Slobodna Dalmacija, 27. rujna, 2016
Britanski neomarksist Jeremy Corbyn ovog je vikenda premoćno potvrđen za lidera Laburističke stranke: od preko pola milijuna laburističkih glasača njegovo je ime zaokružilo njih 313 tisuća, odnosno 62 posto. U isto vrijeme, par tisuća kilometara jugoistočno, jedna balkanska inačica Laburističke stranke tetura i posrće u potrazi za novim vođom i novim ideološkim identitetom. Govorimo, jasno, o SDP-u.
Može li hrvatski pandan britanskih Laburista iz netom završenog kongresa Laburističke stranke u Liverpoolu izvući kakve ideološke pouke i smjernice za budućnost? Prije nego odgovorimo na ovo pitanje, vrijedi podsjetiti na sličnosti i razlike između hrvatskog i britanskog SDP-a.
Jeremy Corbyn na čelo najjače britanske opozicijske partije došao je krajem prošlog ljeta, uvjerljivo pobijedivši stranačke protukandidate od kojih se ideološki vrlo jasno razlikovao: dok su njegovi rivali u predizbornoj kampanji članstvu obećavali više-manje kontinuitet klasične socijaldemokratske politike, Corbyn je u svojim predizbornim nastupima govorio kako je Karl Marx “fascinantna figura od koje i danas možemo puno naučiti”.
Takvi i slični njegovi javni istupi – puno bliži iskonskoj ljevici nego njenoj socijaldemokratskoj varijanti – privukli su u redove Laburističke stranke desetine tisuća novih, mladih glasača, koji su tražili izlaz iz klopke neoliberalnog kapitalizma, sistema koji im je nudio samo beskrajnu stagnaciju i loše plaćene poslove na pola radnog vremena, umotane u staniolsku frazu o fleksibilizaciji tržišta rada. Upravo su glasovi mladih Britanaca doveli Corbyna na čelo Laburističke partije.
Dolje Marx, živjela Merkel!
U isto vrijeme hrvatski Jeremy Corbyn, koji se odazivao na ime Zoran Milanović, u javnosti je, umjesto Karla Marxa, kao svog socijaldemokratskog uzora isticao – njemačku demokršćanku Angelu Merkel (!?!), glavnu operativku neoliberalnog sistema u Europi.
Višegodišnjem vođi hrvatskog SDP-a ne samo što nije padalo na pamet da mladima ponudi izlaz iz klopke neoliberalnog kapitalizma, nego je on taj sistem zdušno branio i omogućavao mu da se u Hrvatskoj dobro osjeća, na “radost” hrvatske mladeži koja je na svojim kostima počela osjećati kako im taj sistem nudi samo beskrajnu stagnaciju i loše plaćene poslove na pola radnog vremena, umotane u staniolsku frazu o fleksibilizaciji tržišta rada. Zato su baš glasovi mladih Hrvata doveli Živi zid u Hrvatski sabor, presudivši da SDP nije zaslužio bolje od opozicije.
U britanskoj Laburističkoj stranci zadnjih je mjeseci vrilo, a unutarstranački razdor prijetio je i rasjepom partije. Naime, iako je Corbyn za predsjednika izabran nadmoćnom većinom glasova članstva, protiv njegovih “lijevih skretanja” pobunili su se parlamentarni zastupnici stranke: od njih 230, čak 172 se izjasnilo protiv Corbyna. Zato je i morao, jedva godinu dana nakon ustoličenja, na novu izbornu provjeru. I rezultat je bio isti kao lani: opet su ga glasovi mladih članova potvrdili za šefa partije. Opet su mladi Britanci obznanili da u klasičnoj socijaldemokraciji ne vide izlaz iz neoliberalne klopke.
A što za to vrijeme mladim biračima u Hrvatskoj nude kandidati za upražnjeno mjesto predsjednika Socijaldemokratske partije? Koliko se iz mlakih istupa može razabrati, njihova najprogresivnija ideološka ponuda svodi se na stidljivo obećanje da će, ako dođu na čelo partije, SDP vratiti klasičnoj socijaldemokraciji, upravo onome čemu su mladi Britanci i lani i ove godine jasno pokazali palac dolje.
Kontakt sa stvarnošću
Već je opće mjesto da je sumrak europske političke ljevice otpočeo onog trenutka kad je prije 20 godina jedan od Corbynovih prethodnika na čelu Laburista, koji se odazivao na ime Tony Blair, odveo socijaldemokratsku ideju i praksu udesno, u tamni vilajet neoliberalne ideologije, ostavivši mrtvu čistinu na ljevici. Nakon što je taj sistem 2008. proizveo globalnu ekonomsku krizu, čije posljedice još traju, i nakon što je u tom sistemu stasala i svoju budućnost spoznala prva generacija mladih, akcije i dionice socijaldemokratske opcije počele su kod tog naraštaja naglo opadati, u korist opcija koje im barem nude neku alternativu.
Jeremy Corbyn je, za razliku od Zorana Milanovića i njegovih nasljednika, shvatio da u čitavoj Europi – u Britaniji jednako kao u Hrvatskoj – na društvenu scenu stupa prva generacija mladih koja je osuđena da bude prekarijat, žrtveno janje neoliberalnog sistema, i da se ta generacija neće zadovoljiti klasičnim socijaldemokratskim floskulama koje postojeći sistem ne dovode u pitanje, nego ga, dapače, samo učvršćuju.
Sada se možemo vratiti na pitanje može li SDP iz netom završenog kongresa Laburističke stranke u Liverpoolu izvući kakve ideološke pouke i smjernice za budućnost. Odgovor glasi: naravno da ne može i neće. Za takvo nešto SDP-u bi trebao kontakt s prekarnom stvarnošću.