Slobodna Dalmacija – 18.svibnja, 2017
Da se računaju samo glasovi mladih, predsjednik Amerike bio bi socijalist Bernie Sanders, a predsjednik Francuske komunist Jean-Luc Melenchon, dok bi Britanija i dalje bila u EU, predvođena marksističkim premijerom Jeremyjem Corbynom
Kakav svijet žele mladi na Zapadu? O tome možemo suditi po njihovoj reakciji na tri važna politička događaja koji su se u vodećim zapadnim zemljama odvili u proteklih godinu dana. Pritom mislimo na predsjedničke izbore u SAD-u i Francuskoj, te referendum o Brexitu u Velikoj Britaniji.
Izbori u Francuskoj okončani su prije deset dana, nakon što je u drugom krugu centristički kandidat i bivši bankar Emmanuel Macron uvjerljivo pobijedio kandidatkinju radikalne desnice Marinu Le Pen. No kad bi se u obzir uzeli samo glasovi najmlađih birača, tzv. Milenijalaca (18-24 godine), novi predsjednik Francuske bio bi – komunist Jean-Luc Mélenchon, čovjek koji je u prvom krugu s 19,6 posto glasova završio tek na četvrtom mjestu.
Naime, najveći broj mladih u Francuskoj, njih 30 posto, glasao je za Mélenchona. Drugi izbor francuske mladosti bila je Le Pen (21 posto), dok je izabrani predsjednik Macron kod mladih zauzeo tek treće mjesto – njemu je glas dalo svega 18 posto francuskih Milenijalaca.
Dalje, u lipnju prošle godine građani Britanije su (tijesnom) većinom izglasali odlazak svoje zemlje iz Europske unije. Međutim, da se pitalo samo britanske Milenijalce, Britanija bi i danas bila članica EU: čak 64 posto mladih glasalo je za ostanak u Uniji, ali su nadglasani od starijih sunarodnjaka.
A kada smo već kod Britanije i tamošnjih Milenijalaca, poznato je da je do “marksističkog prevrata” u Laburističkoj partiji krajem 2015. godine, kada je za novog šefa stranke izglasan izraziti ljevičar Jeremy Corbyn, došlo upravo zbog velikog broja glasova mladih članova i simpatizera Laburista.
Žele EU, ali ne ovakvu
Konačno, lani u ovo vrijeme centristička kandidatkinja Hillary Clinton i socijalist Bernie Sanders borili su za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke. Kao što znamo, pobijedila je Clinton, koja je potom u finalu izgubila od republikanskog kandidata Donalda Trumpa, ali da se gledalo samo glasove Amerikanaca mlađih od 30 godina, Clinton finale ne bi ni vidjela: uvjerljiva većina najmlađih Amerikanaca – u nekim državama njih preko 80 posto – glasalo je za Sandersa.
Štoviše, Sanders je u tim predizborima dobio osjetno više glasova mladih Amerikanaca nego Clinton i Trump zajedno.
Prema tome, da se računaju samo glasovi najmlađih birača, predsjednik Amerike bio bi socijalist Bernie Sanders, a predsjednik Francuske komunist Jean-Luc Melenchon, dok bi Britanija i dalje bila u EU, predvođena marksističkim premijerom Jeremyjem Corbynom. Zapad bi definitivno izgledao posve drukčije, a navodna superiornost kapitalizma nad svim drugim oblicima ljudskog društva ne bi baš bila toliko neupitna.
Vidimo da su u sve tri zemlje mladi dobili drukčiji svijet od onog koji su priželjkivali. U Francuskoj su, umjesto komunista, dobili bankara. U SAD-su, umjesto kandidata Occupy Wall Streeta, dobili kandidata Wall Streeta. U Britaniji su, umjesto otvorene Europe, dobili izolaciju i zatvaranje u sebe.
Nadalje, može se primijetiti da su mladi ogorčeni onim političarima koje doživljavaju kao dio establišmenta (zato kod njih Macron i Hillary ne kotiraju dobro), te su skloni tzv. radikalnim opcijama, osobito lijevim (Sanders, Mélenchon, Corbyn), ali i desnim (Le Pen). Također, može se zaključiti da nisu toliko protiv sistema niti protiv postojanja Europske unije, koliko su protiv ovakvog sistema, odnosno ovakve EU.
Ukratko: da je demokraciju predati mladima, zapadnom hemisferom već bi vladao socijalizam. Ovako treba čekati da postanu većina, ako ih postojeći sistem u međuvremenu ne korumpira.