NAŠ STOPER NE ZNA POVIJEST – POKLIČ ‘SLAVA UKRAJINI’ JE POZDRAV UKRAJINSKIH NACISTA IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA 

Vida je zapravo žrtva geografske činjenice da je od 2013. do 2018. igrao za Dinamo iz Kijeva, a ne za Šahtar iz Donjecka. Jer da je, umjesto u Kijevu, živio u istočnom dijelu Ukrajine, znao bi što stoji iza pozdrava ‘Slava Ukrajini’

Hrvatski nogometni reprezentativac Domagoj Vida vrstan je stoper i hladnokrvni realizator penala, ali povijest mu očito ne leži. Jer da znade etimologiju svog povika „Slava Ukrajini“ – koji ga je zamalo koštao Mundijala – zacijelo to nikad ne bi viknuo. Ili bar ne bi stavio na internet.

Gro izvještaja o Vidinom ispadu fokusira se na činjenicu da je tim povikom naš igrač ozlojedio ruske domaćine, budući da je „Slava Ukrajini“ službeni pozdrav ukrajinske vojske, što u kontekstu zamrznutog rata u Donbasu ukazuje da se Vida neoprezno usred Rusije svrstao na ukrajinsku stranu. No taj pozdrav ima i mnogo sramniju i stariju povijesnu hipoteku – to je pozdrav ukrajinskih nacističkih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata, o čemu Vida, po svemu sudeći, nema pojma.

Govorimo o ukrajinskoj verziji kvislinških pozdrava „Za Dom spremni“ ili „Pomoz’ Bog, braćo četnici“ (u originalu „Pomoz’ Bog, junaci“), koje su u WW2 koristili ovdašnji nacistički kolaboracionisti – ustaše i četnici. Pozdrav „Slava Ukrajini“ koristili su ukrajinski nacisti i Hitlerovi suradnici pod vodstvom Stepana Bandere, ukrajinskog Ante Pavelića, alias Draže Mihailovića.

No, slično kao u nekim južnijim državama na Balkanu, tako je i u Ukrajini povijesni revizionizam doveo do toga da se Banderu i njegove kolaboracioniste danas predstavlja kao „borce za nacionalnu nezavisnost“, pri čemu se prešućuju njegovi brojni zločini i masovna ubojstva Poljaka, Židova, Rusa, Bjelorusa, Mađara, ali i Ukrajinaca antifašista. Žrtva tog patološkog narativa nije samo današnja ukrajinska omladina, nego i, kako vidimo, Domagoj Vida.

Genocidni saldo

Sto tisuća ubijenih poljskih civila u Voliniji (što je poljski parlament preklani proglasio „genocidom“), 7000 pobijenih Židova u Lvovu (u samo tri dana nakon proglašenja kvislinške države) i tisuće ubijenih zarobljenih crvenoarmejaca u Bjelorusiji nisu se Banderi omakli slučajno. Taj genocidni saldo je terenski nastavak njegova proglasa iz dana proglašenja kvislinške države, kad je otvoreno pozvao na etničko čišćenje Ukrajine i ubijanje svih neukrajinaca: „Narode, shvati! Moskva, Poljska, Mađarska, Židovi – to su neprijatelji! Moramo ih eliminirati.“

Rečeni proglas Bandera završava riječima: „Slava pobjedničkoj njemačkoj armiji i njenom velikom vođi Adolfu Hitleru!“

Iako neki Banderu uspoređuju sa srpskim kvislingom Dražom Mihailovićem, jer obojica imaju kratkotrajne epizode borbe protiv Nijemaca, sami Nijemci Banderu su držali Pavelićevim pandanom. Američko-poljski historičar i sociolog Tadeusz Piotrowski u knjizi „Poljski Holokaust: etničko čišćenje, kolaboracija s okupacijskim snagama i genocid u Drugoj Republici, 1918-1947“ prenosi njemačke ratne izvještaje po kojima Banderina Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) „može biti najbolje uspoređena s hrvatskim ustašama“, jer im je plan identičan: stvaranje etnički čiste države.

Domagoj Vida zapravo je žrtva geografske činjenice što je dio karijere proveo u zapadnoj, a ne u istočnoj Ukrajini, odnosno što je od 2013. do 2018. igrao za Dinamo iz Kijeva, a ne, recimo, za Šahtar iz Donjecka. Da je, umjesto u Kijevu, igrao i živio u istočnom, proruskom dijelu Ukrajine – gdje je Bandera na zlu glasu kao teški ratni zločinac – znao bi što stoji iza pozdrava „Slava Ukrajini“.

Borac protiv Crvene armije

Rascjep ukrajinskog društva vidi se baš po odnosu prema figuri Stepana Bandere. Kad je 2010. tadašnji prozapadni ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko zadnjeg dana mandata proglasio Banderu „herojem Ukrajine”, nacionalisti na zapadu zemlje tom su činu klicali, dok je stanovništvo istočne Ukrajine izašlo na ceste i palilo Banderine i Juščenkove slike. Reagirao je i Europski parlament, rezolucijom u kojoj „duboko žali zbog odluke odlazećeg predsjednika Ukrajine Viktora Juščenka da Stepana Banderu, vođu Organizacije ukrajinskih nacionalista koja je kolaborirala s nacističkom Njemačkom, posthumno nagradi titulom ‘Narodnog heroja Ukrajine’“.

Ta je Juščenkova odluka u siječnju 2011. sudski poništena, ali na zapadu Ukrajine Bandera i dalje slovi kao „heroj, a ne zločinac“: mnogi gradovi dižu njegove spomenike, a rođendan mu svake godine u Kijevu slave noćnim maršem s bakljama, uz sudjelovanje brojnih članova neonacističke stranke Svoboda i paravojne organizacije Desni sektor.

Taj je trend u Ukrajini eskalirao nakon Euromajdana s početka 2014. i tadašnjeg uličnog puča kojim je svrgnut proruski predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič, odnosno nakon početka sukoba u Donbasu: u općoj psihozi od Rusa mnogi su Ukrajinci prihvatili pozdrav „Slava Ukrajini“ kao hommage „povijesnom borcu protiv Crvene armije“, o čijim se zločinima šuti.

Tako je nacistički pozdrav dobio pravo građanstvo u širim slojevima ukrajinskog društva, što pokazuje i reakcija Ukrajinskog nogometnog saveza nakon što je FIFA novčano kaznila Vidu: nogometni čelnici u Kijevu poslali su FIFA-i žalbu zbog sankcija prema našem stoperu, u kojoj tvrde da je slogan „Slava Ukrajini“ pozdrav „u znak sjećanja na žrtve, patriotski simbol neovisnosti, slobode i slobode ukrajinskog naroda“, koji „ne sadrži negativne ili uvredljive sadržaje“.

Stoga ne treba kriviti (samo) Vidu za nepoznavanje ukrajinske historije, kad jednako o toj historiji ne znaju (ili neće da znaju) ni tamošnje službene insitucije. No, što bi rekao jedan bivši hrvatski predsjednik: u povijesti se dogodilo samo ono što se zaista dogodilo, i ništa drugo.

Slobodna Dalmacija – 12. srpnja, 2018