NOGOMETAŠI S POLITIČKIM STAVOM – OD JOHANA CRUIJFFA DO HAKANA SUKURA

Mundijal u Argentini 1978. godine trebao je biti kruna Cruijffove karijere, ali on nije mogao protiv svojih principa. ‘Kako netko može igrati nogomet tisuću metara dalje od logora za mučenje?’, citirali su novinari njegovu tadašnju izjavu

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, koje počinje za koji dan, prilika je da se prisjetimo politički vjerojatno najkontroverznijeg Mundijala u povijesti – onog održanog 1978. u Argentini. Mnogi drže da je taj Mundijal poslužio u slavu fašizma, kao i onaj u Mussolinijevoj Italiji 1934. godine.

Dvije godine ranije, u ožujku 1976., u Argentini je državnim udarom na vlast došla desničarska vojna hunta, predvođena generalom Jorgeom Videlom, koja je zatočila, mučila i pobila preko 30 tisuća (neki izvori spominju i brojku od 50 tisuća) ljevičara i ljevičarskih intelektualaca. Helsinški odbor za ljudska prava pozvao je tada na bojkot Mundijala, neki europski timovi ozbiljno su razmišljali o otkazivanju nastupa, ali na kraju su svi otišli u Argentinu, osim dvojice ponajboljih igrača Europe toga doba – najveća zvijezda Ajaxa i nizozemske reprezentacije Johan Cruijff te „mozak“ Bayerna i njemačkog „Elfa“ Paul Breitner jasno su Videli rekli „Ne“.

Cruijff je tada bio na vrhuncu nogometne moći: četiri godine ranije, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, bio je proglašen za najboljeg igrača Mundijala, a narednih godina proglašavan je ne samo za najboljeg nogometaša Europe, nego i svijeta: bio je to interregnum između Pelea i Maradone. Mundijal u Argentini trebao je biti kruna njegove karijere: nakon što je na prethodnom SP-u Nizozemska u finalu izgubila 1:2 upravo od Breitnerove Njemačke (Breitner je u tom finalu postigao izjednačujući pogodak), očekivalo se da Cruijff u Argentini povede sjajnu nizozemsku reprezentaciju do svjetske titule, što je bio jedini trofej koji mu je nedostajao; prije toga je već triput osvojio Europu s Ajaxom. Ali „Leteći Holandez“ nije mogao protiv svojih principa:

„Kako netko može igrati nogomet tisuću metara dalje od logora za mučenje?“, citirali su novinari Cruijffovu izjavu uoči tog Svjetskog prvenstva u Argentini.

‘Crveni Paul’

Nizozemska je na tom Mundijalu opet stigla do finala, ali je u produžecima izgubila 1:3 od domaćina Argentine, a mnogi i danas misle da bi s Cruijffom glatko osvojila naslov. Trideset godina kasnije Cruijff će objasniti da je za neodlazak u Argentinu imao i jedan privatni razlog (par mjeseci prije tog Mundijala naoružani kriminalci su mu upali u kuću, nakon čega se bojao za sigurnost vlastite obitelji), ali je njegova poruka iz 1978. odjeknula svijetom.

Za razliku od Cruijffa, koji se nikad nije politički deklarirao – iako je iz njegovih istupa bilo jasno da se radi o velikom individualistu i političkom liberalu – Breitner se godinama prije Mundijala u Argentini javno očitovao kao ljevičar i komunist. Pozitivno je govorio o Che Guevari i Mao Ce-tungu, nosio na treninge znamenitu Maovu „Malu crvenu knjižicu“ i novinarima izjavljivao kako čita Marxa i Lenjina, zbog čega su ga prozvali „Crveni Paul“.

„Kad sam imao 16 godina, Che Guevarina smrt je znatno utjecala na mene, bio je to vrlo značajan trenutak u mom razvoju. Postao sam dio šezdesetosmaškog pokreta u Njemačkoj. Tada se događala revolucija u svijesti njemačkih studenata i ja sam se osjećao dijelom toga“, kazivao je kasnije novinarima.

Nakon što se za vrijeme služenja vojnog roka fotografirao ispod postera Chea i Maoa, držeći u rukama primjerak časopisa „Peking Review“, u Njemačkoj izbija priličan skandal, a New York Times proglašava Breitnera „najnovijim herojem njemačkog kontrakulturnog pokreta“. Iz tog vremena datira i njegova izjava o Bayernu i Bundesligi kao „bastionima kapitalizma i aristokracije“:

„Bundesliga je veliki biznis. Sve se vrti oko novca. Tu nema prostora za socijalizam“, kazao je bradati čupavac koji će nekoliko godina kasnije odbiti nastup u Argentini, kako svojim prisustvom ne bi legitimirao totalitarni Videlin režim.

Titula za vojnu huntu

Zanimljivo je da je reprezentaciju Argentine na tom Mundijalu do naslova vodio izbornik Cezar Luis Menotti, deklarirani ljevičar i bivši komunist, koji će kasnije u dokumentarcima priznati kako mu je to bila možda i najteža odluka u životu. Bio je duboko svjestan da će Videlina hunta njegovu reprezentaciju iskoristiti za uljepšavanje imidža brutalnog režima i za micanje fokusa svjetske javnosti od desetina tisuća nestalih ljudi, ali je svejedno odlučio ostati na izborničkom mjestu, kako bi građanima Argentine „barem malo ublažio patnje koje im je nanosio režim“.

Sami nogometaši Argentine tek su godinama potom postali svjesni da su poslužili kao maska totalitarne diktature. Strijelac četiri gola na tom Mundijalu, napadač Leopoldo Luque, mnogo godina kasnije će izjaviti: „S onim što danas znam o tom vremenu, ne mogu biti ponosan na našu tadašnju pobjedu. Ali tada naprosto nisam shvaćao stvari; mnogi od nas nisu razumjeli što se događa. Mi smo samo igrali nogomet.“

A njegov reprezentativni kolega Ricky Villa će dodati: „Nema nikakve sumnje da smo na tom Mundijalu bili politički iskorišteni.“

Ta slavna argentinska generacija nije jedina nogometna reprezentacija koja je poslužila kao „smokvin list“ brutalnim diktatorskim režimima, što je osobito bio slučaj s momčadima iz Južne Amerike, uključujući i čuvenu generaciju Brazila koja je 1970. osvojila Mundijal u Meksiku, i koju mnogi smatraju najboljom selekcijom svih vremena (Pele, Tostao, Jairzinho, Rivelino, Carlos Alberto…).

Taj njihov trijumf 1970. u Meksiku zapravo je na neki način legitimirao vojnu huntu koja je Brazilom vladala od 1964. pa sve do 1985. godine, a da nijedan igrač te slavne generacije nikada nije javno ni zucnuo protiv hunte. No to će nadoknaditi jedan nogometni genijalac iz naredne brazilske generacije, kapetan onog neprežaljenog tima koji je na Mundijalu 1982. u Španjolskoj ispao od Italije – doktor Socrates.

Žuta traka Pepa Guardiole

Još jedan zaljubljenik u Che Guevaru i Kubansku revoluciju, doktor Socrates je svoju enormnu popularnost u Brazilu koristio u političkoj borbi za demokraciju u svojoj zemlji. Usred vojne diktature, stadion njegovog kluba Corinthians postaje jedina demokratska oaza u Brazilu: dr. Socrates početkom 80-ih uvodi sistem – u povijesti zapamćen pod nazivom „Democracia Corinthiana“ – u kojem se sve odluke oko nogometnog kluba donose glasanjem svih nogometaša i članova klupske uprave, a Socrates se čak izborio da se na klupskim dresovima otisne poruka „Želim glasati za predsjednika“.

Opće je mišljenje da danas više nema takvih nogometaša koji bi svoju popularnost i slavu koristili za promicanje demokracije, ali to baš i nije posve tako.

Poznat je, recimo, primjer stopera Barcelone i španjolske reprezentacije Gerarda Piquea koji je nedavno javno protestirao zbog policijskog i političkog nasilja kojem su bili izvrgnuti stanovnici Katalonije na nepriznatom refrerendumu za nezavisnost, dok je bivši igrač i trener Barcelone Pep Guardiola na utakmicama svog današnjeg kluba Manchester Cityja nosio žutu traku u znak neslaganja s kaznenim progonom katalonskih independista.

Nadalje, dugogodišnji kapetan milanskog Intera i bivši reprezentativac Argentine Javier Zanetti javno, moralno i financijski, podržava meksičke pobunjenike Zapatiste, dok se bivši francuski reprezentativac Lilian Thuram (da, onaj Thuram) žestoko bori za prava manjina i useljenika, a protiv rasizma: 2005. se javno suprotstavio tadašnjem ministru policije Nicolasu Sarkozyju kad je useljenike nazvao „smećem“, a godinu potom je 70 imigrantskih beskućnika odveo na utakmicu Francuske i Italije u znak protesta zbog useljeničke politike tadašnjeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca.

Eric Cantona đonom na kapitalizam

Mjesto na ovom popisu svakako zavređuje i jedan od dva najveća (uz Pelea) nogometaša u povijesti, Diego Maradona, stari bundžija protiv predatorskog kapitalizma koji eksploatira Latinsku Ameriku i čovjek koji aktivno sudjeluje u uličnim demonstracijama protiv globalizacije, što je ovjekovječeno i u Kusturičinom dokumentarcu „Maradona by Kusturica“ iz 2008. godine. Ne treba izostaviti ni francuskog internacionalca Erica Cantonu koji je prije par godina pozvao ljude širom svijeta da povlačenjem ušteđevina iz banaka ustanu protiv financijskog kapitalizma.

No svakaku najveću žrtvu zbog svojih političkih stavova u današnje vrijeme podnosi najbolji turski nogometaš svih vremena Hakan Sukur, koji se zbog svojih javnih kritika autoritarnog vladanja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana toliko zamjerio novovjekom sultanu da je 2015. morao s obitelji pobjeći u Ameriku i tamo doslovno početi ispočetka: kako su mu u Turskoj blokirani svi računi, Sukur danas u Kaliforniji drži mali restoran u kojem sâm poslužuje goste, nabavlja namirnice i pere suđe.

„Vjerujem da ću se jednog dana vratiti u Tursku. Mrak ne može trajati vječno. Poručuju mi da se mogu vratiti ako budem šutio, da bih čak mogao postati ministar samo ako povučem riječi protiv Erdogana. Ne mogu biti tako sebičan da mislim samo na sebe, da se borim samo za svoje dobro. Ne bih poštivao ni sebe ni svoju ličnost da sam takav“, izjavio je Sukur nedavno novinarima New York Timesa.

Istina je da su ljudi kao Cruijff, Breitner, doktor Socrates, Pique, Zanetti, Thuram, Maradona, Cantona i Sukur velika manjina u nogometnom svijetu. Upada, međutim, u oči da se radi o ponajboljim nogometašima svojih klubova i država. U nogometnom smislu oni su nepobjedivi. I ne samo u nogometnom.