Slobodna Dalmacija – 17. prosinca,2017

Ona ploča u Jasenovcu i dalje stoji. Kako dani teku, ljudi se na nju navikavaju: kao da je posve prirodno da kod poprišta najvećeg fašističkog zločina stoji uklesan službeni pozdrav kvislinške države koja je taj zločin smislila, organizirala i provela.

Zdravorazumski pokušaj opozicije da kao metodu rješavanja tog fašističkog pitanja, umjesto ideje povjerenstva, progura ideju šrafcigera – iliti kacavide – razbio se o stav HDZ-a i zapanjujuću povijesnu i moralnu dezorijentiranost vodećih ljudi Mosta. Od ekipe koja neprestano brblja o poštenju i sebe smatra moralnim arbitrom hrvatskog društva po ovom smo pitanju dobili doslovno infantilne reakcije.

Tako Mostov šef Sabora Božo Petrov o potrebi micanja ploče s ustaškim pozdravom daje antologijsku izjavu: “Smatram da, ako se provocira na takav način i ako je to stavljeno s provokacijom, treba se maknuti, a ako nije stavljeno s provokacijom, ne shvaćam zašto bi je netko tumačio kao provokaciju.”

Korifej moralnog preporoda u Hrvata time nam zapravo poručuje ovo: ako netko krši ustavni poredak Republike Hrvatske namjerno, s ciljem da provocira, onda to treba sankcionirati; ali ako u kršenju ustavnog poretka nema provokativne namjere, onda ništa.

Pokušajmo tu duboku misao aplicirati u njemačku stvarnost. Dakle, ako čopor neonacista hoda ulicama Münchena, Berlina ili Hamburga mašući zastavama sa svastikom i uzvikujući “Sieg Hail”, i ako to čini s namjerom da provocira, onda ih treba upozoriti da to nije lijepo ni pristojno. Ali ako to ljudi rade bez ideološke namjere, već zato što im je npr. liječnik prepisao šetnju na svježem zraku, onda je nejasno zašto bi netko to tumačio kao provokaciju.

Radikali protiv Joea

Pa kaže Petrov dalje: “Ako je u blizini logora, meni bi bilo poželjno da se ta ploča makne.” Odnosno: ako drugovi neonacisti svoje balade o klanju Židova i Roma izvode baš u blizini Auschwitza, onda ih treba upozoriti da se maknu malo dalje.

Šef Sabora, međutim, ne eksplicira na koliko se kilometara stere ta “blizina logora”. Gdje je, na kojoj udaljenosti od Jasenovca, moralno opravdano isticati fašističke simbole? Može li u Sisku? A u Slavonskom Brodu? Ili se treba odmaknuti sve do Zagreba?

“Ali s druge strane”, nastavlja Petrov, “ono što me zaista smeta u priči koja traje zadnjih nekoliko godina je radikaliziranje i lijeve strane koja apsolutno sve doživljava kao provokaciju.” Čini se da je naš moralni arbitar mrvu iznerviran – ne može čovjek istaknuti ni bokunić fašističkog pozdrava, a da neki mrki ljevičar to ne doživi kao provokaciju. Kakva su ovo vremena došla?

U toj Petrovljevoj viziji svijeta u “radikalnu lijevu scenu” očito spada i Ustavni sud, koji je u zadnje vrijeme više puta – spomenimo samo slučajeve bivšeg nogometaša Joea Šimunića i bivšeg čelnika HČSP-a Josipa Miljka – jasno utvrdio kako “Za Dom spremni” predstavlja “pozdrav nacističke NDH” i “manifestaciju rasističke ideologije”, te kako se upotrebom tog pozdrava potiče mržnja na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti.

Uglavnom, dok ovo pišemo, ploča u Jasenovcu i dalje stoji. Umjesto da je ukloni, vlada drvi o potrebi zakonskog reguliranja zabrane simbola svih totalitarnih režima. Naši konzervativni moralisti pritom ne skrivaju da zapravo žele dovesti pod pravnu sankciju zvijezdu petokraku i druge simbole pod kojima je hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu – skupa s ostalim narodima Jugoslavije – ustao protiv fašizma, nacizma, ustaštva i četništva.

Time će naši narodne vođe doći na korak do moralno najbjednijeg relativizma svih vremena – do izjednačavanja fašizma i antifašizma, a sve kako bi historijski fašizam “made in NDH” ispao manje bestijalan.

Istina o totalitarizmu

U podlozi te ideje leži teza da je i socijalistička Jugoslavija, baš poput NDH, bila totalitarna država za čitavo vrijeme svog postojanja. Problem s tom tezom je to što je neistinita.

Recimo, na znanstvenom skupu o totalitarizmu, koji je u lipnju u Splitu okupio niz domaćih i međunarodnih eksperata, jedina dilema oko koje su se lomila znanstvena koplja odnosila se na pitanje kada je točno Titova Jugoslavija prestala biti totalitarna. Neki su smatrali da se to dogodilo već raskidom sa Staljinom 1948., odnosno uvođenjem radničkog samoupravljanja 1949. godine. Drugi su držali da raskid s totalitarnom praksom označava tek zatvaranje Golog otoka i puštanje “informbirovaca” sredinom 1950-ih godina. A treći su ocijenili da se o totalitarnim značajkama jugoslavenske države može govoriti sve do 1966. i pada Aleksandra Rankovića.

U svakom slučaju, kako su pokazali sociolozi Sveučilišta u Mariboru Sergej Flere i Rudi Klanjšek – analizom koju su 2014. objavili u časopisu “Communist and Post-Communist Studies” – Jugoslavija iz 1970-ih i 1980-ih definitivno nije bila totalitarna država. Analizirajući povijest Titova režima u skladu s literaturom o totalitarizmu, rečeni autori dokazuju da Jugoslavija “nije bila totalitarna u više od polovice njezina vijeka”.

Stoga, ako naša rukovodeća pamet doista želi zabraniti zvijezdu petokraku – i time direktno pljunuti na antifašizam – morat će nekako zaobići znanstvenu istinu o totalitarizmu. Što neće biti prva istina koju su iznevjerili.