ISTRAŽIVANJE POTVRDILO DA HRVATSKA MLADOST ISELJAVA I IZ POLITIČKIH RAZLOGA

Na lijevom centru ipak možeš biti i Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac, bez da se osjetiš diskriminiran. Na desnom centru stvari su puno strože: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni

Slutili smo i ranije, ali sad imamo i znanstvenu potvrdu: oni su potpuno bezvoljni, ne vide uopće šansu za poboljšanje situacije u zemlji, niti misle da borba za bolju i pravedniju Hrvatsku ima smisla, a svoju budućnost vide izvan Hrvatske. Oni sigurno neće dići revoluciju. Barem ne u našoj zemlji.

Zborimo, jasno, o hrvatskoj omladini. Konkretno, o generaciji rođenoj između 1989. i 2004., curama i momcima koji danas imaju od 15 do 30 ljeta. Ta je generacija bila u fokusu istraživanja troje mladih zagrebačkih politologa – Milice Vučković i Koste Bovana s Fakulteta političkih znanosti te Marka Kovačića s Instituta za društvena istraživanja – čiji su rezultati prošlog tjedna, u organizaciji GOOD inicijative, predstavljeni u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ u Zagrebu.

Glavna tema istraživanja bio je radikalizam među mladima u Hrvatskoj, odnosno način na koji mladi percipiraju radikalizam u našem društvu. Istraživanje je provedeno na pet fokus grupa s 33 ispitanika, u dobi od 15 do 30 godina, iz četiri hrvatska grada – Sinja, Splita, Zagreba i Dalja. Takvim izborom gradova htjelo se podjednako zahvatiti mediteransku (Sinj, Split) i kontinentalnu (Zagreb, Dalj) Hrvatsku, te u svakoj od tih zemljopisno-kulturoloških cjelina podjednako obraditi i najveće gradove (Split, Zagreb) i manja mjesta (Sinj, Dalj).

Zagrebački Institut za društvena istraživanja (IDIZ) mlade istražuje već više od pola stoljeća. Ovo istraživanje izdvaja se od većine ranijih IDIZ-ovih projekata po upotrebi kvalitativne metodologije, o čemu je na predstavljanju u Leksikografskom zavodu govorio Kovačić:

„Iz dosadašnjih istraživanja već znamo da su mladi apatični, konzervativniji od roditelja, da su reterirali u smislu progresivnih vrijednosti i da idu prema retradicionalizaciji. Ovim istraživanjem smo željeli produbiti postojeća koja su se dosad radila u Hrvatskoj i području Jugoslavije i jako dobro deskriptivno opisuju što se događa s mladima, ali ne daju nužno odgovor na pitanje zašto je to tako. Ispitujući kakva je percepcija radikalnog, dobili smo odgovore da je mladima sâm pojam radikalnog negativan. A to je ono što je zastrašujuće i što nismo uspjeli doznati iz svih dosadašnjih kvantitativnih istraživanja.“

Uškopljena generacija

Drugim riječima, ako je našim mladima već i sâm pojam radikalnog negativan – a mladi su onaj dio populacije koji bi prirodno trebao biti najradikalniji – dolazimo do neminovnog zaključka da je hrvatsko društvo proizvelo uškopljenu generaciju mladih, što je rijedak pothvat i u širim okvirima. Malo se koje društvo u povijesti time može pohvaliti.

Na predstavljanju je rečeno i kako mladi razlikuju lijevi i desni ekstremizam, što je objašnjeno kao posljedica povijesnih ideoloških podjela na ustaše i partizane. No konkretni događaji i pojave iz današnjeg hrvatskog društva koje mladi proglašavaju radikalnima nemaju direktne veze s partizansko-ustaškom pričom, već se odnose na prijeporne točke između konzervativne i liberalne ideologije.

Tako dio mladih radikalnost pripisuju konzervativnim pokretima poput inicijativa za zabranu pobačaja („…radikalan građanin je kao Željka Markić, koja je Opus Dei… i ide pobačaje zabranjivati…“), dok drugi dio mladih radikalnim drži borbu za rodna i LGBT prava, što je osobito registrirano u Splitu i Sinju, gdje su dobiveni odgovori da su LGBT prava „malo preuranjena za ovu državu“. Za komentar smo se obratili jednom od autora istraživanja, spomenutom IDIZ-ovom politologu Marku Kovačiću:

– Riječ je o tome da mladi vide bilo koje odstupanje od neke ustaljene norme kao radikalno ponašanje. Može se reći da su kriteriji bivanja radikalnog zapravo jako niski. To je svakako rezultat socijalizacijskih procesa, od obitelji preko škole do medija, agensa socijalizacije koji promoviraju konformistički i podanički mentalitet. Važno je ne talasati – kaže Kovačić, dodavši kako nije sklon tezi da među mladima postoji podjela na lijevi i desni radikalizam.

– Mislim da je rezultate ispravnije tumačiti kao opći poraz emancipacijske uloge obrazovanja te svojevrsnu intelektualnu lijenost mladih koji raznorodne i raznovrsne dimenzije društvene sfere neopravdano izjednačuju – drži Kovačić.

Korozivna apatija

Možda je ovu priču trebalo započeti s beznađem, koje je i ovim istraživanjem potvrđeno kao temeljna osobina ratno-poratne generacije hrvatske mladosti. Tu su stavku istraživači nazvali „korozivna apatija“, a o njoj kazuju odgovori mladih kako u Dalju („Mi ne činimo ništa. Što bude, bit će. Svi se žale kako je situacija loša, a kad se organiziraju protesti polovica se ne pojavi, prelijeni su da se pojave, samo sjede doma“), tako i u Zagrebu („Želimo naglasiti jednu stvar, mi volimo pričati, ali nemamo znanja ni alate za djelovanje. Možemo sjediti i raspravljati satima na kavi, ali ne znamo kako djelovati“).

– Rezultati su zapravo očekivani – komentira Kovačić, ukazujući da su i ranija istraživanja IDIZ-a jasno pokazivala društvenu i političku apatiju i alijenaciju mladih. No i sâm priznaje da ih je „iznenadio opseg rezigniranosti mladih te njihov rezignirani stav prema društvenim inovacijama, za koji smo ipak mislili da je nešto manji“.

Našeg sugovornika smo pitali i otkud dolazi ta silna rezignacija, iz koje mladi izlaz nalaze tek u odlasku u inozemstvo. Konkretno, iseljavaju li se mladi iz Hrvatske isključivo iz ekonomskih razloga, ili se tu krije još neki uzročni đavo?

– Duboko sam uvjeren da su ekonomski razlozi iseljavanja mladih samo jedan od faktora koji objašnjavaju pojačanu emigraciju. Mislim da je pogrešno ignorirati društvenu i političku klimu koja je izrazito nepoticajna – kaže Kovačić, te nabraja društveno-političke faktore koji mlade tjeraju na odlazak iz Hrvatske: raširenost političke korupcije, smanjene slobode medija, relativizacija općeprihvaćenih civilizacijskih dosega, obrazovni sustav koji je više područje ideološke borbe nego emancipacijski alat mladih, pravna nesigurnost koju hrvatsko pravosuđe perpetuira u najmanju ruku neobičnim presudama, zatomljavanje progresivnih kulturnih praksi, ograničavanje rada civilnog društva…

– Sve su to faktori koji, kad razgovarate s mladima, utječu na njihovu odluku da svoju sreću potraže u inozemstvu – kaže naš sugovornik.

Ustaše im bliže od LGBT ekipe

Na predstavljanju rezultata Kovačić je iznio i zanimljivu opasku o političkim uzrocima endemske apatije među mladima u Hrvatskoj, navodeći kako je to dobrim dijelom posljedica dugogodišnje prevlasti desnog centra u hrvatskoj politici, čiji je normirani svjetonazor preuzak za veliki dio mladih.

„Oni koji se miču od desnog centra prema ljevici zapravo idu prema centru i bivaju još radikalniji. I to je problem – država takvim sustavom krade mladost mladima koji bi trebali jednog dana donijeti i prihvatiti novine koje svijet donosi, a to ne rade jer im država cijelo vrijeme stavlja lance oko tog nominalno desnog centra – i onemogućuje da se ostvare prema nečemu drugom“, kazao je tada Kovačić, pa smo ga zamolili da za Slobodnu pojasni tu tezu:

– Ovo istraživanje ne omogućuje generalizaciju, no stavi li se u kontekst podataka koje znamo o mladima i hrvatskom društvu, plauzibilno je reći da je dominantna norma u Hrvatskoj desni centar. To pokazuju rezultati gotovo svih izbora, ali i brojna sociološka istraživanja koja otkrivaju da je hrvatsko društvo tradicionalno i više orijentirano konzervativnim nego progresivnim vrijednostima. Mislim da je bitno to priznati, kao što mislim da to ne bi trebalo nikoga iznenaditi, jer su i institucije kreirane da perpeturiraju te vrijednosti – kaže IDIZ-ov stručnjak.

Ako bismo išli razraditi ovu tezu o desnom centru kao osovini hrvatskog društva, došli bismo do možda neugodnih hipoteza: ako je društvena norma na desnom centru, znači li to da je mladima jednako udaljena radikalna desnica i politički centar? I može li se time objasniti to što radikalnom doživljavaju borbu za LGBT prava, dok im npr. ustaševanje nije radikalno (jer je bliže desnom centru nego što su to LGBT prava)?

Kovačić odgovara da ovakav tip istraživanja ne omogućuje kvantifikaciju takve vrste, ali dodaje:

– Kad bih morao spekulirati, rekao bih da postoje određene indicije da je vaša pretpostavka točna. Činjenica je da političari desnog centra u Hrvatskoj često koketiraju s relativizacijom ustaškog režima te ga neki čak i pokušavaju amnestirati njegove povijesne sramote, konceptualizirajući ga kao ostvarenje stoljetne težnje Hrvata za svojom državom. Budući da je ovakvo razmišljanje, prvenstveno zbog dijela političkih elita, postalo dio javnog diskursa, a uzimajući u obzir impotentnost obrazovnog sustava i nedostatak sadržaja koji omogućuju kritičnost učenika, nije neobično da imamo, u najmanju ruku, zbunjene mlade.

Kurikulum izdao mlade

Zaključno smo od mladog znanstvenika s IDIZ-a željeli čuti komentar najnovijeg vala šovinističkih incidenata koji su se prošlih dana odvili u Dalmaciji, od ustaškog žigosanja učenice u Zadru do mučkog napada na beogradske vaterpoliste na splitskoj Rivi i posljedičnog grđenja fasada splitskih osnovnih škola i dječjih vrtića ustaškim grafitima. Ima li to kakve veze s trajnom dominacijom desnog centra u Hrvatskoj?

– Mislim da je to produkt ovog društva i prvenstveno obrazovnog sustava. Dok god ne postoji iskrena i sustavna želja za nultom stopom fizičkog i verbalnog nasilja prema svima – Hrvatima, Srbima, Romima, lijevima, desnima i inima – ovakve situacije će postojati. Naš obrazovni sustav nas ne uči kako se nositi s različitostima te kako u različitosti vidjeti potencijal. Umjesto toga, promovira jednu monolitnu, potpuno na realnosti neutemeljenu sliku društva gdje je hijerarhija poželjna. Na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni – kaže Kovačić.

Ove riječi zagrebačkog znanstvenika oslikavaju koliko desni centar mladima ograničava identitetski prostor u odnosu na lijevi centar. Jer na lijevom centru ipak možeš biti i Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac, bez da se osjetiš diskriminiran. Na desnom centru stvari su puno strože. Kao što reče naš sugovornik: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni.

Kovačić pritom ukazuje na licemjerje kreatora hrvatske politike: nominalno se zalažemo za ravnopravnost i jednakost u šansama, no faktično čak i novi kurikulumi implicitno promoviraju društvene razlike i podjele.

– Sam čin donošenja kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, u čijem sadržaju nema adekvatnih mehanizama za odgovoriti na navedene društvene probleme, a koji bi u teoriji trebao pomoći pri sprečavanju nasilnih ponašanja, govori da je zakonodavac ponovo podlegao političkom kompromisu s konzervativnim snagama, a zanemario stvarne potrebe mladih – zaključuje mladi zagrebački politolog.

Radikalna im Mirela Holy?!

Među političarima i aktivistima koji po uvjerenjima odstupaju od „hrvatske norme“, mladi su istaknuli Ivana Pernara, Željku Markić i – Mirelu Holy. Stoga smo Kovačića upitali kako se Holy našla u tom izboru.

– Iako ispitanici nisu elaborirali zašto je konkretno Mirela Holy radikalna, moguće je pretpostaviti, na temelju ostalih odgovora, da je riječ o bivšoj političarki koja je odstupala od neke ustaljene norme, kako komunikacijskim obrascima, tako i temama kojima se bavila. Samim time što je gospođa Holy artikulirana, fokusirana te nekonvencionalnog modnog izričaja, dovoljno je da je mladi proglase radikalnom – kaže politolog s IDIZ-a.

Slobodna Dalmacija – 16.02.2019