NA KONGRES EPP-a U ZAGREBU POZVANA JE I SRPSKA NAPREDNA STRANKA ALEKSANDRA VUČIĆA

Osim Vučića, Zagreb će doći i talijanski političar Antonio Tajani, koji je nedavno Istru i Dalmaciju proglasio talijanskima. Da se ostvari ono što su Vučić i Tajani u prošlosti govorili, teritorij Hrvatske bio bi upola manji

U Zagrebu se idući tjedan održava kongres Europske pučke stranke. Domaćin skupa je HDZ, odnosno šef vladajuće stranke i hrvatske Vlade Andrej Plenković, dok će među gostima biti i delegati Srpske napredne stranke (SNS), a moguće i njen čelnik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Bit će to prilika da javnost spozna svu golemu razliku između HDZ-a i SNS-a. Pardon, bit će to prilika da se spozna sva golema sličnost HDZ-a i SNS-a.

Skup europskih pučana trajat će tri dana. U utorak 19. studenoga u dvorani Sabora Republike Hrvatske održat će se sjednica Predsjedništva i Političke skupštine EPP-a, dok će se kongres EPP-a odvijati 20. i 21. studenoga u zagrebačkoj Areni, uz sudjelovanje više od 2000 delegata iz preko 40 zemalja. U Zagrebu će se okupiti krema europskih demokršćana i konzervativaca, uključujući brojne šefove europskih država i vlada, kao i najviših dužnosnika Europske unije.

Tako se podno Sljemena očekuju njemačka kancelarka Angela Merkel, nedavno izabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, aktualni šef Europske komisije Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Najavljeni su i austrijski kancelar Sebastian Kurz te bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi, a pozvan je i mađarski premijer Viktor Orban, iako je njegova stranka Fidesz suspendirana iz EPP-a i nema pravo glasa.

No medijski najintrigantniji potencijalni gost je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, čija je Srpska napredna stranka (SNS) od 2016. pridružena članica EPP-a. Štoviše, među 60-ak govornika koji su navedeni u službenim dokumentima kongresa nalazi se i Vučić, koji bi trebao nastupiti 20. studenoga u Areni. Nije poznato hoće li pritom ponoviti svoj znameniti govor iz 1995. u Glini („Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku“), ili će govoriti o europskom putu Srbije i sličnim floskulama.

Doći će, neće doći…

No Vučić neće biti jedini visoki gost u Zagrebu koji se u dosadašnjoj političkoj karijeri „proslavio“ javnim posezanjem na dijelove hrvatskog teritorija. Naime, u Zagreb će doći i bivši predsjednik Europskog parlamenta, talijanski političar Antonio Tajani, koji je nedavno Istru i Dalmaciju proglasio talijanskima. Da se ostvari ono što su Vučić i Tajani u prošlosti govorili, teritorij Republike Hrvatske bio bi upola manji od današnjeg.

Takva konstelacija naprosto mora razgnjeviti svakog hrvatskog rodoljuba, te se prirodno nameće pitanje: jelenskih mu rogova, s kime to dripci iz HDZ-a tikve sade? Jesu li oni svjesni da će ugostiti ljude koji duboko u sebi nikad nisu odustali od pretenzija na hrvatski teritorij? Što uopće rade s njima u toj, kako se zove, Europskoj pučkoj stranci?

Eh, što rade? Kakvo je to maliciozno pitanje: pa druže se. Svi su oni dio iste političke obitelji, svi dijele istu političku ideju – demokršćansku, odnosno konzervativnu. Sve su to smjerni, bogobojazni kršćani koji štuju obiteljske i tradicionalne vrijednosti, a od socijaldemokratske i ostale opozicije razlikuju se po tome što svoje domovine vole više nego što ih voli opozicija. A sad, ako se u tom silnom patriotizmu omakne pokoji genocid ili kakvo etničko čišćenje – čime se mogu pohvaliti i Vučićevi i Plenkovićevi politički mentori i uzori – to samo pokazuje da nije lako biti domoljub.

Treba reći da Vučić još uvijek nije potvrdio dolazak u Zagreb. Većina analitičara smatra da neće ni doći, kako ne bi ugrozio predsjedničku kampanju HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, odnosno kako ne bi ugrozio njene šanse za novi predsjednički mandat. Ova teza počiva na aksiomu da se nacionalističke vlasti na Balkanu uvijek međusobno potpomažu – sjetimo se kako su prije desetak godina tadašnji premijeri Hrvatske i Slovenije, Ivo Sanader i Janez Janša, koordinirano izazivali međudržavne tenzije kad god bi to nekom od njih dvojice zatrebalo uoči izbora.

Urednica ‘Velike Srbije’

Ako se prognoze o Vučićevom nedolasku obistine, čelnik Srpske napredne stranke i predsjednik Srbije u Zagreb će poslati nekog stranačkog izaslanika. Dosadašnje iskustvo pokazuje da u takvim prilikama Vučić na skupove EPP-a najčešće šalje svoju ministricu za europske integracije Jadranku Joksimović, ujedno i međunarodnu tajnicu Srpske napredne stranke. Dobro, reći će netko, žena bar nije četnik poput Vučića i nikad nije izražavala teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj.

Da, možda. A možda i ne. U biografiji Jadranke Joksimović stoji da je bila politički bliska s Vučićem i prije nego što je 2008. formirana Srpska napredna stranka, dok je Vučić još bio funkcionar Srpske radikalne stranke, koju je vodio neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. U tom vremenu, točnije od 2005. do 2007. godine, Joksimović je bila urednica Šešeljevih novina ljupkog naslova „Velika Srbija“.

I tu ponovo osjećamo gnjev prosječnog hrvatskog domoljuba: pa dobro, zašto taj HDZ usred hrvatske metropole ugošćava te (ne)umivene četnike i četnikuše koji sanjaju Veliku Srbiju, odnosno Malu Hrvatsku? I kako je moguće da je naš HDZ u istom političkom društvu s tom Srpskom naprednom strankom, kad se njihovi politički programi tako silno razlikuju? Mislim, sigurno se silno razlikuju: mi smo demokratski konzervativci, a oni su velikosrpski siledžije, da ne kažemo četnici.

No čini se da nije baš tako. Procedura primanja SNS-a u Europsku pučku stranku uključivala je i analizu statuta te stranke, te je zaključeno – kako su te 2016. prenijeli hrvatski mediji – da su program i politika Srpske napredne stranke „u skladu s vrijednostima europskih pučana“. Drugim riječima, HDZ i SNS imaju iste vrijednosti. Tako barem drže europski pučani.

Bratić protiv Budaka

Dobro, reći će naš čovjek: ali mi se toliko razlikujemo od njih. Kao što je općepoznato da su Hrvati i Srbi dva najrazličitija naroda na svijetu, tako je i općepoznato da se vladajuća hrvatska politika (čitaj: HDZ) i civilizacijski i u svakom drugom smislu neopisivo razlikuje od onoga što nudi vladajuća srpska politika (čitaj: SNS). Evo, recimo, SNS je baš ovih dana dopustio da se u Novom Sadu otkrije spomen-ploča zapovjedniku agresije na Hrvatsku, generalu JNA Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa koji je poginuo 2. studenoga 1991., dok je rukovodio napadom na Vukovar. 

„Ovaj čin ne vodi normalizaciji odnosa susjednih država, nego još više veliča agresiju na Republiku Hrvatsku i grad Vukovar. Sramotno je veličanje i ponos ratnim zločincem koji je svoj život podredio razaranju, ubijanju te etničkom čišćenju jednoga grada“, priopćio je tim povodom vukovarski HDZ, a osudi javnih počasti za generala Bratića pridružila se i hrvatska država, uputivši Srbiji prosvjednu notu.

No Aleksandar Vučić je samo odbrusio da Hrvatska ima ulice Mile Budaka, pa da stoga ne može prigovarati zbog Bratića. Za neupućene, Mile Budak je bio ministar bogoštovlja NDH i glavni ideolog ustaškog pokreta, potpisnik rasnih zakona i autor plana o eliminaciji Srba s područja NDH, po principu: trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu pokrstiti. U više hrvatskih gradova danas doista postoje Budakove ulice, ali ni vukovarski HDZ ni ijedna druga HDZ-ova filijala u Hrvatskoj nikad povodom toga nije izdala priopćenje.

Sve unutar familije

„Ovaj čin ne vodi normalizaciji odnosa susjednih naroda i država, nego još više veliča ustašku agresiju na Srbe u Drugom svjetskom ratu. Sramotno je veličanje i ponos ratnim zločincem koji je svoj život podredio razaranju, ubijanju te etničkom čišćenju jednoga grada“ – tako bi otprilike glasilo to nikad izdano priopćenje o ulicama Mile Budaka, s tim da bi se završna sintagma o „etničkom čišćenju jednoga grada“, koja se odnosi na generala Bratića, u Budakovom slučaju morala zamijeniti sintagmom o „etničkom čišćenju jedne države“.

Naime, sve što je radio general Bratić, 50 godina ranije je radio i ministar Budak, samo na puno širem planu: Bratić je svoje etničko čišćenje provodio na uzorku od 40.000 ljudi (koliko je Vukovar imao 1991. godine), a Budak na uzorku od sedam milijuna ljudi (koliko je NDH imala 1941. godine). Srpski M. B. se pritom služio tenkovima i pješadijom, a hrvatski M. B. svojim pravničkim i ministarskim autoritetom.

Pa ipak, kao što se nijedna podružnica SNS-a u Srbiji nije usprotivila javnim počastima za generala Bratića, tako se nijedna podružnica HDZ-a nikad nije pobunila protiv javnih počasti za Budaka. Po čemu se onda HDZ razlikuje od SNS-a?

Zapravo, cijeli je spektar sličnosti SNS-ove i HDZ—ove politike. U Srbiji slave četnike, u Hrvatskoj ministri odlaze na ispraćaj posmrtnih ostataka ustaške vojske. U Srbiji pravno rehabilitiraju četničke vođe iz Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj je određenim udrugama pravno dozvoljeno korištenje ustaškog pozdrava iz Drugog svjetskog rata. Gradovi u Srbiji puni su četničkih grafita, gradovi u Hrvatskoj puni su ustaških grafita. Niti to smeta SNS-u, a bogami niti HDZ-u.

Ukratko: HDZ i SNS su politički blizanci. Zato i jesu skupa u Europskoj pučkoj stranci. I nije problem u tome, već u dvostrukom standardu koji nam iz HDZ-a serviraju – u Hrvatskoj Vučića predstavljaju kao ultimativno zlo, a u Europi im je familija.