Slobodna Dalmacija – 28.rujna, 2016

Povijest u naše zemlje navraća sve brže, sa sve manjim razmacima: osluškujući trijumfalne postreferendumske tonove čelnika Republike Srpske Milorada Dodika, čovjek čuje zlosutni eho smrtonosnog govora Slobodana Miloševića 1989. na Gazimestanu, kad je tadašnji šef srpskih komunista definitivno odbacio komunističku masku i stavio nacionalističku, pozvavši Srbe da se pripreme za rat.

“Šest vjekova kasnije, danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene” – rekao je tada Milošević, a Dodik danas kao da repetira te pogane riječi. Jedino se povijesna distanca radikalno smanjila: Milošević se u svom govoru referirao na historijski događaj iz 14. stoljeća (Kosovsku bitku), a Dodik se referira – izravno ili neizravno – na rat u BiH koji je Daytonskim sporazumom završen prije nepunih 20 godina. Rekosmo na početku: povijest se na Balkanu ubrzava.

Nedjeljni referendum u Republici Srpskoj pokazao je koliko jedan neodgovorni političar može napraviti štete i ugroziti krhku ravnotežu ne samo Bosne i Hercegovine, nego i cijelog Balkana. Mnogi se tješe da stvari danas ne mogu eskalirati kao početkom 1990-ih, ali valja se sjetiti da ni tada mnogi ljudi nisu vjerovali da je rat moguć, pogotovo ne u Bosni i Hercegovini.

Tko je lud razbijati Bosnu – govorili su tada ljudi. Tko je lud razbijati “leopardovu kožu” – govorili su misleći na impresivnu etničku i vjersku izmiješanost ljudi i naroda Bosne i Hercegovine, ovjerenu stotinama tisuća miješanih brakova, kumstava, prijateljstava. Pa ipak se dogodio najcrnji scenarij.

Prezir prema Bosni

Mnogi smatraju da se takav scenarij danas više ne može ponoviti, jer su društvene i političke okolnosti stubokom drukčije. Ukazuje se na činjenicu da Dodik referendum nije isprovocirao zbog ratnih namjera nego zbog predstojećih lokalnih izbora u BiH i svoje političke kalkulacije, kako bi njegovi kandidati pobijedili opoziciju. To stoji, ali ne poništava činjenicu da je referendumom iz boce pušten upravo onaj duh kojeg se svi na Balkanu plaše, jer se sjećaju do čega dovodi.

Sad se tvrdi da je referendumsko pitanje bilo relativno bezazleno i da je prijepor oko datuma entitetskog praznika pretjerano povezivati s tako radikalnim stvarima kao što je mogućnost novog izbijanja ratnih sukoba na Balkanu. Ali radi se o društvenoj atmosferi koju to referendumsko pitanje proizvodi, jer ono direktno poziva na neposluh prema Ustavnom sudu BiH, najvišoj juridičkoj instanci susjedne države.

Fakat da je preko 99 posto izašlih glasača na referendumsko pitanje odgovorilo pozitivno, zapravo znači da je iskazan plebiscitarni prezir i prkos bosanskih Srba i prema Ustavnom sudu BiH i prema državi koju Sud predstavlja. A to doista može biti prvi korak prema pokušaju secesije, koji rat čini neizbježnim.

Osim toga, taj je datum, deveti siječnja, za Bosnu i Hercegovinu sve samo ne bezazlen. Nije Ustavni sud BiH bez razloga ocijenio taj datum diskriminirajućim za Hrvate i Bošnjake. Tog 9. siječnja 1992. dio srpskih zastupnika u skupštini tadašnje Socijalističke republike BiH, predvođen kasnijim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, proglasio je uspostavu “republike srpskog naroda u BiH”, tražeći “teritorijalno razgraničenje” od Hrvata i Bošnjaka. Ono zbog čega je Karadžić u Haagu proglašen ratnim zločincem začelo se upravo tog dana 1992. u sarajevskoj skupštini.

Ta je odluka u pravnom smislu bila pokušaj protuustavne secesije dijela teritorija BiH (po Ustavu SFRJ pravo na samoodređenje do odcjepljenja imale su republike, a ne narodi), dok je u stvarnosti predstavljala uvod u rat i politiku etničkog čišćenja nesrpskih naroda, na kojoj je i nastala današnja Republika Srpska.

Genocid je tabu

Ovih se dana na portalima širom Balkana moglo pročitati dosta postova i komentara mladih žitelja Republike Srpske, koji se iskreno čude zašto se svi obrušavaju na njihov referendum, koji je demokratsko pravo svakog naroda, i zašto Hrvatima i Bošnjacima smeta da oni slave deveti siječnja kao dan svog entiteta. Mnogi od njih pritom čak i ne izražavaju neki pretjerani nacionalizam, naprosto su zbunjeni onim što smatraju “hajkom na referendum”.

Ti klinci u postdaytonskim školama Republike Srpske o tom 9. siječnju 1992. vjerojatno uče kao o herojskom danu recentne povijesti bosanskih Srba, kad su se njihovi politički zastupnici, predvođeni “herojem-a-ne-zločincem” Radovanom Karadžićem, hrabro oduprli balijsko-ustaškom teroru i stvorili republiku koja je Srbe zaštitila od mogućnosti novog Jasenovca. Nema u tom narativu svijesti o brutalnim progonima i zločinima na kojima je ta tvorevina nastala, nema svijesti o tome da je njihov strah od Jasenovca proizveo Srebrenicu.

Mladi naraštaj Republike Srpske ne zna ništa o genocidnoj osnovi svog entiteta: za njih je to tabu. Kako će to učiti u školama, ako predsjednik entiteta javno uporno negira ledenu pravnu činjenicu srebreničkoga genocida, pa je i nekidan za hrvatske medije izjavio da “oko Srebrenice ništa nije dokazano”? Za takve izjave, koje negiraju ili omalovažavaju genocid, u normalnim bi društvima bio zauvijek diskvalificiran iz javnog života, a u nekim razvijenim demokracijama završio bi u zatvoru, na višegodišnjoj robiji.

Ali na Balkanu takvi ljudi postaju predsjednici i narodni lideri (ni Hrvatska tu nije iznimka), a narodi ništa ne uče iz povijesnih grešaka koje su napravili ne prije tisuću godina, nego praktično u istoj generaciji. Dodik izravno ili neizravno ponavlja ono što je Karadžić radio prije samo 20-ak godina, a (pre)veliki dio naroda ga slijedi kao što je slijedio Karadžića. To je slika Balkana kada nema nad-ideje koja stvara miješane brakove.