Slobodna Dalmacija – 8. siječnja, 2017

Ako se hoće analogija između Aleppa i Vukovara, u jednadžbu se mora uvrstiti oslobođenje Vukovara 1997., a ne njegov pad 1991. godine. A kako je Vukovar oslobođen mirnim putem, a ne vojno, ispravnije je oslobođenje Aleppa usporediti s oslobođenjem Knina

Je li Aleppo pao ili je oslobođen? Ova bizarna dilema proširila se svijetom, kao posljedica titanskog sudara između izvještavanja zapadnih mainstream medija i zdravog razuma. Jer medijski Zapad vrišti: Aleppo je pao. A zdrav razum gleda na internetu snimke tisuća civila iz Aleppa koji slave oslobođenje grada.

Zapadni mainstream tvrdi da je 250.000 ljudi u istočnom Aleppu mjesecima patilo u okruženju Assadovih snaga, sve dok brutalni diktator nije osvojio cijeli grad. A zdravi razum gleda statistiku koju su mjesecima objavljivali upravo ti zapadni mediji i vidi da u toj zapadnoj priči brojke ne štimaju.

Naime, od tih 250.000 “Assadovih zatočenika”, nakon sloma obrane na evakuaciju u Idlib, izvan Assadova dosega, pristalo je samo 35.000 ljudi. Svi ostali su odlučili ostati pod Assadovom vojskom ili su se preselili u zapadni Aleppo, koji je već otprije bio pod Assadom i gdje je živjelo oko milijun ljudi (smatra se da je još milijun građana Aleppa prethodnih godina izbjeglo iz grada).

Zbrojimo, dakle. Od ukupno 1.250.000 građana Aleppa, koliko ih se zateklo u gradu pri završnim vojnim operacijama, njih 1.235.000 se odlučilo živjeti pod Assadom, a njih 35.000 je sreću potražilo pod džihadističkim suncem Idliba. Kako je onda Aleppo pao?

Ovdje se može povući paralela s cijelom Sirijom. Od pet milijuna prognanika (Sirijaca koji su iz jednog dijela zemlje izbjegli u drugi dio), njih preko 95 posto je otišlo s džihadističkog teritorija na teritorij pod kontrolom Assada, a ne obrnuto. Kako je onda Assad “brutalni diktator”, a njegovi oponenti “demokratska opozicija”?

Assad ili al-Nusra

Pogledajmo kako stvar vidi “naš čovjek na terenu”, dubrovački ratni fotoreporter Zoran Marinović, koji se iz Aleppa nedavno javio novinarima Jutarnjeg lista, a oni prepričali razgovor:

“Kad priča o budućnosti i odgovara na pitanje što će pad Alepa značiti za sirijski režim i Siriju općenito, Marinović kaže da sirijsku vladu Bašara al-Asada ne bi nazvao režimskom, a da bi pad nazvao oslobođenjem. Asad, dodaje, nije idealno rješenje.

– Nije. Naravno da nije. Ali je sada… jedino. Samo on u ovom trenutku ne isključuje niti jednu opciju. A opcija je u Siriji puno. Nepodnošljivo puno. Od sunita, šijita, alavita, Kurda i islamista pa do ruskih interesa. Pokušajmo zamisliti kakva bi bila Sirija da je vodi al-Nusra. Zapravo ne moramo niti zamišljati, u regiji već imamo sjajnih primjera kad se žene kamenuju do smrti, homoseksualci bacaju s vrhova zgrada, a javna smaknuća obavljaju na semaforima.”

Vidimo, dakle, da “naš čovjek na terenu”, nakon što je izvidio situaciju, baš i nema prevelikih dilema je li Aleppo “pao” ili je “oslobođen”. Ali kod nas neki čak uspoređuju “pad Aleppa” s padom Vukovara 1991. godine, čime se regularnu vojsku Sirije i njenog legalnog predsjednika uspoređuje s koljačima Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Znači, osloboditelji Aleppa su isti kao oni koji su krvavo rušili Vukovar i 1991. ga okupirali.

Zdrav razum se buni, jer istina je suprotna. Vukovar su napali vojnici iz druge zemlje (Srbije), a branili ga hrvatski vojnici. A kod Aleppa je obrnuto – njega je 2012. okupirala međunarodna islamsko-fašistička falanga (sa zapadnim sponzorima), u kojoj su se borili džihadisti iz oko 80 zemalja, a zapovjednik im bio Saudijac. Kako je onda logički moguće da je Aleppo “pao”, ako je u njega ušla sirijska vojska, kojom zapovijeda predsjednik Sirije, a pobijeđena je međunarodna koalicija terorista koju predvodi tip iz Saudijske Arabije? Čiji je taj Aleppo, pita zdravi razum: sirijski ili saudijski?

Da, i Assad je pri oslobađanju Aleppa imao strane saveznike (iz Rusije, Irana i Libanona), ali oni su u Siriju došli legalno, na njegov službeni poziv.

Jedan čovjek u Londonu

Ako se već hoće analogija između Aleppa i Vukovara, u jednadžbu se mora uvrstiti oslobođenje Vukovara iz 1997., a ne njegov pad iz 1991. godine. A kako je Vukovar oslobođen mirnom reintegracijom, a ne vojno, onda je – ako se želi vući paralela između ratova u Siriji i Hrvatskoj – ispravnije oslobođenje Aleppa usporediti s oslobođenjem Knina 1995. godine.

Dobar dio problema izvire iz fakta da se gro zapadnih medija o stanju u Siriji napaja na izvoru koji se zove “Opservatorij za ljudska prava”, što asocira na nekakav ozbiljni institut s mnoštvom stručnih promatrača i analitičara, a u stvarnosti se iza tog pompeznog naslova krije jedan jedini čovjek u Londonu.

Tog čovjeka i tu organizaciju preklani je na 3. Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ) lijepo i precizno opisao sarajevski novinar i bivši BiH diplomat na Bliskom istoku Zlatko Dizdarević, kojeg se iz valjanih razloga smatra najboljim poznavateljem Bliskog istoka na prostoru bivše Jugoslavije:

“Opservatorij je de facto jedan Sirijac koji je u vrijeme Hafeza El Aasada (otac sadašnjeg predsjednika Bashara, op. D.P.) bio mali obavještajac kojeg su poslali u London da špijunira emigrante što su bježali iz Sirije na Zapad. Tada se zvao Osama Ali Suleiman. Angažirale su ga britanske obavještajne službe, bio je sklonjen nekoliko godina u Coventry gdje je prodavao dönere na ulici. Prije nego što je krenulo tzv. Arapsko proljeće, postaje Rami Abdul Rahman, ‘osniva’ NVO za ljudska prava i počinje da biva zapravo proizvođač istina o ‘revolucionarnim zbivanjima u Siriji’.

Od tada do danas, on dnevno priopćava, fabricira informacije koje dobija unaprijed s ‘lica mjesta’. One nisu brutalna laž, ali su frizirane toliko koliko neupućenom čitatelju na Zapadu treba da stekne ciljani utisak o dobrim i lošim momcima u Siriji, o tiraninu Asadu koji ubija svoje civile i o umjerenim opozicionarima, revolucionarima koji su protiv njega i svekolikog režimskog mraka. Posao se obavlja iz jednog stana u Londonu, dobro snabdjevenog potrebnim serverima. Zapadni mediji mu gutaju informacije, a ime izvora, ‘Sirijski opservatorij za ljudska prava’, zvuči baš onako kako treba. Usput, financijski ga podržavaju Velika Britanija, fondovi EU i ‘tajni donatori’…”

Zbog svega ovoga zdravi razum odbija prihvatiti zapadnu mainstream “istinu o Siriji”, kao što odbija prihvatiti i popularnu mantru da “nitko od nas ne može razumjeti što se događa u Siriji”. Jer prilično je jasno što se zadnjih pet godina događa u Siriji. To ne može razumjeti samo onaj tko ne želi.