Slobodna Dalmacija – 30.travnja, 2018
U SUSRET PRVOM SVIBNJU, MEĐUNARODNOM PRAZNIKU RADA
Tužna je sudbina hrvatskog radnika u hrvatskom kapitalizmu: HDZ mu je 90-ih lopovskom pretvorbom zadao snažan udarac u pleksus, da bi mu u našem vremenu SDP preko svog ministra rada poručio da niti ne pomišlja ustati s poda
Već je 132 godine prošlo od onog kišovitog svibanjskog jutra, utorak je bio, kad je policija u Chicagu pucala na radničku povorku koja je na Haymarketu (Žitna burza) borbeno tražila da se radno vrijeme svede na osam sati. Krv poginulih čikaških radnika i danas se komemorira i slavi svakog prvog svibnja širom radničkog svemira, od Venezuele do Indonezije, od Maksimira do Marjana.
Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za vlastiti život i kulturno uzdizanje – to je emancipatorska parola koja je tog davnog svibanjskog utorka ubila radnike u Chicagu. Parola koja je zahvaljujući desetljećima napora i žrtava međunarodnog radničkog pokreta doista postala radnička stvarnost u velikom dijelu svijeta. Sve donedavno.
Da se ova civilizacija u skladu s napretkom tehnologije razvijala na opću dobrobit, ta bi parola odavno bila izložena u imaginarnom Muzeju radničkih prava, da nove naraštaje podsjeća kako je to izgledalo prije nego što je tehnologija omogućila radikalno skraćenje radnog vremena. No danas znamo da se netko opako našalio s ovom civilizacijom.
Još 1930. godine, naime, čuveni britanski makroekonomist John Maynard Keynes – kojeg mnogi drže najznačajnijim svjetskim ekonomistom 20. stoljeća i čije su ekonomske teorije postale politička osnova socijaldemokracije Zapada – predvidio je da će nas razvoj tehnologije unutar 100 godina uvesti u doba zabave i obilja. „Svatko bi trebao raditi neki posao da bude zadovoljan“, napisao je tada Keynes, „ali tri sata dnevno je sasvim dovoljno.“
Ljudi, jeste li vi abnormalni?
Keynes je umro 1946. godine i nije dospio vidjeti kako se budućnost poigrala s njegovom prognozom. Da se probudi, britanski mag ekonomije ostao bi zapanjen kad bi shvatio da su stvari otišle upravo u suprotnom smjeru: kapitalističke elite današnjeg svijeta šire evanđelje po kojem više ni osam sati rada nije dovoljno, nego se zbog kompleksnosti globalizacije tobože mora raditi i dulje. Keynes bi zacijelo promrmljao: „Pa dobro, ljudi, jeste li vi abnormalni?“
Slavni britanski ekonomist posebno bi zaprepašten ostao u Hrvatskoj. Ne zato što su i hrvatski radnici još prije nekoliko godina čuli taj novovjeki kanon da se stara podjela na tri osmice „u današnje vrijeme može zaboraviti“ i da „osam sati rada više nije dovoljno“, nego zato što je tu antiradničku mantru, doslovno tim riječima, hrvatskim radnicima obznanio – socijaldemokratski ministar rada. Da se ne zaboravi: bio je to SDP-ov Mirando Mrsić.
Što je tom prilikom, a bilo je to u listopadu 2013. godine, SDP zapravo poručio hrvatskim radnicima? Ta bi se poruka mogla otprilike prevesti ovako: zaboravite na ubijene radnike u Chicagu onog svibanjskog jutra 1886. godine! Potom, zaboravite i na sve one stotine milijune radnika širom planeta koji su se prije vas borili i uz velike žrtve izborili za osmosatno radno vrijeme! I zaključno: zaboravite svoje radničko i ljudsko dostojanstvo, shvatite konačno da ste samo jedna stavka u poslovnoj Excel-tablici!
Mladiću, pogriješio si partiju!
To je tužna sudbina hrvatskog radnika u hrvatskom kapitalizmu: HDZ mu je početkom 90-ih lopovskom pretvorbom zadao snažan udarac u pleksus, da bi mu u našem vremenu SDP preko svog ministra rada poručio da niti ne pomišlja ustati s poda. Da se probudi, John Maynard Keynes s velikim bi zanimanjem promotrio Miranda Mrsića, te bi ga s odmjerenim britanskim cinizmom zapitao: „Dobro, mladiću, a što vi radite u jednoj socijaldemokratskoj partiji?“
Naravno, nije problem (samo) u Mrsiću. Keynes je prespavao razdoblje u kojem je čitava zapadna socijaldemokracija – a ne samo hrvatska – napustila svoje povijesno radničko ishodište i programski prešla u tabor krupnog kapitala. Time su radnici ostali bez političke zaštite koja je desetljećima u parlamentima bdjela nad njihovim dosegnutim pravima. Od preko 160 registriranih političkih stranaka u Hrvatskoj, samo tri imaju radnike u svom imenu: Radnička fronta (RF), Socijalistička radnička partija (SRP) i Hrvatska radnička stranka (HRS). Pritom nijedna nije u parlamentu.
Radnička klasa u Hrvatskoj objektivno je na konopcima. Raste udio krajnje nesigurnih, prekarnih oblika zapošljavanja. Plaće su u mnogim sektorima nedovoljne za život, a nerijetko ne budu ni isplaćene. Mnogi ljudi rade neprijavljeni, više od osam sati dnevno, isključeni iz sustava socijalne sigurnosti, s neriješenim stambenim pitanjem. Sindikati su u gorim slučajevima korumpirani i ogrezli u oportunizam, a u boljim nejedinstveni i nemoćni. Mirovine su među nižima u Europi.
Keynesu bi ostalo samo da se rastuži nad sudbinom današnje radničko-prekarne klase u Hrvatskoj. Čak bi i iz tog kapitalističkog oka kanula suza za hrvatskog radnika, koji stoji sam kao govno na kiši. Na onoj slavnoj svirali on je zadnja rupa.