U dramatičnim promjenama političkog pejsaža Europe novi trend nazire se na Islandu. U toj nordijskoj državi, mjesec dana uoči izvanrednih parlamentarnih izbora, zakazanih za 29. listopada, sve ankete ukazuju da će najviše glasova osvojiti – moderni gusari.
Njihova partija se zove Piratska stranka, a na stranačkoj zastavi imaju mrtvačku glavu s prekriženim gostima, kako i dolikuje gusarima. Prije nego izložimo njihovu političku agendu, valja ocrtati kontekst u kojem su se porodili.
Klasični politički duopol, koji je desetljećima debelih krava krasio većinu europskih zemalja – a mahom su ga činili demokršćani i socijaldemokrati – napukao je 2008. godine, nakon izbijanja globalne financijske krize. Tada je širom Europe došlo do erupcije narodnog nezadovoljstva i ekspanzije stranaka “trećeg puta”: godine mršavih krava iznjedrile su sijaset novih političkih opcija koje su nasrnule na postojeći europski poredak.
U južnim europskim državama nove su antisistemske opcije poprimile radikalno lijevi predznak, od grčke SYRIZA-e do španjolskog Podemosa. U dijelu razvijenih zapadnoeuropskih zemalja ojačale su ksenofobne i eurofobne desničarske partije, a slično se dogodilo i na istoku Europe. U Hrvatskoj su se plodovima narodnoga gnjeva najviše okoristili klerikalni mostovi i ideološki nedefinirani živi zidovi. A na sjeveru Europe stvari su se odvijale malo drugačije – tamo su na scenu iskočili politički gusari.
Bankari u zatvorima
Island je desetljećima slovio kao jedna od najbogatijih zemalja svijeta, država koja je negdje od 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća – zahvaljujući ekspanziji ribarske industrije, a kasnije i proizvodnji aluminija i razvoju financijskog sektora – svojim građanima uspjela podariti visoki materijalni standard. A onda je došla 2008. i slom globalnog financijskog sustava, koji je Island pogodio snažnije od većine drugih država: tri vodeće islandske banke su se urušile i zemlji je zaprijetio kolaps. Nacionalna valuta je radikalno devalvirala, a stopa nezaposlenosti skočila je s dva na 11 posto.
Berlin i Bruxelles Islandu su dali iste upute za izlazak krize kao i Grčkoj – rezovi, štednja, vraćanje dugova – ali Islanđani su odgovorili historijskim “Ne”. Umjesto da saniraju banke, oni su uhapsili svoje bankare: 26 vodećih bankara osuđeno je na višegodišnje zatvorske kazne. Umjesto da idućih nekoliko generacija Islanđana život provede u vraćanju dugova stranima bankama i štedišama – najviše britanskim i nozozemskim – Islanđani su te dugove jednostavno i jednostrano otpisali.
Ti su potezi zgrozili europsku mainstream politiku. Prijetilo se tada islandskim građanima da su time pucali sebi u glavu, da im više nitko u financijskom svijetu neće vjerovati, da mogu zaboraviti na strane investicije, da će propasti gore od Grčke, da će svi pomrijeti u teškim mukama i golemom siromaštvu.
Danas znamo da se ništa od toga nije dogodilo. Štoviše, islandska ekonomija je otada procvjetala, nacionalna valuta se oporavila, nezaposlenost je značajno smanjena. Zato o Islandu ne možete puno čitati u europskim mainstream medijima, jer je Island dokaz da alternativa ipak postoji i da je aktualna politika štednje zapravo ordinarna budalaština.
Poezija budućnosti
Na posljednjim izborima na Islandu, održanima 2013. godine, pobijedila je Progresivna stranka, koja je formirala vlast u koaliciji s konzervativnom Nezavisnom strankom. Piratska stranka, osnovana tek koji mjesec ranije, tada je s pet posto glasova osvojila tri zastupnička mjesta (islandski parlament broji 63 zastupnika), ali je u anketama neprestano rasla, da bi na prvo mjesto izbila još lani u ožujku. Dodatni “okidač” za piratsku slavu bio je ovoproljetni skandal, kada je u aferi “Panamski dokumenti” otkriveno da je vodstvo Progresivne stranke zamračilo milijune na stranim računima. Premijer je podnio ostavku, te su zakazani izvanredni izbori, koji će se održati za koji tjedan.
Uoči izbora ankete Piratskoj stranci daju i do 30 posto glasova, neke i preko 40 posto. To neće biti dovoljno za samostalno formiranje vlade, ali bi Piratska stranka mogla postati okosnica nove vlasti na Islandu. A onda bi Europa mogla vidjeti nešto što na našem kontinentu još nije viđeno, ono o čemu u svojim knjigama govori britanski politolog i ekonomist Paul Mason: novovjeku “tehno-buržoaziju”, plejadu “umreženih individualaca” koja će zauvijek promijeniti lice kapitalizma.
Politička agenda Piratske stanke je naizgled neideološka. Oni se zalažu za reformu autorskih prava, slobodu interneta, privatnost osobnih podataka, slobodno obrazovanje, dekriminalizaciju droga, prihvaćanje Bitcoin valute, 35-satni radni tjedan, upotrebu informatičke tehnologije u aplikaciji direktne demokracije, transparentnost političkih odluka, veću participaciju građana u političkom odlučivanju itd. Upravo ova posljednja stavka, koja se referira na što veću građansku uključenost u politiku, predstavlja najveću ideološku razliku u odnosu na Europsku uniju, gdje ključne odluke donosi tajanstveno, demokratski neizabrano i potpuno netransparentno političko tijelo pod imenom Europska komisija.
Prvi europski parlament u današnjem smislu nastao je upravo na Islandu, davne 930. godine. Otada datiraju i islandske sage, jedan od najstarijih oblika europske književnosti. Narodu koji već 11 stoljeća ima parlament i već 11 stoljeća piše romane – valja vjerovati. Čelnica Piratske stranke Birgitta Jonsdottir moderni je izdanak tog naroda: ona piše i objavljuje pjesme. Ta bi poezija mogla označiti europsku budućnost.