Beskonačni Fidelov zalazak okončan je preksinoć u 22.29 po karipskom vremenu. Tada je, nakon devedeset godina prčevitog bitisanja, El Comandante napustio materijalni svijet. Da parafraziramo Krležu kad se opraštao od Tita: za dugom kolonom svojih mrtvih vojnika ode Castro preko Sierra Maestre. Ode on na daleke nedogledne poljane kubanske pjesme, odakle kao da je i stigao.

Ako su katoličke legende točne, Fidel Castro sada srdačno razgovara s Ernestom Che Guevarom, nakon što se nisu vidjeli punih 49 godina: dva bradata komunistička apostola sada puše cigare, piju rum i pričaju o žetvi šećerne trske. I nije isključeno da je jedan od njih dvojice, nije bitno koji, nakon treće čašice kazao svom drugu:

“Jesi li svjestan da mi nismo morali biti komunisti? Obojica smo rođeni u bogatim obiteljima: mogli smo biti tajkuni, kapitalisti, vlasnici sredstava za proizvodnju. Jesmo li, možda, promašili život?”

Naravno da je ovaj drugi upitno pogledao svoga druga, prije nego što je shvatio da se govornik šali. Kucnuli su se tada četvrtom čašicom, i govornik je nazdravio: “Hasta la Victoria Siempre!”

Vijest o smrti Pretposljednjeg Komunista kubanskom je narodu objavio Posljednji Komunist, 85-godišnji Fidelov brat Raul, čovjek koji je jedne eksplozivne meksičke večeri, prije šezdeset godina, upoznao Fidela i Chea. Nakon što je 11 milijuna Kubanaca obavijestio da je “umro vođa Kubanske revolucije”, aktualni predsjednik Kube preksinoć je dodao, vidno podigavši glas: “Hasta la Victoria Siempre!”

Tom prilikom kubanski predsjednik bio je odjeven u vojničku uniformu, kako i priliči Posljednjem Komunistu, generalu posljednjeg društva real-socijalizma, okruženog kapitalističkim piranama i krokodilima koji već sijeku vode između Miamija i Havane. Ta uniforma je odaslala poruku: El Comandante je mrtav, ali za Revoluciju ćemo se boriti do posljednjeg čovjeka.

Revolucionarna jahta

One daleke zore početkom prosinca 1956., prije ravno šezdeset godina, kad se skupa s bratom Fidelom, Che Guevarom i još 79 gerilaca iskrcao na obalu istočne kubanske regije Oriente, Raul Castro nije mogao znati do čega će dovesti nevjerojatna avantura u koju su se upustili pod vodstvom njegova brata. Na revolucionarnoj jahti “Granma” – koja se danas čuva u Muzeju Revolucije u Havani – nitko nije bio stariji od trideset godina, i mladost im je šaptala da je sve moguće.

Nakon što je već pri iskrcavanju, u prvoj borbi s regularnom vojskom tadašnjeg proameričkog diktatora Fulgencija Batiste, poginulo šezdeset gerilaca, a u narednim danima još desetak, i kad ih je u planinama Sierra Maestre ostalo samo dvanaest, Raul Castro morao je bar na trenutak pomisliti kako su još jednom upali u istu samoubilačku zamku i kako će se povijest ponoviti jednako kao i tri godine ranije, kada su prvi put pokušali srušiti Batistu: u toj akciji od 27. srpnja 1953., oružanom napadu na kasarnu Moncada u gradu Santiago de Cuba, koji je također predvodio Fidel Castro, revolucionari su bili razbijeni, pobijeni, pohvatani i osuđeni na višegodišnje robije.

Raul je tada dobio trinaest, a Fidel petnaest godina zatvora. Spasili su ih moćni jezuitski svećenici, čija je intervencija kod Batiste, između ostaloga, dovela do pomilovanja preživjelih revolucionara, pa su oni nakon dvadeset dva mjeseca pušteni na slobodu, te se odmah otputili u Meksiko da među kubanskim emigrantima skautiraju novu revolucionarnu postavu.

Zašto su moćni jezuitski svećenici kod katoličkog diktatora Batiste zagovarali milost za vođu marksističke revolucije?

Zato što se Fidel Castro školovao kod jezuita. Kako bi inače mogao razviti svoje biblijske retoričke sposobnosti, po kojima je postao poznat širom svijeta, a i dandanas drži rekord u duljini govora u Ujedinjenim narodima: četiri sata i dvadeset devet minuta.

Osim toga, u tom trenutku Fidel Castro nije bio marksist. Raul već jest, ali Fidel još nije. Koliko god ljudima izgledalo da u tom bratskom tandemu logoreični Fidel diktira sve, a šutljivi Raul samo sluša i klima glavom, u ideološkom smislu istina je, zapravo, obrnuta: upravo je Raul donio marksizam u kubansku revolucionarnu gerilu, a Fidel je kasnije prihvatio tu ideju, pogotovo nakon što se počeo družiti s Che Guevarom.

Jezuiti odgojili marksista

Uglavnom, kad ih je tog prosinca 1956. u planinama Sierra Maestre ostalo samo dvanaest, Raul Castro morao je bar na trenutak pomisliti kako će se povijest traljavog napada na Moncadu ponoviti, kao i posljedice, samo što ovaj put on i brat neće skupa dobiti dvadeset osam godina zatvora, nego barem pedeset šest.

Međutim, umjesto toga, on i brat dobili su pedeset sedam godina Revolucije, pedeset sedam godina šanse i prilike da kubanskom narodu i cijelom svijetu pokušaju dokazati da je marksistička utopija realno moguća. Toliko je prošlo od 1. siječnja 1959., kada su revolucionari umarširali u Havanu, do danas. Dvanaest ljudi uspjelo je promijeniti Kubu.

“Počeo sam revoluciju s 82 čovjeka. Kad bih to trebao ponovno, učinio bih to s 10 ili 15 i s apsolutnom vjerom. Nije važno koliko si mali ukoliko imaš vjere i plan djelovanja”, kazat će Fidel Castro te slavne 1959. godine, kad je svijet još bio mlad i kad se činilo da bradati tridesetogodišnji marksisti možda i mogu stvoriti pravedni svemir na Kubi.

Danas, pedeset sedam godina kasnije, povodom smrti El Comandantea, prilika je da se nešto kaže o dosezima Kubanske revolucije.

Prije svega, ta revolucija je unikatna pojava na ovom planetu. Bio je to prvi prodor socijalističkog bika u kapitalističku arenu Zapada, u samo dvorište Amerike, i Amerika je na taj prodor odgovorila najbrutalnijim i najdužim embargom u povijesti čovječanstva, koji traje i danas.

Zbog tog embarga nikad nećemo znati kako bi marksistička utopija braće Castro izgledala da se mogla normalno razvijati, poput ostalih zemalja na svijetu.

Prvih trideset godina utopije posljedice embarga se nisu toliko osjećale, jer ih je svojom trgovačkom pomoći amortizirao Sovjetski Savez. A kad je pao Berlinski zid i SSSR se dezintegrirao, na Kubi se otvorio egzistencijalni pakao: BDP je u kratkom roku pao za nezamislivih 35 posto i kubanska ekonomija je kolabirala.

Fidel Castro našao se u psihološki izgubljenoj situaciji. Trideset godina je ljudima govorio da ih vodi u svijetlu budućnost, a sad nema mlijeka u prodavaonicama. Desetljećima je u slavnim govorima Kubancima obećavao emancipaciju, a sada im više ne može ponuditi ni toaletni papir. Retorički ih je hipnotizirao marksističkom utopijom, a sada im hranu i osnovne živežne namirnice mora davati kroz sistem “točkica”, kao u Jugoslaviji neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Bakterija egoizma

Izlaz je bio u otvaranju granica, u međunarodnom turizmu. El Comandante je vrtio glavom i zamišljeno čupkao legendarnu bradu. Tada je, 1990. godine, na novinarsko pitanje o međunarodnom turizmu dao znamenitu izjavu: “Mi ne znamo ništa o tome. Mi, gospodo, iskreno, ne znamo ni koliko bismo naplatili.”

Ali nije nepoznavanje cijena bio razlog zbog kojeg je El Comandante zamišljeno čupkao bradu. Druga je stvar njega mučila, stvar koju će verbalizirati tek osam godina kasnije, na isteku milenija:

“Te promjene (otvaranje međunarodnom turizmu, stranim investicijama, malo poduzetništvo, devizne doznake, op. D.P.) imaju svoju društvenu cijenu, jer smo živjeli pod staklenim zvonom, potpuno aseptično, a sada smo okruženi virusima i bakterijama do točke odvraćanja pažnje i egoizma stvorenog kapitalističkim sistemom proizvodnje.”

To je bila ta stvar koja je plašila Pretposljednjeg Komunista: ljudski egoizam. Djetinjstvo i mladost proveo je u kapitalizmu i znao je do čega taj sistem dovodi ljudsku prirodu i ljudski karakter. A on je gradio utopiju koja se trebala bazirati na međuljudskoj solidarnosti, na onome o čemu je nekad učio kod jezuita, prije nego što je shvatio da su mnogi od njih farizeji, prije nego što je taj koncept prepoznao u marksizmu, s kojim su ga upoznali brat Raul i drug Ernesto.

Ipak, i u takvim neravnopravnim uvjetima El Comandante je uspio stvoriti društvo koje po nekoliko progresivnih značajki strši od kapitalističke antiutopije ostatka svijeta. Kuba je zemlja najobrazovanijih ljudi na svijetu (nema društva na planetu u kojem toliki postotak ljudi ima neku formu višeg ili visokog obrazovanja), a to je i jedina zemlja na svijetu kojoj su glavni izvozni artikal – liječnici. Pritom je sve u vezi obrazovanja i zdravstva svima na Kubi besplatno.

O američkim kritikama na račun gušenja ljudskih prava i progona političkih neistomišljenika može se govoriti čim Amerika zatvori svoj politički zatvor Guantanamo, koji se već više od sto godina nalazi upravo na Kubi.

Dotle čovjek može samo popiti čašicu ruma u slavu Pretposljednjeg Komunista.