Na Kojinom grobu crno na bijelo stoji, velikim ćirilićnim slovima: ‘Ovđe počiva Kojo Oborina, ustaša’. Naš Srbin Kojo je ustaševao sredinom druge polovine 19. stoljeća, desetak godina prije Pavelićeva rođenja

Kojo Oborina se cijeloga života ponosio što je bio ustaša, pa je tu riječ za života uklesao i na vlastiti nadgrobni spomenik. I to ćirilicom.

Zašto ćirilicom, pitate.

Zato što je ustaša Kojo bio Srbin, pravoslavac. Kao što je poznato, Srbi pišu ćirilicom. Ćirilica je bila materinje pismo ovog okorjelog ustaše.

Vidim ja, ne vjerujete vi. A što ako vam kažem da je časni Kojo Oborina bio ustaša prije nego što se Ante Pavelić uopće rodio?

I opet ne vjerujete? A onda ništa – sjednite u auto, otiđite na pravoslavno groblje u Poplatu kod Stoca i nađite Kojin grob. Ako ne znate staro hrvatsko pismo, zamolite čuvara groblja da vam pročita Kojin epitaf.

Dakle, na Kojinom grobu crno na bijelo stoji, velikim štampanim ćirilićnim slovima: „Ovđe počiva Kojo Oborina“. Ispod toga je navedena godina Kojinog rođenja (1852.), dok godina smrti nije uklesana. Umjesto toga, u donjem redu epitafa piše „Ustaša 1875.–1878.“, a u najdonjem redu dodano je: „Spomenik podiže sebi“.

Naš Kojo je, prema tome, ustaševao sredinom druge polovine 19. stoljeća, desetak godina prije Pavelićeva rođenja i pola vijeka prije osnivanja ustaškog pokreta. Kako je to moguće, krstite se vi nad grobom pravoslavnog ustaše.

Moguće je zato što povijest na ovim prostorima ne počinje ni 1941. ni 1991. godine, nego – nećete vjerovati – podosta ranije. Tako je pune 54 godine prije nego što će Pavelić u emigraciji osnovati ustaški pokret, u južnim dijelovima današnje BiH izbio znameniti Hercegovački ustanak (1875.-1878.) u kojem su hercegovački kršćani skupa ustali protiv turskog zuluma, te su sami sebe nazivali „ustašama“.

Salko i Stojan

Kad kažemo „skupa ustali“, mislimo na povijesnu činjenicu da su se u tom protuosmanskom ustanku zajedno, rame uz rame, borili Hrvati i Srbi, odnosno katolici i pravoslavci. Da, i muslimani također, kad već pitate.

O ovome je dosta pisao ljubuški novinar i publicist Dušan Musa, inače autor dva historiografska rada o Hercegovačkom ustanku i urednik zbornika „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“, objavljenog 2009. u Ljubuškom. Nakon što je posve slučajno otkrio grob Koje Oborine i njegov ustaški epitaf na ćirilici, krenuo je u prekopavanje arhiva te nekoliko godina kasnije, u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju, pronašao da su se prvim ustašama zvali ustanici Luke Vukalovića (1852.–1862.), dakle Srbi iz jugoistočne Hercegovine.

Notirajući da su se ustašama kasnije zvali i sudionici Hercegovačkog ustanka – podjednako katolici i pravoslavci – Musa navodi da su se tim imenom kitili i domicilni muslimani, protivnici austro-ugarske aneksije BiH, koji su 1882. u općini Kalinovik podigli ustanak protiv austro-ugarske vlasti, skupa sa Srbima. Taj ustanak vodili su Salko Forta i Stojan Kovačević, Musliman i Srbin.

„Dakle, ustaše su u različitim razdobljima, odnosno ustancima, bili ne samo Hrvati, nego i Srbi i Bošnjaci. Povijest nam je ipak zajednička“, piše Dušan Musa, a istu tezu u spomenutom zborniku „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“ konstatira i dr. Anđelko Mijatović:

„U drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvata, Srba i Crnogoraca, kršćana i muslimana u BiH, naziv ustaša bio je uobičajen za svakoga tko je ustao na oružje da bi izvojevao neke slobode i prava.“

Vuko i Risto

U analima iz tog doba sačuvan je „Ljetopis porodice Lučića i Parohije sutorinske od 1680. do 1930. godine“ (Zavičajni muzej Herceg-Novi, 2000.), čiji je autor prota Špiro Lučić, a koji među ostalim govori o crnogorskim i srpskim ustašama iz Hercegovačkog ustanka koji su mnogo desetljeća kasnije, 1940. godine, tražili penzije od kraljevske vlade u Beogradu. Navodeći da su u tom trenutku na životu bili još samo dvojica ustaša, Vuko L. Jančić i Risto J. Ivetić, prota Lučić bilježi:

„I danas oba živa stara ustaše od ratnog Ministarstva iz Beograda uživaju dobrovoljačko pravo iz god. 1875-1878 mjesečno 500 dinara još od 1935. godine.“

I srpska štampa iz druge polovine 19. stoljeća koristila je izraz “ustaše” u pozitivnom tonu. Tako novosadski list Zastava u broju od 5. srpnja 1876., u doba Hercegovačkog ustanka, objavljuje članak pod naslovom “Pravila za ustaše”, u kojem se ističe “čast i dugotrajna uzdržljivost ustaške vojske”, te se navode i imena ustaških vođa, pri čemu se apostrofira da je među njima i jedan Hrvat – vojvoda don Ivan Musić, inače vođa Hrvata u Hercegovačkom ustanku.

Hrvati su imali zapaženu ulogu u Hercegovačkom ustanku. Musa tako naglašava da je zapovjednik najvećeg ustaničkog bataljuna, Popovsko-ljubinskog, bio Hrvat Miše Tomašević, zvani Kukica, koji je imao devet četa u bataljunu i “bio brojniji od ustaničkih bataljuna koje su činili Srbi”.

No vratimo se našem junaku Koji Oborini, pravoslavnom ustaši. O njemu je ove godine u Hrvatskoj objavljen i jedan znanstveni rad, pod naslovom „Epitaf Koje Oborine (Prilog proučavanju srpskog nacional-socijalizma)“, čiji je autor Ante Škegro iz Hrvatskog institute za povijest. Škegro piše:

„Ustaša je najstarija inačica hrvatskog naziva za pobunjenika, odnosno ustanika protiv ugnjetača, odnosno porobljivača. Tim su se nazivom oslovljavali i kršćanski ustanici protiv 400-godišnjega osmanlijskog ropstva u najzapadnijoj osmanlijskoj pokrajini – Vilajetu Bosna. Među pobunjenicima je bio i 23-godišnji pravoslavac Kojo Oborina, koji se jedini od njih okitio nazivom ‘ustaša’ na vlastitom nadgrobnom spomeniku, koji si je dao podići na pravoslavnom groblju u Potplatu kod Stoca u istočnoj Hercegovini.“

Nikola i Šimun

Balkanska povijest doista nije za osjetljiviji nacionalni želudac, budući da i riječ „četnik“ ima sličnu nomadsku i kozmopolitsku sudbinu kao i naziv „ustaša“.

Riječ „četnik“, naime, izvorno je hrvatskog porijekla, kao što svjedoči franjevački svećenik fra Lujo Plepel, koji u svojim radovima naziv „četnik“ vezuje za hrvatske ustanike koji su polovinom 17. stoljeća „četovali“ u okolici Drniša, sukobljavajući se s Turcima. Poznatije četovođe tih hrvatskih četnika bili su franjevci fra Nikola Ružić i fra Šimun Brajinović, župnik crkve u Petropolju.

O četovanju među Hrvatima u 17. stoljeću piše i Vladimir Mažuranić, sin hrvatskog bana. Osim kao pojam kojim se označavaju hrabri borci, on u svojim „Prinosima za hrvatski pravno-povijesni rječnik“ pod pojmom „četnici“ podrazumijeva i sve vojnike u nekoj četi.

Nećete ni ovo vjerovati: o četnicima kao „slobodarskom pokretu“ pisao je i povjesničar – Franjo Tuđman:

„Termine četovanje i četnici, koji su u prošlosti hrvatskog i srpskog naroda bili sinonimi neprekidnog oružanog otpora i dobrovoljačkog slobodarskog pokreta (…) omrazili su vlastodršci stare Jugoslavije“ – tako je o četnicima zborio prvi hrvatski predsjednik.

Vidimo, dakle, da su „ustaša“ i „četnik“ nekada bile sasvim fine i pristojne riječi, koje su, štoviše, imale i pozitivne i slobodarske konotacije. Nakon što su se tih riječi dočepali Ante Pavelić i Draža Mihailović, njihovo značenje se surovo promijenilo. Ratni zločinci ne ubijaju samo ljude i narode – oni kolju i riječi.