SLAVNI BRITANSKI NOGOMETNI PISAC JAMES MONTAGUE POSJETIO JE SPLIT I POLJUDSKI STADION U SKLOPU REPORTAŽE ZA BBC

Što je Aleksandar Holiga za Hrvatsku, to je James Montague za zapadni svijet: autor koji briljantnim stilom piše o nogometu. O „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“ izvještavao je iz više od 60 zemalja, njegove članke i eseje objavljuju brojni svjetski listovi u rasponu od New York Timesa do World Soccera, a časopis Sports Illustrated opisao ga je kao „Indianu Jonesa nogometnog novinarstva“. Sve tri njegove knjige o nogometu ovjenčane su prestižnim nagradama.

Prvu knjigu, pod naslovom „Kad dođe petak: Nogomet u ratnoj zoni“, objavio je 2008. kao 29-godišnjak, da bi naredne godine za nju dobio nagradu British Sports Book Awards za najbolju debitantsku knjigu o sportu. U njoj opisuje svoje sedmogodišnje putovanje širom Bliskog istoka, gdje je istraživao relacije nogometa, politike i religije.

Druga knjiga, pod naslovom „31:0 – Na putu s nogometnim autsajderima, odiseja Svjetskog prvenstva“, posvećena je svim reprezentacijama koje se nikad nisu i nikad neće plasirati na Mundijal. I sam naslov te knjige posveta je momčadi Američke Samoe koja je 2001. godine, u kvalifikacijama za Mundijal 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, izgubila od Australije s tim rekordnim rezultatom. Knjiga je objavljena 2014. godine, a 2015. je u Britaniji proglašena najboljom nogometnom knjigom godine.

I konačno, treća Montagueova knjiga, pod naslovom „Klub milijardera: Nezaustavljivi uspon super-bogatih vlasnika nogometa“, opisuje svijet arapskih šeika i njihove enormne investicije u svjetski nogomet. Objavljena lani, i ta je knjiga pred koji mjesec u Britaniji proglašena najboljom knjigom godine o nogometu.

Uza sve to, Montague na BBC-u ima redovnu emisiju o nogometu. Proteklog tjedna boravio je u Hrvatskoj upravo iz tih poslovnih razloga, kako bi za BBC napravio emisiju o postmundijalskoj atmosferi u zemlji svjetskih viceprvaka. Tom prilikom posjetio je i Split, gdje je prisustvovao nogometnoj utakmici Hajduk-Lokomotiva, a s njim smo razgovarali dan kasnije, netom je pomno razgledao Hajdukov stadion na Poljudu.

– Kakve su vam impresije nakon obilaska našeg stadiona?

– Jako mi se sviđa. Moderni stadioni su uglavnom svi jednaki, ali Poljud je kombinacija novog i starog, na zanimljiv način je uklopljen u okolicu. Neobičan i lijep stadion.

– Znate li da se u newyorškom Muzeju modernih umjetnosti (MoMA) upravo održava velika izložba jugoslavenske arhitekture, gdje je kao jedan od glavnih eksponata izložen baš poljudski stadion?

– Znam, čitao sam. I jasno mi je zašto je Poljud izložen.

– A kako komentirate Hajdukovu utakmicu protiv Lokomotive?

– Atmosfera je bila lijepa, prava navijačka, iako je nogomet bio nešto najdosadnije i najgore što sam vidio u zadnje vrijeme. Rekao bih da Hajduk nema pravog strijelca, iako moram reći da je Hajdukov gol bio fantastičan (utakmica je završila 1:1, a gol za Hajduk postigao je mladi veznjak Stanko Jurić udarcem s preko 25 metara, op. D.P.).

– Jeste li bili ranije u Splitu?

– Ne. Pratim hrvatski nogomet već godinama, bio sam u Zagrebu i Puli, a u Splitu sam prvi put. Došao sam u Split jer znam da je vaš grad epicentar navijačke borbe protiv Hrvatskog nogometnog saveza i Zdravka Mamića.

– Upoznati ste, dakle, s tom borbom?

– Da. Pričao sam s predsjednikom vašeg Nogometnog saveza Davorom Šukerom, kao i navijačima koji su ogorčeni i na Šukera i na HNS zbog korupcije i drugih stvari. Poznato mi je i da su Modrić i Lovren, ali i neki drugi vaši igrači, uključeni u Mamićeve poslove, zbog čega osobito u Splitu i Dalmaciji postoji određeni otpor prema nogometnoj reprezentaciji, koju mnogi navijači doživljavaju kao poligon za Mamićev biznis.

– Imate li dojam da je uspjeh reprezentacije na Mundijalu u Rusiji donekle ublažio taj otpor?

– Vidim da su ljudi ponosni na osvojeno srebro. Uočio sam da su u ostatku Hrvatske ljudi optimistični, odnosno da vjeruju kako bi taj nogometni uspjeh mogao promijeniti hrvatsko društvo i smanjiti frustracije zbog loše ekonomske situacije, ali u Splitu su skeptičniji oko toga.

– A što vi mislite?

– Obožavam nogomet i pišem o nogometu, ali ne mislim da nogomet može mijenjati društvene tokove. Nogomet jest ogledalo društva, ali nije društvo.

– Jeste li očekivali takav uspjeh hrvatske momčadi na Mundijalu?

– Jesam. Ja sam i na BBC-u uoči polufinala Engleska-Hrvatska upozorio britansku javnost da je hrvatska reprezentacija izuzetno jaka i da ima kvalitetne, iskusne i veoma borbene igrače. Za mene je pravo iznenađenje vrlo niska kvaliteta Hrvatske nogometne lige. Teško je povezati tako moćnu reprezentaciju s tako lošom ligom.

– Nekadašnja jugoslavenska liga bila je nesumnjivo jača od današnje hrvatske, ali reprezentacija Jugoslavije nikad nije došla do finala Svjetskog prvenstva. Je li to paradoks?

– Da, isto je i sa Španjolskom, koja je uvijek imala jaku nacionalnu ligu, ali prije ove tika-taka generacije nikad ništa nije osvojila.

– I engleska Premier liga je puno jača od hrvatske, ali reprezentacija Engleske nije ništa osvojila već pola stoljeća. Je li razlog u tome što je Premier liga puna stranaca, pa se engleski igrači ne mogu normalno razvijati?

– Ne mislim da je to problem. Veći je problem to što premalo engleskih nogometaša ide igrati u inozemstvo. Pogledajte male zemlje poput Hrvatske ili Islanda – mnogo igrača iz tih zemalja igra vani i zato su te reprezentacije snažne. Na ovom Mundijalu samo su Rusija i Saudijska Arabija imale momčadi sastavljene od igrača koji nastupaju u domaćoj ligi.

– Po struci ste politolog. Otkud interes za nogomet?

– Studirao sam politiku i međunarodne odnose. Međutim, nogomet angažira mnogo širi krug ljudi od politike. Pokušavam razumjeti društvo kroz nogomet, jer nogomet je internacionalan više od drugih sportova.

– Za koji klub osobno navijate?

– Za West Ham. Ja sam frustrirani navijač, budući da moj klub nije nikad bio prvak Engleske, a zadnji FA Cup smo osvojili 1980. godine, kad sam imao godinu dana, tako da ja zapravo nisam nikad ništa osvojio.

– Je li to razlog što ste napisali knjigu „31:0“, koja se bavi nogometnim autsajderima?

– Mislim da jest. Ja sam i inače loš nogometaš, pa sam bio golman. Moj tim na Sveučilištu u dvije godine natjecanja imao je samo jednu pobjedu, i mi smo tu pobjedu slavili kao ludi, ne mogu vam opisati tu euforiju. Priča o nogometu je priča o ljudima koji ne igraju zbog novca ili slave, koji znaju da će izgubiti i da se neće plasirati na Svjetsko prvenstvo, a ipak igraju. Nicky Vitolio Salapu, golman Američke Samoe koji je na toj znamenitoj utakmici protiv Australije primio 31 pogodak, pravi je primjer toga o čemu vam govorim. Deset godina nakon te utakmice radio sam s njim intervju, i on je još uvijek branio za Američku Samou i uživao u igri.

– Sedam godina ste putovali po Bliskom istoku i proučavali tamošnji nogomet. Koji su vam klubovi iz te regije najdraži?

– Al-Ahly iz Kaira i Persepolis iz Teherana. Al-Ahly je najveći tim iz Egipta i njegovi navijači su za vrijeme Arapskog proljeća bili na barikadama. Ta revolucija je propala, ali oni su dali sve od sebe za bolje i demokratskije egipatsko društvo.

– U kvalifikacijama za ovo Svjetsko prvenstvo pratili ste i reprezentaciju Sirije. Je li to „Pepeljuga svjetskog nogometa“?

– I jest i nije. Njihova zemlja je uništena, tako da oni igraju za puno više od nogometa. Oni su simbol Assadova režima, čak i nastupaju s Assadovom slikom na majicama ispod dresa. Mnogi od njih su u početku odbili igrati za tu reprezentaciju, ali su kasnije ipak pristajali ući u momčad, kako se rat u Siriji mijenjao.

– Neki pišu da im je Assadova vlast prijetila odmazdoma prema obiteljima ako ne nastupe za reprezentaciju, pa da su zato ipak zaigrali?

– To nije dokazano. Prije bih rekao kako su oni vremenom shvatili da Assad ipak jedini simbolizira ujedinjenu Siriju, i da su zato odlučili zaigrati za reprezentaciju. Slično je bilo i s timom Iraka iz 2007. godine, koji je uspio okupiti i sunite i šijite i kršćane, baš kao i ova Assadova reprezentacija. Ti sirijski igrači žive i treniraju u egzilu, bez novca, nastupajući za uništenu zemlju, tako da ipak na neki način jesu Pepeljuga svjetskog nogometa.

– Što naam možete reći o momčadi Hezbollaha u Libanonu, koju ste također upoznali?

– Vrlo zanimljiv tim, zove se Al Ahed i stacioniran je u Bejrutu. Iako je Hezbollah šijitska organizacija, nisu svi igrači šijiti. To je nešto kao tim Bosne i Hercegovine – mozaik različitih etnija i vjera. Kao što je u društvenom uređenju Libanona predsjednik države uvijek kršćanin maronit, premijer uvijek sunit, a šef parlamenta šijit, na isti način je strukturirana i nogometna momčad Hezbollaha.

– Što, znači golman mora biti kršćanin, srednji vezni sunit, a centarfor šijit?

– Ne tako striktno, ali u svakom slučaju oni imaju misiju da pokažu kako reprezentiraju cijelo libanonsko društvo.

– U jednoj svojoj kolumni napisali ste da je najbolja reprezentacija Azije ona iranska?

– Da, to se vidjelo i na Mundijalu u Rusiji, iako tamo nisu pokazali sav svoj potencijal. Mnogi njihovi igrači nastupaju u europskim zemljama i mislim da ta reprezentacija odskače od ostatka Azije.

– Pisali ste i tome kako je u Iranu ženama zabranjen ulazak na nogometne stadione, kao i u Saudijskoj Arabiji?

– U Iranu sam upoznao mnoge žene aktivistkinje koje se bore da uđu na stadion – prerušavaju se u muškarce, stavljaju lažne brade i slično, pa ih policija hvata i izbacuje s tribina. S druge strane, u iranskom društvu imate jako puno dobro obrazovanih ljudi širokog svjetonazora, puno više nego u saudijskoj Arabiji, i to je paradoks u odnosu na vjerski fundamentalizam koji vlada u Iranu.

– Dolazite iz kolijevke nogometa i nogometnih navijačkih skupina. Poznato je da su prije Margaret Thatcher glavninu navijača na engleskim stadionima činili muškarci iz radničke klase. Gdje su oni danas?

– Oni više nemaju mjesto na stadionima, jer su im ulaznice odavno postale preskupe. Englesko društvo nije sretno mjesto za život. Mnogo je siromašnih, nezaposlenih i potplaćenih, što i jest glavni uzrok Brexita. To što je poduzela Thatcher bilo je rebrendiranje nogometa u Britaniji. Mladi ljudi, osobito siromašni, isključeni su s nogometnih stadiona. Britanski nogomet sada postaje stvar za turiste, i to za bogate turiste: oni su upali na mjesto radničke klase. I tu nogomet također pokazuje da je ogledalo društva, jer je u britanskom društvu sve više isključenih. Sada se javljaju inicijative da se na stadione vrate jeftinija stajaća mjesta i da gornji limit cijene ulaznica za gostujuće navijače bude 20 funti.

– Mislite li da bi ta inicijativa mogla proći?

– Britanska vlada to zasad odbija, iz dva razloga. Prvo, sva sjedeća mjesta osiguravaju da se ne ponove tragedije poput one na stadionu Hillsborough u Sheffieldu 1989. godine, kada je u stampedu poginulo 96 navijača Liverpoola. I drugo, naša konzervativna vlada se boji povratka huliganizma na stadione. U svakom slučaju, na ovom primjeru se vidi raskorak između vlade i radničke klase.

– Da završimo s Hajdukom i utakmicom protiv Lokomotive koju ste u nedjelju gledali na Poljudu. Je li stvarno bio tako loš nogomet?

– Kažem vam iskreno: to je bila najgora utakmica koju sam gledao u ne znam koliko vremena. Teren je bio užasan, a igra očajna. Ne znam može li se uopće igrati lošije od toga. Ali moram reći da sam impresioniran količinom Torcidinih grafita i murala o Hajduku širom Splita. Vidim da Hajduk potpuno dominira vašim gradom. To se doista rijetko viđa.

Šeici i oligarsi

– Knjigu „Klub milijardera“ posvetili ste novim vladarima svjetskog klupskog nogometa – arapskim šeicima. Zašto oni kupuju europske i druge klubove? Što zapravo žele od nogometa?

– To je ono što se u engleskom jeziku naziva „soft-power“, odnosno „meka moć“ ili „meka sila“. Kupovinom nogometnih klubova i ulaganjem ogromnih količina novca u izgradnju kvalitetnih momčadi oni se prvenstveno žele rebrendirati kao privlačni europskoj javnosti. Nogomet je njima sredstvo za nešto više i veće od nogometa, što ne znači da ne vole nogomet, dapače. No arapski šeici nisu pioniri u tome poslu: to su prvi započeli ruski oligarsi još u doba Jeljcina, a nastavili su Putinovi oligarsi. To što oni rade financijski nema smisla, jer bi puno više zaradili da te novce ulože npr. u aluminij. Ali oni time kupuju ugled, status i utjecaj, ne samo ekonomski nego i politički. Sada na primjeru Kine, koja zadnjih godina snažno investira u nogomet, vidimo da to može biti i vladina politika. Naprosto, vjetar puše u tom pravcu, a glavni razlog definitivno nije njihova ljubav prema nogometu.