Slobodna Dalmacija – 14.04. 2019

SOCIOLOG DR. BENJAMIN PERASOVIĆ GOVORI O STANJU SVIJESTI MLADIH U HRVATSKOJ

Je li hrvatska mladost doista konzervativna, tradicionalna, bezvoljna i apatična, kako to pokazuju istraživanja? O tome razgovaramo s dr. Benjaminom Perasovićem, sociologom sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, koji je u nedavno okončanom velikom istraživačkom projektu MyPlace – čija je intencija bila istražiti politički aktivizam mladih širom Europe – bio voditelj hrvatskog tima, koji je uz njega činilo još dvoje znanstvenika s istog instituta, socijalna i politička psihologinja dr. Renata Franc te sociolog dr. Marko Mustapić.

– Gotovo sva istraživanja o mladima u Hrvatskoj pokazuju da su pod velikim utjecajem tradicionalnih vrijednosti, čak i da su u nekim segmentima konzervativniji od svojih roditelja. Kako se od mladih prirodno očekuje da „idu dalje“ od prethodne generacije, trebamo li se zabrinuti nad takvim nalazima?

– Prije pitanja o zabrinutosti, osvrnuo bih se na vašu tezu o tome da se prirodno očekuje da mlada generacija ode ‘dalje’ od prethodne. Nisam siguran da se svijet razvija po principu stalnog napredovanja, niti mislim da su mladi zbog svoje dobi predodređeni da budu ‘napredniji’ od svojih roditelja. Zar nisu u prvim redovima društvenih pokreta koji su iznjedrili totalitarne režime bili mladi ljudi, bez obzira je li riječ o boljševicima ili nacistima? Kad je riječ o zabrinutosti, to je sklizak teren zato jer često, posebno u medijskom prostoru, ne možemo lako odrediti gdje prestaje zabrinutost kao kritičko propitivanje, a gdje počinje moralna panika.

– Kako to mislite?

– Već sam jako dugo uključen u istraživanja mladih i pratim diskurse o mladima u društvu još od prve polovice 80-ih godina prošlog stoljeća. Previše sam se naslušao zgražanja i moralne panike o mladim ljudima koji su za odraslo društvo neprihvatljivi, kako u kojem vremenskom razdoblju, iz ovih ili onih razloga. Jednom zato što imaju predugačku kosu i slušaju rock glazbu, pa onda zato što imaju prekratku kosu i slušaju punk, pa onda zato što slušaju dark/gothic i oblače se u crno, pa onda zato što nose spitfajerice i pjevaju zabranjene nacionalističke pjesme na stadionima, pa onda zato što su išarali gradove grafitima, pa onda zato što uzimaju plesne droge i slušaju techno glazbu, pa onda imamo zgražanja nad time što slušaju Thompsona i mašu hrvatskim zastavama, pa istovremeno ide zgražanje kako slušaju narodnjake koji predstavljaju srpsku glazbu, pa imamo zgražanja nad time što su apatični, pasivni, ne participiraju u društvu…

Dakle, imamo jedan dugački niz moralnih panika, a znamo da je moralna panika, među ostalim, pokušaj dijela aktera dominantne kulture da reintegrira vlastite vrijednosti povlačenjem crte između prihvatljivog i neprihvatljivog, moralnog i nemoralnog. Ne želim relativizirati pojave koje trebaju izazvati kritičku raspravu i promišljanje, ali ne mogu odustati od opreza koji se u meni javlja kad vidim potencijal za moralnu paniku.

– U istraživanju koje su lani proveli Zaklada “Friedrich Ebert” u Zagrebu i Institut za društvena istraživanja utvrđeno je da mladi u Hrvatskoj najviše vjeruju u vojsku, policiju i Crkvu. Naš novinar Ivica Ivanišević tim je povodom napisao: „Roditelji su im slušali pank, a oni slušaju zapovijedi.“ Kako vi to komentirate?

– I sâm sam sudjelovao u nekoliko sličnih istraživanja. Međutim, protiv sam jednostranog zaključivanja i izvlačenja stvari iz konteksta u skladu s onim što nam trenutno odgovara. Na primjer, u istraživanjima od prije nekoliko godina vojska, crkva i policija su doista zauzeli nešto viši položaj na ljestvici povjerenja od drugih domaćih institucija. Ali ako smo pošteni pa spomenemo da su u takvim istraživanjima mladima ponuđene i neke međunarodne organizacije, onda vidimo da je, primjerice, ‘Greenpeace’ u samom vrhu organizacija ili institucija u koje naši mladi imaju povjerenja.

Još jedna stvar je jako važna, a to je činjenica da mi nismo izolirani u svijetu i da naše mlade možemo promatrati u kontekstu drugih europskih mladih. Upravo je završio jedan od ‘Horizon 2020’ istraživačkih projekata u kojem smo sudjelovali, projekt ‘Promise’, pa vam mogu reći najnovije podatke koji su prikupljeni na reprezentativnim uzorcima u Portugalu, Španjolskoj, Slovačkoj, Estoniji, Britaniji, Njemačkoj, Italiji, Rusiji, Finskoj i naravno Hrvatskoj.

– Što je pokazao taj projekt?

– Dakle, mladi u Hrvatskoj općenito nemaju povjerenja u institucije, posebno u komparaciji s drugima. U policiju, koju spominjete, naši mladi vjeruju puno manje nego mladi u svim spomenutim zemljama. U Hrvatskoj povjerenje u policiju ‘u velikoj mjeri’ ima svega 5% mladih, za razliku od 7% u Portugalu, 10% u Italiji, 17% u Velikoj Britaniji ili čak 36% u Finskoj! Mladih Rusa koji imaju povjerenje u policiju ‘u velikoj mjeri’ je još manje nego kod nas, svega 3%, ali u Rusiji ih je više izrazilo djelomično povjerenje (26%) nego u Hrvatskoj (19%). Ako onima koji povjerenje imaju ‘u velikoj mjeri’ pribrojimo one koji imaju bar djelomično povjerenje, onda smo na ljestvici povjerenja u policiju na samom dnu.

Kad je o rezultatima ovog istraživanja na završnoj konferenciji projekta u Manchesteru prije par dana govorila kolegica Anna Markina iz Estonije, na jedan slide je stavila pitanje ‘Što se događa u Hrvatskoj?’, jer je povjerenje naših mladih u sve društvene institucije toliko nisko da odudara od drugih i zahtijeva objašnjenje.

– Kako bi glasilo to objašnjenje?

– Uz mlade Ruse i Slovake, mi spadamo u one koji ne vjeruju ljudima uopće. Na pitanje koliko se slažete s tvrdnjom da se na općenitoj razini ipak većini ljudi može vjerovati, samo 15% naših mladih se složilo s tom tvrdnjom, za razliku od 21% mladih Talijana, 30% mladih u Španjolskoj, 35% u Njemačkoj, 36% u Velikoj Britaniji ili čak 58% u Finskoj! Stoga nisam pristalica prikazivanja naših mladih kao velikih ljubitelja policije ili bilo koje druge društvene institucije.

– Spomenuto istraživanje je pokazalo sklonost naših mladih autoritarnom modelu vladanja. Slični su rezultati dobiveni i u vašem projektu MyPlace, gdje se pokazalo da među mladima iz 14 europskih zemalja upravo naši mladi najčešće smatraju da bi društveni sistemi sa snažnim vođom, čak i vojnim režimom, bili dobri načini vladanja zemljom. Je li to netipično za mlade?

– Na to pitanje smo pokušali odgovoriti Renata Franc, Marko Mustapić i ja u tekstu o krizi demokracije i mladima, koji je objavljen u zborniku ‘Understanding youth participation across Europe: from survey to ethnography’ (Palgrave Macmillan, 2018.). Jedan od naših zaključaka odnosi se na činjenicu da mladi paralelno vrednuju demokratski sustav u većoj mjeri nego autoritarni, a oni koji alternativu traže u autokratskim režimima zapravo izražavaju kritiku postojećeg sustava puno više nego što bi to bio izraz nekog autentičnog neo-fašističkog pokreta.

Pošto smo mi nakon ankete intervjuirali dio ispitanika, dobili smo stvarne iskaze ljudi, a ne samo anketne postotke, pa su tako neki ispitanici koji su zazivali Putina ili nekog drugog vođu čvrste ruke zapravo izražavali nezadovoljstvo postojećim sustavom u kojem bi svi trebali biti pred zakonom isti, a mladi vide da onaj tko ima više moći, bogatstva i političkih veza može lakše izbjeći zakonsku odgovornost nego obični mali čovjek. Iz tog i takvog nezadovoljstva izvire želja za nekim boljim sustavom u kojem bi bilo više reda.

– U nedavnom istraživanju mladih zagrebačkih politologa s Fakulteta političkih znanosti i IDIS-a pokazalo se da naši mladi ne vide uopće šansu za poboljšanje situacije u zemlji, te da svoju budućnost vide izvan Hrvatske. Iznenađuju li Vas ti rezultati?

– Ne iznenađuju me jer slično govore i rezultati istraživanja u kojima sudjelujem.

– Jedan od koautora tog projekta, politolog Marko Kovačić, drži da je endemska apatija među našim mladima dijelom posljedica dugogodišnje prevlasti desnog centra u hrvatskoj politici, čiji je svjetonazor preuzak za veliki dio mladih. Dok na lijevom centru možeš biti Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac bez da osjetiš diskriminaciju, na desnom centru stvari su puno strože: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni. Slažete li se s time?

– Istraživanje koje spominjete nije rađeno na reprezentativnom uzorku, riječ je o nekoliko fokus grupa i to što su se neki rezultati poklopili s nizom drugih istraživanja o mladima ne znači da možemo dojmove iz tog istraživanja poopćivati, generalizirati i zaključivati o mladima u Hrvatskoj općenito. Naravno da ima istine u ideal-tipski postavljenim razlikama, također i u vašoj deskripciji ljevice i desnice, ali to nije jedini pristup društvu niti pomaže uvijek u razumijevanju društvenih procesa. Uostalom, biste li vi definirali Živi zid kao ljevicu ili desnicu?

– Mislim da je Živi zid u tom pogledu nedefiniran. No vratimo se na vaše istraživanje u sklopu projekta MyPlace, prema kojem su među mladima u Europi najljeviji oni na Mediteranu, i to zbog dugotrajne krize kapitalizma koja je osobito pogodila jug Europe, s iznimkom mladih u Hrvatskoj, iako ni naša zemlja nije lišena posljedica krize. Kako to tumačite?

– Mladi na Mediteranu koje spominjete dolaze iz zemalja koje nisu bile socijalističke, nisu prošle rat i bolnu tranziciju, nisu izloženi kaosu u vrijednostima koji je specifično vezan uz naš kontekst. Tamo su na djelu kroz povijest bile desničarske diktature, a mi smo imali jednopartijski socijalistički sustav. U Domovinskom ratu neprijateljska vojska koristila je socijalističke simbole, što je dodatno produžilo i produbilo njihovu kompromitaciju na ovim prostorima. To su razlike koje nisu beznačajne kad spominjete Grčku, Španjolsku i Portugal u usporedbi s Hrvatskom.