeca s disleksijom – vrlo je teško naći model koji će generirati profit, jer se novac uložen u razvoj projekta ne može oploditi, pogotovo ako finalni proizvod daješ besplatno. Moj cilj zapravo i nije bio profitni, već sam htio popuniti tu prazninu u komunikacijskim alatima za disleksičare.

– Zato vas i pitam zbog čega se niste odmah obratili državi. Zar nije interes države i društva da se takvi alati razviju, ako pomažu desetini populacije?

– Problem s dobivanjem potpore od državnih institucija ili EU fondova je u tome što se većina vremena izgubi na administrativne poslove, a malo energije ostane za razvoj projekta. Ovo mi se činilo brže i efikasnije.

– Kako gledate na ono što se naziva „društveno poduzetništvo“, a gdje očito spada i vaš projekt?

– Društvena poduzeća su ona koja dijelom preuzimaju neku od uloga društva. Po meni, takvi projekti morali bi dobiti društvenu podršku, jer neke stvari društvo ne može razvijati.

– Zašto ne može? Zašto, recimo, država nema neki znanstveni institut koji bi razvijao komunikacijske alate?

– Da bi se razvilo nešto ovako, nužan je multidisciplinarni pristup. Osobno, ja se slažem da bi to trebao biti zadatak društva. Ali očekivati od hrvatskog društva – koje nema razvijene ni temeljne institucije i ne može osigurati ni vladavinu prava – da rješava problem djece s disleksijom, držim da je potpuno nerealno. U hrvatskom društvu imamo vladavinu mediokriteta, a očekivati da mediokritetsko društvo proizvede nešto korisno i progresivno, mislim da je utopija. To bi bio eksces.

– Što biste onda savjetovali drugim pokretačima start-upova? Da se i oni okrenu poduzetničkim natječajima?

– Svakako. Ti natječaji su višestruko korisni: čak i ako ne prođete iz prvog pokušaja, dobijete neku povratnu informaciju. U svakom slučaju, prvi korak bilo kojeg projekta mora biti ideja, koja jasno uočava neki problem i nudi rješenje za njega. Svim mladim poduzetnicima preporučujem da se uhvate nečega što dobro poznaju i da se u okviru toga fokusiraju na nove niše.

– A što da rade ljudi koji nemaju znanje da razviju nekakvu aplikaciju? Od čega će oni živjeti u nastupajućem svijetu automatizacije i digitalizacije?

– Ne moraju svi projekti biti vezani za IT sektor. Jedan od projekata koje sam vidio na ovim natječajima odnosio se na razvoj mounty bikea, kao prilog promociji zdravog života. Drugi projekt je bio razvoj kreme za lice na bazi maslinova ulja, s predviđenim zapošljavanjem većeg broja žena. Treći projekt se odnosio na pomoć u tugovanju.

– Dobro, što da rade i od čega da žive oni koji naprosto nemaju nikakvu ideju za neki poduzetnički projekt?

– Po meni je idiotski da mi stvaramo društvo u kojem će svi imati jednake šanse za dostojanstveni život, umjesto da svi u startu imaju dostojanstveni život.

– Kako to postići?

– Jedan od načina je uvođenje bezuvjetnog temeljnog dohotka. No društvo se najprije mora dogovoriti što hoće i kamo ide. Onda tek dolaze na red metode i alati kako to ostvariti. Ali mi zapinjemo već na tom prvom koraku, jer ne znamo što hoćemo od svog društva.

– Nemate visoko mišljenje o našem društvu?

– Snaga društva se mjeri snagom najslabije karike. Odnosno, kvaliteta društva se mjeri po tome jesu li najslabije karike dovoljno zaštićene. Inače je društvo besmisleno.

– Može li društveno poduzetništvo pomoći u ostvarenju tog cilja?

– Ne mora čitavo poduzetništvo biti društveno. Ali zamislimo da je Agrokor svoju društvenu pojavnost – umjesto da ulaže milijune u marketing – realizirao kroz društveno korisne projekte. Možete li zamisliti kako bi hrvatsko društvo tada izgledalo? Ne moraju svi biti društveni poduzetnici, ali svi poduzetnici moraju biti društveno odgovorni. Todorić nije stvorio sam sebe, stvorili su ga hrvatski proizvođači i kupci. Da je tako postupio, onda bi se u konačnici i ovo društvo drukčije odnosilo prema njemu.

 Na početku bijaše OMO

– Temeljni vizualni simbol vašeg projekta je OMO. Font vam se zove OmoType, aplikacija je OmoReader, čak se i vaš studio zove OmoLab. Možete li opisati što je taj mistični OMO?

– OMO je bazični vizualni element koji nije izvorno vezan za ovaj projekt o disleksiji, već sam ga još prije razvio kao temelj nekakvog novog vizualnog jezika koji će biti komunikacijski jednostavan, bez društvenih deformacija. Uzor mi je bila geometrijska apstrakcija hrvatske likovne avangarde iz sredine 20. stoljeća, odnosno umjetnika koji su pripadali grupama EXAT 51, Gorgoni i Novim tendencijama. Govorimo, dakle, o Juliju Kniferu, Ivanu Picelju i drugima.

Sâm naziv „Omo“ nastao je parafrazom latinske izreke „Nomen est omen“ („Ime je znak“) u „Omen est omen“ („Znak je znak“). Pišući kraticu „OEO“ rotirao sam slovo „E“, a moja partnerica, koja stvari vidi na drukčiji način, to je pročitala kao „OMO“. U to vrijeme sam otkrio da mi je i kćer disleksičarka, pa sam fuzirao OMO i ovaj projekt o disleksiji.

Igra je put do čitanja

– U medijima ste najavili i novu aplikaciju za disleksičare, koja bi slova povezivala s glazbenim jinglovima. Možete li nam što reći o tome?

– To je plan za budućnost. Temeljni uzrok teškoća čitanja kod disleksičara je nemogućnost povezivanja fonema i grafema, odnosno zvuka i slike slovnog znaka. Zato smo počeli razvijati aplikaciju koja bi povezivala animaciju pravilnog ispisivanja slova i zvuk, na način da bi svako slovo imalo svoj jingl, odnosno zvučnu sliku, pa bi svaka riječ imala svoju melodiju. Time bi se humanizirala slova, što bi disleksičnu djecu potaknulo da se igraju slovima i otkrivaju značenja riječi, čime bi se prevenirao razvoj fobične reakcije prema čitanju, koja je vrlo česta kod takve djece.